U zemlji u čijem glavnom gradu vrtići i škole još uvijek imaju azbestne krovove, a gradonačelnik gradi fontane, dok čak i takvi krovovi na tim istim obrazovnim i odgojnim ustanovama kolabiraju, izložba poput one naslova Tink Things – Dizajn i senzorna inteligencija autorice Dorje Benussi čini se poput utopijskog sna. Pa ipak, ista je realnost i java, te je možete razgledati, dotaknuti, prosvirati, izvježbati retinu i svašta još do 16. lipnja 2017. u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva.
Dorja Benussi ovdje je izložila ne samo prikaz procesa razvoja prototipa kolekcije dječjeg namještaja Tink Things (radi se o stolicama imena Ika i Mia te stolu imena Cufi) koja je idejno projektirana u sklopu diplomskog rada pod nazivom Senzomotorno stimulativna edukacijska oprema (pod mentorstvom Mladena Orešića, Ivane Fabrio i Ree Fulgosi-Masnjak), već i kompleksnu interdisciplinarnu teorijsku metastrukturu koja prati tu kolekciju, nudeći pritom kroz format izložbe i neku vrstu sažetog vodiča kako interdisciplinarno i inteligentno pristupiti dizajnu bilo kojeg uporabnog predmeta. Jer, ne bi li svrha svakog dobro oblikovanog predmeta trebala biti upravo stimulacija senzomotorike ljudskog bića i poticanje osjećaja ugode u vlastitoj okolini te brojnih kognitivnih procesa koji zasigurno nisu ograničeni samo na dječju dob?
Nažalost, premalo se pažnje unutar sfere arhitekture, dizajna i oblikovanja posvećuje proučavanju kognitivnih sposobnosti povezanih s fenomenologijom percepcije. Dovoljno je podsjetiti se jednog od zaključaka Merleau-Pontyja kako bismo se prisjetili koje su dodirne točke između stimulacije senzomotorike i kognitivnih sposobnosti čovjeka: “Vlastito tijelo je u svijetu baš kao srce u organizmu: kontinuirano udiše život u vidljivu predodžbu, potiče ga i hrani iznutra, te zajedno s njime oblikuje sistem” (Merleau-Ponty u Fenomenologiji percepcije). Podsjetimo se i nekih lekcija arhitekta Hermana Hertzbergera (nisu uzalud te lekcije prevedene na osam jezika, od kojih nažalost nijedan nije hrvatski), velikog maga oblikovanja ustanova namijenjenih djeci, utemeljenih, između ostalih, i na principima koje je ustanovila Maria Montessori. Spomenimo za potrebe ovog teksta možda najbitniji princip Montessori pedagogije: pomozimo djetetu da uči(ni) sâmo (kako to tek utopijski zvuči u zemlji u kojoj se djecu tretira kao prazne posude u koje se ulijeva znanje koje propisuju država i crkva u neumoljivoj sinergiji stvaranja podložnih glasača!).
Sve to, naime, i fenomenologija percepcije, i razni pedagoški modeli kojima na umu nije proizvodnja topovskog mesa već slobodnih ličnosti, i lekcije iz dizajna i arhitekture, imaju veze s interdisciplinarnim pristupom kojeg prakticira Dorja Benussi dok oblikuje okruženja za učenje i igru za male ljude.
Za početak, Benussi nas upoznaje s piramidom učenja. U svim naprednim razvojnim pedagogijama jedan od najvažnijih postulata je sljedeći: “Ako je senzorna obrada dobro organizirana u ranijim godinama života, dijete će lakše razvijati mentalne i socijalne vještine u vremenu koje predstoji” (iz kataloga, Dorja Benussi & Marko Golub). Senzorna integracija, odnosno, senzorna obrada je proces koji se u ljudskom tijelu odvija u odnosu na interakciju s okolinom; što znači da je oblikovanje iste od izuzetne važnosti. U zemljama poput Danske ili Nizozemske, nije slučajno da obavezno odgojno razdoblje u životu djeteta počinje vrlo rano, već oko četvrte godine života. Dok ovdje možete čak napraviti bolji izbor prepuštajući dijete baka servisu nego (ako ste sreće pa uopće dobijete i mjesto) potplaćenim tetama u prenapučenim dječjim vrtićima, u tim zemljama se odgoj ne prepušta slučaju (naime, poznato je u pedagogiji da 75% sinapsi u ljudskom mozgu nastaje do sedme godine života, kada se djeca recimo uključuju u obrazovni sustav u Hrvatskoj – namjerno izostavljam riječ “republika”, jer Hrvatska to nije): olakšavanje mentalnog i socijalnog razvoja svakog djeteta ipak je društveni prioritet.
Na izložbi je Benussi uložila trud i plastično pokazala posjetiteljima kako piramida učenja počiva na organizaciji senzornih sustava: taktilnog, vestibularnog, proprioceptivnog, olfaktornog, vizualnog, auditornog i gustatornog. Ono za što ovdje trebate riječnik stranih riječi, tamo ćete vidjeti i osjetiti. No, pripremimo se. Taktilno je ono što možemo opipati, olfaktorno ono što možemo pomirisati, vizualno – vidjeti, auditorno – čuti, gustatorno – okusiti, dok se vestibularni senzorni sustav odnosi na snalaženje u prostoru, a proprioceptivni na snalaženje u odnosu na vlastito tijelo (osjećaj povezanosti zglobova i tkiva, odnosa mišićnog tkiva i opterećenja, i sl.). Tek ako su unutar piramide učenja dobro posložene ove osnove, dolazi u sljedećoj fazi do senzomotornog razvoja, nakon toga u trećoj fazi do perceptivno-motornog razvoja, da bi se na vrhu piramide učenja našle npr. akademske aktivnosti (neprostituirane hrvatskom dnevnom politikom). Ali ono što obećava je činjenica da u senzomotorno poticajnoj okolini djeca čak i kasnije mogu nadoknaditi ono što su eventualno propustili u ranijoj dobi.
Benussi je uočila da je za oblikovanje kvalitetne dječje okoline znanje o senzornoj inteligenciji neophodno. Šteta što (barem zasad) takva perceptivnost nije nagrađena omogućavanjem produbljivanja i širenja znanja na temu. Nažalost, kao što znamo, naše školstvo niti u jednoj fazi više ne nudi bilo kakvu pomoć ikome da uči(ni) sâm. Kako to neophodno znanje nije mogla steći u okviru redovnog dizajnerskog kurikuluma, Benussi ga je potražila na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Tamo se nauči ono što bi bilo logično da arhitekti i dizajneri također usvoje na samom početku svojih kurikuluma: “učenje, mišljenje, kreativnost i inteligencija nisu samo procesi koji se odvijaju u mozgu, to su procesi koji uključuju čitavo tijelo” (iz kataloga izložbe) što spada u osnove razvojne psihologije, odnosno psihologije uopće.
Ipak, važno je naglasiti, rad Dorje Benussi stručno je prepoznat: trenutno je u tijeku testiranje finalnih prototipa Tink Things serije koja će uskoro u proizvodnju, a već ove jeseni slijedi lansiranje na hrvatsko i internacionalno tržište. Namještaj Tink Things osvojio je i brojne nagrade: nagradu Studija dizajna za najbolji diplomski rad 2015. godine, Nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva u kategoriji studentskog / produkt dizajna na izložbi hrvatskog dizajna 1516 te Nagradu za poticanje hrvatskog dizajna Tjedna dizajna Zagreb.
Izložba Tink Things je svakako prilika da u prostor galerije Hrvatskog dizajnerskog društva dovedete male ljude koje volite i omogućite im da testiraju namještaj koji pruža senzomotorno poticajnu okolinu. Ili pak da poslušate predavanje Ree Fulgosi-Masnjak s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu na temu značaja oblikovanja takve okoline za razvoj djece.
No, izložba je i puno, puno više od toga. Izložba Tink Things Dorje Benussi je i prilika da razmislite o tome kako se oblikuje društvo, neovisno o tome da li je to razmišljanje o tome kako se obrazuju glasači u demokraciji ili kako se stvaraju društva u kojima je stvaralačka sloboda, sloboda koja neizostavno uključuje i slobodu mišljenja, neovisnu o dogmama, pravo svakog djeteta i svakog pojedinca. Ipak, osim glasačke kutije za koju nas uvjeravaju da je jedino mjesto na koju je svedena demokracija, okruženja poput onog koje je postavljeno u prostorijama Hrvatskog dizajnerskog društva mogu ozbiljno pomaknuti Utopiju koji korak bliže stvarnosti i institucijama s kojima svakodnevno dolazimo u kontakt: počevši od vrtića, škola, bolnica, sudova, zatvora, pa sve do znanstvenih instituta i predsjedničkih “dvora”.
Nisu, naime, samo djeca ta kojima treba (idealno) oblikovana stimulativna okolina. Baš kao što kaže i ime fakulteta (Edukacijsko-rehabilitacijski) s kojim je Dorja Benussi uparila kurikulum Studija dizajna Arhitektonskog fakulteta, ne radi se samo o obrazovanju (edukaciji) društva. Radi se uvelike i o rehabilitaciji. Rehabilitaciji društva, njegovih institucija, kao i rehabilitaciji društvenog standarda i društvenih prioriteta. Često i o rehabilitaciji pojedinaca koji oštećuju društvo u cjelini u mjeri koja je moguća samo zato što institucije ne rade svoj posao.
Svakako se nadam da će Dorja Benussi imati prilike razvijati svoj rad upravo i u tom smjeru: istraživati kako oblikovati stimulativnu okolinu i za brojne druge institucije, uz škole i vrtiće, pa i institucije kakve nam trebaju ali ih još nismo domislili. No, svakako trebamo vježbati njihovo predočavanje.
Autorica: Sonja Leboš / sve tekstove ove autorice čitajte na linku
Zahvaljujemo Dorji Benussi i Galeriji HDD na ustupljenim vizualnim materijalima.
Fotografije: Miran Krčadinac, Dorja Benussi, Marko Golub
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
