U jesen 1931. pred lokalne izbore u njemačkoj Slobodnoj državi Anhalt, u čijem glavnom gradu Dessau nalazila se tada škola Bauhaus, nacionalsocijalistička stranka na predizbornim je plakatima, uz već ustaljeni slogan “Arbeit und Brot”, izložila svoj predizborni program. Prva točka: ako dođu u zemaljski sabor, nacisti će školi Bauhaus oduzeti sva državna sredstva. Uz to, moglo se dalje pročitati na plakatima, svi strani profesori, biti će smjesta otpušteni jer nije red da “njemački građani gladuju dok se stranci dobro plaćaju iz poreza izgladnjele nacije.” A Bauhausovu zgradu, usput, treba srušiti. Nakaradna im je bila, valjda, sva tako ravna i puna pravih kuteva. Nacisti su tek 1934., nakon dugog razmišljanja, što, eto, nije uvijek pozitivna stvar, definitivno odlučili da je sve moderno = degenerativno, ali već su početkom 30-ih znali da jako vole goticu, a Bauhausova slova na goticu uopće ne liče!
Škola Bauhaus imala je ugled, a i sama se takvom voljela vidjeti, kao jedno progresivno mjesto. Studenti i studentice nekad bi se okupali goli, čak i u miješanom društvu, tulumarili su često i u kostimima, a pisali su, u jednoj Njemačkoj gdje velika slova jako su važna, sve malim slovima. Ali bio je Bauhaus više u skladu s dominantnim vrijednostima nego se to na prvi pogled činilo. U manifestu škole koji je 1919. napisao njen osnivač Walter Gropius stajalo je da školu može upisati “svaka osoba dobrog karaktera, čije prijašnje obrazovanje majstorsko vijeće ocjeni primjerenim, bez obzira na dob ili spol.” U praksi, prisjećao se kasnije Farkas Molnár: “Primali su se samo nekažnjavani, zdravi i neozlijeđeni. Presudan kriterij ovdje nisu bili dotadašnje školovanje i naobrazba nego živahan, otvoren temperament, gipko tijelo i kreativna glava”, a svi su uz životopis morali slati i fotografiju, “pogotovo kandidatkinje.” (I druge su se neke odluke, u Njemačkoj, donosile na temelju zdravlja – tko zaslužuje, a tko ne, postojati. A i u Auschwitzu se vježbalo – do povraćanja.) No dobro, barem je ono o spolu i dobi iz Gropiusovog manifesta bilo istina. Donekle. Gotovo odmah po osnivanju, pod pritiskom nepregledne količine muških tijela, povratnika s fronta, kojima je trebalo osigurati mjesto na sveučilištima – “vratiti” im njihova mjesta na koja su se, u njihovom odsustvu naselile žene, baš kao što je muškarcima trebalo “vratiti” i “njihove” poslove – popustio je i progresivni Bauhaus. Već 1920. osnovana je posebna radionica za žene – tekstilna, a od ostalih samo su još keramičarska i knjigovezačka radionica bile, iako ni one zadugo, otvorene za studentice. Majstori Bauhausa, riječima Waltera Gropiusa, bili su “u osnovi protiv obrazovanja žena za arhitekturu.”
*Bauhaus majstori u Dessau, 1926., s lijeva na desno: Josef Albers, Hinnerk Scheper, Georg Muche, László Moholy-Nagy, Herbert Bayer, Joost Schmidt, Walter Gropius, Marcel Breuer, Vasilij Kandinski, Paul Klee, Lyonel Feininger, Gunta Stölzl i Oskar Schlemmer / picture alliance akg images
*Gunta Stölzl i studentice tkalačke radionice, oko 1927. / picture alliance/akg-images
Nije bilo potrebe mijenjati manifest – žene su svakako mogle upisati pripremni tečaj, on je bio isti za sve. A nakon toga, žene bi, valjda po vlastitom nahođenju, i same shvatile što je za njih najbolje. Ipak, da ne bi pogriješile, jer znaju tako malo biti blesave, dok se s pola mozga zanose nekim ambicijama a drugom polovicom razmišljaju o braku i djeci, pomagali su im u odluci profesori. Muškarci. Studentice su na pripremnom tečaju često dobivale nisku ocjenu iz “sposobnosti trodimenzionalne vizualizacije”. Dvodimenzionalni tekstil bio jedini je izbor – ujedno, već tradicionalno ženski, tj. sasvim loše plaćeni posao. Umjetnica Käthe Kollwitz, prva i dugo godina jedina članica Pruske akademije umjetnosti, još je krajem 1890-ih napravila seriju grafika o bijedi radnika u tekstilu, a car Wilhelm proglasio je njene radove “kanalizacijskom umjetnošću” i zabranio da se Kollwitz na Große Deutsche Kunstausstellung u Berlinu dodijeli nagrada. (Car Wilhelm još je rekao: “Umjetnost koja nadilazi zakone i granice koje sam iscrtao Ja, prestaje biti umjetnost.” Nije ono kasnije, bez onoga prije.) U svakom slučaju, nakon što su tekstilnu radionicu predodredili, iako to nigdje nije tako pisalo, kao “žensku”, i nakon što ju je neko vrijeme, naravno, vodio muškarac, Georg Muche, koji ponosno je tvrdio da nikad nije “uzeo konac u ruke”, Bauhausovci su ipak, jer studentice su se na Muchea neprestano žalile, pristali radionicu potpuno prepustiti ženama. Pa nek se tamo vesele. Gunta Stölzl postala je jedina majstorica među bauhausovskim majstorima. (Jedina žena u nacističkoj vladi bila je Gertrude Scholtz-Klink.)
Ubrzo nakon što se Bauhaus 1925. iz Weimara doselio u Dessau, i nakon što je Stölzl postala voditeljica tekstilne radionice, iako zauvijek na uzastopnim tromjesečnim ugovorima dok je Muche, i nakon otkaza, još mjesecima primao plaću, na Bauhaus je došla Otilija Berger. Otti. Rođena u Zmajevcu, Otti Berger završila je, prije Bauhausa, slikarstvo na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt, gdje su žene od početka smjele studirati što god su željele, čak i kiparstvo koje suštinski je trodimenzionalno. Berger, sva sreća, voljela je tekstil, i bila je za tkanje, osmišljavanje novih materijala, dizajniranje uzoraka, vrlo talentirana. Njene su tkanine izlagane po Njemačkoj, Švicarskoj a čak, 1938. i u njujorškoj MoMA-i, s drugim, tad već povijesnim, kao što je povijest tada bio i Bauhaus, bauhausovskim radovima. Ottine tkanine bile su poznate po čvrstoći. (I u Auschwitzu je čvrstoća tkanine bila preduvjet, iako ne i garancija, za uspjeh, tj. život.) Otti je i nakon završetka studija ostala na Bauhausu, predavala je na tekstilnoj radionici a čak ju je privremeno, nakon odlaska Gunte Stölzl, i vodila. Kao strana predavačica, i Berger bi pobjedom nacista u Dessau izgubila posao. Ono što joj je prijetilo zato što je bila Židovka, tek je trebalo doći.
Birači i biračice – jer žene su tada još uvijek imale pravo glasa – Slobodne države Anhalt izabrali su u listopadu 1931. 19 nacionalsocijalista u zemaljski sabor, što je za dlaku, tj. za čovjeka, bila natpolovična većina i sabor je u kolovozu 1932. izglasao zatvaranje Bauhaus – Dessaua. Samo su 4 komunistička zastupnika glasala protiv dok su socijaldemokrati ostali suzdržani jer su zbog “potpore Bauhausu izgubili već i previše glasova.” Bauhaus se preselio u Berlin. I Otti Berger preselila se u Berlin, ali sada kao samostalna umjetnica, i otvorila tamo svoj otti berger atelier für textilien, stoffe führ kleidung und wohnung möbel vorhang – wandstoffen bodenbelag.
*(lijevo) Charlotte (Lotte) Stam-Beese, Otti Berger i Atelierhaus, 1930. / Bauhaus-Archiv, Berlin; (desno) Otti Berger, Tepih za dječju sobu, 1929.
*
U Berlinu još se početkom 1930-ih osjećao miris nekog drugog, slobodnijeg, naprednijeg doba. Miris koji su mnogi, što ubrzo su pokazali glasno i nasilno, osjećali kao nepodnošljiv zadah. Izlazilo se u Resi, Josty’s, Gloria Palast, Café Zuntz. Café Zuntz bio je nekoliko godina kasnije arijaniziran a vlasnik, Alfred Kunz pobjegao je nakon Kristalne noći u London. U London je pobjegao i Richard Tauber, kojeg se početkom 30-ih još puno slušalo a onda su ga već 1933. na ulici napali smeđekošuljaši. Obitelj Kempinski, vlasnici skupog i popularnog berlinskog kluba Vaterland, svojedobno najveće kavane na svijetu, pobjegli su u Ameriku. U Marburger Strasse žene s uštirkanim ovratnicima i kravatama sjedile su u restoranima Chez ma belle seour i Café Domino, a u istoj ulici nalazile su se i klupske prostorije ženske židovske organizacije te berlinska Viša židovska škola. U Marburger Strasse danas se nalazi 19 “kamena spoticanja”. Ulicama već su hodali muškarci s natpisima “Prihvatit ću bilo kakav posao” obješenim oko vrata. Prostitutke, koje na drugom kraju Europe talijanski fašisti nazivaju “pisoarima od mesa”, a koje su u Berlinu u visokim čizmama stajale na uglu poznate robne kuće Kaufhaus des Westens (KaDeWe), proglasili su ubrzo nacisti “asocijalnima” i potrpali, s ostalim lopovima, vagabundima i neprihvatljivima – Romima i Sintima, u koncentracijske logore. I KaDeWe bila je arijanizirana. Prije prvog svjetskog rata – onog kojeg su zvali Veliki pa za onaj koji je došao poslije više nisu imali imena – umjetnici su se skupljali u Café des Westens a kasnije su se preselili u Romanische Café u Charlottenburgu. Tamo su novopridošli Bauhausovci mogli sresti Gottfrieda Benna, Otta Dixa, Ericha Kästnera, Stefana Zweiga ili Ernsta Tollera. Benn je kasnije potpisao Gelöbnis treuester Gefolgschaft – obećanje vjernosti Hitleru, Dixove su se slike zvale “degenerativnom umjetnošću”, Kästnerove su knjige gorile na Opernplatzu – vatri ih je “predao” sam Goebbels što velika je čast, a Zweig i Toller preživjeli su ono što uslijedilo tako što su se ubili.
*(lijevo) Terasa Romanische Caféa, 1925.; (desno) Naslovnica časopisa ‘Berliner Leben’, 1921.
Za 25 feninga moglo se u Berlinu kupiti 5 banana s Kanarskih otoka, astrološko čitanje stajalo je jednu marku, a metar Bauhaus tkanine s printom 2.25 marke. Kazna za pobačaj bila je 3 marke, otprilike koliko i kilogram i pol putra, a, zapravo, pobačaj je bio legalan ako je liječnik – ili liječnica, jer i njih je početkom tridesetih još uvijek bilo – procijenila da za pobačaj postoje zdravstveni razlozi. Weimarska Republika ponosila se, iako potiho, jednim od najprogresivnijih zakona o pobačaju na svijetu. Ipak postupak i boravak u klinici koštali su 250 maraka što bilo je tada mnogo. Deset godina ranije Leni Riefenstahl je od svog prvog ljubavnika, za slučaj da “bude potrebe”, dobila 20$ što je te 1923. vrijedilo između 180 000 i 80 trilijuna maraka pa je teško usporediti. U svakom slučaju, bilo je i u zakonu i u provedbi mjesta za napredak no, uskoro je za izvođenje pobačaja na Arijevki prijetila smrtna kazna pa su se žene ovog weimarskog “Akta 218” sjećale s nostalgijom. Osim o reproduktivnim pravima, tj. mogućnostima, brojne ženske organizacije kojih je, svakakvih, bilo po cijeloj Njemačkoj, raspravljale su i o boljim radničkim pravima a, često, i o borbi protiv nacizma. 1931. Helene Overlach, suradnica Clare Zetkin, govorila je pred petnaestak tisuća žena na velikom skupu u Sportpalastu u Berlinu i pozvala ih na jedinstvo i solidarnost u klasnoj ali i anti-nacističkoj borbi. “Mi smo moćna sila,” rekla je Overlach, “ako se samo odlučimo ujediniti.” Overlach je prvo boravila u koncentracijskim kampovima Moringen i Lichtenberg, a 1944. odvedena je u ženski logor Ravensbrück. Nije ženskost – tada ni nikada – bila dovoljan zajednički nazivnik za mobilizaciju.
Postojale su i sasvim drugačije ženske organizacije, mnogo mnogo njih, čije su članice oblačile smeđe košulje i plave suknje i s muškim ko-patriotima marširale ulicama, pjevajući narodne pjesme. Dosta je bilo ženama te emancipacije. Našle su se samo dvostruko opterećene i tražile su, ipak, da ih se vrati u kuću, da ih se oslobodi financijskih odgovornosti, zahtijevale su žene povratak u neku bolju prošlost, kad su bile “zbrinute”. Prihvatile su žene bez puno razmišljanja da “prije je bilo bolje” baš kao što i danas neki viču nek im se vrate stvari koje nisu nikada imali. U podivljaloj i raskalašenoj Weimarskoj Republici žene – neke žene, mnogo njih – tražile su emancipaciju od emancipacije. Do 1939. 8 milijuna žena i 3 milijuna djevojaka postalo je članicama nacističkih organizacija. U knjižarama, nakon lomače na Opernplatzu i nekim drugim platzovima, raznih starih knjiga nije više bilo, ali bilo je nekih novih: Psihopatologija ženskog pokreta; Seksualni karakter i nacionalna snaga; Osnovni problemi feminizma; Feminizam i kulturna propast; Nacija u opasnosti: Pad stope rađanja i njegove posljedice za budućnost Njemačke; Ubojstvo budućnosti. A Gottfried Feder, “ekonomist” nacističkog programa govorio je: “Suluda dogma jednakosti dovela je jednako sigurno do emancipacije Židova kao i do emancipacije žena. … Moramo ubiti zmaja kako bismo (ženu) vratili na njen sveti položaj sluškinje i domaćice.” Nacisti su od početka jasno i javno isticali svoje ciljeve – premda su se kasnije toliki čudili. (Kao što će se čuditi i žene u Hrvatskoj kad ova erozija ženske slobode za koju svakog proljeća “hodaju” ne zaustavi se na pobačaju.) A svojim su ženama nacisti čvrsto obećali: ako ih žene izaberu u vladu, nacisti će žene odmah tog tereta – prava glasa – osloboditi. Pa nek se vrate u kuhinju gdje im je lijepo. I toplo.
*Otto Dix, Gross Stadt (Metropolis), 1928.
Bauhausovka Lou Scheper još je u prosincu 1932. iz berlinskog Bauhausa pisala Marie-Luise Betleheim u Zagreb: “Ja se uopće ne smijem stvarima koje drugi ljudi nazivaju ozbiljnima – izuzev nacionalsocijalizma, dakle notornim glupostima se ipak smijem!”
U Zagrebu se ljudi malo smiju. Pogotovo notornim glupostima.
*
Adolf Hitler, čiji govori trajali su satima i tokom kojih je često ručicom udarao po stolu, ljut što svijet mu nije po volji, masama se obraćao po mraku ili bar u sumrak. Tako je ljude “lakše podčiniti dominantnoj snazi jače volje” – naučio je to Adolf od katoličkih svećenika. Ženske organizacije, kakvih je bilo sve više a od 1931. ujedinjene su u nacionalnu organizaciju Nationalsozialistische Frauenschaft, šivale su i čitale Mein Kampf. I nije im sve, zapravo većina toga, bilo jasno, ali to je bilo za očekivati jer, kako je rekao “gelibter Führer”, “žene su manje inteligentne od muškaraca.” Ali su “postojane”. Nije ženama, naravno, palo na pamet da bile su suočene s besmislenim trabunjanjem jednog luđaka. Leni Riefenstahl pročitala je Mein Kampf u vlaku na povratku s odmora u Švicarskoj – “Prekrasna knjiga,” rekla je svom dugogodišnjem financijeru, Heinrichu Sokalu. “Moram upoznati tog čovjeka!”
U srpnju 1932., na parlamentarnim izborima, većina Njemica, kao i većina Njemaca, ipak nije glasala za Nacionalsocijalističku stranku. Goebbels je svom dnevniku povjerio da na njega “silazi najgora usamljenost, tamno beznađe”, a Hitler je pao u depresiju i prijetio da će se upucati. Kod žena su se takva mentalna stanja dugo vremena nazivala “histerijom”. Nakon izbora New York Times je presudio: “Što god budućnost spremala za Hitlera, jedno je sigurno, on nije budući diktator Njemačke.”
Ne, prvo je u siječnju 1933. postao kancelar – a mase ljudi, neviđene, rekli su, od proslave ujedinjenja Njemačke 1871., marširale su kroz Brandenburška vrata i slavile “pobjedu”. A tek je u ožujku, nakon požara u Reichstagu, Zakonom za otklanjanje nevolje s naroda i države Hitler postao diktator. Samo su socijalisti u parlamentu glasali protiv – komunisti su bili “spriječeni” da se na zasjedanju uopće pojave.
Dan ranije otvoren je prvi koncentracijski logor – za reedukaciju – Dachau. (Prve koncentracijske logore napravili su još Španjolci na Kubi i Englezi u Južnoj Africi krajem 19. stoljeća a danas koncentracijskih logora ima, na primjer, u SAD, ili u Kini gdje u redukacijskim logorima nalazi se oko milijun Uigura.) Dachau samo imenom podsjeća na Dessau. Slovenski slikar Zoran Mušič kasnije je boravio u Dachau, a onda je ostatak života radio slike sasvim drugačije od onih kakve su radili u Dessau. Dachau i Dessau potpuno su različiti, iako su i u Dachau proizvodili svijećnjake. Svečanost otvorenja Dachaua održana je prvog aprila 1933. Istog dana priređen je i bojkot židovskih radnji. A jedna od boljih prvoaprilskih šala bilo je osnivanje Ministarstva narodnog prosvjećenja i propagande. Novi ministar, Joseph Goebbels, još je 1926. nakon prvog susreta s Hitlerom u svoj dnevnik zapisao: “Adolf Hitler, volim te.” “Pametnom i kontinuiranom upotrebom propagande,” govorio je Hitler, “ljude se može navesti da zamjene raj za pakao, i obrnuto.”
Desetog travnja – nezgodan je taj deseti travnja, možda bi ga se trebalo riješiti – 1933. školu Bauhaus, odnedavno u preuređenoj tvornici telefona u Birkbuschstrasee u Berlinu, opkolila je policija. Trideset i dvoje studenata, osumnjičenih za ilegalnu, tj. komunističku aktivnost, uhićeno je a školski je inventar podvrgnut temeljitoj pretrazi. Među paketima knjiga poslanima iz Dessaua pronađena su ilegalna, komunistička glasila. Gestapo je zapečatio zgradu. Uzalud su Ludwig Mies van der Rohe, treći i posljednji direktor Bauhausa, i njegovi studenti slali molbe, čak i samom Goebbelsu, da se škola ponovno otvori. Uzalud je Mies naciste uvjeravao da “zatvaranje Bauhausa utječe na ljude s gotovo isključivo nacionalističkim uvjerenjima”. Uzalud su Lily Reich i, začudo, Kandinski studente nagovarali da se učlane u NSDAP. Ponovno otvaranje Bauhausa, napisao je konačno Miesu Winfried Wendland iz Ministarstva umjetnosti, uzet će se u obzir samo pod uvjetom da se otpuste profesori Vasilij Kandinski i Ludwig Hilberseimer, arhitekt i poznati ljevičar, zaručnik Otti Berger, da se osoblje potpuno očisti od Židova, a bilo bi, dodatno, poželjno da se barem dio zaposlenih učlani u Nacionalsocijalističku stranku. Dvadesetog srpnja Mies je sazvao sastanak majstora Bauhausa, saopćio im pristigle uvjete a majstori i jedna majstorica, Lily Reich, jednoglasno su odlučili zatvoriti školu. Od 20. 7. 1933. Bauhaus više ne postoji.
*Nacisti marširaju kroz Brandenburška vrata, 1933.; (desno) Leni Riefenstahl na snimanju ‘Triumph des Willens’, 1934./ Getty
Istog je mjeseca na snagu stupio zakon po kojem su svi državni službenici, učitelji i kondukteri bili obavezni kao službeni pozdrav koristiti Heil Hitler. Umjesto berlinskog Guten Tag, hamburškog Moin i bavarskog Grüss Gott, Heil Hitler sve se češće čuo i u “neobaveznim situacijama.” Turiste se natpisima u dućanima, restoranima i hotelima učilo kako da “pozdravljaju kao Nijemci”. Na premijeri filma S.O.S. Eisberg i Leni Riefenstahl publiku je pozdravila jednim sportskim, odlučnim heilom a u publici je bio producent filma, Paul Kohner, koji upravo je saznao da su titlovi filma očišćeni od njegovog, židovskog, imena. U budućim se Leninim filmovima jako puno heil hitlerovalo a ti filmovi i danas slove kao vrh filmske umjetnosti. Napetost forme i sadržaja vječni je umjetnički problem. Oni, Nijemci i ostali, koji bi Heil Hitler radije izbjegli, rješavali su to mumljanjem, neodređenim trzajem desnog ramena, najčešće prelaskom na drugu stranu ceste. Jedini koji su otvoreno odbijali pozdrav bili su Jehovini svjedoci. (Jehovini svjedoci u Auschwitzu su na odjeći nosili trokut ljubičaste boje.)
U svakodnevnu upotrebu ušle su riječi geni, među nama (unter uns), stranac (onaj koji nije unter uns), normalan. (Za Adolfa Eichmanna prije suđenja u Jeruzalemu psihijatri su utvrdili da je normalan – “normalniji od mene nakon što sam ga pregledao,” rekao je jedan.) Pričalo se i o čišćenju, pometanju, kućnom pospremanju – jedan “ženski” rječnik.
Nakon što su nacisti došli na vlast, sve žene zastupnice u Reichstagu, njih 74, izgubile su posao. I 19 000 članica regionalnih i lokalnih uprava. Do 1934. iz pruskog birokratskog sistema otpuštene su sve udane žene; žene više nisu mogle biti sutkinje niti javni tužioci, a zato što ne mogu “logično misliti niti objektivno rasuđivati” nisu mogle ni služiti u poroti. Prvo je svim udanim liječnicama oduzeta liječnička praksa, a do 1935. sve liječnice (i svi Židovi) više nisu primale plaću iz javnog zdravstvenog fonda. Bio je to “blitzkrieg” kojeg je odmah 1933. najavio Gottfried Krummacher “da se ‘preobrati’ ženska duša i osvoji njeno tijelo za Hitlerov san pročišćene rase.” (Pojam rasne higijene poznat je još od kraja 19.stoljeća.) Ženama je jasno dano na znanje, onim ispravnim, prikladnim, čistim, naravno – za one druge uveden je zakon o sterilizaciji – da jedini im je posao marljivo proizvoditi sinove, pa da “za svakog palog člana Partije,” kao što je rekla udovica Luise Jost, “stotine, čak i tisuće ustanu i zauzmu njegovo mjesto.” Sin Luise Jost, član SA, poginuo je još prije rata ali, nakon što je ožalošćenu majku posjetio Hitler i “pogledao ju duboko u oči”, Luise je znala da “za tog čovjeka, jedan život nije prevelika žrtva.” (A 5 milijuna? Jer toliko je sinova, samo u službi njemačke vojske i njenih saveznika za tog čovjeka “dalo” život do kraja rata. Dulce et decorum est pro patria mori.)
U srpnju 1937. u prostorima bivšeg Instituta za arheologiju u Münchenu otvorena je izložba Entartete Kunst. Među izloženim djelima nalazili su se radovi Bauhausovih majstora Kandinskog, Moholy-Nagya, Oskara Schlemmera i prvog šefa tkalačke radionice Georga Muchea. Izložba je potom proputovala 13 gradova a u prva 4 mjeseca posjetilo ju je 2 000 000 posjetitelja.
Istog mjeseca u blizini Weimara, doma prvog Bauhausa, otvoren je koncentracijski kamp Buchenwald. Tamo je odmah premješten arhitekt i bauhausler Franz Ehrlich, jedan od rijetkih koji su se nakon Bauhausa priključili antinacističkom pokretu otpora. Ehrlich se zapovjedništvu kampa dokazao kao koristan zatvorenik, dizajnirao je čak i natpis na ulaznim vratima Buchenwalda: Jedem das Seine (a pedeset godina kasnije obožavatelji Bauhausa se ježe nad prepoznatljivom bauhausovskom tipografijom na takvom, tako nebauhausovskom mjestu). Nakon što je 1939. oslobođen, još je četiri godine Ehrlich za Buchenwald projektirao zatvoreničke i stražarske barake, kockarnicu za SS i zoološki vrt. SS vojnicima bilo je strogo naređeno da dobro tretiraju životinje. Nacisti su jako voljeli prirodu.
U prosincu 1937., opet u Münchenu, ovaj put u Deutsches Museum, postavljena je izložba Vječni Židov koju je u prva dva mjeseca pogledalo 400 000 ljudi.
Otti Berger zatvorila je svoj atelje i, budući da nije imala vizu za Ameriku kamo su već otišli mnogi bauhausleri, među njima i njen zaručnik Ludwig Hilberseimer, Otti je otišla u Englesku. U Ameriku je zato u listopadu bez mnogo problema otputovala Leni Riefenstahl, na luksuznom brodu Europa s tri kopije svog novog filma Olympia i 17 kovčega osobne prtljage. Dok se Leni u New Yorku iskrcala, kod kuće u Njemačkoj dogodila se Kristalna noć. Ubrzo je Židovima zabranjen ulaz u zabavne parkove, cirkus, klizališta, ulazak u spavaća i restoranska kola u vlakovima. Židovska su djeca izbačena iz njemačkih škola. Židovima je zabranjeno hodanje po glavnim berlinskim ulicama Wilhelmstrasse i Unter den Linden. Nacističke novine Der Stürmer Juliusa Streichera pisale su “Kako lijepo da smo sada samo mi.” Unter uns.
U srpnju 1939. u Fürstenbergu, gdje također prekrasna je priroda, otvoren je ženski koncentracijski kamp Ravensbrück. U njemu je SS-Untersturmführer Max Koegel do iznemoglosti – vlastite, tukao gole žene i na njih puštao pse i konje jer žene se, to je shvatio sam Himmler, boje pasa još i više nego muškarci. Neke su čuvarice, naoružane bičevima ali lišene zadovoljstva da na nadlaktici nose insigniju SS-a – jer žene nisu mogle biti članice – nakon treninga u Ravensbrücku svoju karijeru, “u službi domovine na domaćem bojištu”, kasnije nastavile u Auschwitzu. A Rudolf Höss, vrhovni zapovjednik Auschwitza žalio se da su žene, “ugodno smještene” i s “plaćom koju ne bi mogle ostvariti u civilnoj službi”, nesposobne.
*
Otti Berger neko je vrijeme radila u Engleskoj ali, zbog poteškoća sa stranim jezikom, tim većih što je Otti bila gotovo gluha, vratila se 1938. u Zmajevac. Majka Ida bila je već teško bolesna, a Otti je i dalje čekala vizu za Ameriku koja, možda i zbog onih famoznih američkih imigracijskih kvota kojima se od mladosti tako divio Hitler, nikad neće stići.
U Hrvatsku je zato 10. 4. 1941. i službeno stigao fašizam – onaj isti, u lokalnoj varijanti, od kojeg je Otti iz Njemačke pobjegla. 30.4. Pavelić i drugovi u NDH su uveli rasne zakone malo prilagođene domaćoj, tj. njihovoj intimnoj, obiteljskoj situaciji – u Hrvatskoj je postojao i status “počasnih Arijevaca”, uglavnom za židovske supruge ustaških funkcionera. Otti Berger ne bi mogla biti “počasna Arijevka”, ali nije ni važno jer već dan nakon proglašenja NDH, mađarska je vojska zauzela prostor Baranje. Zmajevac se sada službeno zvao: Vörösmart.
Mađarska vlast, iako saveznici Reicha, neko je vrijeme uspijevala izbjeći provedbu onog dijela nacističkog plana i programa kojeg su nacisti od 1942. i konferencije u Wannseeu nazivali “konačnim rješenjem židovskog pitanja”. Ustašama je to ustezanje njihovih susjeda baš smetalo pa se Pavelić u lipnju 1941. na sastanku s Hitlerom u Berghofu žalio da Mađari pretjerano štite Židove. Iako je mađarska vojska već u rujnu 1941. priskočila u pomoć njemačkim Einsatzgruppen i u Podoliji pobila desetak tisuća mađarskih Židova, a mađarska vojska sama to isto učinila u siječnju 1942. u Novom Sadu kada su u jednom danu ubili 4 000 novosadskih Židova i 6 000 Srba, to su ipak u tom trenu bili izolirani incidenti – za razliku od sistematičnog ubijanja koje se već provodilo u drugim okupiranim zemljama. Obitelj Berger bila je u mađarskom Zmajevcu neko vrijeme sigurna. Iako se, sasvim sigurno, nije sigurnom osjećala.
Preko granice u novoj državi koja se ironično zvala “nezavisnom”, nacisti su mogli biti zadovoljni – ustaše su u čišćenju svog prostora pokazale čak, rekao Arthur Haeffner, nacistički poslanik, i pretjeranu zdušnost. Spominjao je pritom Haeffner i nekakve “zločinačke grozote” što nam, od jednog nacista, svakako daje za misliti. “Istrijebit ćemo ih”, pisao je časopis Ustaša, a u rano ljeto 1942. i u Zagrebu je postavljena izložba Židovi, po uzoru na onu u Münchenu od nekoliko godina ranije. Izložbu u Umjetničkom paviljonu organizirao je Državni izvještajni i promičbeni ured a posjetitelji bi uz kupnju ulaznice dobili i besplatan ulaz na projekcije njemačkih slikokaza Jud Süss, Rotschild i Der ewige Jude u slikokazu Danica – danas ZKM.
Posvuda su bili postavljeni natpisi “Zabranjen ulaz Srbima, Židovima, Ciganima i psima”. Slavonske se Židove, o čemu se u Baranji sigurno sve znalo, sabiralo uglavnom u logor Tenja odakle su do kraja 1942. svi oni koji su do tog trenutka preživjeli odvedeni u Auschwitz. U Osijeku je iza njih, između ostalog, ostala i tvornica čokolade Kaiser i Stark, koja se danas zove Kandit.
A s druge strane Dunava, svega par kilometara od Zmajevca, u Srbiji, također se čistilo. Od kasnog ožujka do sredine svibnja 1942. gospodin Götz i gospodin Meyer vozili su svakim danom, osim nedjelje i blagdana, iz Zemuna, kroz centar Beograda do Avale, kombi Sauer, koji su oni koji su znali što se u kombiju događa nazivali i “dušegupkom”. Tamo su sedmorica srpskih zarobljenika istovarivala teret: ugušene žene i djecu, ostatke židovske populacije u Srbiji. Organizacijom dušegupki upravljao je dr. Emanuel Schäfer koji je nakon rata u Njemačkoj proglašen krivim za ubojstvo 6 280 žena i djece te osuđen na 6 godina i 6 mjeseci zatvora. Njegovom kolegi Haraldu Turneru sudilo se 1947. u Beogradu pa je, nakon utvrđene krivice, obješen. U samo godinu dana Srbija je postala judenrein.
*
Mađari su gotovo do samog kraja – iako, nitko nije tada znao da gotovo je kraj – uspjeli odoljeti deportaciji svojih Židova. Premijer Kallay uporno je pitao “Je li život na istoku za Židove moguć?” i nije dobivao zadovoljavajućeg odgovora a onda su u ožujku 1944. Mađarsku okupirali Nijemci, postavili jednu poslušniju vladu – kakvih se već dalo vidjeti i u susjedstvu – a Kallay je pobjegao u Tursku. U budimpeštanskom Majestic Hotelu smjestio se Adolf Eichmann, ne pretjerano bistar, ali sposoban službenik, ljubitelj konja i snažnog alkohola, sa svojim Sondereinsatzkommandom Eichmann. Njihov posao u ostalim dijelovima Europe bio je gotov – mogli su se potpuno posvetiti Mađarskoj. Eichmannu su još u kasno ljeto 1941. u Lublinu htjeli pokazati kako funkcionira ubijanje plinom, no nije to Eichmann mogao podnijeti, samo si je “to zamislio” i obuzela ga je odmah “slabost.” “Ni danas,” rekao je kapetanu Lessu u Izraelu 1961. “ne mogu gledati u otvorene rane. Zato su mi uvijek govorili – da ne bih mogao biti liječnik.” Ono iskustvu u Lublinu, kada su ga odveli da razgleda plinsku komoru, praznu, u kojoj će tek, kamp će se tada zvati Treblinka, umirati ljudi, mnogo njih, jedva će u komoru stati, u Eichmannu je ostavilo “određen unutarnji nemir.” Imat će kasnije priliku vidjeti i kako ljudi umiru u dušegupkama i s mecima u potiljak, no oba puta će okrenuti glavu jer “neće to moći izdržati.” Deportacija mađarskih Židova, 437 000 ljudi, većinom ravno u plinske komore Auschwitza, bila je kruna Eichmannove karijere.
*(lijevo) Eric Schwab, Jedem das Seine – na ulazu u koncentracijski kamp Buchenwald, slova dizajnirao bauhausovac Franz Ehrlich / AFP; (desno) Nacrt za krematorij u Auschwitzu – u projektiranju krematorija sudjelovao i bauhausovac Fritz Ertl
Od 1942. u Auschwitzu se vršila selekcija transporta i oko 80% pristiglih zatvorenika bila je odmah odvedena u plinske komore. Ovi ostali, “radno sposobni”, preživjeli bi, u prosjeku, još 3 – 4 mjeseca. “Eksterminacija radom” nazvao je to tadašnji ministar pravosuđa Otto Georg Thierack. Zatvorenici su iz Auschwitza nedjeljom mogli pisati rođacima i prijateljima, ako su te još negdje imali, a svako je pismo, bez iznimke, moralo sadržavati i ove dvije rečenice: “Ich bin gesund. Es geht mir gut.” / “Zdrav sam. Dobro sam.”
Žene su uglavnom bile smještene u Birkenau, tzv. Auschwitzu II, baš kao i najveće plinske komore. U Birkenau je postojala i tkaonica. Svakog je dana svaka radnica morala proizvesti 20 m tkanine. Za “materijal” su se koristili ostaci starih krpa, starih uniformi, komadi papira. Sirovine su se dijelile neravnopravno, po osobnoj naklonosti nadzornice ili za mito, pa su se međusobno krale ili kupovale dnevnom porcijom starog kruha.. Nadzornica bi na kraju dana iskušavala kvalitetu proizvoda tako što bi stala na jedan rub tkanine i svom snagom natezala drugi što mnoge, vrpcom povezane i trošne tkanine nisu mogle podnijeti. Kazne su varirale od uskrate večere do batina. Glavni šef tkaonice bio je muškarac.
Imale su žene u Auschwitzu i druga zaduženja. Neke su radile u kuhinji – na primjer žene koje su stigle 1942. prvim ženskim transportim iz Jugoslavije. (Jugoslavena je u Auschwitzu bilo od samog početka kampa, kad su tamo stizali kao zarobljenici iz španjolskog građanskog rata.) Dio zatvorenica, uglavnom iz Poljske, radio je u bloku 29, baraci s uvijek zatvorenim prozorima, koja je služila kao bordel za Reichdeutsche zatvorenike. Reichsdeutscheri – Njemci iz Reicha – bili su među zatvorenicima na vrhu prehrambenog lanca. U bloku broj 10 vršili su se medicinski eksperimenti. Tvornica Bayer za jednu ženu “po mogućnosti dobrog zdravlja” plaćala je 170 maraka – jer učinila im se prvotna cijena od 200 maraka pretjeranom. “Primili smo pošiljku od 150 žena,” pisali su iz Bayera komandantu Auschwitza. “Iako se nalaze u stanju propadanja, smatramo da će nam odgovarati…”
Najveći su krematoriji bili II i III, u Birkenau – dvoetažni. Spalionica u prizemlju, a svlačionica, plinska komora i mrtvačnica u podrumu. U dizajniranju krematorija sudjelovao je i bauhausler Fritz Ertl – generacija 1931. Ertl je 1972. oslobođen optužbi za sudjelovanje u masovnom ubojstvu jer, tvrdio je, nije znao namjenu zgrada koje je projektirao. “Badeanstalten für Sonderaktionen” zvao je te zgrade Ertl – “Kupališta s posebnom namjenom”. Kuke za odjeću u svlačionici bile su numerirane – da se zatvorenici ne brinu hoće li odjeću naći “poslije”. Sva imovina pronađena kod zatvorenika pospremana je u prostoriju koju su zaposlenici, zbog bogatstva koje se tamo moglo pronaći, nazvali “Kanada.” Zidovi “kupališta” bili su ukrašeni natpisima “Jedna uš – vaša smrt” i “Čistoćom do slobode”, a na ulazu u prostoriju na čijim vratima na njemačkom, francuskom, grčkom i mađarskom piše “Kupaonica i soba za dezinfekciju”, SS vojnici su ponekad, ako su bili dobre volje, golim i često promrzlim zatvorenicima dijelili ručnike. U nekim drugim kampovima ubijalo se ugljičnim monoksidom, u Buchenwaldu je postojao stroj koji pucao je u potiljak a u Auschwitzu koristio se Zyklon B, pesticid za dezinfekciju kućanstva i odjeće. Granule cijanida na 26 C pretvaraju se u plin. “Proces” je trajao 20-ak minuta. “Relativno laka smrt”, rekla je kasnije Hannah Arendt iako se znalo da su oni u plinskim komorama jako vrištali – od straha, ali i od bolova. “Ima stvari puno gorih od smrti,” još je rekla Hannah Arendt. Otrovni plin bi zatim iz “kupaonice” izvukli ventilatori, osim u krematorijima IV i V, gdje nije bilo ventilacijskog sustava pa bi se prostor provjetravao otvaranjem stražnjih vanjskih vrata. Tijela su na dizala, koja su ih potom prevozila do spalionica, rukama prebacivali pripadnici Sonderkommandoa, zatvorenici, Židovi, koji bi prvo povadili zlatne zube i odrezali kosu. Kosa se kasnije plela u filc za ratnu industriju a koristila se, izgleda, i za proizvodnju madraca i užadi. Plaćale su tvornice 50 feninga po kili. Bili su krematoriji vrhunski projektirani – funkcionalno, namjenski – ali su se, zbog pretjerane upotrebe, često kvarili.
U proljeće 1944., taman za transporte mađarskih Židova, bila je spremna nova “židovska rampa” – od vagona vodila je ravno u krematorije II i III. Kad bi putnici izašli iz vagona, prolazili su proces selekcije – ona se sada vršila u samom kampu, nije više bilo potrebe da se skriva, zatvorenici su već dobro znali što se u “kupalištima” događa. Selekciju su provodili doktori a SS čuvari i čuvarice hodali su uz redove pridošlih i vikali “Zweilinge! Zweilinge!” – dr. Mengele uvijek je trebao nove blizance. Osim blizanaca, za rad, tj. za život, bili su odabrani samo oni dobrog zdravlja i zadovoljavajuće fizičke konstitucije, ne pre mladi i ne pre stari. Plus je bilo poznavanje njemačkog jezika, kako bi se mogle hitro i bez pitanja izvršavati naredbe. Loš sluh bio je velik, presudan minus.
Drugi dan svibnja u Birkenau je pristigao prvi transport iz Bačke i Međimurja – 3 000 ljudi. 29.5. transport iz Bačke i Baranje – 4 000 ljudi. Među pristiglima bili su i Otti Berger, njen brat Oskar Berger i Oskarova supruga Elizabeta Berger, rođena Fišer.
Tjedan dana kasnije zatvorenica Louise Alean, nakon dugog klečanja na kiši, u blatu – prozivka je tog jutra, kao, uostalom, svakog jutra, trajala nekoliko sati – putem na posao prošla je kraj nekoliko tisuća mađarskih Židova koji su u redu strpljivo čekali selekciju. Alean je radila u polju, odakle su se tijekom dana mogli jasno čuti zvižduci lokomotive, koji su signalizirali pristizanje “novih”. Kada bi okrenuo vjetar u polju se osjetio zadah jama skrivenih nedaleko među drvećem – zadah slatkast i težak. Tu joj je večer prijateljica u krevetu širokom metar i pol koji su njih dvije dijelile s još 4 zatvorenice i smatrale se sretnicama – u nekim je krevetima bilo i po 10 žena – oduševljeno priopćila: “Konačno su se Anglo-Amerikanci iskrcali u Normandiji, naši će uskoro biti oslobođeni.” Francuska je oslobođena u kolovozu 1944. Sovjetske trupe Mađarsku su okupirale krajem 1944. Auschwitz je osvojen u siječnju 1945. Većina zatvorenika do tada je bila ili ubijena ili poslana na “marš smrti” prema Reichu i drugim koncentracijskim kampovima.
Baranja je oslobođena 29.11.1944. a u Batini, 5 kilometara udaljenoj od Zmajevca, kasnije je podignut Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji u čijem se podnožju nalazi i grobnica s posmrtnim ostacima 1 297 vojnika Crvene armije. Ovaj Augustinčićev spomenik jedan je od rijetkih spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi koji je preživio 1990-e.
14. kolovoza 1946. Okružna komisija za ratne zločine u Osijeku izdala je uredovnu potvrdu koja potvrđuje da je “temeljem iskaza svjedoka Rumpf Kolomana i Rumpf Agneze iz Zmajevca … utvrdjeno, da je BERGER OTILIJA, rodjena 4. oktobra 1898. u Zmajevcu … Jevrejka, vjere Mojsijeve, umjetnica pletačica u Zmajevcu, sa poslednjim boravištem u Zmajevcu, dana 27. 4. 1944. prigodom masovnog hapšenja Jevreja u Baranji po okupatorskim vlastima uhapšena u Zmajevcu i otpremljena u logor Auschwitz (Osvienci) u Poljskoj odakle se do danas nije vratila, niti se kome javila.
Sa strane Zemaljske komisije za ratne zločine u Zagrebu utvrdjeno je da su u njemačkom koncentracijskom logoru Auschwitz (Osvienci) u Poljskoj, po Nijemcima vršena masovna ubijanja zatočenika u gasnim komorama.
Taksa na molbu i rješenje u smislu tar. br.1. i tar. br. 27 od Din. 10- i Din. 20- poništena je na molbi. Ova se uredovna potvrda izdaje na pismenu molbu Berger Ota iz Zmajevca, brat Berger Otilije iz Zmajevca, radi upotrebe u smislu čl. 53 Zakona o državnim matičnim knjigama od 1. IV. 1946. U br. 164.
Smrt fašizmu sloboda narodu!”
***
P.S. Pričalo se nakon rata da je bio jedan transport žena, iz Bosne, koje su po dolasku u Auschwitz odbile skinuti partizanske uniforme, a i da bi Jugoslavenke u kampu nekad, umjesto njemačkih pjesama kako im je bilo naređeno, glasno zapjevale “Po šumama i gorama”.
Tih žena više nema. Nema više ni one zemlje, a sve je manje ponosa i šuma.
*(lijevo) Barbara Šarić, Augustinčićev Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji u Batini; (desno) Otti Berger i Lis Beyer u čamcu na Elbi / Bauhaus-Archiv, Berlin
*O Otti Berger i njenom radu mnogo više su pisale Dolores Ivanuša i Antonija Mlikota i druge.
Autorica: Barbara Šarić / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
