Sutra, u utorak 29. rujna, u splitskoj Galeriji Kula, s početkom u 19.30 sati, bit će otvorena izložba “Kolonija” slovenskog umjetnika Tadeja Pogačara
Više o izložbi pročitajte u tekstu Dejana Habichta
»Ako uzmemo Političku enciklopediju tešku četiri kilograma (1975., Savremena administracija, Beograd) iznenađuje kako je malo toga napisano o kolonijalizmu i koliko mnogo o dekolonizaciji i neokolonijalizmu. Natuknice »kolonija« i »kolonizacija« nude samo zapis pojma na četiri jezika: makedonskom, slovenskom, engleskom, francuskom, njemačkom, ruskom i španjolskom. Osim srpskog, koji je službeni jezik ove enciklopedije. Zanimljiv izbor jezika, u enciklopediji nažalost nema pratećeg teksta u kojemu bi autori pojasnili svoja metodološka polazišta, među kojima bi možda pronašli i odluku za izbor jezika na kojima su zapisi natuknica.
Makedonski i slovenski vjerojatno su se ondje našli prema jugoslavenskom ključu, ali bi morali, za dosljedno pridržavanje toga, ovi pojmovi biti zapisani i na jezicima manjina. Ako je već hrvatski ispao zbog sličnosti da srpskim i u to smo vrijeme govorili o srpskohrvatskom. Razlikovanje je akutno postalo kasnije. Upravo kod pojmova vezanih na kolonijalizam je izbor stranih jezika poprilično odgovarajući jer nedostaje samo portugalski i imali bismo kompletan izbor jezika kolonijalnih velesila. Ruski je s jedne strane važan zato jer enciklopedija kao prijelomnu točku dekolonizacije navodi Oktobarsku revoluciju. Lenjin je naime u okviru razrješavanja nacionalnog pitanja pojam prava naroda na samoodređenje, koji je tinjao već proljeća naroda u 19. Stoljeću, shvatio ozbiljno. Temeljem ovog prava Finska je dobila samostalnost, a za ‘tehničku’ izvedbu zadužio je Staljina. Upravo onog Staljina koji je u prvom sljedećem krugu igre Zemlju krasti, zimi, poslije njemačke invazije na Poljsku bio na čelu napada na Finsku da bi ju ponovno priključio Sovjetskom savezu. U ovoj je igri Finska uporabila logiku ‘neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj’ i odlučila se na suradnju s njemačkim rajhom, ali poslije rata zbog toga nije pretrpjela nikakve posebne sankcije jer se uspješno prikazala kao žrtva koja je mogla birati samo između dvije loše varijante.
S druge strane, uporaba ruskog u vezi s pojmovima vezanima na kolonijalizam zanimljiva je zbog odnosa Sovjetskog saveza prema državama varšavskog pakta koji je imao ponešto sličnosti s neokolonijalističkim stilovima tradicionalnih kolonijalnih velesila. (……)
Inače kod oba pojma, kolonije i kolonizacije preusmjereni smo na »dekolonizaciju«. Kao da nas autori enciklopedije žele preusmjeriti na happy end: Dekolonizacija označava istorijski proces likvidacije kolonijalizma u svetu. Ovaj proces je jedno od onih bitnih obeležja međunarodnih odnosa posle drugog svetskog rata koje odražava promene u odnosu snaga u međunarodnoj zajednici, nastale zahvaljujući antikolonijalnim pokretima i socijalističkim snagama uopšte i njihovom dejstvu na rušenje kolonijalnog sistema stvorenog u doba ekspanzije kapitalističkih država, posebno u imperijalističkom stadijumu njihova razvitka.«
Tadej Pogačar je umjetnik, kustos i predavač, rođen 1960. godine u Ljubljani. Studirao je etnologiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Diplomirao je 1988. godine slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, dok je postdiplomski studij završio 1990. Od 1994 do 1999 bio je glavni urednik M’ARS magazina (kojeg je izdavala Moderna galerija u Ljubljani). Od 2001 do 2004 studirao je na SCCA Centre for Contemporary Arts – Ljubljana u programu za mlade kustose suvremene umjetnosti. Pogačar je osnivač i direktor P.A.R.A.S.I.T.E. Museum of Contemporary Art, virtualne organizacije, koju je utemeljio 1993. godine i koja se može definirati kao konceptualni mobilni entitet, koja stvara specifične odnose sa organizacijama, subjektima, institucijama, socialnima grupacijama. Pogačar je i osnivač i direktor Zavoda P.A.R.A.S.I.T.E., nezavisne, neprofitne kulturne institucije, koja radi programe Galerije P74 i KAPSULE, projektnog prostora i knjižare knjiga umjetnika.
Sredinom 90-ih je na ljubljanskim ulicama izveo prvi umjetnički projekt sa marginalnom grupom lokalnih beskućnica “Kraljevi ulice” (1994-1995), a potom je počeo i transdisciplinarni, kolaborativni višegodišnji projekt “CODE:RED”, koji se, između ostalog, bavi istrаživаnjimа modelа sive ekonomije i sаmoorgаniziranja marginalnih urbanih manjina.
Izlagao je na Manifesti 1 u Rotterdamu, 49. Venecijanskom bienalu, 27. Bijenalu u Sao Paulu, 10. Istanbulskom bijenalu, na trećem Bijenalu u Tirani, Stedelijk Museum u Amsterdamu, na Institutu umjetnosti u San Francisku, Museo de Arte Carillo Gil u Meksiko City, u NGBK i Sparwasser HQ u Berlinu, ZKM-u u Karlsrueu, u Central House of Artist u Moskvi, u Gagosian New York i Gagosian Pariz. Samostalno je izlagao u Valenciji, Beču, Berlinu, Kelnu, New Yorku, Londonu, Zagrebu, Skoplju, Klagenfurtu, Budimpešti, Ankoni, Banja Luci.
Dobitnik je nagrade za performans Franklin Furnace Archive (2001), 2004. godine dobio je stipendiju za projekat “Shrinking Cities”, 2008. nagradu “Trend” za izuzetno dostignuće u oblasti vizualne umjetnosti, 2009. Jakopičevu nagradu – glavnu nacionalnu nagradu za likovnu umjetnost, 2012. Dobitnik nagrade i stipendije Gyorgy Kepes Fellowship ana Massachusets Institute of Technology (MIT), Boston (2012).
Izložba je otvorena do 31. listopada
