Ovoga četvrtka, 25. siječnja u 19 sati u zagrebačkoj HDD galeriji bit će otvorena izložba dizajnera Borisa Ljubičića pod nazivom Jednina množine – simbol, znak, logo, brend, kojom će se predstaviti pregled njegovog rada u području dizajna zaštitnih znakova i logotipa najrazličitijih institucija, tvrtki, manifestacija i proizvoda u vremenskom rasponu od 1970. do danas.
Ususret otvaranju izložbe donosimo vam pet logotipa, odabranih u mnoštvu onih koji će biti predstavljeni na izložbi, uz kratka pojašnjenja kustosa izložbe Marka Goluba.
O izložbi (ulomak iz teksta Marka Goluba):
„Ova izložba treća je po redu Ljubičićeva samostalna izložba u HDD galeriji od 2011. godine, pri čemu su sve tri inicirane od samog autora i fokusirane na različite dijelove njegovog opusa koji do danas obuhvaća već više od četiri desetljeća. Prva, pod nazivom New Look Croatia (2011.), predstavila je osobni kontinuirani projekt dizajna integralnog vizualnog identiteta Republike Hrvatske koji se očitovao ne samo u konceptu nego i u brojnim pojedinačnim realiziranim rješenjima, dok se druga detaljno bavila vizualnim identitetom VIII. mediteranskih igara u Splitu 1979. (2013.) kao slojevitim dizajnerskim projektom. Izuzmemo li nedavnu veliku izložbu (koju autor ne voli zvati retrospektivom) održanu u Muzeju za umjetnost i obrt (2014.), bliska ovim izložbama je i izložba Samo plakati, priređena u Muzeju suvremene umjetnosti 2013., koja je opet bila koncentrirana samo na jedan, najtradicionalniji medij dizajna vizualnih komunikacija. Sve se te izložbe zajedno, uključujući i ovu koja je koncipirana oko pojmova simbola, znaka, logoa i brenda, mogu promatrati kao Ljubičićev jedinstveni projekt autohistorizacije, u kojoj on kao autor ne traži tek svoje (itekako zasluženo, visoko) mjesto u dizajnerskoj povijesti, nego pokušava na temelju primjera vlastitih radova artikulirati određene teze o dizajnerskoj praksi kao takvoj, o njenim vrijednostima, prioritetima, metodama, o tome što za njega dizajn jest i zašto je važan. U prvom dijelu naslova ove izložbe stoji oksimoronska sintagma Jednina množine, na kojoj sam autor inzistira kada govori o važnosti i dosežnosti znaka i logoa i njihovom mjestu ne samo u širem kontekstu identiteta neke institucije, tvrtke, brenda ili proizvoda, nego i samog njihovog postojanja i transformacije u vremenu. S tim smo se susretali i tijekom samih priprema ove izložbe, pokušavajući datirati neke od manje istaknutih primjera (od njih više od 250) upravo na način da gledamo gdje se i kada prvi put pojavljuju u najrazličitijim primjenama, od ambalaža, plakata, preko reklamnih oglasa, do različitih drugih vidova kako interne, tako i javne i medijske prisutnosti. Drugim riječima, Ljubičić upravo znak i logo vidi kao savršene dizajnerske artefakte, najkonciznije vizualne iskaze određene ideje koja povezuje i spaja sva značenja i vrijednosti iza onoga za što ili koga su dizajnirani. Za razliku od dizajna plakata ili knjige, takav vizualni iskaz je, uvjetno rečeno, impersonalan, a njegova daljnja diseminacija najčešće nije u rukama njihovog autora nego se neizmijenjen (jednina…) pojavljuje na potencijalno beskonačnom broju aplikacija, uvijek u dinamičnoj korelaciji s kontekstom u kojem se manifestira (…množine).“
VIII. mediteranske igre, Split 1979. (1976.)
Premda po značaju i reputaciji Mediteranske igre nisu u rangu Olimpijskih igara, kao središnjeg međunarodnog sportskog događanja, njihovo osmo izdanje, organizirano u Splitu 1979., tretirano je kao strateški projekt koji je uključivao ozbiljna infrastrukturna ulaganja te je uz Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. i Univerzijadu 1987. u Zagrebu jedno od tri najvažnija svjetska sportska natjecanja u bivšoj Jugoslaviji koja su bitno transformirala sredine u kojima su se održavala. U slučaju VIII. mediteranskih igara dizajn je itekako reflektirao takve ambicije, rezultirajući izuzetno ambicioznim programom i kompleksnim vizualnim identitetom čije kvalitete ni danas ne zastarijevaju. Osnova i polazište tog projekta bio je znak koji u svojoj osnovi sadrži dvije ambicije – da se uspostavi kao trajan znak manifestacije koji će nadživjeti svoj povod te da simbolički uzdigne status Mediteranskih igara na razinu olimpijskih vrijednosti. Ovo posljednje jasno je komunicirano otvorenom reinterpretacijom znaka Olimpijskih igara (Pierre de Coubertin, 1912.). Iz njegovih elemenata, pet isprepletenih pravilnih prstenova čije boje u uobičajenom tumačenju označavaju kontinente, izdvojena su ona tri koja označavaju mediteranski prostor (Afrika, Azija i Europa). Veza sa Sredozemljem, odnosno morem koje povezuje kontinente, podcrtana je i odabirom plave boje pozadine, kao i glavnom distinktivnom intervencijom u odnosu na olimpijski izvornik – valovitom distorzijom prstenova u njihovoj donjoj trećini. Prema svjedočenju dizajnera, takvo grafičko rješenje bilo je netipično za vrijeme u kojem je nastalo jer se nije moglo izvesti konvencionalnim crtačkim alatima, već je za njega upotrebljena preslikana optička iluzija dobivena postavljanjem ploče valovitog stakla preko uzorka kružnica. Znak Mediteranskih igara zadržao je sva značenja sadržana u Olimpijskom znaku i njegovu je izvornu referencu lako dohvatiti, ali posjeduje svoju vlastitu autentičnost i rijetko viđenu konceptualnu čistoću. Iako je usvojen tek nakon tri uzastopna natječaja, ovaj znak je nadišao okvir koji je za njega bio predviđen i postao trajnim službenim znakom svih Mediteranskih igara od tada do danas.
YASSA (1974. – 1984.)
Logo novog brenda sportske odjeće, obuće i opreme tvrtke VIS Varaždin (Varaždinska industrija svile) nastao je 1974. Samo njegovo ime, YASSA, tipično za socijalističku industriju tog vremena dolazi iz akronima (Jugoslavenski asortiman sportskih artikala), iako ga legendarni marketinški stručnjak Marijan Serdarušić tada povezuje i s lokalnim nasljeđem – Aquae Iasae ime je rimskog naselja i kupališta koje se nalazilo na području današnjih Varaždinskih Toplica. Dizajn logotipa objedinjuje dvije vrlo različite, iako ne kontradiktorne inspiracije – s jedne strane evidentno je prisutan državni nacionalni simbol zvijezde i crveni kod boje, no s druge je on i rezultat promatranja uspješnih međunarodnih sportskih brendova poput Pume i Adidasa. Stoga se iz lokalnog rakursa on doista čita kao produkt jugoslavenskog socijalističkog identiteta, no istovremeno ostavlja dojam internacionalnog proizvoda u kojem ni boja ni znak zvijezde nemaju striktno ideološka značenja, jer su i crvena boja (primjerice Coca Cola) i znak zvijezde (primjerice Converse All-Star) itekako korištene i kod zapadnjačkih tržišnih brendova. Vjerojatno je to bio jedan od razloga popularnosti YASSA-ine sportske obuće, odjeće i opreme, kako u Jugoslaviji, tako i u cijelom Istočnom bloku – „djeca su ih voljela jer su izgledala američki“, reći će Boris Ljubičić. Za nastup na Ljetnim olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984., YASSA je opremala jugoslavenske timove pa je projekt nadograđen i proširen, nacionalni sportski tim proglašen je najprepoznatljivijim timom na tim Igrama, a sam dizajn nagrađen je Zgrafovim Grand Prixom i Zlatnom medaljom BIO-a u Ljubljani. Sam koncept je za tu priliku bio dalekosežan i izdvajao se od konkurencije jer se oslanjao na dosljedno provedenom vizualnom kodu. Naime, kako sportska odjeća nije mogla eksplicitno nositi logo, oznake poput brojeva natjecatelja na dresovima derivirane su iz YASSA-inog loga, a isti kod slijedila je i odjeća, obuća i sportska oprema.
Muzički biennale Zagreb 1980.
Muzički biennale Zagreb je još od šezdesetih godina 20. stoljeća stvorio kontekst za izvođenje i diskusiju o nekima od najinovativnijih pojava u suvremenoj (tzv. „novoj“) glazbi, praktički stavivši Zagreb na kartu međunarodnih glazbenih zbivanja kao mjesto susreta nekih od najsvježijih ideja i glazbenih inovatora, ali i izvršivši nemjerljiv utjecaj i na druga područja kulture i umjetnosti. Znak MBZ-a dizajniran je 1980. upravo sa sviješću o tome da manifestacija koja kontinuirano nadilazi konvencije svoje discipline i svog medija, ne može vizualno komunicirati na konvencionalan, prvoloptaški način. Ljubičićevo rješenje, iako nastalo početkom osamdesetih, svojim geometrijskim jezikom pomalo odaje počast još jednom bitnom fenomenu koji se razvijao paralelno s Biennalom i imao slično značenje – Novim tendencijama. U dizajnerovom tumačenju, oblici kruga i kvadrata nose značenja iracionalne (krug), odnosno racionalne (kvadrat) dimenzije glazbe, pri čemu iracionalna blago prevladava. Sam znak je zamišljen kao dizajnerski odgovor na nekonvencionalne načine grafičke transkripcije glazbe, onkraj tradicionalnih notnih zapisa. Štoviše, u suradnji s kompozitorima Milanom Horvatom i Igorom Kuljerićem koncipiran je kao grafička sekvenca koja se teoretski može i odsvirati. Ta ideja primijenjena je konkretnije na modularnim plakatima Muzičkog biennala Zagreb koji su sadržavali i kolorističke varijacije znaka (u crvenoj i plavoj boji) te su se lijepili u dugačke nizove, poput partitura u javnom prostoru.
Zagrebački velesajam (1993.)
Mnogi Ljubičićevi znakovi dizajnirani za manifestacije, institucije i tvrtke značenjski funkcioniraju kao jedna jezgrovita, jasna rečenica koja definira sadržaj, odnosno vizualno ga interpretira. Primjerice, ako tvrdimo da je Zagrebački velesajam središnji gospodarski događaj u Hrvatskoj na kojem se susreću gospodarstvenici sa svih strana svijeta, znak sa svojim vizualnim elementima vrlo doslovno govori sve ovo. Kompozicija tako sadrži šest ljudskih silueta koje označavaju predstavnike šest kontinenata, jedan od njih nosi poslovnu aktovku, a drugi nosi poslovnu mapu pod rukom. Ta dva elementa, apstrahirana kao kvadrati, formiraju znak dvaju kvadrata koji se dodiruju u jednoj točki, što je, uz kodiranje bojom (plava i crvena), izravna implementacija Ljubičićeve ideje jedinstvenog vizualnog koda Hrvatske.
HRT (1993. – 1999.)
Logo Hrvatske radiotelevizije dizajniran je 1993., dizajnerski rafiniran od istog autora 1999. te se u tom obliku, uz određene varijacije, koristi sve do danas. Na organiziranom pozivnom natječaju Boris Ljubičić sudjeluje s dva rješenja, međutim umjesto prvonagrađenog (također njegovog) rada, u dogovoru sa žirijem natječaja i tadašnjim rukovodstvom HRT-a odlučuje realizirati drugi od dva prijedloga. Neposredno prije Ljubičićevog dizajna službeno je korišten Šutejev logo u obliku velikog slova H koje su činile dvije okomice spojene crvenim rombom (ikonički blisko tadašnjem logotipu vladajuće stranke, HDZ-a), koji je, da citiramo člana žirija Petra Selema, „možda sadržavao nacionalni kod, ali nije iskazivao sadržaj medija“. U poplavi jeftinih, šlampavih i vizualno nepismenih simbola novoformirane države, Ljubičićeva namjera s novim logom nacionalne radiotelevizijske kuće bila je, kako on sam često ponavlja, educirati auditorij o važnosti integralnog nacionalnog vizualnog koda, ali ne pod svaku cijenu, nego isključivo suvremenim likovnim jezikom, osjetljivošću na sadržaj i dosljednom i racionalnom primjenom ideja koje je sam zacrtao u svom vlastitom programu vizualnog identiteta države. Iako taj projekt (unatoč Ljubičićevom neumornom zagovaranju sad već gotovo tri desetljeća) nikad nije službeno institucionalno prihvaćen, on jest „neslužbeno“ komuniciran kroz brojna, većinom Ljubičićeva, pojedinačna rješenja, pri čemu je logo i vizualni identitet HRT-a zbog svoje široke i perzistentne vidljivosti i danas možda njegov najuvjerljiviji nosilac. Troslovna forma u skladu je s (tadašnjim) standardima nacionalnih medijskih kuća, a distinktivnu prepoznatljivost daje mu dovršetak slova „T“ u obliku dva crvena kvadrata koja se dodiruju u jednoj točki (osnovni nacionalni vizualni kod). Ovaj element zamišljen je kao potencijalno pokretna, varijabilna forma, prikladna za animaciju, a isti kod se (prema iscrpnom Priručniku grafičkih standarda) koristi i varira u numeraciji televizijskih programa, kao i u različitim animiranim spotovima. Logotip predviđa i varijacije u boji pozadine, u odnosu na različita područja djelovanja i unutarnje organizacije medijske kuće – televizija, radio i zajedničke službe. Krajem 90-ih i početkom 2000-ih logo je nadograđen tako što su slova akronima djelomično preklopljena jedna s drugima, a uveden je i dodatni grafički element triju paralelnih vertikalnih linija koji je osigurao lakšu čitljivost i dodatno dinamizirao logotip u njegovim pokretnim, sekvencijalnim, animiranim varijantama. Te tri vertikalne linije nose tehnološku asocijaciju na radiovalove, ali u relaciji s kraticom HRT se mogu čitati i kao svojevrsni timeline, gdje označavaju trajanje – Hrvatska kao najdulja, kraća za radio (početak emitiranja 1926.), najkraća za televiziju (početak emitiranja 1956.).
Izložba je otvorena do 6. veljače, a više informacija potražite ovdje.
