“Impresivno je, zapravo, koliko toga mi uspijemo napraviti u vrlo teškim uvjetima i s jako malo novca. Žalosti, međutim, što najveći dio svoje energije moramo trošiti na savladavanje tih prepreka.”
Sagita Mirjam Sunara je docentica na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. Na toj je ustanovi počela raditi čim je diplomirala, 2005. godine. Kolegiji koje vodi uključuju teorijska predavanja i praktičan rad na umjetninama. Uža su joj specijalnost štafelajne slike i polikromirano drvo. Dobitnica je Rektorove nagrade, Top stipendije za top studente i stipendije Zaklade T. Horvatinčić. Godine 2008. upisala je poslijediplomski doktorski studij Povijest umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje istražuje život i djelo restauratora Zvonimira Wyroubala, utemeljitelja restauratorske službe u Hrvatskoj.
Radila je kao suradnik u Hrvatskom restauratorskom zavodu – Restauratorskom odjelu u Splitu na projektu zaštite i restauriranja Peristila. Bila je gostujuća nastavnica na studiju konzervacije-restauracije Sveučilišta u Delawareu (WUDPAC). Još kao studentica 2003. godine, pokrenula je elektronički časopis In situ. Uređuje edukativne blogove CSI – Conservation Students’ Investigation, UAR00M i Stažiranje među umjetninama. Početkom 2012. pokrenula je ciklus javnih predavanja nastavnika i studenata Odsjeka za konzervaciju-restauraciju koji je kasnije promijenio naziv u “Razgovori o baštini”. Iste godine priključila se projektu “Tvornica baštine Željezara Sisak”. Spomenuti projekt i recentna nagrada Zlatna Victoria koju joj je dodijelila Turistička zajednica grada Siska povod su razgovora za Vizkulturu.
**Sagita Mirjam Sunara (foto: Lara Pervan)
► Za početak, kako sve ovo navedeno stižeš raditi?
Sagita Mirjam Sunara: Uvijek nešto pati. Donedavno je to bio doktorat. Sad sam se usredotočila na završavanje disertacije pa pate drugi projekti. Odavno nisam objavila ništa na svom blogu Doktor za umjetnine. Blogovi su mi već godinama velika strast.
► Kada i kako su nastale skulpture koje su bile predmet zahvata u projektu «Tvornica baštine Željezara Sisak»?
Sagita Mirjam Sunara:Likovna kolonija Željezare Sisak održavala se od 1971. do 1990. godine. Umjetnici koji su u njoj sudjelovali izradili su velik broj skulptura namijenjenih izlaganju na otvorenom. Te su skulpture bile planski postavljene oko tvorničkih pogona i na zelene površine u radničkom naselju Caprag. Danas ih je sačuvano 38. Koliko ih je izvorno bilo, ne može se sa sigurnošću reći, jer su pisani tragovi o njima vrlo skromni. Početkom devedesetih, propašću Željezare, velik broj skulptura je otuđen i prodan u staro željezo. Neke su jednostavno bačene. Žalostan je takav odnos prema umjetničkim djelima. Ono što sisačke skulpture čini jedinstvenima i zbog čega su toliko važne jest kontekst u kojemu su nastale i njihova interakcija s okruženjem. Skulpture su dio industrijskoga krajolika – radničkog stambenog naselja i njegove parkovne arhitekture.
*Josip Zeman izrađuje skulpturu – 1983 /Josip Zeman i radnici – 1983 / Peruško Bogdanić i radnici / Nestala skulptura Saše Stevovića
► Kako se Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu uključio u projekt očuvanja skulptura u Sisku?
Sagita Mirjam Sunara:Tri sisačke ustanove – Konzervatorski odjel u Sisku Ministarstva kulture, Gradska galerija Striegl i Gradski muzej Sisak – pokrenule su 2012. godine veliki projekt koji za cilj ima valorizaciju i revitalizaciju kulturne politike Željezare Sisak: “Tvornica baštine Željezara Sisak”. Prvi korak bilo je popisivanje skulptura na otvorenom koje su izradili sudionici Željezarine kolonije i uspostavljanje zaštite nad njima.
Nakon što su skulpture 2012. godine upisane u Registar kulturnih dobara, Konzervatorski odjel u Sisku je kontaktirao Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu i predložio nam suradnju. Od nas se tražilo da izradimo stručnu podlogu za konzerviranje i restauriranje skulptura.
U okviru prvih dviju konzervatorsko-restauratorskih radionica u Parku skulptura u Sisku dokumentirali smo zatečeno stanje skulptura i provodili osnovne mjere preventivne konzervacije. Treća je radionica bila posvećena restauriranju skulpture Josipa Diminića Objekt II iz 1979. godine. Četvrta se radionica fokusirala na istraživanje povijesti izrade skulptura. U svim su radovima sudjelovali studenti. Više na linku
► Je li primijenjena ista metodologija za cijeli projekt ili se svakoj skulpturi pristupa jedinstveno?
Sagita Mirjam Sunara:Već nakon prvih razgovora s autorima skulptura, što je također dio našeg projekta, postalo je jasno da nije moguće osmisliti koncept koji će biti primjenjiv na sve skulpture. Svaka skulptura, naime, utjelovljuje drugačiju ideju, pa i pristup restauriranju mora biti različit. Diminić je, primjerice, insistirao na tome da se s njegove skulpture Objekt II odstrane svi tragovi korozije, da se rupe u metalu zatvore komadima novog lima, i da se skulptura nanovo oboji, jer je za ispravnu prezentaciju te skulpture važna cjelovitost oblika i boje. Ante Rašić, pak, ne želi da se s njegove skulpture Govornik odstrane mrlje od korozije, ali bi htio da se odstrani srebrna boja kojom je skulptura premazana bez njegova znanja. I tu dolazimo do najvećeg problema: otkrili smo da neke skulpture nisu izvedene u skladu sa željama svojih autora. Sada znamo da moramo dublje istražiti povijest nastanka svake skulpture i ideju koju ona utjelovljuje.
Plan rada na instalacijama je bio da tijekom prve godine dokumentirati stanje skulptura i prikupiti podatake o njihovoj izradi. Naredne smo godine trebali analizirati gradbene materijale skulptura i ponuditi metodološki okvir za rješavanje specifičnih konzervatorsko-restauratorskih problema. Tijekom treće i četvrte godine planirali smo restaurirati tri skulpture. Već nakon prve radionice, održane u jesen 2012., postalo je jasno da je naš četverogodišnji plan rada postavljen isuviše ambiciozno, odnosno da se sve planirane aktivnosti ne mogu realizirati samo u okviru radionica. Radionice traju vrlo kratko i usprkos tome što se radi i po 15 sati dnevno, na terenu se ne stigne obaviti sve što je zacrtano. Na dinamiku radova utječu i neplanirani poslovi. Budući da ti poslovi nisu dio redovne djelatnosti nastavnika i studenata – sisački projekt, naime, nije vezan ni uz jedan kolegij koji se izvodi na splitskom studiju konzervacije-restauracije – oni ih moraju obavljati u svoje slobodno vrijeme. Program koji je trebao trajati četiri godine zapravo se protegnuo kroz četiri godine, a to je velika razlika.
*Josip Diminić i strojobravar Stanko Rožanković – 1979 (PREUZETO IZ KATALOGA IZLOZBE KOLONIJE 1979)
*Skulptura prije restauriranja
*Demontaža
*Restauriranje
*Skulptura nakon restauriranja
► Dosadašnji rad na ovom projektu je prošle jeseni prezentiran stručnoj i široj javnosti na konferenciji “SPark: Conservation of Sculpture Parks”. Zašto baš tada?
Sagita Mirjam Sunara:Prije dvije godine predložila sam kolegama iz Siska da prezentiramo rezultate dosadašnjega rada kolegama iz drugih zemalja, koji imaju više iskustva u radu sa skulpturama na otvorenom. Željela sam čuti što oni misle o konzerviranju i restauriranju sisačkih skulptura, ali i o prezentiranju i redovitom održavanju čitave zbirke. Tako se rodila ideja o konferenciji “SPark: Conservation of Sculpture Parks”. (https://spark2015sisak.wordpress.com/)
Konferencija je održana u rujnu 2015. godine u Sisku. U odabiru radova i izradi programa sudjelovao je međunarodni tim stručnjaka. Uz mene, tu su još bili: dr. sc. Claudia Bortolussi iz Italije, dr. sc. Rachel Rivenc iz SAD-a, dr. sc. Friederike Waentig iz Njemačke, Andrew Thorn iz Australije i mr. art. Mirta Pavić iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Od četrdesetak pristiglih prijava odabrali smo četrnaest radova. Konferencija je polučila velik uspjeh. U Sisak je došlo preko pedeset stručnjaka iz osamnaest zemalja, i to s jednim ciljem: da razmijene znanja i iskustva o zaštiti i očuvanju zbirki skulptura na otvorenom, i da nam kažu kako oni vide budućnost sisačkoga Parka skulptura.
*Konferencija – obilazak Parka skulptura
*Konferencija – posjet Zbirci Richter
► Kako su građani i akteri doživjeli projekt? Koliko je vrijednost skulptura prepoznata u lokalnoj zajednici?
Sagita Mirjam Sunara:Već sam spomenula da je u okviru likovne kolonije Željezare Sisak nastalo puno više skulptura namijenjenih izlaganju na otvorenom nego što ih je danas sačuvano. Kada je početkom 1990-ih Kolonija prestala s radom, a Željezara se počela gasiti, skulpture su žigosane kao dio socijalističkog naslijeđa i prepuštene propadanju. Lokalna je zajednica bila potpuno indiferentna prema njihovoj sudbini, vjerojatno zbog toga što je bila zaokupljena borbom za golo preživljavanje. Jako je važno shvatiti da mi u Sisku nismo suočeni samo s problemom konzerviranja i restauriranja skulptura, u smislu odabira najprikladnijih postupaka i materijala za rad, nego i s problemom njihovog trajnog čuvanja. Nije dovoljno odrediti izvorne nijanse boja kojima je skulptura bila obojena i odabrati najpostojaniji premazni sustav; treba se pobrinuti da se po restauriranoj skulpturi ne šara, da se u njoj ne pali vatra, da je se ne koristi kao javni WC, što je sada slučaj.
Činjenica da se Diminićeva skulptura zadnje dvije godine nije našla na meti vandala ulijeva optimizam. Rekla bih da je to dobrim dijelom zasluga približavanja informacija o inicijativi lokalnoj zajednici preko medija i informativnih letaka, što je izrazito važan dio ovakvih projekata. Neke skulpture nisu prošle tako dobro. Nakon što smo 2013. očistili sve skulpture i uredili zelene površine oko njih, nestala je glava sa skulpture Ratka Petrića Čovjek-stroj. Netko bi mogao reći da je skulptura bila zaštićena dok ju se nije vidjelo, odnosno dok ljudi nisu znali da postoji. Slučaj skulpture Jure Žaje U spomen Jurju Dalmatincu pokazuje da stvari nisu tako jednostavne: ta je skulptura nestala baš zato što se nalazi daleko od glavnih pješačkih ruta i što je, zbog šiblja u koje je zarasla, bila gotovo neprimjetna.
Bez sumnje, i glava Petrićeva Čovjeka-stroja i Žajina skulptura završile su kao sekundarne sirovine. Takve krađe predstavljaju velik problem ne samo u Parku skulptura u Sisku, nego u čitavoj Hrvatskoj, ali i u svijetu. Kako spriječiti nove krađe? Redovito održavanje, adekvatno osvjetljenje i povremeni nadzor su ključni. Ako skulpture izgledaju kao staro željezo, ljudi će se prema njima tako i odnositi. Znam da se ponavljam, ali moram ovo naglasiti: treba razvijati svijest o vrijednosti tih skulptura u lokalnoj zajednici, kod ljudi koji žive s njima i oko njih.
*Skulptura Peruška Bogdanića / Skulptura Josipa Diminića prije restauriranja
*Skulptura Ratka Petrića – Čovjek stroj / Petrićev Čovjek stroj bez glave
► Kakvo je iskustvo realizacije ovakvih projekata u hrvatskom kontekstu? Je li potrebna stručna i financijska pomoć izvana ili je realno da “domaće snage” provode ovako kompleksne projekte?
Sagita Mirjam Sunara:Ovaj projekt je u hrvatskim okvirima pionirski poduhvat. Budući da nitko od sudionika nije imao prethodnog iskustva s restauriranjem čitave zbirke skulptura na otvorenom, činilo mi se važnim uspostaviti suradnju sa stručnjacima iz inozemstva koji takvo iskustvo posjeduju. 2012. godine sam kontaktirala dr. sc. Toma Learnera iz Gettyjeva instituta za konzervaciju-restauraciju u Los Angelsu. On je u to vrijeme vodio jedan sličan projekt. (https://www.youtube.com/watch?v=SkfG2JvIZ2M) Nakon dugotrajnih pregovaranja, u jesen 2014. godine Learner je posjetio Sisak. On i njegova kolegica dr. sc. Rachel Rivenc su se veoma pohvalno izrazili o zahvatu koji smo izveli na Diminićevoj skulpturi, i ponudili nam pomoć u dijagnostičkim ispitivanjima. Gettyjev institut, naime, raspolaže najsuvremenijom opremom i upošljava stručnjake specijalizirane za ispitivanje industrijskih materijala koji se koriste u umjetnosti. Smatram da je suradnja s tom uglednom ustanovom sjajna prilika za međunarodnu promociju sisačkog projekta. Činjenica da su američki stručnjaci voljni surađivati s nama puno govori o kvaliteti našeg rada i potencijalu čitavog projekta jer mnogim našim kolegama iz inozemstva zamolbe za suradnju nisu prihvaćene.
► Kakvo je stanje u restauratorskoj struci danas i kako stojimo u odnosu na svijet? Znače li lošiji uvjeti bolje snalaženje?
Sagita Mirjam Sunara:Impresivno je, zapravo, koliko toga mi uspijemo napraviti u vrlo teškim uvjetima i s jako malo novca. Žalosti, međutim, što najveći dio svoje energije moramo trošiti na savladavanje tih prepreka.
S financijskog aspekta, organiziranje konferencije SPark: Conservation of Sculpture Parks bio je golem izazov. Konzervatorsko-restauratorske radionice u Sisku financiraju se sredstvima Ministarstva kulture. Sjajno je što je Ministarstvo prepoznalo važnost tog projekta. Ipak, sredstva kojima raspolažemo nisu dostatna za opsežnije radove. Osim toga, konzervatorsko-restauratorski radovi na skulpturama nisu jedino što ovom Parku treba. Gettyjev muzej je, primjerice, 2005. godine dobio zbirku od dvadeset osam skulptura namijenjenih izlaganju na otvorenom. Donator je postavio uvjet da se zbirka mora restaurirati, postaviti i prezentirati unutar tri godine. Muzej je formirao ekspertni tim u kojem su bili kustosi, konzervatori-restauratori, stručnjaci iz područja prirodnih znanosti koji obavljaju ispitivanja na kulturnim dobrima, krajobrazni arhitekti, statičari, umjetnici. U projektu se vodilo računa o najsitnijim detaljima. Primjerice, oko nekih je skulptura posađena posebna vrsta trave čiji izgled odvraća posjetitelja od približavanja skulpturi. Prije nego što će se skulpture postaviti na zelene površine oko muzejske zgrade, Muzej je dao izraditi njihove kopije od laganih materijala, i to u naravnoj veličini. Arhitekt, kustos i dizajner postava mogli su bez problema premještati kopije skulptura oko zgrade sve dok se nisu usuglasili da je određena pozicija idealna za njihovo izlaganje. Nama to zvuči kao znanstvena fantastika! Dovoljno je reći da smo restauriranu Diminićevu skulpturu morali viljuškarom vraćati u park, jer je zemlja bila toliko natopljena vodom, da kamion s kranom nije mogao po njoj voziti. Viljuškar je prilikom montaže skulpture kotačima izrovao zemlju pa je skulptura na kraju bila zarobljena unutar velikog blatnog jezera. Dan prije svečanog predstavljanja, djelatnici komunalne službe morali su nasuti šljunčanu stazu kroz park da bi se skulpturi uopće moglo pristupiti.
*Montaža restaurirane skultpure
*Montaža restaurirane skultpure
► Prošli tjedan preuzela si nagradu Zlatna Victoria koju dodjeljuje Turistička zajednica grada Siska. Koliko su ti važne nagrade koje stižu “iz lokalne zajednice”?
Sagita Mirjam Sunara:Nagrada za očuvanje kulturno-povijesne baštine Grada Siska dodijeljena je Umjetničkoj akademiji u Splitu, odnosno meni kao voditeljici konzervatorsko-restauratorskih radova u Parku. Drago mi je da Siščani prepoznaju važnost našega rada. Moram naglasiti da nagrada pripada svima koji su sudjelovali u projektu. Tu osobito mislim na studente. Velike zasluge pripadaju pročelnici Konzervatorskog odjela u Sisku, Ivani Miletić Čakširan, na čiji je prijedlog splitska Akademija “ušla” u projekt. Ni na jednom drugom projektu na kojemu sam radila, a bilo ih je dosta, nisam imala tako kvalitetnu suradnju s nadležnim konzervatorom. Međusobno se poštujemo, timski radimo i insistiramo na kvaliteti.
► Koji su idući koraci u očuvanju sisačkih skulptura i koji su ti idući projekti?
Sagita Mirjam Sunara:Nakon konferencije SPark, svima je postalo jasno da nema smisla nastavljati s restauriranjem skulptura dok se ne riješi pitanje oblikovanja zelenih površina na kojima one stoje. Treba postaviti info table i urediti pješačke staze. Skulpture treba osvijetliti. Restaurirane skulpture i one kojima restauriranje tek predstoji treba periodično čistiti. Njihov okoliš treba održavati. To se još uvijek ne radi. Važno je naglasiti, i to treba sto puta ponoviti, da restauratorski zahvati imaju vrlo malo smisla, ako o restauriranim skulpturama nitko ne vodi brigu. Jako je važno da se započne s provođenjem edukativnih programa u vrtićima i školama. Treba organizirati javna predavanja o Parku skulptura. Kod stanovnika Siska treba razvijati osjećaj da im skulpture pripadaju, da je to njihova kulturna baština. Kad ih počnu doživljavati svojima, onda će o njima brinuti. To je jako važno, jer se skulpture ne nalaze u muzeju ili iza nekog zida, već su smještene na javnim površinama koju pripadaju svima.
Što se tiče ostalih poslova, ovih dana završavam pisanje doktorata. Usporedo s tim uređujem zbornik konferencije SPark. Knjigu će izdati ugledna izdavačka kuća iz Londona, Archetype Publications. Zbog rada na konferenciji prošle sam godine zapustila svoje blogove – moram se i tome posvetiti. Blogovi su sjajan alat za populariziranje konzervatorsko-restauratorske struke, a meni je silno važno promovirati profesiju kojom se bavim.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, Branko Bukovec, Nives Miljić, Neven Peko,
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
