Sve veći broj naših kratkih filmova putuje po svjetskim festivalima i vraća se s nagradama. Ovdje smo odabrali ona četiri filma koja su prikazivani na nekima od najvećih.
“Kokoška” Une Gunjak najuspješniji je noviji hrvatski film koji je prešao put od Sundancea preko Cannesa do Sarajeva i dalje. Makar, više je uspješan nego što je hrvatski – riječ je o filmu njemačke produkcije (dobrim dijelom i njemačke ekipe) čija se priča događa u ratnom Sarajevu gdje pratimo djevojčicu koja na divan dječji način vjeruje da će spasiti kokoš od klanja ako ju pusti vani, na slobodu. Film je kod nas premijerno prikazan u kinu Europa u sklopu Maratona kratkometražnih filmova koji je organizirao HAVC. Popis nagrada koje je Una Gunjak osvojila premašio bi veličinu ovog teksta pa izdvajam tek dvije: europskog Oscara (EFA) na festivalu u Rigi (jer je najveća) i nagradu za najbolji kratki film u Sarajevu, jer je domaća. Da nema ove druge nagrade, moglo bi se opet reći da smo vani jedino zanimljivi kad (se) koljemo. U svakom slučaju, Kokoška je pravi festivalski film srednje struje, u scenariju i režiji školski skockan. Iz tih razloga dosta je predvidiv, a meni osobno i neuzbudljiv, možda i zato što sam navikao na društvo koje i u miru kolje kokoši.
Za “Piknik” Jure Pavlovića čulo se kada je ušao na Berlinale, a ovdje smo ga premijerno mogli vidjeti na nedavno završenim Danima hrvatskog filma gdje je, između ostalog, osvojio Grand Prix. Sličan je Kokoški po atmosferi i ambiciji da kroz intimnu priču zahvati cijeli jedan prostor i vrijeme. Blizak je i po mjestu radnje, jer se dešava u poluotvorenoj kaznionici na Igmanu gdje sin tinejdžer dolazi posjetiti oca. Vozi ga socijalni radnik koji zbog gužve kasni pa ocu i sinu ostaje tek dvadeset minuta. Ni za to vrijeme oni nemaju baš o čemu pričati, jer dijalog jednostavno nije nešto na što su oni naučili. Da to premoste, da se zbliže, krenu se prijateljski boksati, onako kako se muškarci na Balkanu vole družiti i natjecati. Piknik je u svakom slučaju topao i simpatičan film o jadnim i nesretnim ljudima. Uspijeva u namjeri da objasni što želi objasniti – uspijeva u širini, u opsegu, ali možda mu baš zato fali dubine. Oba lika su sasvim stereotipni, doslovni; dok govore, manje zvuče kao likovi, a više kao predstavnici generacija, kultura.
Zadnji film Hane Jušić “Da je kuća dobra i vuk bi je imao” prikazan je u konkurenciji velikog festivala u Rotterdamu, a u Hrvatskoj je premijeru imao u kinu Tuškanac u sklopu programa Kratki utorak. Misao iz naslova, također je misao prisutna u filmu i već to je zabavno, pomaknuto. Film se tematski nadovezuje na autoričine prethodne radove – i ovdje su komunikacijski kanali zakrčeni pa se više komunicira rukama i nogama, a likovi se pokreću želucem ili spolnim nagonima. Sve to, ovaj put još je pojačano surealnom stilizacijom i pričom. Gradacija tih surealnih elemenata najveća je vrlina filma, ali i mana. Film je najbolji kada je taj nadrealizam umjeren, kada se zajedno s protagonisticom pitamo je li riječ o halucinaciji ili možda samo o bizarnosti, dok na vrhuncu klizi u (pomalo očekivanu) grotesku. To ipak ne narušava dojam vrlo dobrog i zanimljivog filma koji se, kombinirajući ludizam i horor, igra sa slikom obiteljske idile u društvu kojem je skućavanje životni cilj. Da je kuća dobra je utjeha autsajderima, jer prikazuje srednji put kao nenormalan i izopačen. Kraj filma u kojem glavna junakinja bježi uz pjesmu Valovi Daleke Obale (link na pjesmu) zato djeluje sasvim katarzično, ljekovito.
Na prestižnom rotterdamskom festivalu, kao i na Sarajevo film festivalu, pojavio se i film “Manjača” Tina Žanića, a domaću premijeru imao je još ranije na Kockicama. To je poseban uspjeh kada se zna da je ekipa najvećim dijelom ista kao i u filmu Da je kuća dobra… – Jana Plećaš, Jan Klemsche, Martin Semenčić, Tena Gojić. Manjača je film o mladiću, partijaneru koji se odluči dovesti u red; prekinuti sa starim društvom, sa starim ovisnostima. Jednostavno pitanje koje se otvara i cijeli film visi u zraku je: što sad? Od tog kratkog, velikog pitanja sve se u filmu trese i napinje pod prijetnjom da pukne, eksplodira. Iako je naglašeno atmosferičan, film ima geometrijski preciznu dramaturgiju i svaka od rijetkih izgovorenih rečenica pokreće ga prema svršetku koji na intrigantan način razrješava priču. Treba li uopće prestati sa zabavom? Najveća vrijednost Manjače je da se na jako suptilan način zapravo bavi najvećim, patetičnim pitanjem o smislu života. Tiho kontroverzan film.
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
