Unutar balkanskih okvira Beograd već dugo vidi sebe kao kulturnu metropolu. U svojoj kulturnoj ponudi ima mnoštvo događaja posvećenih kreativnoj zajednici koje se uz malo sreće, novaca i slobodnog vremena uglavnom da popratiti. O varijetetu tih manifestacija te poražavajućoj činjenici da i dalje postoji veliki broj kreativaca koji nedovoljno ulažu u vlastito obrazovanje, pa ovakve događaje nikako ili vrlo malo prate, moglo bi se diskutirati dugo, no sada ćemo ostati na onim događajima posvećenim kreativnoj industriji kao kategoriji s puno potencijala (kapitala).
Kreativna industrija, ponegdje definirana i kao kreativna ekonomija, podrazumijeva kreaciju, produkciju i komercijalizaciju kreativnog sadržaja, odnosno usluge ili produkte čiji je sastavni element umjetničko-kreativno nastojanje. Kreativna industrija u uskoj je vezi kako s kreativnošću, inovacijom, tehnologijom i interdisciplinarnošću, tako i s ekonomskim aktivnostima.
U okviru ove definicije sastavni dio miljea regionalne kreativne industrije čine ustaljene i manje ustaljene, često alternativne manifestacije. Među njima možemo prepoznati tjedne dizajna u Beogradu, Zagrebu i Skoplju, festivale poput Miksera, Resonatea, SHARE konferencije, Packtivityja, Nordeus Hackatona, Dana D, Organa vida, Rovinj Photo Daysa, IFCC-a te dizajn-inkubator Novu Iskru itd. Njihov je najčešći cilj da promocijom raznovrsnih produkata, pristupa, usluga i ideja na direktan ili indirektan način povežu kreativnu zajednicu s biznis sferom te ostvare suradnju radi ulaganja i pokretanja kapitala.
Kao suradnicu nekoliko spomenutih i brojnih drugih, prije svega beogradskih manifestacija iz područja kreativnih industrija, predstavljamo Mariju Ratković – teoretičarku umjetnosti i medija. Njena sfera djelovanja obuhvaća različita polja – od teorije umjetnosti, organizatorskih i PR angažmana, grafičkog i web dizajna pa do socijalno angažiranih inicijativa. U posljednjih godinu dana Marija je osnovala elektronski tjedni magazin – Breakfast te dobila licencu za CreativeMornings – ciklus jutarnjih predavanja, koja se uz doručak serviraju kreativnoj zajednici. O ovim projektima, kao i nekim osobnim stremljenjima, pitali smo našu sugovornicu.
*Marija Ratković (foto: Branko Starčević)
► Beogradska, a i regionalna web zajednica vrvi od manje ili više posjećenih portala koji tretiraju teme dizajna, umjetnosti, vizualne i urbane kulture. Tko su čitatelji Breakfast magazina, pod kojim ga svjetlom pozicioniraš i kako ga vidiš za pet godina?
Marija Ratković: Kada smo osmišljavali Breakfast, i mi smo bili pred istim pitanjem: za koga pravimo magazin i kako će se Breakfast razlikovati od drugih glasila, kako onih koje volimo, tako i onih koje ne čitamo uopće. Smatrala sam da, ako već imam neko detaljnije znanje i uvid u medije, trebam krenuti od sebe i svojih vrijednosti i očekivanja od medija, ali da to ne bude magazin za mene i uzak krug mojih prijatelja. Nismo imali ambiciju praviti replike magazina koje čitamo i koji su inspirirali Breakfast jer su Dazed, Cereal, Wired, Nylon, BoredPanda, FreundeVonFreunden, Jacobin ili BeforeAfter svima dostupni i super rade. Osjetili smo potrebu proširiti „čitateljski klub“ internet surfera na sve one koje dosta toga zanima, ali se ne snalaze u aktualnoj ponudi, nemaju dovoljno vremena i zbog toga, čak i na portalima koje prate, ne čitaju dalje od naslova i sažetka. Učinilo nam se kao genijalna ideja napraviti vizualno pismen i etičan časopis koji će tekstove skratiti na formu digesta, ali će se s poštovanjem i kolegijalnosti odnositi prema drugim medijskim sadržajima tako što će čitatelje zainteresirati i uputiti da pročitaju vrhunske tekstove svih meridijana interneta. Druga specifičnost Breakfasta je to što je newsletter njegov osnovni kanal komunikacije, a putem takvog načina distribucije mi možemo na direktan način komunicirati s čitateljima, na što sam posebno ponosna jer ljudi nisu samo klikovi i viewovi. Bazično, Breakfast je digest koji stiže svakog četvrtka u inbox i daje presjek onoga što bismo mi voljeli da se pročita, prelista, pogleda, posjeti; želimo informirati ljude o tome što ne bi smjeli propustiti od medijskih i real life sadržaja čiji broj i količina zaista obeshrabruju i najveće zaljubljenike u pisanu riječ. Meni je najveća pohvala, koju sam do sada dobila, da je moguće prepoznati mene iza Breakfasta i to je nešto što nadilazi koncept autorstva. Imam potpuno povjerenje u urednicu Jelenu Martinović, kao i u sve koji su se na bilo koji način uključili u pisanje jer njihov rad dokazuje da su shvatili što je osnovno u Breakfastu. To je negdje i prepoznato jer je Breakfast pokrivao Transmediala festival i Resonate, događaje oko Bioskopa Zvezda, a pozvan je da se predstavi na narednom Golden Drumu i sve češće dobivamo pozive za medijska partnerstva. Ne znam u kojem će smjeru ići naše životne priče i tržišni uvjeti, ali znam da Breakfast nikad neće radi čitanosti činiti ustupke vrijednostima na kojima je nastao. Pod vrijednostima podrazumijevam održavanje integriteta uprkos interesima kapitala, poštovanje rodne korektnosti u jeziku i zalaganje za feminizam (za početak, u Srbiji je jako malo glasila koji poštuju ženski rod u jeziku), odsustvo uznemirujućeg tabloidnog tona koji potpiruje konflikte i mržnju, informiranje o najnovijim dostignućima znanosti i predstavljanje onih koji vrijedno rade i doprinose društvu, njihovog rada i, naravno, dosta kreativne slobode, odličnih fotografija i humora, uz slike slatkih životinjica i redovno izvještavanje o novim, suludim idejama Kanyea Westa. Čak mislim da, ako se trendovi nastave, možemo uvesti i rubriku Kanye Westi, i osobno bih jako voljela da se jednog dana Yeezusu obratimo za sponzorstvo.
*Breakfast.rs / fotografija Marija Ninković
► Breakfast i CreativeMornings, inicijative koje si pokrenula, upućuju na jutarnje razmrdavanje vijuga i kreativnih impulsa. Je li magazin nastao kao smislena prethodnica CreativeMornings konferencija ili su se kockice naprosto složile?
Marija Ratković: Kako je Breakfast zamišljen kao platforma koja postoji online i offline, od početka smo razmišljali o nekakvim real life aktivnostima. Prva od ideja je bila Breakfast Galerija na koju sam jako ponosna i koja okuplja autore i autorice koji znače mnogo u sferi u kojoj se ja krećem, ali nisu dovoljno poznati široj javnosti. Odmah po osnivanju galerije moja tadašnja direktorica i koosnivačica Brekafasta Žaklina Kušič i ja, pomislile smo da bi bilo dobro praviti i neke događaje jer za to imamo programske i produkcijske resurse i višegodišnje iskustvo rada na sličnim projektima. Naravno, koncept događaja u okviru Breakfasta je od početka podrazumijevao jutarnja događanja, čime sam osobno oduševljena samo na konceptualnom nivou jer mi je i dalje veliki problem rano ustajanje i to je moja osobna borba. Baš u to vrijeme početka Breakfasta priča o CreativeMornings je došla od Aleksandre Mandić Killy, koja vodi CM u Parizu, i pomislila sam da bi bilo dobro aplicirati za licencu, da ne pravimo nešto vrlo slično sami, već da CreativeMornings budu naša Breakfast okupljanja. Bile smo u pravu jer je daleko lakše početi kada iza tebe stoji višegodišnji rad i iskustvo na međunarodnom nivou.
► Beogradska publika je do sada imala priliku prisustvovati na četiri Creative Mornings predavanja iz područja kreativnih industrija. Koliko je duga tradicija ovih predavanja u svijetu i što ih čini specifičnim?
Marija Ratković: CreativeMornings dolazi iz New Yorka gdje je Tina Rothenberg, osnivačica bloga Swiss Miss, 2008. godine došla na ideju da napravi „TED za nas ostale“. Bazično iza CM priče, koja traje već 7 godina i okuplja 70000 ljudi iz 115 gradova, stoji ideja o dostupnosti predavanja iz područja kreativne industrije. Predavanja su otvorena za sve, uz besplatan doručak i kavu, i iskreno to je ono što je mene zaista zaintrigiralo, ideja da se profesionalci iz industrije motiviraju da daju nešto zajednici, simbolički, ali i realno. Problem zatvorenosti je problem koji je kreativna zajednica imala i danas ima u New Yorku, ali se ubrzo pokazalo da je tako manje-više u cijelom svijetu. U New Yorku je kreativna zajednica valjda najrazvijenija i u sferi je vrhunskog biznisa pa se zatvorenost odnosi na to što je nekom mladom dizajneru potpuno nedostupan taj svijet. Kod nas postoji zatvorenost druge vrste (govorim o Srbiji, ali u osnovi mislim na cijeli jugoslavenski prostor) jer je cijela kreativna zajednica nevidljiva u društvu, van okvira struke. Umnogome čak zahvaljujući agencijama, ljudi iz vrhunskog biznisa i drugih industrija nemaju pojma tko stoji iza kreativnih koncepata kojima se dive, a najpoznatije autorice i autori iz dizajna, fotografije, filma, glazbe ili znanosti za njih su neki „mladi ljudi“ koje ne bi prepoznali na ulici. Kreativci žive na internetu i povremeno se pojavljuju u medijima, ali to je eksces jer van festivala i inicijativa, koje si spomenula, ne postoji ni jedan događaj koji drži otvorenim portal između ovih svjetova koji bi morali bliskije surađivati.
► Na koji način dolazi do izbora predavača i u kojem je odnosu stanica CreativeMornings Beograd s centralnom?
Marija Ratković: Predavače smo birali kao i Breakfast People, to su ljudi koje želimo predstaviti jer vjerujemo u ono što rade i želimo da najširi krug publike čuje ono što će oni reći. Oko predavača se sve vrti, mada nekad polazimo i od koncepata kojima je moguće pristupiti s različitih strana pa je to polje otvoreno za pregovore i dogovore. U praksi obično predložim nekome ideju koju imam na umu, onda se sastanemo s mogućim predavačima i zajedno definiramo kako bi to trebalo izgledati; trudim se pozivati predavače, ali im dati svu slobodu da odgovore na temu. Centrala je bitna utoliko što daje najširi okvir koncepta izborom globalne teme u okviru koje svaki chapter dalje radi sam. Meni je kao kuratorici to jako blisko i generalno su mi ljudi iz CM centrale super, fleksibilni su i dostupni, s njima se u svakom trenutku mogu konzultirati i njihovo višegodišnje iskustvo u organizaciji i koordiniranju događaja širom svijeta je neprocjenjivo. S druge strane, imamo slične političke i umjetničke afinitete i ta suradnja i prekooceansko prijateljstvo je stvarno jedno od ljepših iskustava u mom poslu: opisala bih je kao lijepu, laku i duhovitu.
► Ti si diplomirala na arhitekturi, radila si i kao dizajnerica i copywriterka, a trenutno završavaš doktorske studije Teorije umjetnosti i medija pri Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Tvoji angažmani obuhvaćaju i Resonate festival novih medija i beogradski Oktobarski salon, suradnju s grupom Red Min(e)d ili klubom Drugstore. U ulogama teoretičarke, kuratorice, autorice ili producentice imala si priliku sagledati i iskusiti kreativnu industriju iz gotovo svih uglova. Kako gledaš na sam odnos kreativnost/industrija unutar ovih kategorija?
Marija Ratković: Najveći zaokret u mom poslu je upravo bilo skretanje kursa ka kreativnoj industriji, odnosno radu i produkciji unutar kulture i umjetnosti. Jedno je kada radiš kao kreativac u marketingu, a sasvim drugo je kada se taj posao radi u sferama kulture i umjetnosti jer su to polja koje se negdje i danas gledaju kao polja afekta (ljubavi, afiniteta, potreba) i vlastite inicijative, neplaćenog rada, privremenih i povremenih poslova. Kada je u nešto umiješan afekt, odnosno „kada ti je stalo“, mnogo je teže balansirati između posla i eksploatacije jer je teško pronaći granicu koja omogućava da se živi dostojanstveno od vlastitog rada. U polju pregovaranja oko cijene rada uvijek se potežu argumenti političke ili društvene važnosti projekta ili tema kojima se bavi, često zaboravljajući da je nemoguće proizvesti kulturne, umjetničke i društvene sadržaje u toku pauze za ručak ili poslije „pravog posla“. Kreativni rad je rad i to je nešto što je najteže objasniti u društvu. Čak i u području kreativnih industrija, koje se u cijelosti zasniva na kreativnom radu, bolje prolaze oni čiji je produkt rada materijalan dok je užasno teško pokazati, k tome i naplatiti i vrednovati, rad koji se ne može opipati. U uvjetima projektnog financiranja honorari ljudi, koji rade na organizaciji, programskoj direkciji, ali i generalno honorari u smislu naknade za ljudski rad, tabu su i njihove visine se kreću u nivou tapšanja po ramenu ili napojnice. Još uvijek je produkcija vidljivih stvari i događaja primarna, tako da se događa da će svatko radije platiti krečenje ili iznajmljivanje stolica, nego onog tko je sve to smislio ili onu koja mjesecima radi na tome prekovremeno da se naposljetku ostvari to krečenje i te stolice. To je pravo polje borbe u kulturi generalno, ali i u kreativnoj industriji, i mislim da oni, koji se bave nematerijalnim radom, ne trebaju odustati i da u svakoj prilici trebaju istaknuti značenje svoga rada i njegovo mjesto u produkciji jer bez njihovog rada i uloženog simboličkog kapitala mi ne bismo imali nikakve sadržaje.
► Povrh svih prethodno navedenih interesa, ti si također i aktivistica. Regionalna javnost te tako poznaje i kao tviterašicu koja je pokrenula inicijativu Bicikl na vodi te informirala i organizirala veliki broj ljudi tijekom prošlogodišnjih poplava u Srbiji. U moru raznolikih interesa i angažmana, vidiš li sebe kao kameleona ili druida, odnosno može li se priroda ove raznolikosti čitati kao (tvoja) potreba ili kao uvjet koji suvremeno društvo nameće?
Marija Ratković: Aktivizam nikada nije bio moj izbor niti fetiš, u svakoj prilici ističem kako bih se ja najviše voljela sunčati na plaži umjesto raditi ili se baviti aktivizmom bilo koje vrste, ali to bi onda značilo da u društvu ne postoje problemi na koje moram reagirati, da su ljudi sretni i bezbrižni i da ja imam uvjete da cijelo ljeto provedem na plaži. Pussy Riots, koje svijet vidi kao aktivistice par excellance, rekle su kako su one prisiljene na politički život, i to često ponavljam i sebi i drugima. U proteklih pet godina su se politički obrazovali i aktivirali ljudi za koje nikada nisam pretpostavljala da bi se time bavili i da ih to zanima. To me ne raduje već zabrinjava jer znači da je naša situacija kritična i da se umjetnici, koliko god željeli, ne mogu baviti samo svojom umjetnošću, da radnici ne mogu „samo raditi svoj posao“, već da moraju reagirati na manje ili više prikrivenu represiju koja sve više steže obruč i ograničava naša prava i slobode. Dakle, i njihovu i moju poziciju je nametnulo društvo, tako da je sada nebitno što sam ja željela za sebe kada sam imala 5, 15 ili 20 godina. Pisac Bekim Sejranović je to definirao kao „nomad, ali ne po izboru“ i ta se aura „prisilnog nomada“ odnosi na sve naše izbore – profesiju, partnera, obitelj, radno mjesto, životni prostor… Ovo stanje, u kojem mi (popularno nazvani Milenijalci) živimo, nazvala bih opsadnim jer sam u svakom trenutku spremna na korjenite promjene, živim s jednim koferom kod vrata zato što onog trenutka, kada staneš, podigneš kredit ili još gore, samo pomisliš da si (oba)vezan, da nešto moraš, počinje pakao kapitalističke ucjene, eksploatacije i ukidanja već stečenih prava i beneficija. U ovom vrlo neugodnom i uznemirujućem scenariju, jedino što bih izdvojila kao stabilno su međuljudski odnosi, socijalni prostor koji istrajno gradimo i koji nam kao neki mikro-kreditni biro omogućava da budemo slobodni i da nastavimo nepristajati, sve do ostvarenja različitih političkih zahtjeva koji se mogu sažeti u jedan – dostojanstven život za sve.
► Početak CreativeMornings vezan je za prvi događaj u rekonstruiranoj zgradi Beogradske zadruge, smještenoj u četvrti Savamala, koja već nekoliko godina predstavlja hip i urbanu gradsku zonu. U istoj zgradi je par mjeseci ranije svoju inauguraciju doživio još jedan projekt – a to je projekt Beograd na vodi (Belgrade Waterfront) čija realizacija zapravo predstavlja direktnu prijetnju po opstanak ove košnice kreativnosti. Kako komentiraš ove paralele? Smatraš li da je bitno da se manifestacija poput CreativeMornings pozicionira u odnosu na ove i njima slične, važne društvene pojave i situacije?
Marija Ratković: Svaki početak je ključna točka, prvi izlazak u javnost, točka oko koje se nešto lomi, i jako mi je bilo teško smisliti idealan početak za CreativeMornings, pogotovo zato što je tema bila Ugly. Iako sam željela pobjeći od svojih politika u ovom internacionalnom projektu, sad vjerujem da drugačiji početak nije bio moguć. Ideju mi je dao sam prostor, odnosno zgrada Beoradske zadruge koja je predivno zdanje, puno različitih slojeva konteksta, i novootvoreni restoran tamo koji je prelijep, ali mislim da je etički i politički bilo nedopustivo doći, doručkovati i pričati o bilo čemu drugom osim o aktualnim transformacijama grada, putem slučaja Savamale koja je odavno označena kao epicentar „ružnoće“ Beograda.
Pozvali smo Paula Curriona, novinara i zaljubljenika u psihogeografiju, da s te nove strane napravi osvrt na „ružno“ u kontekstu Savamale, ali i Beograda u kojem živi već godinama. Zanimljivo je da javnost isprva nije bila sigurna kako čitati CreativeMornings u zgradi Geozavoda i postavilo se pitanje je li bilo kakav događaj tamo normalizacija, odnosno prihvaćanje Beograda na vodi i promjena koje on donosi ili je to neka dječačka kritika u „srcu tame“ zbog koje riskiramo političke probleme. Ispostavilo se da je to bio prvi događaj na kojem su bili prisutni ljudi koji potpuno drugačije gledaju na Beograd na vodi, jedni koji ga vide kao krunu transformacije Savamale iz rugla u suvremeni grad i drugi koji smatraju da ružno nije vrednosna kategorija i da je pravo čovjeka na grad daleko ispred estetskog doživljaja neke društvene grupe. Ovaj susret je, činilo se, odlična podloga za dijalog, do koga, nažalost, nije došlo jer je sama situacija bila previše nova i nepoznata za sve. Kasnije, Paulovo predavanje „The Cut and Paste City“, koje je dostupno na netu, imalo je odjeka i u svijetu upravo putem CreativeMornings zajednice, a inspiriralo je i njegov novi članak dok je Kamenzind magazin, koji smo kroz taj događaj predstavili, izašao iz okvira Savamale i krugova u kome je već relevantan. Mislim da su dugoročni efekti bit CreativeMorningsa, kao i otvaranje prostora za daljnji rad jer ne možemo postaviti kao zahtjev brze i wow efekte pred dvadesetominutno predavanje koje počinje u 9 ujutro.
Ono što je meni kao organizatorici značajno je da je već na prvom predavanju ustanovljeno da će se CreativeMornings, kada god je moguće, pozicionirati u odnosu na značajne priče lokalnog konteksta jer to je ipak beogradsko poglavlje i ne treba izgledati kao generički događaj za neimenovanu kreativnu zajednicu. Predavanje „I Want to Ride My Bike“, na kojem je Danilo Ćurčić nastavio priču s BeFema i govorio o biciklističkom prometu u gradu i emancipaciji kroz vožnju bicikla, publika je aktivno prihvatila i sudjelovala te su se iz tog događaja kasnije izrodile nove suradnje i partnerstva kao i interesiranje drugih industrija za pitanja koja su do tada bila ograničena na marginu i „muke“ ljudi s biciklom. Takvi razgovori definiraju smjer CreativeMornings i pomažu da zajedno pronađemo smjer u kojem ćemo se kretati. Za mene su tu bitni odnosi između različitih struktura moći, odnosi margine i centra i potencijal prisustva u javnosti.
► Kako izgleda tvoja vizija budućnosti domaće i regionalne scene kreativnih industrija?
Marija Ratković: Vidim nam uspjeh i zajedničku budućnost. Šalim se, ali budućnost zaista vidim kroz pojmove udruživanja u kolektive i kroz spajanje jugoslavenskog/balkanskog prostora u jednu scenu jer ono što prvi pogled na naše male scene donosi su regionalne suradnje i migracije, kao i međuutjecaji, što je i očekivano. Mi dijelimo iste probleme istodobno ili s vremenskim razmakom od par godina i iskustva koja možemo dijeliti su značajna jer sam do sada najviše učila od inicijativa iz Hrvatske, Bosne, Slovenije, Rumunjske. Mi moramo raditi na ozbiljnom uključivanju scena Bosne, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Bugarske i Rumunjske, Grčke, Turske, Mađarske u vlastiti vidokrug i prakse. Mislim da kreativna industrija svih naših zemalja pati od seksi umjetničkih scena Njemačke i EU globalno, skandinavskih zemalja i SAD-a, a da je od njih dijele različiti produkcijski odnosi i to čini neke suradnje izuzetno asimetričnim, da ne kažem kolonijalnim gdje je jedna strana financijer i mentor, a druga egzotična nova krv (pogodite tko je tko). Također, scena se neće razvijati ukoliko neki pojedinci jednostavno odu i stvaraju tamo gdje za to postoje bolji uvjeti (iako je i to normalno i događa se uvijek u nekoj mjeri), već ako se bolje organiziraju suradnje zasnovane na jednakopravnosti, odsustvu nekih čvrstih hijerarhijski postavljenih odnosa, naravno uz borbu za što veću prisutnost na svjetskoj kreativnoj sceni. Potrebni su nam stabilni i otvoreni kolektivi, događaji sa što širim krugom publike, mediji (izmišljajmo nove ukoliko nema prostora u postojećim), potrebna je infrastruktura i novi pravni i zakonski okviri (okvir pod kojim bi legalno mogli funkcionirati freelanceri ili kreativne udruge) i zato se umjetnici ne smiju žaliti da se nisu školovali da bi izrađivali budžete ili prezentacije… Potrebna nam je obnova i izgradnja novoga.
Više o navedenim projektima Marije Ratković pogledajte na linkovima: creativemornings.com / facebook.com/CreativeMorningsBGD / breakfast.rs/ / facebook.com/breakfast.first
fotografije u tekstu: Radoš Ružić, Jelena Martinović, Jelena Medan i Katarina Marković
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
