Kontraakcija (ili Muzej Kvarta, nisam više sigurna), u suradnji s BRID-om, održala je u nedjelju tribinu u jednoj od hala bivšeg Gredelja, a u sklopu Dana D, na temu, otprilike, rada i grada. Kao jedan od slučajnih izlagača ove tribine došla sam nešto ranije da i ja vidim to mjesto naše privremene kreativnosti i sjela u privremeni bar u kojem sam pola litre točenog piva platila 20 kn. Naravno, kao netko tko bi trebao po svom habitusu pripadati mladim lavovima (uvijek lavovi, nikad lavice) kreativne klase, vjerojatno bih trebala podržati ovako dobar standard vlastite izmišljene društvene grupacije, a ne potpuno neproduktivno zbijati šale na račun svoga novčanika, cijene rada pa potom i cijene grada koju mi nudi Pepermintov šank.
Na razmeđu isplativosti i geografije
Tema Gredelja u sebi komprimira zagrebačku priču planerskih nastojanja i regulacija, jugoslavensku priču proizvodnje prostora, svjetsku (zagrebačku, jugoslavensku) priču deindustrijalizacije i mehanizme gentrifikacije putem kulture, kao i prostor na kojem valja dekonstruirati nametnute sintagme poput reurbanizacije ili revitalizacije prostora. Iako priča o Gredelju seže u period davno prije Drugog svjetskog rata, smatram da o njegovom značenju za razvoj grada, planove i arhitekturu treba započeti poraćem, kada se u intenzivnom periodu formiranja tijela prostornog planiranja i arhitektonskih standarda i prelaska s frontaškog na institucionalno djelovanje, počinje izdavati časopis “Arhitektura”, u čijem prvom broju, 1947. godine, Neven Šegvić predviđa: “Usklađivanjem svih faktora radit će se djela zrela za početak jedne nove arhitektonske epohe (…). Na tom putu “Arhitektura” će biti pokretač, registrator i organizator.”
Usklađivanje svih faktora
Tadašnji planovi za Zagreb, u prvim poslijeratnim godinama, za početak su podrazumijevali izgradnju velike količine stambenog prostora kako bi se omogućili uvjeti za industrijski razvoj, tj. generiranje vrijednosti koja bi bila u stanju izgraditi grad. Arhitekti izrasli pod utjecajem Bauhausa, potom bečkog Pokreta vrtova i funkcionalnog urbanizma CIAM-a, pokušavali su na ovim teoretskim osnovama (gotovo mješavinom oprečnih stavova Neuratha i Le Corbusiera stvorena je u Zagrebu izvrsna kombinacija prostornih stavova koji bi drugdje bili u opreci, a koje možemo čitati na potezu npr. Vrbik – Cvjetno naselje) doista biti “pokretači, registratori i organizatori” metoda širenja grada putem promišljenog planskog razvoja koji je imao za cilj dugoročno podizanje društvenog standarda. Novi grad se trebao širiti u potezu između željezničke pruge na sjeveru, Savske i Držićeve ceste na zapadu i istoku i rijeke Save na jugu. Nikada zvanično prihvaćeni regulacijski plan Vladimira Antolića iz 1949. godine podrazumijevao je snažnu urbanizaciju Trnja, ozelenjavanje prostora oko željeznice i postupno smanjenje gustoće izgradnje prema Savi. Ovi planovi mišljeni su slijedom postulata Atenske povelje i tadašnjih shvaćanja zoniranja grada u kojem se grad trebao dijeliti na industrijske, stambene, administrativne i ine zone (pa se zato još od onda razgovara o premještanju Gredelja iz centra grada).
Iako Antolićev plan nikada nije zvanično donesen, poslužit će kao osnova i vodilja promišljanja razvoja Zagreba i njegove budućnosti u kojem zelenilo, koje se danas često tendenciozno naziva “prazninom” u gradaciji od Save prema centru, nadopunjava izgrađeni korpus društvenih (!) stanova kao pluća grada i prostor kretanja, mjesto kolektivne prostorne privilegije. Nakon uspostave samoupravnog sistema, arhitekti, skupa s Vjenceslavom Holjevcem (razgovori Holjevca i Kardelja), zahtijevaju da se već konsolidirano plansko promišljanje grada zadrži donekle na razini centralnog uređenja, ali da se stanovanje južno od Save, kao i sam razvoj grada, proizvodi putem viška društvenog proizvoda koji generira bogata zagrebačka samoupravna industrija. Tako će industrijski grad, umjesto siromašne periferije koju poznajemo u današnjim planovima širenja Zagreba, izgraditi socijalno heterogeni prostor visokog društvenog (poglavito stambenog) standarda i udariti planske temelje budućnosti grada.
Kada tehničke osnove izgube idejno uporište na kojem nastaju
Kako paradigme prostornog planiranja uvijek i neizostavno pripadaju dominantnim proizvodnim odnosima, tako su tehnički temelji postavljeni prije pedeset, šezdeset godina, preostali samo kao podloga kojom se služi jedan potpuno drugačiji grad, tj. “nova arhitektonska epoha” legitimira se na osnovu planskih regulativa iz sredine prošlog stoljeća, često zanemarujući izmijenjene načine proizvodnje prostora. Sustavno uništena industrija, u koju spada i prostor Gredelja, iseljen tek 2011. godine, nije u stanju generirati vrijednost kojom bi se grad razvijao, a počela širenja grada i izgradnje premjestila su se u polje u kojem sam prostor postaje generator viška vrijednosti koja se špekulativnim manevrima akumulira u centrima moći i kapitala. Ovakav tip razvoja nema namjeru (a mi nemamo mehanizme) proizvoditi prostor koji, poput bivšeg Gredelja, a uz pomoć planiranja i arhitekture, razvija rast zajedničkog društvenog standarda. Gredelj tako i dalje u planovima funkcionira kao okrupnjena parcela s jednom namjenom, kao što je to zapravo bio slučaj u starim planovima, no ovoga puta radi se prostoru koji čeka da bude “isplativ”, a ne planski podruštvljen. S tim u vezi bilo kakva “kulturna” djelatnost može poslužiti kao već poznati mehanizam dizanja cijene zemljišta, a grad, koji svoj metabolizam razvija na temelju rasprodaje zemljišta, ne poznaje nikakvu plansku regulaciju koja za cilj ima nešto drugo osim generiranja viška putem rente ili rasprodaje.
No, da se nadovežem na svoje neposredno iskustvo, tj. na pivo od dvadeset kuna – bitno je postaviti pitanje kojim mehanizmima odlučujemo (tj. tko to umjesto nas odlučuje, a mi izvršavamo) da taj prostor treba biti dostupan jednima i nedostupan drugima, zašto su tzv. kreativci, mi dizajneri, arhitekti, umjetnici, ta privilegirana društvena skupina koja ima pravo koristiti bivšu industriju za ispunjenje svojih kreativnih naboja, tj. kako možemo biti dovoljno kreativni da uđemo u kontrolu nad tim prostorom putem svoga rada, a da taj rad bude od razvojne koristi za cijeli grad? Ne smijemo zanemariti činjenicu da bilo kakva buduća organizacija, planiranje i privremeno korištenje ovog prostora, kao i sam Dan D, podrazumijeva veliku količinu neplaćenog rada koji, ukoliko nema borbe za supstancijalniju kontrolu nad prostorom, postaje uzaludan i vrlo lako može poslužiti za neko buduće generiranje vrijednosti špekulacijom.
Dakle, nije pitanje hoće li tamo biti kreativni klaster, park ili stanovanje, pitanje je u kojoj mjeri ćemo imati na umu da, ukoliko se u ovom prostoru predviđa bilo kakvo privremeno korištenje, mi koji ćemo ga privremeno i koristiti, moramo istovremeno plansko – programski razmatrati temu ulaska u pravo nad prostorom putem svoga rada, a ne putem nametnutog vlasništva? I, na kraju, hoće li, nakon što se u ovaj prostor uloži nebrojeno mnogo radnih sati, putem pravnog primata vlasništva, isti biti oduzet onima koji su stvarali njegov sadržaj kao što je oduzet i radnicima koji su stvarali Gredelj, a koji su, za razliku od tzv. radnika u kulturi, bili puno svjesniji uloge vlastitog rada?
Privremeno korištenje i privremene namjene neupitnog korištenja
Kako bih malo arhitektonski konkretizirala temu deindustralizacije i povezala s pitanjem kolektivne privilegije, tj. prostora koji proizvodi društvenu dobrobit, i uvezala s pitanjem privremenog korištenja i “kreativnog” promišljanja prostora – podsjetit ću na projekt Cedrica Pricea Thinkbelt Potteries. Ovim nikada izvedenim projektom predviđeno je da nekadašnja keramička industrija i njen tehnološki krajolik postanu polje privremenih namjena unutar postojećih prostornih elemenata, kako bi se s njima promišljao novi modalitet organizacije univerziteta uvodeći mogućnost izmjene namjene (tj. rekonfiguracije) kada za to bude potrebe (dakle, ne radi se o privremenom korištenju, već mijenjanju namjene po potrebama korisnika), a sve to unutar sistema, u to vrijeme, besplatnog školovanja (!) .
Dakle, kada organiziramo tzv. kreativni klaster ili sporadične “kreativne” događaje uništenih industrijskih zona, moramo razmisliti kako, budući da je uništen sektor koji je proizvodio vrijednost kojom se grad mogao razvijati, možemo iznaći mehanizme kojima ulazimo u kontrolu nad prostorom na način da on predstavlja kolektivnu privilegiju koja, bio taj prostor zatvoren ili otvoren, generira povećanje društvenog standarda (poput besplatnog školovanja) i razvoja grada koji računa na dugoročni rast kvalitete života putem plansko-programskog metabolizma koji je u stanju proizvoditi podruštvljenu korist.
Tako danas tek u intenzivnoj kombinaciji borbe za javna dobra i planiranje grada možemo reći: “Na tom putu (“)Arhitektura(“)će biti pokretač, registrator i organizator.” Tim slijedom tek onda zaista možemo govoriti o “kreativnosti”.
