Proizvodnja i distribucija, stvaranje i dijeljenje (vizualne) umjetnosti na internetu nije uopće nova niti nepoznata pojava. Makar je internet-art prisutan na mreži barem otkad je krajem devedesetih “dobila krila” (a vjerojatno i prije), sa širenjem weba 2.0 sredinom dvijetisućitih ovaj fenomen poprimio je svoj suvremeni razmjer i značenje. Dan-danas svatko na svijetu tko koristi internet sudjeluje u naoko beskonačnom toku razmjene podataka najrazličitije prirode, premda bismo ih zbog naravi elektroničkih platformi kojima se distribuiraju većinu najvjerojatnije mogli podcrtati zajedničkim nazivnikom audiovizualnog. Također, iako je lako svakodnevno se prepuštati nesmiljenom entuzijazmu zarona u mrežu i pretakanja materijalnog i virtualnog, analognog i digitalnog, ipak moramo imati na umu da je u ovom trenutku tek 40% svjetske populacije povezano s internetom, prema relevantnim tekućim statistikama (izvor: internetlivestats.com).
*Igor Štromajer – Intima 2016. (s izložbe “Napokon se isplatilo” u Galeriji Galženica)
Dakako, taj postotak eksponencijalno raste uporedo s rastom same populacije, stoga je indikativno primijetiti da je za skok od jedne milijarde korisnika interneta u 2005. do tri milijarde u 2014. trebalo manje od deset godina (dok se 1995. s internetom povezivalo manje od 1% živućih ljudi). Ukratko, očito je da je internet kao najsveobuhvatniji medij komunikacije u dosadašnjoj ljudskoj povijesti odavno narastao dovoljno da bi stubokom mijenjao društvene odnose i koješta što oni podrazumijevaju, od individualne i masovne psihologije do ekonomije, politike i naposljetku (ili najprvo) umjetnosti.
Zbog vidljive (pre)dominacije slika u većini medija masovne komunikacije (jedan od izuzetaka je radio koji se, doduše, također sve više prilagođava online emitiranju), mogli bismo brzopleto zaključiti da sadašnje stanje “ide na ruku” vizualnim umjetnostima, no koliko god to bilo točno (ili ne), neizbježno ćemo primijetiti da se načini određenja pojava i stvari koje smatramo umjetničkima (ili ne) isto tako rapidno mijenjaju. Intenzitet dijeljenja audiovizualnih podataka takav je da se napokon i u regionalnom govornom i mrežnom području počelo raspravljati o principima kuriranja i kupoprodaje umjetnosti u danim okolnostima (naravno, prvenstveno među autorima/icama i drugim stručnjacima), što će reći da shareanje polako nadilazi svoju nevinu fazu i postupno se uklapa u stabilne tokove globalnog kapitala. Uostalom, kao i internet sam.
*Dina Karadžić – COMCOM 2016. (s izložbe “Napokon se isplatilo” u Galeriji Galženica)
U agilnoj galeriji Galženica u Velikoj Gorici prošlog mjeseca, točnije od 15. rujna do 1. listopada održana je izložba Napokon se isplatilo! u kustoskoj koncepciji Irene Borić, Martine Kontošić i Renate Šparade, koja je okupila hrvatske i međunarodne umjetnike/ice istaknute po tome što primarno koriste internetske platforme za distribuciju, a nerijetko i proizvodnju svojih radova ili su pak fokusirani na sve fluidnije granice između virtualnih i materijalnih svjetova, često ih višeput prelazeći unutar jednog umjetničkog koncepta. Sudjelovali su autori/ce različitih generacija, od srednje do najmlađe, tek stasale, no znakovito je da su razlike u godinama, obrazovanju i formativnoj pozadini u ovom kontekstu nevažnije nego ikad prije, dok njihovi radovi u digitalnoj stvarnosti funkcioniraju komunikacijski ravnopravno ovisno o platformi koju koriste. U galerijskom prostoru “bijele kocke” dinamika prezentacije umjetničkih djela ipak je značajno drugačija te je zanimljivo promatrati kako se raznovrsni hijerarhijski odnosi različito uspostavljaju u promjenjivim reprezentativnim okruženjima. Odlučili smo o tome porazgovarati sa samim umjetnicima i umjetnicama, poimence Majom Čule, Teom Stražičić (sa suradnicima Martom Stražičić, Filipom Ščekićem i Filipom Ugrinom), Željkom Badurinom i Hrvojem Hiršlom (sa suradnicima Luisom Rodilom-Fernandezom i Vedranom Kolcem), dok su izlagali još i Dina Karadžić te Igor Štromajer (potonji je na Vizkulturi nedavno bio predstavljen u iscrpnom intervjuu).
Željko Badurina predstavio se izborom iz svoje dugogodišnje kontinuirane serije radova publiciranih na Facebooku te u mnogočemu određenih ne samo autorovom nepresušnom sposobnošću da u formi (jedne) slike i teksta bespoštedno i duhovito komentira dnevnopolitička i estradna događanja, nego i samim komentarima njegovih prijatelja i pratitelja koji beziznimno postaju neizostavni segmenti radova. Ovaj put prikupio je stock-fotografije “slatkih maca i peseka”, tzv. seriju MICMIC (2012. ― 2016.), čime je doveo do apsurda uobičajene motive koji su među najčešće dijeljenim i najbrže rastućim sadržajem na najpopularnijoj svjetskoj društvenoj mreži. Izloženi u galeriji, Badurinini postovi poprimaju gotovo nadrealni karakter, suočavajući promatrača s neodoljivom banalnošću sadržaja kojim je svakodnevno okružen.
*Željko Badurina – MICMIC 2012.
Dinu Karadžić u radu u nastajanju COMCOM (skraćenica za COMmunication COMpression) zaokupljaju mehanizmi trošenja vremena i tzv. prokrastinacije uvjetovane boravkom umjetnika i drugih korisnika na društvenim mrežama, posvećenih neprekidnoj razmjeni produciranog ili prikupljenog sadržaja. Pomoću multimedijalne instalacije istodobno prisutne u galeriji putem niza monitora te na internetu procesuiranjem i preobrazbom podataka privučenih s različitih korisničkih profila, autorica kontinuiranom nivou entropije tog sustava pridodaje nove vrijednosti, odnosno otkriva ju kao vrijednost ili fenomen samu po sebi. Na sličnom, ali ne posve istom tragu su instalacije Vatra i Močvara (2016.) Tee Stražičić, koje paralelno shareanje u digitalnim i analognim sferama koriste kao polazište za konstrukciju kompleksnih osjetilnih situacija i senzacija ― riječju, ambijenta koji publika na internetu doživljava dvodimenzionalno te u galeriji trodimenzionalno, ali na jednakovrijedne načine, angažirajući sve svoje urođene senzore. Nazivi instalacija pritom izražavaju autoričinu fascinaciju virtualnim svjetovima u kojima obitava, a koji su dan-danas u sve slojevitijim recipročnim odnosima s materijalnima.
Za razliku od kolegica i kolega koji su u galeriji Galženica posredno ili neposredno uvodili publiku u vlastite komadiće digitalnih prostora, Igor Štromajer svoju je web domenu intima.org/intimadotorgslashfuture ovom prilikom izvrnuo i ogolio sve do sirove hardverske materijalnosti interneta, satirično se odnoseći prema kontrastu između potencijalne ekonomske vrijednosti svoga rada na mreži (12.610 eura) i njegovog “siromašnog” opredmećenja. Paradoks je u tome što je u ovom slučaju samo iskorišteni hardver “konkretan” sadržaj rada, dok novčana vrijednost podrazumijeva zauzeti segment online prostora. Naposljetku, Hrvoje Hiršl u svom se radu ClickMassage.click poigrao s dinamikom oglašavanja na internetu čiji protok informacija u ovom kontekstu ima za posljedicu “samo” pokretanje madraca namijenjenog elektronički induciranoj masaži posjetitelja, no rad ima dublje implikacije koje u nastavku pobliže pojašnjava sam umjetnik (kao i drugi zastupljeni autori/ice, svatko za vlastito djelo i pristup).
*s izložbe “Napokon se isplatilo” u Galeriji Galženica
► Kako biste objasnili odnos između umjetničkog rada (ili dijela rada) izloženog u galeriji te istodobno procesuiranog na internetu? Što se gubi u fizičkom prostoru, a dobiva u virtualnom i obrnuto?
Hrvoje Hiršl: Clickmassage.click pripada seriji radova koji problematiziraju materijalnost digitalnoga, odnosno ideju da se digitalna informacija, kod ili algoritam mogu promatrati kao objekt, jer posljedično utječu na fizički svijet. S druge strane, Clickmassage.click bavi se nesvjesnim radom. Gotovo svaka aktivnost na mreži može se shvatiti kao rad u nečiju korist ― čin pretraživanja razvija neuralne mreže, mailovi koje pišemo uče algoritam sintaksi/sintagmi jezika, Captcha unapređuje prepoznavanje teksta i slike… Osobni podaci koje dijelimo mogu se koristiti na potpuno neslućene načine. U svijetu Big data te eksponencijalne automatizacije, mi smo sami krivi za to što nećemo imati posla sljedećih dvadeset godina. Svaka radnja na internetu samo je još jedan djelić koji će nas u bliskoj budućnosti učiniti beskorisnima.
Maja Čule: U slučaju Bica ― za nju (2014.), rada izloženog u sklopu ovog zajedničkog postava, moja uloga ili umjetnički upliv sastojale su se od medijacije već postojećeg sadržaja. Prikupila sam komentare korisnika na proizvod, Bic olovku koju je proizvođač izradio u posebnom izdanju “za nju” te sam napravila knjigu sa svim komentarima objavljenima na Amazon.com otkad je kao takva puštena u prodaju. Komentari korisnika na rodnu isključivost proizvoda variraju od memova do stranica iz disertacija o rodnim ulogama predmeta. Zapravo sam prepoznala da je ta shopping stranica svojevrsna “biblija argumenata feminističke teorije napisana jednostavnim jezikom”. Virtualni prostor jedne od najvećih svjetskih korporacija, razvijen upravo na temelju besplatnog rada posjetioca-korisnika, postao je mjesto feminističkog diskursa, zbog čega sam odlučila lišiti komentare njihovog izvornog online konteksta i smjestiti ih u tiskanu knjigu.
Željko Badurina: Radovi koje objavljujem na FB-u najčešće su trenutna reakcija na neka od aktualnih zbivanja koja gotovo u realnom vremenu objavljujem. Osim toga, taj medij omogućava neposrednu komunikaciju (komentare, lajkove, šerove) između publike i mene. Dakle, korištenjem Facebooka dobivam na vremenu. Stvari se toliko brzo mijenjaju na dnevnoj bazi da rad nema smisla izlagati mjesecima poslije u galeriji, ako ga ne objavim onda kad je tema aktualna.
Ipak, izlaganje internetskih radova u galerijskom prostoru ima smisla, barem u mojem slučaju. U galeriji se radovi mogu razgledavati u različitom ključu nego na FB-u, primjerice mogu se izložiti kronološki kako bi se sagledala cjelina, što na FB-u nije moguće ili se pak mogu tematski izdvojiti određene serije radova za potrebe npr. skupne izložbe. U svakom slučaju, riječ je o vrsti dokumentacije nečega što se u nekom trenutku dogodilo uživo na internetu. Na izlaganje internetskih radova u galerijskom prostoru gledam kao na snimku koncerta Rolling Stonesa u New Yorku ― uživo je bolje, ali i snimka može otprilike dočarati koncertnu atmosferu onima koji mu nisu prisustvovali.
*Tea Stražičić – Vatra, 2016. (s izložbe “Napokon se isplatilo” u Galeriji Galženica)
► Kako se i koliko internet promijenio otkad ste ga počeli koristiti na bilo kakav način? U kojem trenutku vas je zainteresirao kao medij distribucije i proizvodnje (vizualne) umjetnosti i zašto?
Tea Stražičić: Koristim internet vjerojatno od pojave Neopetsa (web stranica za igru s virtualnim kućnim ljubimcima, koju su 1999. pokrenuli Adam Powell i Donna Williams, op. a.), a prije toga sam s ocem kupovala kompjuterske igrice u Neumu te igrala MDK (third-person shooter igrica lansirana 1997. za Microsoft od strane Shiny Entertainmenta, op. a.). U posljednje četiri godine internet se intenzivno mijenja, većinom zato što se pojavio izraziti trend arhiviranja podataka, kuriranja glazbe i slika… Ljudi / korisnici reagiraju na sve što se događa, nastaju open source modeli i tutoriali za gotovo sve, od Maye (vodeći softver za 3D animaciju i modeliranje, op. a.) do makeup-a. Upload podataka radi svatko na svijetu s pristupom internetu, što će reći da ga trenutno mijenjaju vrlo temeljne, ali i površne stvari i pojave.
Maja Čule: Moje prvo iskustvo korištenja interneta bio je grupni chat na Iskonovom portalu na hrvatskom jeziku, putem PC kompjutera u Rijeci davne 2000. godine. Internet se otad promijenio tako mnogo, a meni su najzanimljivije promjene u percepciji koje su uvjetovane korisničkim online iskustvom. Posljednjih nekoliko godina u svom radu najviše sam se koncentrirala na film i video. Zanimaju me načini na koje se konstruira slika pa me iz te perspektive zaokuplja internet kao medij distribucije slika i proizvodnje narativa. Primjerice, u filmovima Facing the Same Direction i Attraction Continues bavim se ljudskim osjećajem bliskosti i odnosom prema materijalnom prostoru. U tom kontekstu, zaintrigiralo me shvaćanje aure u učenju filozofa Waltera Benjamina (onako kako sam ga ja razumjela), prema koje je kvaliteta aure filmske slike slabija u odnosu na “konkretne” predmete i rukotvorine jer sama nije jedinstvena (dok navedeni predmeti jesu). Dan-danas takav koncept nije moguće nigdje primijeniti. Za mene video na internetu ima najveću auru od svih suvremenih medija.
Željko Badurina: Jako se promijenio. Većina sadržaja koji mene zanimaju dostupnija je danas nego prije petnaestak godina. Osim gledanja filmova i slušanja glazbe online, to mi omogućava i neusporedivo lakše pronalaženje raznih materijala koji su mi potrebni za rad. Nakon višegodišnjeg projekta Post–Art (razglednice kućne izrade koje sam slao poštom na adrese stotinjak prijatelja i kolega), odlučio sam nastaviti raditi na FB-u iz više razloga. Budući da se radilo o digitalnim fotomontažama nisam ih više ispisivao na papiru, već sam ih počeo objavljivati na FB-u. Tako sam uštedio novac za produkciju, a istodobno sam mogao objavljivati puno više radova i reagirati brže. Pored toga, FB mi je omogućio, kako sam već naveo, trenutnu komunikaciju, komentare publike itd. Prebacivanjem na FB došao sam i do puno šire i brojnije publike koja nije više samo iz umjetničkih krugova kao prije.
Hrvoje Hiršl: Umjetnost koju stvaram uvijek se tiče medija koji koristim. Nemam jedan medij koji preferiram. Biram medij na temelju povezanosti s temom koju istražujem u pojedinom radu. Sustavi koje gradim problematiziraju kompleksne strukture i decentralizirane mreže te su kao takvi konačni umjetnički rad. Ne koristim te sustave kako bih distribuirao vizualnu umjetnost. Vizualna reprezentacija periferija je tog sustava. Ona nije toliko bitna za sam rad te se može mijenjati tijekom vremena, biti predstavljena na različite načine ― u obliku dokumentacije, teorijskih tekstova, knjiga, različitih inicijativa, start-upova, think tankova… To su samo neki od načina prezentacije radova tj. sustava koje sam izgradio. Prezentacije ni po čemu nisu finalne niti su iznad sustava.
*Tea Stražičić – Močvara (s izložbe “Napokon se isplatilo” u Galeriji Galženica)
► Kojim se temama bave vaši radovi primarno realizirani na internetu i jesu li one imanentne upravo tom mediju? Drugim riječima, proizlaze li izravno iz konteksta digitalne komunikacije i kako?
Željko Badurina: Moji radovi bave se temama vezanima uz društveno-politička zbivanja, svijet estrade i zabave, konzumerizam, turizam, suvremenu umjetnost itd. Ne bavim se internetom kao takvim nego ga koristim kao medij za distribuciju radova.
Hrvoje Hiršl: Pozadinska struktura rada uvijek me zanimala više od sadržaja, bila ona papir, platno i boja ili infrastruktura servera, prekooceanskih kablova, sustava za hlađenje… Koju naposljetku nazivamo internetom. Moje zanimanje za decentralizirane mreže ponajviše je potaknuto proučavanjem kibernetike, discipline koja se bavi kontrolom sustava. Ime potječe od grčke riječi κυβερνητική, što znači upravljanje. Kibernetika sama po sebi nema izravne veze s internetom, ali ima posredne. Idejni začetnici te discipline su niz fizičara, biologa te matematičara među kojima je najistaknutiji Norbert Wieaner. Oni su proučavali zakonitosti prirodnog sustava te kako ga kontrolirati. S obzirom na to da su njihove projekte redom financirala ministarstva obrane, posljedično su definirali slijed događaja koji se realizirao u našu sve više kontroliranu stvarnost ― nadziranje telekomunikacija, analiza geopolitičkih scenarija, kontrola masa, socijalni eksperimenti, predviđanje nemira… I tako dalje.
Tea Stražičić: Početna točka većine mojih novijih radova postala je suradnja ili collab, jer svakodnevno komuniciram s kolegama/icama i prijateljima/icama umjetnicima i umjetnicama, čime se lako generira raspršena masa vizualnih i audio radova. Možda to čak izlazi iz uvriježene definicije umjetnosti i postaje čista proizvodnja online sadržaja (content creating). Mislim da i ja lagano protječem kroz prostor mreže i odlazim u nepovrat. No, proces je jako lijep ― jedva čekam da sve bude virtualno i hands free!
*Maja Čule – BIC za nju (s izložbe “Napokon se isplatilo” u Galeriji Galženica)
► Vizualni materijal s kojim radite ili vas inspirira često se temelji na golemim količinama raznolikih informacija koje protječu kroz prostor mreže i odlaze u nepovrat. Što za vas predstavlja rad u tako efemernom okruženju? Kako interpretirate brzu potrošnost internetske umjetnosti?
Željko Badurina: Često mi je žao zbog toga jer postoje radovi za koje ne bih volio da tako brzo nestanu u svemiru interneta i padnu u zaborav. U tom kontekstu, izlaganje takvih radova u galeriji čini mi se kao pokušaj da ih barem na trenutak spasim od prebrzog zaborava. Budući da internet funkcionira tako da se sve brzo odvija i još brže zaboravlja, umjetnik nužno mora računati s tim te u svom radu uzeti u obzir i taj aspekt.
Hrvoje Hiršl: Mislim da bi trebalo definirati što je to “potrošnost”. Točnija riječ za to je aproprijacija. Kultura aproprijacije bazira se na evolucijskom modelu, a vezana je uz modernističku paradigmu “novoga” te neoliberalni kapitalizam koji vjeruje u vječni rast. Iz prirodnog svijeta znamo da kad sustav dođe do kraja svojih mogućnosti, on se regulira i restrukturira. Filozofski pokret akceleracionizam vjeruje da bi neoliberalni kapitalizam trebalo dodatno potaknuti na ubrzanje. Kad govorimo o “potrošnoj” vizualnoj kulturi, ustvari mislimo na to da više nije “nova” jer ju sustavi aproprijacije trenutno apsorbiraju, čime ona gubi trenutni neposredni vizualni doživljaj po kojemu je istaknuta.
Znamo da već od 60-ih godina u suvremenoj umjetnosti sve više dominira konceptualna umjetnost, koja je ujedno osnova prvih primjera internet-arta. Njihov vizualni segment uglavnom je bio dosta nevažan.
Goleme količine podataka koje kolaju internetom u najvećoj su mjeri nevažne i služe isključivo samorealizaciji sustava. Priroda mreže temelji se na distribuciji i interakciji, a podaci su potrebni da bi se ta nevidljiva struktura materijalizirala. McLuhan je davno rekao “medij je poruka” (na što se i moj rad nadovezuje), čime je želio reći da sadržaj poruke nije toliko bitan, već ju definira medij, kao i načine interakcije s recipijentima. Sva umjetnost koja se temelji isključivo na vizualnom svakako je “potrošna”, ali to ne znači da je takva sva “vizualna” umjetnost, pa tako i “internetska”. Vizualna kultura je potrošna jer unutar modela eksponencijalnog rasta jako brzo dolazi do nemogućnosti istog. U svijetu apsolutne povezanosti i trenutne informacije apsurdno je pouzdati se u autentičnost slike jer se cijeli sustav temelji na proždiranju, a vizualni segment je u tome najslabiji.
*Hrvoje Hiršl – Click Message, 2016. (s izložbe “Napokon se isplatilo” u Galeriji Galženica)
► Što mislite, kako će se internet-art nastaviti razvijati u bliskoj budućnosti?
Hrvoje Hiršl: U idućih par desetljeća očekuje se sve veće prožimanje “virtualnog” i “realnog”, sve do potpunog brisanja granica između dviju sfera. Pojam sveprisutnog računalstva (eng. ubiquitous computing) skovao je Mark Weiser 1988., a odnosi se na trenutak kad će digitalna tehnologija biti toliko sveprisutna da je više nećemo ni prepoznavati kao tehnologiju. Svi predmeti imat će određenu razinu interaktivnosti. Realizacija te ideje najviše se nagovještava u IoT (Internet of Things), za koji se već deset godina priča da će biti “next big thing” i promijeniti internet do srži, jednom kad u potpunosti zaživi. Naposljetku, IoT je trenutak u kojem svaki predmet ima svoj IP broj te određenu razinu interakcije s okolinom, bilo audio, video ili taktilno. Naravno, svi ti predmeti su umreženi te međusobno komuniciraju. Ono što smatramo internetom devedesetih nema veze s internetom dvijetisućitih ili internetom današnjice, a pogotovo ne s internetom bliske budućnosti. To su sve potpuno drugačiji mediji i tehnologije. Smatram da u bliskoj budućnosti ne bi trebalo biti internet-arta, jer će sve biti internet. Trebao bi biti samo art.
Više o radovima umjetnika s izložbe i iz intervjua pratite na njihovim stranicama
Hrvoje Hiršl: http://www.hrvojehirsl.com/
Igor Štromajer: http://intima.org/
Željko Badurina: https://zeljkobadurina.wordpress.com/
Dina Karadžić: http://www.formatc.hr/j3d1n4
Tea Stražičić: http://flufflord.tumblr.com/
Fotografije s izložbe: Tanja Bjelić za Galeriju Galženica
Tekst i razgovor: Bojan Krištofić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
