Autor: Ivan Dorotić
‘The Fake Case’, uradak mladog danskog redatelja Andreasa Johnsena, dokumentarni je film čiji je glavni akter slavni kineski umjetnik Ai Weiwei. Riječ je o dokumentarcu koji Weiweija prati odmah nakon izlaska iz zatvora, u kojem je završio 3. travnja 2011., zatvoren iz neargumentiranih razloga i u sasvim bizarnim okolnostima.
U zatvoru je boravio dugih 80 dana, pod konstantnim nadzorom dva čuvara. Besmisleno optužen za utaju poreza, termin koji je u kineskom ekonomskog sustavu gotovo nepoznat, Weiwei je realno zapravo ‘sklonjen’ te time upozoren na svoj kontinuirani umjetnički rad i angažman u kojem se vrlo često kritički, glasno i beskompromisno odnosi spram Kini, njezinom ustroju i neslobodi te kršenju ljudskih prava.
*Ai Weiwei
Johnsenov impresivan filmski portret Weiweija gledatelja upoznaje s javnosti često nedostupnom i iskrenom osobnošću velikog umjetnika. Johnsen ga u stopu prati, otvara uvid u njegov privatni svijet, život njegove obitelji i najbližih suradnika, njegovih osobnih i zajedničkih bitki s opasno zadrtima aparatima vlasti, vješto razotkrivajući i precizno dokumentirajući ustrajnu i permanentnu borbu ovog umjetnika. Film ‘The Fake Case’ zasigurno će vam promijeniti način percipiranja Weiweija i ‘skinuti’ će ga sa zidova i pijedestala razvikanih umjetničkih institucija, jer je kroz njega ogoljeno iskreno i nimalo pretenciozno lice i karakter čovjeka koji vjeruje da svojim angažmanom može i mora učiniti razliku.
Johnsen je film snimao četiri godine, započeo ga je davno prije Weiweijeva uhićenja, no ova okolnost potaknula ga je da svoj cilj, a to je režiranje filma koji će glasno i iskreno pričati o političkom i socijalnom uređenju suvremene Kine, fokusira upravo na razdoblju nakon zatvora, za umjetnika najranjivijem no u svakom slučaju prekretnički nastrojenom periodu.
U procesu snimanja filma Johnsen postaje izuzetno blizak prijatelj s umjetnikom, na taj način uspijevajući ono što mnogi prije njega nisu, doprijeti do najiskrenijih reakcija, stavova i promišljanja Ai Weiweija, jasno, ali objektivno prenoseći njegove poruke i stavove.
*redatelj Andreas Johnsen
O samom filmu, procesu njegovog nastanka i razvoja te odnosu s jednim od najvažnijih umjetnika današnjice, koji bez obzira na svjetsku slavu ne može otići iz Kine, povodom predstavljanja na ZagrebDoxu popričali smo s redateljem Andreasom Johnsenom.
Što nam je ispričao o filmu pročitajte u nastavku:
Kako si se odlučio raditi film o Ai Weiweiju, što te prvotno motiviralo, njegova umjetnička karijera ili kontekst kontroverzi njegovih postupaka i akcija u Kini?
Andreas Johnsen: Weiweijev rad sam prvi put zapazio 2007. na Documenti u Kasselu, gdje je izlagao dva velika i meni dojmljiva rada. Nakon toga, tijekom 2008. godine, u medijima se pojavio velik broj njegovih intervjua vezanih za skandale trovanja novorođenčadi mlijekom u prahu te za istraživanja i kritičke komentare posljedica Sichuan potresa, u kojem je samo u javnim školama poginulo preko 5.000 ljudi. Kada sam 2009. godine konačno odlučio napraviti film o kineskom društvu, prateći Weiweijev rad i angažman, bilo mi je kristalno jasno da će najidealniji protagonist za ovakav film biti upravo on, aktivist koji je ujedno osebujan vizualni umjetnik ekspresivne osobnosti.
Negdje sam pročitao da se, unatoč prvotnim negativnim odgovorima od strane njegovog ureda, Weiwei ipak odlučio pristati na suradnju te biti dio tvog projekta i pozvati te u Kinu nakon što je vidio kratak dio jednog tvog ranijeg filmskog uratka. Što misliš da je presudilo u takvoj odluci, jeste li vas dvojica ikada o tome razgovarali?
Andreas Johnsen: Da, dosta smo o tome pričali. Radi se o mom filmu ‘Murder’, na početku kojeg se nalazim u uredu visokopozicioniranog političara, vođe Sandinista stranke u Nikaragvi, s namjerom da povedem razgovor o ženskim pravima i tamošnjim ekstremno strogim zakonima o abortusu. U scenama koje slijede me on evidentno odbija i odmah izbacuje iz ureda. Mislim da je Weiwei iz te situacije isčitao direktnu sličnost s kineskom politikom i odrješito protivljenje bilo kakvoj vrsti komunikacije i transparentnosti. Weiwei je prepoznao da sam već samim time što sam dospio u političarev ured, te uspio snimiti njegovu uzrujanost i burnu reakciju, napravi jako puno.
S obzirom na činjenicu da si Weiweija snimao skoro četiri godine i, pretpostavit ću, imao jako puno materijala snimljenog prije njegova uhićenja, u filmu si se odlučio fokusirati samo na fazu netom nakon izlaska iz zatvora?
Andreas Johnsen: Da, jer je to bila odlična postavka za film – veliki umjetnik, i veliki čovjek, izlazi iz zatvora, pod restrikcijama je, u kućnom pritvoru i na uvjetnoj kazni. Iz ovakve se situacije nameću pitanja što sada, hoće li se promijeniti, je li dotučen, hoće li nastaviti boriti se…?
Upoznao si ga prije uhićenja. Je li ga tih 80 dana u zatvoru promijenilo, jesi li mogao detektirati razliku, ljutnju, reakciju, zabrinutost…?
Andreas Johnsen: Da, jako se puno promijenio, ali rekao bih da je dosta brzo, već nakon par mjeseci, bio onaj stari on, čovjek i umjetnik koji se svojim snažnim djelima bori protiv svog ugnjetavača.
Kroz film upoznajemo Weiweijeve najbliže; njegovu majku, suprugu, sina, suradnike… Postao si dio njegovog svakodnevnog života, uvukao si se u svakodnevicu. Koliko dugo je trajao proces njihovog opuštanja i navikavanja na tvoju prisunost i svakodnevno bivanje s njima?
Andreas Johnsen: Na ovo pitanje bi pravi odgovor imao Weiwei. Sve što ja mogu reći na tu temu je da sam siguran kako je moj način rada i odnosa s Weiweijem bio potpuno drugačiji od svih ostalih ljudi koji su dolazili snimati ga i intervjuirati. Nebrojeno puta sam odlazio u Kinu, proveo u njegovom društvu jako puno vremena, to mi je bilo izuzetno važno jer sam ovaj film želio napraviti ovaj film iz dubine svog srca. U cijelom tom procesu je on shvatio da sam vrlo ozbiljan oko svega i da mi zbilja može vjerovati.
Jesi li se, u trenutku kada se dogodila situacija s njegovim uhićenjem, bojao da će se u odnosu nešto promijeniti, da nakon toga možda nećeš moći snimati?
Andreas Johnsen: Da, u pretpostavci su se stvari mogle promijeniti, Weiwei je mogao izaći potpuno poražen iz zatvora i ne htjeti pričati sa mnom, prestati se baviti umjetnošću i postati lutka režima. Ali naravno da se to nije dogodilo.
Od silnih materijala koje si tijekom četiri godine snimio, koliko teško je bilo smontirati «samo» sat i pol filma, i jesi li možda razmišljao montirati još jedan film, koji bi se referirao i na period prije uhićenja, i dao još širu perspektivu priče?
Andreas Johnsen: Ne, ovo je moj film o Weiweiju! Osim ako ne odem tamo opet i snimim novi.
U trenutku kada smo montažer i ja odredili glavni okvir priče nije bilo teško fokusirati se na materijal koji nam je potreban kako bi je ispričali. Sve što sam snimio ranije doživljavam kao istraživanje, i to nikako ne smatram potrošenim vremenom i materijalom, jer da nisam bio tamo cijelo to vrijeme, i da nismo izgradili naš odnos, Weiwei mi nikada ne bi povjerio da budem prisutan i snimam nakon što je pušten iz zatvora.
Je li Weiwei u procesu montaže u nekoj mjeri bio upoznat s cijelim sadržajem i segmentima koji na kraju čine film, i je li imao sugestija za finalnu verziju?
Andreas Johnsen: Po tom sam pitanju imao potpuno slobodne ruke, i doslovno sam mogao raditi što sam htio. On je inzistirao na tome da se neće miješati, čak i ako film bude kritičan spram njega. Zbog dotične političke situacije naravno da je imao uvid u završnu verziju prije nego je film izašao u javnost. To je bila nužnost, da i on i ja budemo sigurni da se sa svim slaže, da ga izlazak filma u javnost neće staviti u veću opasnost nego što već je, odnosno da bude spreman preuzeti taj rizik.
Pretpostavljam da je sve što si radio i snimao u Kini bilo ilegalno. Kako to komentiraš, i je li bilo straha da bi dio opreme i vrijednog snimljenog materijala u nekom trenutku mogao biti zaplijenjen?
Andreas Johnsen: Još uvijek sam iznenađen da mi je sve ovo uspjelo, bez takvih scenarija. Nisam imao nikakvih problema s vlastima, u njihovim sam očima tamo bio u funkciji turista koji posjećuje prijatelja. Kada sam snimao van Weiweijeve kuće bio sam jako oprezan i diskretan. Tijekom četiri godina snimanja niti jednom nisam stavio neki segment filma na internet, nitko za njega nije znao, a proces sakupljanja financija za film nije započet dok film nije bio pri kraju. Čini mi se da su tamošnje nacionalno osiguranje, i svi ostali organi vlasti koji su bili uključeni u Ai Weiweijev slučaj, samo dio velikog aparata, i da postoji mogućnost da se nisu htjeli uplitati i preuzeti odgovornost u hapšenju stranca, a i da je svaki od njih vjerojatno mislio da je to posao onog drugog.
Kuća u kojoj Weiwei živi i radi, kao što je vidljivo na filmu, ima visoke zidove i zapravo idealno funkcionira kao mjesto gdje si izoliran od ostatka svijeta. Što bi rekao, je li to «statement», predostrožnost ili slučajnost?
Andreas Johnsen: Mislim da se radi o slučajnosti. Kuću je zapravo sam Weiwei isprojektirao, negdje ’98. Mislim da su velika i ograđena dvorišta tipična za kineske kuće… Ali možda sam Weiwei ima neku skrivenu ideju iza cijelog projekta.
U filmu jedna novinarka pita Weiweija kako to da nikada nije napustio Kinu i tražio drugo državljanstvo. Njegov je odgovor dosta odriješit i jasan. Jeste li ikada o tome razgovarali?
Andreas Johnsen: Weiwei ni u kom slučaju nije zainteresiran za napuštanje Kine. On zna da mora ostati tamo ako želi doprinijeti promjeni situacije. U bilo kojoj drugoj varijanti izgubio bi kontakt s narodom i njegova borba ne bi imala smisao. Također ne želi napustiti obitelj i Kinu smatra svojim domom.
Što misliš, razumije li javnost takvu predanost, borbu i proces koje Weiwei prolazi u želji da ostvari svoje stavove?
Andreas Johnsen: Da, nadam se da Zapadni svijet to razumije. A što se tiče kineske populacije, stvar je vrlo komplicirana radi negativne propagande koju kineske vlasti o njemu šire.
Koliko projekti kao što je tvoj film, i sav ostali medijski odjek na Zapadu o Weiweijevom slučaju i radovima, utječu na njegovu poziciju u Kini, i mogu li oni nešto promijeniti?
Andreas Johnsen: Ja sam ovaj film napravio da bi skrenuo još veću pozornost na njegov slučaj i trenutnu situaciju. Ali mislim da je još važnije uvjeriti ljude da shvate kako postoji bezbroj ovakvih slučajeva, ne samo u Kini, nego u cijelom svijetu, a mi kao pojedinci možemo i moramo poduzimati poteze koji mogu utjecati na načine na koje vlasti tretiraju narod.
I za kraj, pretpostavljam da si i dalje u kontaktu s Weiweijem. Koja je situacija danas, ima li pasoš, može li putovati, je li se išta promijenilo?
Andreas Johnsen: Ništa se nije promijenilo, ali on se i dalje nada.
Fotografije iz filma i portreti Ai Weiweija i Andreasa Johnsena su, s dozvolom redatelja, preuzeti sa službene stranice filma.
POVRATAK NA NASLOVNICU
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
