Legendarni crveni kiosk kojeg je 1967. patentirao slovenski arhitekt Saša Janez Mächtig mogao bi uskoro osvanuti u posve novom izdanju, sačinjen od – LEGO kockica! Naime, beogradski arhitekt Nikola Opačić spojio je svoju strast prema slaganju popularnih kockica s omiljenim simbolom jugoslavenskog industrijskog dizajna u viziju koja kultni kiosk oživljava u novom ruhu. Kiosk K67, originalno proizveden od fiberglasa, od svog prvog prototipa u prirodnoj veličini 1969. do prestanka proizvodnje tri desetljeća kasnije širio se diljem nekadašnje Jugoslavije, ali i u drugim državama, između ostalih u Poljskoj, Japanu, Novom Zelandu, Keniji, Iraku, bivšem SSSR-u i Sjedinjenim Državama, a zanimljivo je da ga je već 1970. otkupio njujorški Muzej moderne umjetnosti (MoMA) za svoju zbirku dizajna.
Nikola Opačić pokrenuo je inicijativu da jedan od sljedećih LEGO arhitektonskih proizvoda bude upravo kiosk K67, čime bi sjećanje na ovaj popularni dizajnerski evergreen dobilo novu dimenziju, a LEGO-ovi urbani krajolici bi se osvježili novom razigranom strukturom. Nikola je zamislio da u proizvodnju uđu dva različita K67 kioska: bijeli bi bio novinski kiosk, a crveni fast food. Više o čitavoj ideji doznajte u tekstu autora u nastavku!
Ljepota LEGO-a je u tome što tu nema granica – iznova možeš da gradiš što god poželiš. Ideja o slobodi bez odgovornosti zvučala bi nestvarno da ne govorimo o najpoznatijim kockama na svetu.
Ako si arhitekt, kao i ja, LEGO je svako malo na listi osnovnih kućnih potrepština i možeš samo da budeš zahvalan što tvoju strast porodica razumije i na nju troši limitirani zajednički budžet. Mislim da imam na stotine dijelova iz različitih kompleta. U toj hrpi jedne večeri tražio sam one komade od kojih mogu da sastavim vlastitu verziju Кioska К67, za mnoge poznatijeg kao “crveni kiosk”. To nije bilo samo puko sklapanje kockica. U njegovom nastajanju te večeri stapala su se dva za mene veoma važna osjećaja – strast prema LEGO-u koja traje otkad znam sa sebe i duboke emocije koju osjećam prema Jugoslaviji u kojoj sam rođen.
Кiosk К67 postao je simbol bezgraničnog stvaralaštva jugoslavenske arhitekture, dizajna kao i industrijske proizvodnje, ali i svjedočanstvo da najjednostavnije stvari mogu da iznjedre priče za čitav život.
Dizajnirao ga je Saša Janez Mächtig sa samo dvadeset i pet godina, vjerojatno nesvjestan da će napraviti remek-djelo i simbol zajedništva i pripadnosti. Fabrika koja je kioske proizvodila mu nije isplaćivala honorare, pa se od svoje ideje nikad nije obogatio. Želim da vjerujem da mu je makar srce bilo puno kada je Muzej moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku njegov prototip crvenog kioska uvrstio u postav. Ono što sigurno znam je da mu se moja ideja da LEGO napravi njegov kiosk dopala. Zahvaljujući bezgraničnim prostorima interneta do njega je stigla vijest o inicijativi, a večer provedena na podu dnevne sobe i nastajanje crvene minijature dobili su trunku više smisla. O tome, naravno, tada nisam mislio.
Te večeri kada sam stvarao svoju verziju К67 zamišljao sam sve priče koje bi ovaj mali kiosk mogao da ispriča – bilo da se nalazi na nekom užurbanom mjestu u prometnom Beogradu, Zagrebu, Ljubljani ili Sarajevu ili u zabačenom kvartu malog grada na obali Jadrana. U oba slučaja to bi bile priče svakodnevice ljudi koji prolaze, kupuju novine, puše cigarete ili razgovaraju o politici prije nego što odu na posao.
Dok držim svoje LEGO verzije kioska osjećam kao da u rukama imam vremensku kapsulu koja me vraća u najranije djetinjstvo, mladost i prvi poljubac. O poljupcu neću pisati, ali hoću o sjećanju na prvu samostalnu kupovinu pljeskavice. Imao sam, mislim, 11 godina i otišao sam kod čuvene Majka Mare blizu Kalenića, koja je godinama važila za jedan od najboljih beogradskih fast foodova koji je koristio baš crveni kiosk K67 kao svoju kuhinju. Dok sam s obje ruke hvatao najsavršeniju pljesku koju sam do tada jeo, toliko sam bio uzbuđen da je nisam ni platio. Nisu mi zamjerili, ali sam se svakako odužio u godinama koje su uslijedile. Vjerujem da sam za pljeskavice kod Mare potrošio novca skoro kao i na LEGO.
Na kraju, zašto baš kiosk K67 od LEGO kockica? Odgovor je zapravo jednostavan, iako odmah ne pada na pamet. Obje stvar nastale su sredinom prošlog vijeka, obje su modularne, jednostavne, a tako trajne i vrijedne iz više razloga i na više načina. Kad netko kaže “crveno kockasto”, vjerojatno će vam na pamet prvo pasti baš LEGO i baš KIOSK. Ima nečeg izvanrednog u toj slobodi modularnosti – da se lako sklapa, lako mijenja, dugo traje, a opet je tako nježno i krhko i ako se o njemu ne brine na pravi način, lako se raspadne, možda kao i država u kojoj je nastao. Dakle, ostaje nam Kiosk. LEGO KIOSK K67.
Inicijativu možete podržati glasanjem na službenoj platformi LEGO IDEAS, na sljedećem linku.
