Povodom petnaeste obljetnice Almissa Open Art festivala u Omišu, ovogodišnje izdanje pod temom Otvaranje donijelo je niz inovacija, otvarajući nove horizonte suvremene umjetnosti i participacije. Kroz pažljivo osmišljen program, festival je omogućio stvaranje i izvedbu umjetničkih radova koji preispituju granice između umjetnika i publike, kao i konvencionalne uloge u kulturnoj produkciji. Ova su umjetnička djela i performansi ponudili raznolike perspektive na suvremeno društvo, potičući dijalog između umjetnika, lokalne zajednice i posjetitelja.
Prvi rad koji je obilježio početak festivala bio je Abandon Siniše Labrovića. Instalacija je postavljena na jumbo plakatu na zapadnom ulazu u Omiš, noseći snažnu poruku koja se referira na Danteovu Božanstvenu komediju i zloslutni citat Abandon All Hope, You Who Enter Here (Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite). Labrović je u svojoj umjetničkoj izjavi dodatno kontekstualizirao rad, povezujući ga s povijesnim natpisom Arbeit macht frei iz koncentracijskog logora Auschwitz, te ukazao na suvremene prijetnje koje ugrožavaju čovječanstvo – ekološku krizu, umjetnu inteligenciju i nuklearni rat.
Kroz kritiku turizma kao industrije bijega od stvarnosti, Labrović je istaknuo kako se ovaj sektor temelji na prividu bezbrižnosti i snovima o “raju bez Boga”, dok istovremeno ignorira ozbiljne ekološke i društvene posljedice. Rad Abandon simbolizira napuštanje nade, ali i ironično preispituje naše eskapističke težnje, pozivajući na promišljanje o pravim vrijednostima u svijetu punom iluzija.
Božidar Katić nastavio je kritički ton festivala svojim performansom Diamonds Are Forever. Tijekom izvedbe, Katić je svoje tijelo prekrio šljokicama, aludirajući na površnost suvremenog društva opsjednutog vanjskim sjajem i prividom. Kroz prizmu društva spektakla, ovaj čin naglašava kako se mnoga djela i pojave u modernom svijetu temelje na lažnom sjaju i površnim vrijednostima, dok se istovremeno zanemaruju važna socio-politička pitanja.
Performans je izazvao oduševljenje kod slučajne publike, osobito turista, koji su se masovno fotografirali s umjetnikom, shvaćajući performans kao još jednu turističku atrakciju. Ova reakcija publike potvrdila je Katićevu tezu o društvu spektakla, u kojem privid često nadmašuje suštinu. Diamonds Are Forever na taj način postavlja pitanja o pravim vrijednostima i autentičnosti u svijetu gdje površnost dominira nad stvarnim sadržajem.
Jedan od najizazovnijih performansa festivala izveo je Marko Marković, koji je taj rad naslovio Southeast Sadness in Central Europe. U dvoru ispred kuće organizatora festivala, Marković je više od pola sata konzumirao buket cvijeća, izazivajući zapanjene poglede slučajnih prolaznika. Nakon izvedbe, umjetnik je objasnio da je rad inspiriran prirodnim fenomenom mimikrije, kojom se organizmi kamufliraju i prilagođavaju okolini kako bi preživjeli.
Marković je povezao ovaj biološki mehanizam s konceptom zrcalnih neurona, koji omogućuju pojedincima učenje, snalaženje i empatiju kroz oponašanje. Performans, kroz fiziološku reakciju na cvjetne alkaloide, prikazuje kontrast između pasivne i aktivne uloge publike te ispituje individualno iskustvo i kolektivnu memoriju unutar okvira neoliberalnog kapitalizma. Kroz Southeast Sadness in Central Europe, Marković preispituje granice između osobnog i kolektivnog identiteta, ukazujući na otuđenje i transformaciju unutar suvremenih društvenih struktura.
Almissa Open Art festival u svom jubilarnom izdanju ne samo da nastavlja tradiciju promocije suvremene umjetnosti, već i propituje njene granice, otvarajući prostor za dijalog i refleksiju o izazovima s kojima se suočavamo u suvremenom svijetu. Kroz radove Labrovića, Katića i Markovića, festival se pokazuje kao platforma za kritičko promišljanje, potičući publiku na angažman i promišljanje o dubljim pitanjima koja oblikuju našu stvarnost.
Drugog dana Almissa Open Art festivala, održanog 7. kolovoza, umjetnici su kroz svoje radove nastavili istraživati teme identiteta, pravde i odnosa moći, donoseći snažne poruke i otvarajući nove prostore za kritičku refleksiju.
Neli Ružić otvorila je dan akcijom pod nazivom Abuse, u kojoj je dovršila bušenje razvaljene brave s vrata kuće njezine majke na otoku. Ta vrata su jednom prilikom bila meta provale člana obitelji. U kontekstu Dalmacije, gdje se zbog turističkog potencijala sve češće događa da starije i nemoćne osobe bivaju iseljene iz vlastitih domova, ova akcija odražava šire društvene probleme o kojima se rijetko javno govori. Vrata su premještena u javni prostor Omiša, postavljena na Lukobran put svjetionika, kao apsurdni spomenik obiteljske tragedije, simbolizirajući nasilne odnose moći i komodifikaciju obiteljskih vrijednosti u turističke svrhe.
Bušenje brave nije samo dovršavanje nedovršenog čina provale, već je i reakcija na nepravdu i frustraciju zbog oslobađajuće presude počinitelju. Ovaj čin također predstavlja način na koji se umjetnica suočava s vlastitim i širim društvenim problemima, dajući time svoj odgovor na pravosudni sustav koji ne štiti žrtve nasilja i ne reagira pravovremeno na nasilje u obitelji, posebice kada su u pitanju starije žene.
Nakon ove akcije, program je nastavljen u Gradskom muzeju Omiš, gdje je publika imala priliku poslušati esej Mravlja zemlja autora Zvonka Benčića. U ovom djelu, Benčić dekonstruira sustave i strukture društva, uspoređujući ih s mravinjakom. Njegova analiza kapitalizma kao prolazne etape dovodi do zaključka da propadanje, iako često percipirano negativno, može biti nužno za stvaranje nečeg novog, pravednijeg.
Večer je završila participativnom akcijom Vedrana Perkova pod nazivom Ajmo. Ova akcija, koja se odvijala na jedinom mjestu u gradu gdje je dozvoljeno slobodno lijepljenje naljepnica, provocirala je promišljanje o fenomenu masovnog turizma i njegovom utjecaju na lokalnu kulturu i zajednicu. Perkov je kreirao seriju naljepnica s tekstovima na engleskom jeziku, stiliziranih tako da oponašaju banalne, svakodnevne natpise, izazivajući promatrače da preispitaju estetske i semantičke vrijednosti koje inače pripisujemo vizualnim komunikacijama u javnom prostoru.
Publika je bila aktivno uključena u performans, olijepivši naljepnice na predviđeno mjesto, čime je postala sudionik u stvaranju umjetničkog djela. Rad Ajmo komentira fenomen turizma, pozivajući na kritičko promišljanje potrošačkih navika i utjecaja turizma na lokalnu zajednicu, dok korištenje engleskog jezika dodatno naglašava otuđenje koje globalizacija može izazvati.
Treći dan 15. Almissa Open Art festivala, 8. kolovoza, bio je obilježen performansima koji su se bavili temama vremena, identiteta, napetosti između lokalnog stanovništva i turista te mogućnostima kolektivnog užitka.
Dan je započela Sandra Sterle performansom Okolo naokolo, petom iteracijom svog cjeloživotnog umjetničkog projekta. Prva izvedba ovog projekta održana je 1996. godine, kada se umjetnica, prerušena u staru dalmatinsku ženu, pojavila u dokumentarističkim scenama, istražujući uloge i identitete u svakodnevnom okruženju. Ovaj performans ponavlja se svakih sedam godina, a prati ga video zapis umjetnice kako trči oko stabla, pri čemu se s vremenom trči sve sporije, dok se tehnologija koja bilježi te trenutke sve više razvija.
Sedmogodišnji razmaci nisu slučajno odabrani; oni simboliziraju znanstvenu činjenicu da se sve stanice u ljudskom tijelu u tom vremenskom intervalu potpuno zamijene, stvarajući gotovo novu osobu. Ovaj put, centralni objekt oko kojeg umjetnica trči bila je platana, simbol prolaznosti i stalne transformacije, ali i ukorijenjenosti i tradicije.
Performans je trajao sedam minuta, tijekom kojih je publika u tišini svjedočila suptilnoj meditaciji o prolaznosti vremena, izmjeni generacija i promjeni tehnologije. Sandra Sterle uspjela je utisnuti Omiš u svoj cjeloživotni projekt, stvarajući most između osobnog iskustva i univerzalnog ljudskog iskustva, te balansirajući između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Željko Marović izveo je potom performans Eurojackpot – Omiš – 8. 8. 2024. ispod gradskog sata na starom zvoniku, mjestu gdje se povijesno spajaju vrijeme i sudbina. Njegov happening, zasnovan na nasumičnom dijeljenju Eurojackpot listića, simbolički se odvija u kontekstu igre u kojoj sudjeluje 19 zemalja, uglavnom europskih, istražujući pojmove slučajnosti, neizvjesnosti i dara. Večeras je izvlačenje dobitnih kombinacija brojeva.
Marović subverzivno narušava konvencije vlasništva i moći, uvodeći element slučajnosti kao ključan za oblikovanje ishoda i smisla ovog umjetničkog djela. Njegova gesta nije tek velikodušan čin; to je promišljena kritika društva koje vrednuje profit iznad svega, istovremeno otvarajući mogućnost da se život slučajnog prolaznika sutra drastično promijeni.
Performans izaziva refleksiju o granicama između materijalnog i duhovnog, privatnog i javnog, te evocira pitanje što znači sudjelovati u strukturama koje nas okružuju. Potencijalna promjena sudbine nekog neznanca služi kao snažan podsjetnik na nepredvidivost života i transformativnu moć umjetnosti, pozivajući nas da preispitamo vlastitu percepciju stvarnosti.
Petar Grimani vodio je radionicu performansa koja je kulminirala izvedbom naziva SUSRET na glavnom gradskom trgu u Omišu. Rad reflektira napetosti između lokalnog stanovništva i turista, posebno tijekom turističke sezone. Polaznici radionice, omotani u astrofolije, simbolično su blokirali promet na najužem dijelu trga, naglašavajući fizički i energetski sudar dviju skupina koje dijele isti prostor.
Skladatelj Tomislav Babić pridonio je performansu ambijentalnom i drone glazbom, koja je pratila izvedbu, pojačavajući intenzitet susreta između lokalnih stanovnika i turista te stvarajući specifičnu atmosferu koja karakterizira ljeto u turističkim destinacijama. Grimani je kroz tijela sudionika prikazao dinamičnu kohabitaciju koja definira ljeto u Omišu, ističući napetosti, ali i neizbježnu suradnju između dviju zajednica.
Treći dan Almissa festivala završio je happeningom Otvaranje Gilda Bavčevića, koji je kroz prizmu “ekstremno lijevog hedonizma” istraživao mogućnosti kolektivnog užitka i emotivnih krajolika. Bavčević je sudionike pozvao na stvaranje prostora u kojem se ljubav i bol, zajedništvo i raskol, spajaju u jedinstveno iskustvo, evocirajući osjećaj zajedničke ranjivosti i ljudske povezanosti.
Performans je izbrisao granice između umjetnika i publike, potičući spontanost i interakciju. U tom kolektivnom činu, Bavčević je pozvao na promišljanje novih načina življenja, ljubavi i zajedničkog stvaranja, istražujući mogućnost ravnopravnog užitka za sve. Ovaj događaj nije bio samo umjetnički eksperiment, već i kritička refleksija o društvenim strukturama i potrebi za radikalnom transformacijom, gdje užitak postaje univerzalno pravo, a ne privilegija. Otvaranje tako postavlja pitanje može li umjetnost stvoriti prostor za zajedničku emancipaciju, gdje svi sudionici mogu zajedno doživjeti slobodu i ispunjenje, oslobođeni od pritisaka kapitalističkih vrijednosti.
Predzadnji dan festivala, 9. kolovoza, započeo je postavljanjem umjetničke instalacije naslovljene Porta autorice Marije Ančić. Autorica kroz ovu specifičnu instalaciju u javnom prostoru demonstrira profinjeni odnos između materijalnosti i urbanog prostora, stvarajući dijalog između objekta i subjekta unutar svakodnevnog iskustva. Namotavanje crne tkanine preko poluluka koji povezuje dvije zgrade rezultira jedinstvenim iskustvom prolaznika, koji se suočavaju s interferencijom u svojoj uobičajenoj prostornoj percepciji. Ovaj čin intervenira u ritmičnost urbane fluktuacije, uvodeći element kontemplacije u banalnost svakodnevnog kretanja. Crna tkanina, kao simbol neodređenosti i apsorpcije svjetlosti, postaje metafora za nepoznato ili prikriveno, istovremeno simbolizirajući granicu između privatnog i javnog, između poznatog i nepoznatog. Prolazak ispod te tkanine evocira svojevrsni ritualni prijelaz iz jednog prostora u drugi, naglašavajući fizičko i psihološko iskustvo promjene. U konačnici, Ančić uspijeva stvoriti liminalni prostor unutar urbane matrice, gdje se tradicionalni pojmovi estetske funkcionalnosti dovode u pitanje, a svakodnevica postaje platforma za refleksiju i reinterpretaciju osobnog i kolektivnog identiteta.
Nakon inauguracije instalacije, publika se uputila na Staro gradsko groblje gdje je Ivan Mesek izveo performans Bez naziva koji predstavlja duboku refleksiju o prolaznosti ljudske egzistencije i zaboravu koji neizbježno dolazi s vremenom. Mesekova umjetnička intervencija, koja se sastoji od čitanja imena zaboravljenih pokojnika, transcendira okvire klasičnog performansa i ulazi u područje filozofske meditacije o sjećanju, identitetu i smrti. Ovaj performans možemo promatrati kao kritiku suvremenog društva u kojem individualizam i kratkotrajnost informacija vode do brzog gubitka kolektivnog sjećanja. U svijetu gdje su društveni mediji i digitalni sadržaji često površni i prolazni, Mesekov čin čitanja imena zaboravljenih preminulih vraća fokus na trajnu vrijednost ljudskog postojanja. Činom čitanja imena, Mesek priziva u život one koji su već dugo zaboravljeni, dajući im simbolički drugi život kroz čin sjećanja. Njegova gesta čini performans duboko humanim, podsjećajući na to da svatko od nas, bez obzira na društveni status ili povijesnu važnost, zaslužuje sjećanje i priznanje. Mesekova intervencija može se također tumačiti kao odgovor na Nietzscheansku misao o “vječnom vraćanju istog” – kroz ciklički čin sjećanja, Mesek pruža mogućnost da se zaboravljeni ponovno i iznova doživljavaju, makar samo na trenutak. Performans također postavlja pitanje: što ostaje od nas nakon smrti? Ako nas sjećanja preživjelih čine živima, što se događa kada više nema nikoga tko se sjeća? Mesekov čin, premda jednostavan, otvara kompleksnu mrežu značenja koja se bavi odnosom između prolaznosti i trajnosti, pojedinca i kolektiva, te sjećanja i zaborava. U konačnici, Mesekova akcija na groblju nije samo hommage onima koji su zaboravljeni, već i kritika suvremenih društvenih tendencija prema zaboravu i brisanju. Svojim performansom ne samo da odaje počast zaboravljenima, nego nas i sve zajedno podsjeća na vlastitu smrtnost i krhkost sjećanja.
Nakon toga publika je prošetala do glavnoga gradskog trga na performans Astrid Jakšić, mlade autorice koja se omiškoj publici na Almissa Open Art festivalu predstavila performansom Stolac ispovijesti, u kojem granice intime istražuje kroz suptilan dijalog. U ovom radu, Jakšić sjedi na jednoj stolici, dok druga, prazna, poziva sugovornika na sudjelovanje.
Performans se fokusira na intimnu interakciju kroz šapat, omogućujući sugovornicima suočavanje sa sobom. Autorica djeluje kao “zrcalo,” reflektirajući njihove misli i osjećaje. Šapat, simbol povjerenja, stvara sigurnu atmosferu za dijeljenje skrivenih misli u javnom prostoru. Performans je izveden ispred župne crkve što dodatno naglašava introspektivnu prirodu rada. Jakšić, odjevena u majčinu spavaćicu, postigla je autentičnost i ranjivost, potičući tako sugovornike na iskrenost. Svaka interakcija završila je riječima “Hvala ti,” što ne samo da zatvara razgovor, već i podsjeća na važnost zahvalnosti kao društvene vrline.
Predzadnju večer program je zatvorio Slaven Tolj s radom Adam i Eva. Performans započinje simboličnim činom prebojavanja navijačkog delinkventskog grafita s fašističkim obilježjima na zidu, kao svojevrsnim ritualnim čišćenjem prostora u kojem će se odvijati umjetnički proces. Potrebno je napomenuti da je na istome mjestu u sklopu Almissa Festivala prije dvije godine Andrea Resner naslikala mural koji je uskoro devastiran sličnim natpisima (odmah uklonjenima, ali na način da je i Andrein rad prebojan) koje je Tolj zatekao na početku performansa. Taj prvi korak otkriva Toljevu namjeru da se suoči s tragovima destruktivnih ideologija, stvarajući prazan prostor za nove zapise i značenja.
Na tom očišćenom prostoru, Tolj kredom ispisuje riječi Adam i Eva – frazu koju je naučio ponovno pisati nakon gubitka dijela svojih kognitivnih sposobnosti uslijed nekoliko moždanih udara. Kroz ovaj čin, on se vraća osnovama, kao da iznova uči artikulirati svijet oko sebe. Prvo ime koje je nakon toga napisao bilo je Tin Ujević, očito referenca na nedavni koncert u Imotskom. Nakon toga, umjetnik počinje ispisivati imena svih sudionika festivala, koristeći vizualne podsjetnike za svako slovo, pažljivo i metodično. Čini se da crta slova promatrajući ih kao slike, oslanjajući se na svoju vizualnu percepciju kako bi uspio prenijeti imena i prezimena na pod. Pisanjem imena sudionika festivala (uz koje nadodaje i ime Vinka, osobe koja nije nominalni izvođač, ali je pridonio programu), kao da koristi medij tekstualnih, rukom ispisanih natpisa koji su u Dalmaciji sinonim za grafit, a koji se nažalost osim za reakciju na stanja, duhovitost i dosjetke, koriste i za navedene poruke s fašističkim konotacijama. Kroz Toljevu gestu napisana imena proglašavaju se važnima za grad, nositeljima kulturnog napretka.
Dok Tolj prepisuje imena, jedna od gledateljica, prema njegovoj uputi, pokreće malu glazbenu kutiju s melodijom Bella Ciao, dok se povremeno s prijenosnog zvučnika čuje skandiranje Druže Tito mi ti se kunemo. Ovaj zvučni isječak nosi sa sobom povijesnu težinu i emocionalnu snagu trenutka kada je cijela Jugoslavija bila ujedinjena u kolektivnoj boli nakon smrti druga Tita. Za Tolja, taj trenutak predstavlja izdisaj zajedništva, nakon kojeg je uslijedio rascjep.
Almissa Open Art festival u Omišu, poznat po nepredvidivim i refleksivnim umjetničkim praksama, ove je godine donio jedan neočekivani rad. Katarina Blagojević i Ljubinka Grujin Vuletić, posjetiteljice iz Splita, došle su trećeg dana festivala kako bi prisustvovale performansima, no njihova potraga za mjestima izvedbi bila je neuspješna. Lutajući gradom, suočene s nejasnim uputama i frustracijom, nisu uspjele pronaći događanja. Njihova priča, zabilježena u pismu i zvučnom zapisu tijekom povratka kući, postala je spontani umjetnički rad koji je ravnatelj festivala uvrstio u program. Ovaj događaj reflektira prirodu festivala kao prostora gdje se umjetnost i svakodnevni život isprepliću, a publika nenamjerno postaje sudionik u promjenjivom i neuhvatljivom umjetničkom procesu. Izgubljenost, neizvjesnost i frustracija postaju ključni elementi suvremene umjetnosti koja nadilazi tradicionalne granice izvedbe.
Zadnji dan festivala otvoren je performansom Zatvaranje Vanje Pagara. Na glavnoj tržnici kraj peškarije umjetnik je stao kraj fontane i krenuo se polijevati i šamponirati, ne skidajući pritom odjeću koju je nosio. Performans predstavlja snažan i simboličan odgovor na kraj turističke sezone u Dalmaciji, u kojem umjetnik kroz ritualno čišćenje tijela metaforički čisti prostor nakon intenzivnog ljetnog perioda. Ovaj čin pranja, smješten između osobnog i kolektivnog iskustva, naglašava ambivalentan odnos prema turizmu – ekonomskom benefitu s jedne strane, i narušavanju lokalnog identiteta i slobode s druge. Pagar time istražuje dublje slojeve nečistoće, ne samo one fizičke, već i moralne, koje ostaju nakon sezone. Zatvaranje tako postaje refleksija o napetosti između ekonomske koristi i očuvanja autentičnosti, ističući potrebu za pročišćenjem i vraćanjem kontrole nad vlastitim prostorom.
Zatvaranje Almissa Open Art festivala obilježeno je snažnim i transformativnim grupnim performansom kojeg je predvodio Vice Guru, poznati iscjelitelj. Uz pratnju skupine neobičnih glazbenika na različitim instrumentima, izveli su improviziranu i eksperimentalnu uličnu glazbenu seansu. Ova glazba nije imala namjeru zabaviti turiste, već je bila usmjerena na duboko i promišljeno iscjeljivanje morfogenetskog polja grada. Rad je nastao u suradnji omiških umjetnika Vice Tomasovića, Josipa Rogošića i Milana Stanića.
Kako je festival došao do svog kraja, ovaj je glazbeno-scenski performans postao simboličan kontrapunkt konzumerističkom svijetu, pružajući prostor za kritičko promišljanje i eksperimentalno umjetničko stvaralaštvo. Festivalskom temom otvorene su nove dimenzije interakcije između umjetnika, prostora i publike, potičući dijalog i suradnju koji su nadilazili uobičajene granice umjetničkog izraza.
Na završnom satu Almissa festivala, Matea Despot i Matija Šantić održali su razgovor s umjetnicima, čime su zaokružili svoj angažman na ovom događaju. Tijekom trajanja festivala, pažljivo su bilježili sve ključne trenutke, snimajući materijale za svoj art-dokumentarni film. Njihov film, koji kombinira elemente performansa i dokumentaristike, istražuje iskustva, refleksije i kreativne procese sudionika festivala. Trenutno je film u fazi postprodukcije, a publika s nestrpljenjem iščekuje njegovu premijeru, koja će pružiti dublji uvid u jedinstvenu atmosferu i tematsku slojevitost festivala.
Od provokativnih izvedbi do promišljanja društvenih i političkih konteksta, ovogodišnji festival postavio je umjetnost kao ključnu silu otpora prema površnosti suvremenog društva. Eksperimentalni pristup, inkluzivnost i inovacija definirali su festival kao značajan kulturni događaj koji preispituje ne samo identitet Omiša, već i šire društvene strukture u kojima živimo.
Almissa nastavlja potvrđivati svoj status ne samo kao prostor umjetničke slobode, već i kao platforma na kojoj se umjetnost intenzivno promišlja, preispituje i redefinira u kontekstu suvremenih društvenih izazova. Ovaj festival predstavlja i stručni simpozij kao mjesto susreta umjetnika, ljubitelja umjetnosti i slučajne publike, gdje se postavljaju nova pitanja i otvaraju diskusije o ulozi i funkciji umjetnosti u svijetu sve više obilježenom brzim tehnološkim promjenama, globalizacijom i socijalnim nejednakostima. Kroz raznolike i često provokativne umjetničke prakse, Almissa poziva na kolektivno promišljanje o tome kako umjetnost može djelovati kao sila transformacije, potičući promjene unutar društva i stvarajući nove mogućnosti za izražavanje i razumijevanje naše zajedničke humanosti. Na ovaj način, festival se potvrđuje kao ljetno žarište suvremene umjetnosti, mjesto gdje se ne samo reagira na postojeće okolnosti, već i aktivno oblikuju novi smjerovi i paradigme umjetničkog izraza.
Zahvaljujemo Almissa Open Art festivalu na ustupljenim vizualnim materijalima.
