Pekmezmed je svestrana riječka vizualna umjetnica, koja je čitateljima Vizkulture i domaćoj kulturnoj javnosti vjerojatno najpoznatija kao jedno od niza imena sve jače, sve prisutnije i sve kvalitetnije domaće scene street arta, odnosno ulične umjetnosti. Njezine specifične i originalne crteže, ilustracije i murale, koje kao zaštitni znak najčešće čine dugokosi ženski likovi, možebitno ste viđali na domaćim street-art festivalima, a upravo ovaj je motiv iskoristila i na plakatu “Pogledaj unutra” za Vizkulturu koji smo predstavili ranije ove jeseni (link za plakat).
Osim autorske umjetničke karijere Pekmezmed je i profesorica zaposlena u riječkoj Školi primijenjenih umjetnosti, a također je i uz Rafaela Milčića pokretačica i urednica besplatnog online magazina o vizualnom umjetnosti Frrresh, koji uskoro ‘slavi’ svoj drugi rođendan! S Pekmezmed smo popričali o karijeri, umjetnosti, riječkoj sceni te o prve dvije godine odličnog projekta Frrresh.org koji svakog mjeseca u digitalnom formatu časopisa predstavlja uradke brojnih međunarodnih i domaćih autora, ilustratora, animatora, dizajnera, fotografa, slikara i ostalih vizualnih umjetnika.
* Pekmezmed i Rafael Milčić – pokretači i urednici Frrresh.org (foto: Donata Krznarić Milić)
►Još malo pa će Frrresh napuniti dvije godine! Ako ih moraš sumirati – 24 mjeseca i 24 objavljena broja, kako sad gledaš na sve to?
Pekmezmed: Početak je bio težak i naporan no s vremenom smo se Rafael i ja organizirali bolje, i shvatili da to ipak nije posao od samo 5 dana u mjesecu, već da treba raditi kontinuirano, a najviše vremena provesti u traženju umjetnika i komunikaciji s njima. Kada se osvrnemo na sve što je napravljeno do sada osjećamo radost i ponos, no bilo je i trenutaka kada bi se zapitali želimo li i dalje trošiti toliko vremena na nešto za što nismo plaćeni. Rafael studira na Studiju dizajna u Zagrebu, a ja sam zaposlena te u slobodno vrijeme crtam i radim na raznim projektima, pa smo često bili stisnuti rokovima i radili Frrresh u zadnji čas. No na kraju bi se sve isplatilo kada bi prolistali novi broj. Zaključili smo da želimo vidjeti do kud cijela priča s časopisom može ići i da ćemo nastaviti dalje.
►Kako nalazite autore koje predstavljate, javljaju li vam se i oni sami?
Pekmezmed: Uglavnom tražimo po bespućima interneta i zovemo umjetnike da nam se jave ako su zainteresirani, ali naravno da nam se javljaju i oni koji su vidjeli Frrresh i žele da se njihovi radovi predstave u nekom od sljedećih brojeva. U tom slučaju imamo komisiju (stalno promjenjivu) koja od svih prijava bira one najinteresantnije po njihovom i našem mišljenju.
► Imate li neki feedback, koliko ljudi čita/lista/prati Frrresh?
Pekmezmed: Kako nam je baza čitatelja na stranici ISSU većina ljudi koja nas prati su upravo korisnici te stranice, ali naravno broj ovisi i o broju dijeljenja na socijalnim mrežama. Neki brojevi su čitaniji od drugih, pa se dogodi da neki broj ima 2000 pogleda dok drugi ima čak 18000. U prosjeku imamo 6500 pogleda po broju, a većina čitatelja je iz SAD-a, Španjolske, Kine, Italije, Velike Britanije, Meksika, Brazila… Interesantno je da Hrvatska nije pri vrhu, s obzirom na to da časopis najviše promoviramo upravo u spomenutoj Lijepoj našoj.
► Jeste li razmišljali da Frrresh dobije tiskano izdanje, ako da – koliko je to problematično, teško, smisleno, skupo…?
Pekmezmed: Razmišljali smo o tome, i to bi zaista bilo skupo, a prodajna cijena visoka. Najviše smo se obeshrabrili kada smo vidjeli da najmanje čitatelja imamo u Hrvatskoj i shvatili da je časopis interesantan jedino kada je besplatan, kao i do sada. U tom slučaju trebali bi biti financirani od strane nekog da pokrijemo trošak printa, ali to je malo vjerojatno s obzirom na to da nemamo udrugu, firmu i sl. pa se ne možemo javljati na natječaje za financiranje takvih projekata.
► Je li vam u stvaranju Frrresha uopće padao na pamet nekakav komercijalni aspekt projekta, misliš li da postoji mogućnost da projekt generira neke ‘dolare’?
Pekmezmed: Mislim da ta količina novca po kojoj bi trebalo prodavati časopis ne bi pokrila printanje, i da kod nas nema publike koja bi kupovala debele časopise o većinom njima nepoznatim umjetnicima. No ni ne krivim ih- većina naših čitatelja su mladi ljudi kojima nisu strani umjetnički portali, blogovi i časopisi koji su besplatni, pa nema ni smisla da na to troše novac. Ono zbog čega cijelo vrijeme dvojimo trebamo li krenuti prema print izdanjima je činjenica da u digitalnom izdanju časopisa imamo opciju umetanja linkova za internet stranice umjetnika koji su interaktivni, a da ne govorimo o štednji papira i brizi za okoliš. Ono što nas možda i više interesira kao opcija je da imamo varijantu skidanja PDF izdanja, uz naknadu koja bi išla nama ili autorima koji su u određenom broju predstavljeni. No to su sve ideje koje treba dobro osmisliti prije provođenja u djelo, a u svakom slučaju želimo da časopis bude besplatan i dostupan svima (bez obzira hoće li biti i u papirnatom izdanju ili ne).
► S obzirom na to da vjerojatno jako puno proučavate i pratite produkciju autora koje predstavljate i planirate predstavljati, kako u usporedbi s međunarodnom gledaš na domaću scenu u sferama vizualnih umjetnosti koje i Frrresh pokriva, odnosno što bi rekla, u čemu se domaći autori, u usporedbi s nekim kolegama iz regije i Europe, ističu? Ilustracija, street art, fotografija, dizajn…?
Pekmezmed: Već sam par puta istaknula kako zapravo nema velike razlike u kvaliteti ili načinu izrade bilo kakvih vizualnih uradaka iz Hrvatske i bilo koje druge zemlje. Razlika je uglavnom u količini produkcije tj. činjenici da u nekim zemljama postoji veća potražnja za vizualnim uradcima bilo koje vrste. nego što je to slučaj kod nas. Također, postoji veća količina galerija, portala i časopisa koji prate umjetničku scenu i promoviraju umjetnike pa im je i lakše doći do krajnjih korisnika ili kupaca. No s obzirom na to da se autori mogu povezati i umrežiti putem interneta sve se manje osjeti i problem granica pa mislim da u skorijoj budućnosti možemo očekivati sve veću mobilnost umjetnika po svijetu (kako fizičku tako i ovu jednostavnije izvedivu virtualnu).
► Kako komentiraš potencijal i mogućnost (osim Frrresha i Vizkulture (hehehehe)) za predstavljanje autora i njihovih radova nekoj široj javnosti i publici, na kraju krajeva potencijalnim kupcima njihovih radova ili klijentima, na domaćoj medijskoj sceni, bilo u novinama ili online?
Pekmezmed: Zbog tog potencijala i želje da se domaći (i strani) autori predstave publici i da možda nekim čudnovatim putem i dođu do novih klijenata smo i krenuli raditi Frrresh. Mislim da svaki časopis, blog ili portal poput Vizkulture mogu samo povećati šanse za napredovanje umjetnika. Uglavnom potencijal je golem- nikad ne znaš kud te može cijeli proces odvesti, bilo kao predstavljenog autora bilo kao pružatelja te usluge.
► Pređimo sada na jednu od tvojih sfera stvaranja. Street art u Hrvatskoj u posljednjih par godina doživljava veliki ‘procvat’, barem ako je suditi iz moje perspektive. Što zapravo taj procvat znači za scenu i njene autore? Kako to komentiraš i što smatraš najvažnijim za ovaj proces?
Pekmezmed: Definitivno se u posljednjih pet godina dogodio veliki procvat ulične umjetnosti. Mislim da je to sjajno, i da se taj procvat u Hrvatskoj dogodio vrlo spontano, a po meni i u najbolji mogući tren. Doduše, očekivala sam da će se Grad Zagreb puno više zainteresirati i vidjeti potencijal koji bi mogao imati od takve vrste umjetnosti, koja bi doprinijela turizmu glavnog grada koji osim središta grada nema baš puno za ponuditi, ali cijela priča išla je polako uz veliki trud par entuzijasta. Ipak dogodile su se neke vrlo zapažene ulične akcije koje su stavile Zagreb (ali i neke druge gradove) na kartu po tom pitanju. Ono s čim se umjetnici koji se bave uličnom umjetnošću trenutno najčešće bore je neko uvriježeno pravilo da se kod nas ulične umjetnike tretira kao luđake koji obožavaju po kojekakvim vremenskim uvjetima i na najnevjerojatnijim površinama raditi za besplatno. Tako se nađem u situaciji gdje gotovo jednom mjesečno moram objašnjavati ljudima da je pristojno ponuditi materijal, prijevoz i bar maleni honorar za zahvat koji bi običnom soboslikaru morali platiti do 10 puta više (za razliku od mene i ostalih kolega koji su najčešće “samo” akademski obrazovani). Ulični umjetnici uglavnom rade besplatno, ako mogu sami birati kakvu atraktivnu lokaciju i raditi ono što žele bez da moraju nekome dati skicu na odobrenje. Što se tog tiče daleko smo od svjetske norme, ali s obzirom na atraktivne radove domaćih kolega, mislim da ćemo vrlo brzo moći slobodnije raditi uz bolje uvjete.
► Što sve radi Pekmezmed kad ne radi Frrresh?
Pekmezmed: Crtam, slikam, uživam… Ali svako toliko radim i nešto ne vezano za ono što radim inače kao npr. izrada terarija ili učenje sviranja novog instrumenta. Volim što si dajem slobodu da mijenjam svoje interese i slijedim svoje hirove. Mislim da je najbitnije od svega u životu ostati radoznao i biti ispunjen radošću. To se može postići mijenjanjem umjetničkog fokusa, poigravanjem s novim materijalom ili tehnikom, ali i opuštanjem u već poznatom izričaju i postupku izrade nekog rada. Uglavnom, uvijek kad nešto radim pitam samu sebe usrećuje li me to i ako je odgovor da onda nastavim, ako je odgovor ne onda radim nešto drugo. Većinu odluka svodim na što jednostavnije upite, i uvijek slijedim osjećaje, a dajem i puno prostora za život izvan ladice umjetnice, kada jednostavno boravim u prirodi ili uživam u ljenčarenju uz dobar film 🙂
► Ako se ne varam predaješ u Školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci? Koji je tvoj komentar na obrazovanje umjetnika u Hrvatskoj, koji su primarni nedostatci u obrazovanju umjetnik?
Pekmezmed: Mislim da je najveći problem u nepripremljenosti mladih umjetnika na odnose s javnošću, samopromociju i menadžment. Većina umjetnika nakon završenog srednjoškolskog ili visokoškolskog obrazovanja spremni su za produkciju vrlo kvalitetnih radova, i imaju izrazito dobre i svježe ideje, a nedostaje im doticaj s ljudima koji bi pomogli doraditi ili čak financirati dobre gotove projekte. Često su nesigurni i sramežljivi, pa taj kontakt teže ostvaruju ili ne znaju kome se obratiti. Baš zato je nama iz Frrresha specijalno draga rubrika Studentarije na portalu Vizkultura. Takve inicijative daju mladim umjetnicima šansu da vide kako javnost reagira na njihov projekt ili rad, i često ih oblikuje da brže postanu bolji u području interesa kojeg istražuju i u kojem se izgrađuju, a uz pomoć tih javnih “nastupa” stječu samopouzdanje i često već u začetcima svog rada budu zapaženi od strane kolega, potencijanih kupaca ili investitora. Škole i fakulteti uglavnom obrazuju mlade koji svakako postanu zaljubljenici u umjetnost koji mogu proizvesti kvalitetne produkte, ali ne pripremaju ih za život u kojem će finalni produkt morati znati prezentirati i prodati. No individualnim istupanjima iz dopuštenih okvira nekih pojedinaca i snalažljivošću marljivih mladih nada ipak svaka generacija na kraju ima svoje predstavnike koji nekako plivaju u muljevitoj Hrvatskoj situaciji, gdje se nažalost češće zna što je koja starleta ili kvazi zvjezda jela na skijanju, od toga koliko je umjetnika na kojim prestižnim međunarodnim natjecanjima osvojilo nagrade. No mislim da situacija nije bolja ni u svijetu trenutno. Ja uglavnom biram živjeti u vlastitom izmišljenom utopijskom osjećaju da ljudi bez umjetnosti ne bi mogli živjeti.
► Da moraš povući paralelu između Rijeke i Zagreba, što vidiš kao neke najveće razlike u umjetničkoj sceni, njezinim akterima, Akademijama, kulturnoj politici gradova…?
Pekmezmed: Ne znam odgovor na to pitanje jer sam prestala promatrati i razgraničavati stvari na taj način. Mogu samo reći da je Zagreb veći grad od Rijeke. Samim time ima veći broj građana od kojih su mnogi i umjetnici, a i više novca koji se odvaja za kulturu s obzirom na svoju veličinu. Opće je poznata stvar da veći gradovi imaju veće budžete i to je model koji smo naslijedili od državnih ustrojstava prošlosti i proći će još neko vrijeme prije nego se takve pojave više neće moći uočiti.
► Rijeka kao kandidat za EPK 2020? Kako to komentiraš, koliko misliš da je ovaj projekt važan za sam grad i jesi li involvirana u neki segment kandidature?
Pekmezmed: Mislim da je to sjajan potez grada Rijeke. Rijeka je oduvijek grad koji ima za ponuditi toliko toga, a svi ti potencijali bili su nedovoljno iskorišteni. Projekt Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. je izrazito važan projekt, kako za etablirane institucije, muzeje i kazališta, ali i za male udruge i kulturne inicijative koje će zahvaljujući kandidaturi možda dobiti sredstva i prostor da pokažu svoje projekte i povežu autore s publikom te stave pomalo uspavani grad na kulturnu mapu Europe. Involvirana sam u par segmenata kandidature. Jedna od prvih akcija EPK bio je projekt predstavljanja javnosti te lokalne scene, osim mojeg i radova meni izrazito dragih riječkih umjetnika poput Ninja Tigera, Tifani Rubi i Šumskog. Trenutno sam uključena u akciju projekta Novi Karneval u suradnji s riječkim umjetničkim kolektivom Kombinat. Bit će tu još suradnji i akcija koje su trenutno u pripremi, ali o tome više neki drugi put.
► Postoji li neki domaći autor ili autorica koje bi posebno istaknula, za koje si posebno “ponosna” da ste ga/je/ih ‘otkrili’ u Frrreshu, a recimo nisu još nikad predstavljeni na Vizkulturi i moramo obratiti pažnju na njih?
Pekmezmed: Ima ih puno, a ovo su samo neki od onih koji su bili u Frrreshu, a mislim da nisu još imali veliki prostor predstavljanja na Vizkulturi; Ninja Tiger, Tifani Rubi, Džedaj, Ivan Blažetić- Šumski, Danijel Milčić, Smao Mao, Lonac, Nikola Radović….
Sigurno sam nekog zaboravila, a bit će mi žao poslije što sam napravila takav propust… Naravno, tu je i cijeli niz umjetnika koji nisu iz Hrvatske, a dosta mojih favorita možete pronaći upravu u Frrreshu.
► Na kojim projektima trenutno radiš, sama kao ili u suradnjama?
Pekmezmed: Trenutno radim na jednom projektu s Novim karnevalom u Rijeci, dogovaram jednu ulično umjetničku akciju blizu Zagreba, i pripremam radove za izložbu u Zagrebu ove godine (i naravno radim Frrresh sa svojim prijateljem Rafaelom). A tko zna što će se još tijekom godine dogoditi! 🙂
Više o radovima Pekmezmed pogledajte na sljedećim linkovima behance.net/pekmezmed / pekmezmed.tumblr.com / instagram.com/pekmezmed, a magazin Frrresh pratite na frrresh.org i na Facebook stranici facebook.com/frrresh.mag
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
