autorica: Morana Rozić
“Odjenut ću ga u najsvečanije odijelo, odjenut ću ga u indigo plavu!”
Kad mu je ponuđeno da projektira privremeni paviljon za londonsku Galeriju Serpetine, afrički arhitekt Diébédo Francis Kéré (1965.) navodi da je osjetio strahopoštovanje prema mjestu na kojem su svoje paviljone u posljednjih sedamnaest godina izveli neki od najznačajnijih svjetskih arhitekata današnjice. Karakteristika projekta Serpentine pavljona u Lodonu je da (kako smo na Vizkulturi već niz puta pisali) na istome mjestu novi paviljon svake godine gradi neki globalno značajni arhitekt koji do tada nije gradio u Britaniji.
Kéré je sebe i svoju arhitekturu odlučio predstaviti u plavoj boji. U njegovoj rodnoj Burkini Faso plava ima poseban značaj: “Kad trebamo nekoga upoznati i očarati, u Burkini Faso uvijek odjenemo plavu.”
Ovogodišnji paviljon u Kensingtonskim vrtovima zamišljen je kao mikrokozmos koji je inspiriran stablom iz afričke savane. Rodno mjesto arhitekta, Gando, selo je od 2500 stanovnika dvjestotinjak kilometara udaljeno od glavnog grada Ouagadougoua. U selu nema ni tekuće vode, niti struje. Tamošnji društveni život odvija se pod stablom koje pruža hlad i zaklon od žege i povremene kiše. Prostor pod stablom danju bude i vrtić i tržnica, a noću mjesto za okupljanje i zabavu u čijoj se blizini pali vatra.
Kéréov londonski paviljon jednostavna je građevina koja se sastoji od velike, narančastosmeđe nadstrešnice i četiriju slobodno postavljenih, indigo plavih, zavinutih zidova koji sadrže četiri ulaza. Zidovi paviljona izvedeni su od drvenih, trokutastih blokova od kojih se svaki sastoji od osam dijelova, međusobno postavljenih tako da tvore perforacije u obliku slova V i time omogućuju dodatni protok zraka.
Noću je paviljon osvijetljen trakastim svjetlom postavljenim uz krovne letve i sjaji kako bi izdaleka bio uočljiv i privlačio ljude jednako kao i afrička svečanost pod stablom.
Ljevkasta, čelična nadstrešnica simbolizira krošnju stabla, a obložena je polikarbonatom izvana kako bi štitila od kiše, a iznutra finom, trokutastom mrežom drvenih daščica kako bi omogućavala pogled na okolnu prirodu i park. Jedna od glavnih značajki Kéréovih projekata uopće je otvorenost i transparentnost.
U središtu paviljona nalazi se malo dvorište iz kojeg se za lijepog vremena može promatrati zvjezdano nebo, a koje za kišnog vremena postaje vodopad. Ispod dvorišta nasutog šljunkom nalazi se spremnik za kišnicu koja se koristi za navodnjavanje okolnog parka. Zbog oskudnosti tekuće vode i surovih uvjeta života u burkinskoj savani, arhitekt ovom simboličnom gestom naglašava važnost održivosti i odgovornog korištenja resursa.
Tek sjedeći u paviljonu, moguće je zamijetiti sve elemente projekta koji odlikuje pregršt detalja i fina izvedba. Primjerice, mali drveni tobogan posveta je djetinjstvu i odrastanju pod stablom.
Skladnih proporcija, paviljon je manje raskošan od onih prethodnih godina. Ne nameće se, ne nadvisuje galeriju, ali je jasno zamjetan i daje na karakteru mjestu.
Kéré je široj arhitektonskoj javnosti postao poznat nakon osvajanja Nagrade Aga Khan za arhitekturu 2004. za projekt osnovne škole u Gandu. Kao sin seoskog poglavice, bio je prva osoba iz sela koja je imala mogućnost školovati se i to kako bi mogao “čitati i prevoditi pisma” u selu.
Arhitekturu je studirao u Berlinu gdje i danas živi. Projekt škole u Gandu realizirao je za vrijeme studija. Školu postavlja na temelje od blata ojačane betonom, zidove izvodi od opeke i blata, a natkriva je velikom nadstrešnicom postavljenom visoko iznad zidova koja štiti od sunca i kiše dok istovremeno omogućuje ventiliranje i dokida potrebu za korištenjem visoke tehnonologije kako bi zgrada bila ugodna za boravak.
U skladu s običajima ruralne Burkine Faso, cijelo je selo sudjelovalo u izgradnji. Isprva planirana za 150 učenika, škola ih danas ima više od tisuću, a u međuvremenu je i nadograđena.
Nazivajući London arhitektonskom prijestolnicom svijeta, Kéré napominje kako “imaju sve, a ni ne znaju što imaju” i svakim potezom naglašava pozitivne aspekte mjesta i klime. Inspirirani Kéréovim pričama o okupljanju, raspravama i zajedništvu oko stabla u Gandu, u paviljonu se održavaju tjedna druženja i razgovori na kojima se raspravlja o “receptima” za izgradnju zajednice i pozitivnim promjenama kojima svatko od nas može pridonijeti. Jednom tjedno grupa solidarne razmjene, koju su osnovale i vode žene migrantice, organizira objed.
Kéréov ekspresivni paviljon hommage je njegovoj zemlji i kontinentu, no ono što je možda najočitije je prisutnost osjećaja mjere – kad arhitektura nije sama sebi svrha već dio priče o prostoru, prirodi i kulturi.
Paviljon se može razgledati do kraja listopada
*naziv za odjeću
Fotografije: Morana Rozić
Više o ovogodišnjem projektu Serpentine paviljona pogledajte na stranicama serpentinegalleries.org
