Dok pišem uvod u priču oko ćirilice i tipografije o jednom od odličnih radova sjajnog srpskog ilustratora i dizajnera Bratislava Milenkovića, koji sada kruže po galerijama u Srbiji (a i Makedoniji), ispod prozora mi prolaze navijači srpske nogometne reprezentacije s transparentima na ćirilici, dok se u Vukovaru razbijaju dvojezične ploče.
No ništa od toga sada i ovdje nije uopće bitno jer na Vizkulturi prostor dajemo vizualnim umjetnostima i autorima koji stvaraju kvalitetne stvari, gdje granice i porijekla postaju potpuno irelevantni. Jedan od njih je i Bratislav Milenković, talentirani autor čiji fokus na slova i ilustracije čini tu razliku u autorskoj predanosti.
*Bratislav Milenković
Bratislav je već profilirani autor u dizajnerskim krugovima u Beogradu gdje se školovao na Fakultetu primjenjenih umjetnosti, a zatim i na Fakultetu dramskih umjetnosti. Vođen nevjerojatnom freelance disciplinom, nakon rada u agenciji Popular Bruketa & Žinić te studija Lorem Ipsum, ostaje solo igrač, radeći za zavidno respektabilne klijente, poznate svjetske novine i magazine kao što su New York Times, Financial Times, The Wired i Bulletin Magazine. Nakon mnogobrojnih odrađenih ilustracija, koje krase stranice tih svjetskih print medija, trudi se razmišljati o nekim širim pogledima na ilustraciju, ne dajući si time puno prostora za odmor.
Razgovarala sam s njim o njegovoj aktualnoj izložbi “Slova”, ali i svim aspektima koji čine današnju atmosferu svijeta dizajna, kako u Srbiji, tako i šire. Ono što je meni uljepšalo dan, osim njegovog rada, jest činjenica da netko, upornim i dosljednim radom, a opet uz nagalašenu skromnost, živi i radi na najljepši mogući način: od onoga što iskreno voli, što se danas tako rijetko može čuti. U nastavku pročitajte razgovor s Milenkovićem koji prate njegove odlične ilustracije.
Kako je nastala tvoju nova i aktualna izložba”Letters” (Slova)?
Bratislav: Izložba je nastala kao rezultat dužeg istraživanja tipografije i ilustracije. Ideja je bila da se to u nekom trenutku zaokruži u cjelinu, da ne ostane tako nezapakirano, i da se bazira na ćirilici. Ne posjedujem nekakav poseban odnos prema ćirilici na nacionalnoj osnovi, već mi se ona učinila pogodnom kao pismo koje nije eksploatirano kroz opći trend ilustriranih tipografija koji se svuda u svijetu događa. Ideja izložbe je da bude zapakirani set od trideset ilustrativnih znakova dok bi se, od izdanja do izdanja na “turneji” izložbe, pojedino slovo kroz vrijeme “updatealo” i dodala bi se neka nova slova. Prva izložba je bila u Sopotu jer su me zvali iz Kulturnog centra da otvorim njihovu izlagačku sezonu. Nakon toga je gostovala u Skopju i sada, 5. rujna u Kragujevcu u Modernoj galeriji Narodnog muzeja.
S obzirom na to da je izložba na turneji, hoće li se nakon Kragujevca moći vidjeti još negdje?
Bratislav: Ideja je da se pojavi u Novom Sadu te u Beogradu, ja se nadam tijekom 2014., ali još uvijek konkretno ne znam gdje bi to moglo biti. Ali definitivno bih volio da izložba ide “kamo stigne” barem kroz 2014. Ako uspije izaći van okvira Srbije, to će biti super. No za daljnje planove ćemo tek vidjeti.
*Klikom na umanjeni prikaz otvara se cijela galerija
Gledajući tvoje radove na internetu, čini mi se da se ponajviše baviš odnosom tipografije i ilustracije?
Bratislav: Da, to još uvijek jest ono što mene zanima i područje je kojim se najviše bavim posljednje tri godine. Fascinira me što se ilustrativnom tipografijom, ilustriranjem teksta ili nekog slovnog znaka, samom značenju te riječi (ili tekstu) dodaje još jedna vrijednost, može “iskočiti” puno više nego što ta sama riječ znači. No sada polako odlazim iz takve vrste istraživanja jer je ilustrativna tipografija potpuno zaokupirala moj portfolio i sada moram u nešto sasvim drugo jer sam osjetio da ništa drugo i ne radim (smijeh). Trenutno isprobavam različite rukopise i pokušavam obraditi teme koje su na neki način zapisi svakodnevnice, neka vrsta dnevnika pretočenog u ilustracije, neki osobni radovi.
Završio si Fakultet primjenjenih umjetnosti, a nakon toga Fakultet dramskih umjetnosti. Kako to da si odlučio nakon primjenjene upustiti se još i u dramske umjetnosti?
Bratislav: Razlog zašto sam upisao FDU je činjenica da je imao “advertising smjer”, odnosno specijalistički studij reklame i medija, što je mene u tom trenutku i zanimalo. Specijalistički studiji su mi, nakon fakulteta primjenjenih, pružili širu perspektivu kada su u pitanju odnosi u marketinškom sustavu: klijent – account, grafički dizajner, tržište, ispitivanje tržišta i strategije, stvari s kojima se ranije na FPU nisam imao prilike susresti. To obrazovanje mi je kasnije olakšalo daljnji rad, što solo, što kroz marketinšku agenciju. Manje-više, to je za mene najveći benefit tih studija te, naravno, ljudi koje sam tamo upoznao. S većinom sam i dan-danas prijatelj, iako mi izgleda kao da se to dogodilo prije tristo godina. A što se tiče same primjenjene, studij sam započeo u Kragujevcu, kao grafički dizajner, no u jednom momentu sam grafički dizajn doživio kao nešto suhoparno i lišeno emocija. Pa sam se, vođen tom idejom, prebacio na fakultet u Beogradu, na smjer ilustracije, te kao izborne predmete izabrao ilustraciju i pismo pa vjerojatno od tuda dobrim dijelom i sam spoj tog mog istraživanja.
Kakva je inače situacija na Fakultetu primjenjenih umjetnosti u Beogradu, možeš li izdvojiti prednosti i nedostatke, minuse i pluseve?
Bratislav: Danas mi iz ove pozicije izgleda da ima dosta minusa, koje ne znam treba li uopće nabrajati, ali isto tako mislim da postoje i stvari koje su dobre, neka vrsta štapa i konopa koje poslije dosta olakšavaju cijeli proces. Kao i svugdje, ono što se može izvući su ljudi, poznanstva i prijateljstva i može se steći dosta dobro znanje koje služi kao osnova za daljnji razvoj unutar vizualnih umjetnosti. No definitivno manjka neka vrsta dodira s realnošću jer ono što se tamo radi nema baš dodira s onim što je tržište danas. Ali kad kažem tržište, ne mislim na regionalno tržište jer teško da je ono parametar po bilo čemu, više mislim na globalno tržište, općenitu globalnu kreativnu industriju. Možda je najveći minus upravo to: nekako se ne ide dovoljno u korak sa suvremenim tendencijama u industriji.
Dizajn-scena u Srbiji: kakvo je tvoje mišljenje o trenutnoj situaciji?
Bratislav: Čini mi se da je dizajn-scena u Srbiji ozbiljno uvjetovana tim regionalnim tržištem i ono čega postajem svjesniji svaki dan je da postoje stvarno fenomenalni i kvalitetni ljudi koji jednostavno ne mogu dobiti adekvatan prostor za svoju afirmaciju, a to poprilično demotivira. Mislim da su ljudi dosta zatvoreni i da njihov rad ne dopire do točaka koje bi im mogle značiti neku prekretnicu.
Također, problem je određena razvijenost tržišta. Primjerice, u Srbiji kulturna produkcija bilo koje vrste nije baš na zavidnom nivou, jako je degradirana. S druge strane, roba široke potrošnje je uvjetovana samim tržištem koje je nerazvijeno i to je razlog koji dovodi do toga da se dizajneri neadekvatno pozicioniraju u sistemu jer često rade nešto za što su prekvalificirani. Ali to je već priča “trbuhom za kruhom”, kao nužno zlo… Ako zbog nečega dizajn strada, onda nije to zbog nedostatka kvalitete, već zbog nedostatka adekvatne publike. Sve što se događa svede se na dizajnerske manifestacije za dizajnere.
Znači, postoji ta neka strukovna zatvorenost koja funkcionira i ne probija se do šire publike?
Bratislav: Da, apsolutno, ne probija se do onih ljudi kojima je dizajn zaista potreban. S druge strane, postoje inicijative kao što su “Laserski samit jeftine grafike” ili izložbe koje smo radili – “Exquisite Corpse” i “Incredible Machine” – i ta scena koja se međusobno, na neki način, koliko god to bilo prividno i fragilno, drži zajedno pa mi se čini da postoji mogućnost da ta grupa ljudi bude vidljiva. No to nije dovoljno, neophodno je da postoji produkcija koja će opet dati vidljivost svim ljudima koji se bave tim poslom.
A što je formalno s dizajnerskom strukom? Mi u Hrvatskoj imamo HDD, postoji li kod vas ekvivalent, neka krovna institucija koja se bavi strukom, i koliko je aktivna i involvirana?
Bratislav: Postoji ULUPUDS – Udruženje likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije. Ne znam što da kažem o njima, prema mom mišljenju to je institucija koja je odavno stala, zaključana je u nekom vremenu. Slično kao i s fakultetima, to je također nešto što jednostavno nema dodira sa stvarnošću. Razlozi za to su vjerojatno mnogi, od ekonomskih preko socioloških pa do kredibiliteta stručnosti samog kadra. Koliko sam ja uspio popratiti, vaš HDD djeluje kao da ipak aktivno radi i da je relevantan, barem kao izvor informacija, što kod nas, u institucijskom smislu, ne postoji.
Mi imamo portal Designed.rs, jedan od rijetkih relevantnih dizajnerskih medija, no on sam po sebi nije dovoljan. Ne mogu zamisliti šta bi bilo da nema ni njih jer mislim da ovaj portal predstavlja nešto bitno što se pojavilo u datom trenutku i sad ćemo vidjeti gdje će to dalje otići. Designed, na kraju krajeva kao i Vizkulturu, vjerojatno stvara i prati mlađa populacija koja je sklona komunikaciji preko interneta.
U ovih par mjeseci, koliko sam ovdje, dobila sam dojam da ima jako puno događanja, izložbi ili predavanja vezanih za dizajn. Je li to neki boom koji se događa slučajno ili postoji nekakav duži kontinuitet koji se ustalio i kako na to gledaš?
Bratislav: Prethodnih godina postojao je BDW (Belgrade Design Week) koji je uspio okupiti veliki broj bitnih imena i predstaviti ih beogradskoj publici. Naravno tu je i Mikser festival koji kreativnost gleda s jedne druge strane i također ima značajnu ulogu. Pored njih tu je još jedna jako dobra konferencija, Univerzalni vojnik, koja isto postoji nekoliko godina. No sve se te manifestacije čine hermetičnima. Također, Beograd iz nekog razloga zaobilaze putujuće izložbe grafičkog dizajna ili generalno dizajna, izvan ovih navedenih manifestacija. Za vrijeme BDW-a, Miksera, UV-a te manifestacija kao što su Laserski samit, Silk Screen, Exquisite Corpse može se puno toga vidjeti, ali generalno mi se čini da možda manjkamo s relevantnim svjetskim izložbama grafičkog dizajna, s predavanjima koji nisu neka vrsta konferencije. Ne znam kakva je situacija u regiji, ali kao da dosta toga nedostaje.
Ajmo sad malo o tebi. Gdje si ti sada? Što je s Lorem Ipsumom?
Bratislav: Lorem Ipsum je studio koji i dalje postoji, koji sam prije nešto više od dvije godine pokrenuo s dva prijatelja. Tamo sam proveo određeno vrijeme dok se nisam odmetnuo na samostalnu putanju. Lorem Ipsum je nastao s idejom da svoj rad potpuno baziramo na nekoj logici koja nije sto posto logika ovog tržišta, kao platforma u kojoj ćemo nas trojica moći plasirati ideje, što u poslovnom smislu, a što u nekom nekomercijalnom polju “arta”. Egizistirali smo zajedno, s idejom da se sve radi onako kako bi nama odgovaralo gdje smo provodili super vrijeme, razmišljajući na neki naš način, smišljajući vlastite alate, gradeći stavove kojima smo željeli ostati dosljedni. Ostao sam tamo do trenutka kada sam procijenio da moje sudjelovanje u Lorem Ipsumu ne podrazumijeva ono što bih ja htio biti pa sam odlučio krenuti sto posto put ilustracije i želio sam da taj proctor, koji je potreban Nemanji i Nikoli, ostavim njima, da oni dalje funkcioniraju kao Lorem Ipsum. Bilo je tu zanimljivih projekata, uglavnom start up brandinzi, projekti iz domene kulture kao Mikser festival ili Sound and Vision festival pa Moritz sladoled, u međuvremenu i Kabinet pivovara koji se sad treba pojaviti… Sve u svemu, bio je to period koji je za jako kratko vrijeme dao super rezultate. I onda sam procijenio da trebam nastaviti dalje.
I to dalje je ova sadašnja faza?
Bratislav: Pa, to je faza koja se više-manje svo vrijeme preplitala s ostalim poslovima, bio to rad za Popular Bruketa & Žinić ili u Lorem Ipsumu. Ja sam svo vrijeme negdje pokušavao držati taj svoj svijet ilustracija blizu jer najveće zadovoljstvo nalazim u bavljenju ilustracijom i to se poklapa s mojom idejom što bi posao trebao biti, a to je zabava. Trenutno i dalje egzistiram kao freelance ilustrator i dajem sve od sebe da to tako i ostane, da se na ni na koji način ne kompromitira.
Spomenuo si Popular Bruketa & Žinić gdje si prije radio kao art-direktor. Možeš li mi opisati i usporediti razliku: kako je to izgledalo u Popularu kao agenciji, pa u Lorem Ipsumu kao studiju, i sada kao freelanceru, u odnosima s klijentima i projektima?
Bratislav: U Popularu sam bio 3 godine kao art-direktor. U principu, čini mi se da je taj prelazak iz agencije u vlastiti studio bilo nešto što je mene u znatnoj mjeri pokrenulo. Nakon tri godine rada u agenciji čovjek neminovno, htio ili ne, upadne u neku vrstu rutine, ušuškanosti i sigurnosti, najviše financijske. Ono što me je kasnije najviše pokrenulo je vatra koju sam odlaskom iz agencije u sebe ubacio i prilika da ostanem dosljedan nekim vlastitim stavovima.
Projekti koje smo s Lorem Ipsumom birali su projekti u kojima smo vidjeli najveći potencijal i to ne financijski, nego najveći potencijal kada je u pitanju odnos proces – rezultat. To je bila jedna doza uživanja i jednostavno sve što nismo željeli raditi nismo ni radili, nije bilo kompromisa niti konstantne jurnjave za novcem. Više smo jurili projekte nego novce; projekte koji bi nama dali mogućnost plasiranja svojih ideja kada je u pitanju estetika i viđenje kvalitetnog grafičkog dizajna. To je bila najveća razlika, a kada je u pitanju moja pozicija freelance ilustratora, mislim da mi je to omogućilo da dođem do nekih, uvjetno rečeno, referentnih klijenata. Radi se o klijentima kojima jednostavno treba ono što ti radiš i to se onda apsolutno poklapa.
Kada je tako, onda to više ne gledaš kao posao, već kao zabavnu avanturu, koja ti još donosi i novac.
Znam da je trenutno krizna situacija na tržištu. Koliko to utječe na tvoj posao, je li ga manje? Postoji li dumping cijena te kako ovih dana funkcioniraju stvari?
Bratislav: Moje trenutno iskustvo, s obzirom da radim za neke strane klijente i projekte gdje imamo već unaprijed dogovorene honorare, koji su ozbiljno veći u odnosu na bilo što u Srbiji, te živeći u Beogradu, a radeći za američko, švedsko ili britansko tržište, mogu reći da tu krizu u tom smislu ne doživljavam. Ali vjerujem da moji kolege, koji žive u Londonu, vjerojatno moraju napraviti puno više ilustracija mjesečno da bi mogli pokriti svoje osnovne potrebe. Ono što mislim da je jako zanimljivo jest činjenica da svi pričaju o nekakvom umiranju printa i gašenju tiskanih medija, a ja sam najviše posla upravo imao za editorijale, raznorazne magazine i dnevne novine. Tako da mi se čini da je to neka vrsta mjehura kojem ne mogu dobro opipati granice.
Baš kad si spomenuo print, novine i strana tržišta, htjela sam te pitati: Financial Times, New York Times, Bulletin magazine, Wired, na svojoj web stranici imaš dosta zavidnu listu časopisa za koje si radio. Kako je došlo do tih suradnji?
Bratislav: Na nekoliko načina: imam agente u Londonu koji me zastupaju kao ilustratora i dosta promocije rade oni. S druge strane, i sam dosta radim na vlastitoj promociji, tu trošim dosta vremena, istražujem i čini mi se da sam sve organiziraniji. Svaki dan radim baze kontakata, pokušavam što bolje ciljati pri svojoj promociji, tako da nađem ljude kojima bi ovo što ja radim moglo nešto značiti. Neke prilike poput New York Timesa, Financial Timesa i Wireda su se vjerojatno ukazale spletom raznih okolnosti: mog rada, koji oni procjenjuju kao nešto što njima odgovara kvalitetom, pozicije da budeš na pravom mjestu u pravo vrijeme te agenata koji rade za tebe. Sve u svemu, ako ne zbog kvalitete, čini mi se da su upornost i ustrajnost nešto što je donijelo sve te stvari. Kada sam prije možda pet godina ilustrirao za Politiku, nisam mogao pretpostaviti da ću danas ilustrirati za New York Times. No meni to u širom aspektu nije “big deal” i jednostavno mi nije jasno zašto više ljudi odavde to ne radi.
Glede ove tvoje samopromocije, primjećujem da ti je prisutnos na društvenim mrežama maksimalna (smijeh). Imaš Facebook stranicu, Twitter na kojem cijelo vrijeme promoviraš svoj rad pa Instagram te naravno web stranicu. Pretpostavljam da ti je i to pomoglo kod različitih kontakata?
Bratislav: Apsolutno. Misim da je jako bitno, ako već imaš priliku pokazati svoj rad na više kanala, da se to i radi. Jer ako ti to ne radiš, a svi drugi oko tebe rade, onda je to pitanje kao i pitanje svakog drugog marketinga: koliko prostora ćeš uspjeti zgrabiti.
Što misliš koriste li tvoji kolege sve kanale za svoju promociju u jednakom mjeri kao ti ili misliš da se ne bave time dovoljno?
Bratislav: Mislim da svatko bira svoj način promocije, s čim se osjećaju najudobnije, i ne znam rade li to ispravno ili ne. Vjerojatno to sami znaju, po količini projekata koje dobivaju, feedbacku i slično, ali mislim da bi možda trebali biti prisutniji. Generalno mi se čini da nema razloga to zapostaviti, iako osobno nisam ljubitelj mnogih socijalnih mreža, uglavnom ih koristim samo da bih mogao doći do ljudi, čak ni ne s idejom da zgrnem novac, posao ili projekt, više da s ljudima podijelim što se događa. Ilustracija nekome može popraviti raspoloženje, uljepšati dan, nekoga može nasmijati, nekoga naljutiti, nekog i povrijediti. To je jedna vrsta mog komuniciranja s okolinom. Facebook, kao i Twitter ne koristim da bih stavljao fotke s mora, nego podijelio neke aktualne stvari, Instagram ne koristim da bih pričao što jedem u kojem momentu, već da podijelim ako naiđem na nešto zanimljivo.
Koji svoj rad bi istaknuo kao ponos i diku?
Bratislav: Pretpostavljam da ne mogu reći nijedan?
OK, koji ti je onda bio najveći izazov, što ti je bilo najzanimljivije raditi?
Bratislav: Definitivno najveći izazov je mural na skladištu Nelta: prvo – jer nisam netko tko radi na analognom materijalu, drugo – imao sam užasnu fobiju od visine te treće – jer nikad nisam imao priliku napraviti svoju ilustraciju na nečemu što je 13 metara visoko. To je bio možda najveći izazov, a jedan od dražih radova mi je prva ilustracija koju sam radio za inozemno tržište, a to je ilustracija za Computer Arts, prije par godina. To je bio kao “aha! moment”, kao “od ovog se može živjeti i raditi”. Ne mogu reći da imam jedan najdraži rad jer svaki nosi neku određenu vrijednost. Možda bi to bili radovi koju su bili okidač za nešto dalje, recimo prvo ilustrativno slovo koje je dovelo do čitave izložbe.
Kakvi su planovi za budućnost?
Bratislav: Da zgrnem milijune i da palim odavde (smijeh.) Ni sam nisam siguran, iskreno mislim da sve to što se gradilo u posljednje vrijeme nekako može bez ikakvog problema nestati tek tako i ne želim planirati velike stvari, više nekako ostati u ovome gdje trenutno jesam, dobro gledati i osluškivati oko sebe, nastaviti dalje tražiti neki svoj put, uspjeti održati ovo do čega sam dogurao i što mi odgovara. To je na makro-planu. A na mikro-planu, tu su stalno novi koncepti za izložbe, postoje dva koja su najizvjesnija, ali vidjet ćemo do kuda će to stići. Naravno, to je sve s idejom da se iznese van Srbije.
Postoji li šansa da i hrvatska publika vidi tvoje radove u neko skorije vrijeme?
Bratislav: Nisam siguran da će im ćirilica biti toliko zanimljiva, ali da, zašto da ne. Mislim da u Hrvatskoj postoji, vjerojatno isto kao što oni misle za Srbiju, veliki broj ljudi koji rade zaista dobre stvari. Bilo bi super upoznati što više ljudi koji tamo rade i napraviti razmjenu ideja. Bez obzira na sve razlike, mislim da smo svi skupa u istoj vrsti problema.
Koliko uopće imaš percepciju hrvatske dizajnerske scene?
Bratislav: Nisam toliko upućen u hrvatsko “indie” stvaralaštvo. Znam što rade Dora (Budor) i Maja (Čule). Tu su također dva momka koji su bili na (Univerzalnom) Vojniku: Dario Dević i Hrvoje Živčić. Upoznat sam s radom Brukete & Žinića, Buncha… Generalno, čini mi se da postoji dosta ljudi koji rade dobre stvari i pitanje koje često sebi postavljam je na koji način oni pronalaze taj prostor, ali izgleda da nekako uspijevaju.
I za kraj, tko je po tebi trenutno najperspektvniji dizajner u Srbiji, na koga da obratimo pažnju?
Bratislav: Definitivno Aleksandar Zolotić koji nije dizajner nego ilustrator. To je momak koji je par godina mlađi od mene. Kada pogledam njegove ilustracije, spreman sam prestati baviti se ovim i uhvatiti se nečeg drugog. On je u potpuno drugoj sferi, bavi se dječjim ilustracijama, ali to je toliko kvalitetno i dobro da jednostavno ne znam kako to uspijeva. Postoje fenomenalni ljudi i, kao što sam rekao na početku, nije bitno što rade ako imaju svoju misiju. Nije ni bitno sviđa li se to meni ili ne, ali ako oni imaju svoju misiju i dosljedni su tome, to je OK. Tko smo mi da sudimo je li to što rade kvalitetno ili nije; ako njima to odgovara, ništa drugo nije ni bitno.
Bratislavom rad pogledajte na njegovoj web stranici – bratislavmilenkovic.com, Facebooku facebook.com/bratislavtheillustrator te Twitteru
