U svijetu prezasićenom slikama svakakvih vrsta, dan-danas teško je naići na one koje će vas preneraziti, uznemiriti te u nedostatku bolje riječi ― šokirati. Zaista, što je danas uopće šokantno?
Svakodnevno smo izloženi desecima, stotinama, a možda i tisućama različitih slika među kojima prednjače fotografije, dok u medijima praktički ne možemo odagnati brutalan imaginarij ― najčešće istinit, iako se ponajviše doima nestvarnim i nemogućim, što samo ističe u kolikoj je mjeri fotografija promijenila načine našeg doživljavanja realnosti te obrnula krajnosti fakata i fikcije. Premda se iz dana u dan navikavamo na sve novije i nevjerojatnije slojeve nemira, naša očekivanja također se kontinuirano izvrću, pa stižemo do procijepa u kojem smo ostavljeni na milost i nemilost rijekama neizbježnih prizora, sviđalo se to nama ili ne.
U krajnjoj intimni, brižljivo čuvani rezervoar slika rijetko smo spremni propustiti ono što bi moglo iz temelja poremetiti njegov ljubomorno njegovani sklad, no baš je to ono što ga čini živim. Ukratko, dugoročno ne možemo bez onoga što nas doista dira u sve strune, koliko god bismo katkad željeli da je suprotno. No, da ponovimo pitanje ― što bi to stvarno bilo?
*Roger Ballen – Twirling wires, 2001.
Kako nisam dobar poznavalac ni pasionirani pratilac fotografije, posjet izložbi Zemlja sjena u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti bio je moj prvi susret s radovima južnoafričkog umjetnika Rogera Ballena (rođenog u New Yorku 1950.).
Ballen je 2015. gostovao na 7. međunarodnom festivalu fotografije Organ Vida kako bi sudjelovao u radu stručnog žirija središnje izložbe te predstavio novo izdanje svoje čuvene fotografske knjige Outland, izvorno objavljene 2000. godine. Razgovor s autorom vodila je kustosica Leila Topić i tom prilikom već je dogovorena aktualna izložba u muzejskoj galeriji NO, koja je zamišljena kao maleni presjek Ballenovog dosadašnjeg rada, predstavljajući po prvi put zagrebačkoj publici fotografije iz svih umjetnikovih faza, od ranih serija s početka devedesetih do danas.
Otvorena 6. rujna, Zemlja sjena k tome je poslužila kao uvod u ovogodišnje, 8. izdanje Organa Vida, koje se upravo odvija na mnogo lokacija u Zagrebu.
*Roger Ballen – Tommy, Samson and a mask, 2000.
Premda govoreći o postavu izložbe mislimo na stvaralačko razdoblje dulje od dvadeset godina, zanimljivo je na prvi pogled primijetiti kako je Ballen već na samom početku svog fotografskog rada postavio prepoznatljive zasade vlastitog stila koje se više nisu značajno mijenjale, iako je umjetnik konstantno obogaćivao izražajni repertoar prvenstveno na polju motiva.
Dakle, okvir kroz koji svijet promatramo Ballenovim očima je konstanta ― ono što se mijenja su lica u nepreglednoj plejadi marginalaca, otpadnika i nonkonformista kojima je ispunio svoje kadrove. Redovito kvadratni format, crno-bijeli film, povremeno poigravanje s duplom ekspozicijom, kolažiranjem i fotografskom mizanscenom ― nabrojane karakteristike Ballenovog tehničkog pristupa fotografiji navode na zaključak da je riječ o dosljedno suzdržanom minimalistu, no on je sve prije nego to.
Njegov svjesno reducirani fotografski vokabular, žanrovski također vrlo pročišćen (Ballen ponajviše snima portrete), u službi je protagonista kadrova koji njima toliko dominiraju da energija odaslana prema promatraču poprima opipljive obrise. Pritom nisu toliko neočekivani modeli sami po sebi (osim u nekoliko izuzetaka), ni svojim izgledom, ni svojim nastupom, nego upravo pomaknuta mizanscena u koju ih fotograf smješta. Vrlo često, to je kombinacija ogoljenih fragmenata njihovog pretpostavljenog životnog prostora i očitih Ballenovih intervencija, od art brut crteža na zidovima u interijerima do smještanja uobičajenih predmeta u iznenađujuće odnose, po starom nadrealističkom principu, poznatom još od ranih radova Joana Miroa i Salvadora Dalija.
*Roger Ballen – Alter Ego, 2010.
S jedne strane, interesantno je što Ballenove fotografije evidentno proizlaze iz autentičnog nadahnuća koga nije mogao pronaći nigdje drugdje doli u ruralnoj okolici Johannesburga, gdje je radio kao geolog sve do početka dvijetisućitih; no s druge strane, razvidno je njegovo nagnuće ka izvornoj struji europskog nadrealističkog pokreta, i to ne samo zbog oniričke atmosfere koja prožima izložene radove.
U autorovim fotografijama kontinuirano se pojavljuju određeni motivi karakteristični za poetski rječnik ranih nadrealista, koji u kontekstu povijesti umjetnosti ne mogu biti samo to što jesu, već i dugotrajni, kompleksni simboli koji prelaze iz ruke u ruku različitih umjetnika i umjetnica i tako postaju višeslojni znakovi raspoznavanja unutar kulture u kojoj živimo. Primjerice, to su određene životinje ― zmije (u seriji Boarding House, 2007.), svinje (Outland, 1998.), ptice (Asylum of the Birds, 2011.) i nadasve mačke (prisutne u cijelom autorovom opusu), zatim raznovrsna hrana, odnosno namirnice (prvenstveno kruh i meso, tj. strvine) te motivi poput maski, lutaka, djece, igračaka i sl.
Stoga kad Roger Ballen kaže da “nitko ne snima fotografije poput njega” vjerojatno je u pravu, no treba imati na umu da svatko igra svoju ulogu u umjetničkoj igri koja nam je svima zajednička, pogotovo ako se temelji u snovima što za ovog autora zasigurno vrijedi. Riječ je o univerzalnim arhetipovima čijeg porijekla nerijetko nismo ni svjesni, ali oni odavno čuče duboko u nama.
Roger Ballen majstor je u poigravanju tim i takvim arhetipovima te izazivanju reakcija isticanjem začudnih, namjerno opskurnih motivskih sklopova. Naravno, u njegovim najboljim fotografijama najdojmljivije je i najprivlačnije ono što je prešućeno, što kipi na rubu kadra izmičući pogledu promatrača iako fotograf zna da je ondje, što god to bilo.
Recimo, razmišljajući o fotografiji Pansion iz serije Boarding House intrigira me što sam zbog kvadratnog formata neprekidno svjestan da preda mnom nipošto nije cjelovita slika situacije ― dapače, čini mi se da je sve bitno izostavljeno dok mi se u lice cere samo predmeti preostali nakon nečega što sam neminovno propustio: potrgane lutke, plišane životinje, tapete… “Nešto” što nije moguće definirati, što je uvijek zamjenica, a nikad imenica, kalup u koji upisujemo vlastite strahove… Ili pak radosti.
Ne treba zaboraviti da osobe na Ballenovim fotografijama žive svoj vlastiti život koji se doima čudnim zbog “nečega” što je pohranjeno u nama te izvire iz ograničenja naše vlastite kulture. U svijetu koji smo pokorili slikama ispražnjenima od sadržaja oni, a ne mi, ugrožena su manjina.
Ili nam se tako samo čini?
*Roger Ballen, 2015. / fotografija: Marguerite Rossouw
Izložba Roger Ballen ― Zemlja sjena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu otvorena je do do 22. rujna.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
