Dobitnik ovogodišnje Pritzker nagrade, najvažnijeg priznanja u arhitekturi, je njemački arhitekt Frei Otto. Otto je, neposredno prije nego je objavljeno da će upravo on biti laureat ovog važnog priznanja, preminuo u 89. godini u rodnoj Njemačkoj te mu je priznanje dodijeljeno posthumno.
Za Otta uvijek ističu kako nije bio samo arhitekt, već vizionar, utopist, ekolog, a epiteti kojim ga obasipaju su i pionir laganih materijala, zaštitnik prirodnih resursa i velikodušan suradnik, u prvom redu s arhitektima, inženjerima i biolozima.
Dodjelu ovogodišnje nagrade pri objavi laureata značajnog priznanja za 2015. godinu, komentirao je gospodin Tom Pritzker – predsjednik upravnog odbora Pritzkera te predsjednik Hyatt fondacije koja sponzorira nagradu, naglašavajući kako je žiriju pri donošenju odluke bilo jasno kako je čitava karijera Otta model za generacije arhitekata i kako će njegov utjecaj na arhitekte koji su od njega učili, i nove generacije arhitekata, neosporno dugo trajati.
Gospodin Otto bio je upoznat s činjenicom da je osvojio nagradu, no nažalost njezinu javnu dodjelu nije dočekao. Nikada do sada se nije dogodilo da fondacija odluči o dobitniku pa da isti između odluke i službene objave odnosno dodjele premine, što je same organizatore, javnost, ali i njegovu obitelj, ostavilo pomalo ražalošćene što mu se nagrada službeno predaja posthumno.
Otto je ‘jubilarni’ četrdeseti laureat nagrade Pritzker, i drugi osvajač nagrade iz Njemačke. U ove 4 dekade Pritzkera su osvajali svi najvažniji arhitekti iz druge polovice 20. stoljeća i vodeća imena novo milenijskog arhitektonskog doba.
Kada je saznao da je osvojio nagradu Otto je ovu vijest komentirao riječima kako u svom životu nije ništa napravio da zasluži ovu nagradu. Istaknuo je kako je bez obzira na to izuzetno sretan te poručio: “Moj arhitektonski ‘drive’ bio je da projektiram objekte novih tipologija, koje pomažu siromašnijim ljudima, osobito u kontekstima i (ne)prilikama prirodnih katastrofa. Zato, postoji li nešto bolje za mene nego da osvojim ovu nagradu?”.
Otto je čitavu svoju karijeru prakticirao holistički pristup arhitekturi te kolaborativnost, radeći na svakom svom projektu s ljudima iz sfere ekologije, biologije, inženjerima, filozofima, povjesničarima, prirodnjacima, umjetnicima i ostalim arhitektima. Kao izvanrednom profesoru i autoru, Ottu se pripisuje pionirstvo u upotrebi suvremenih i modernih šatorastih struktura u arhitekturi i njihovoj širokoj upotrebi u izgradnji. Naravno, vođen svojim skromnim pristupom, ovakvom se obliku arhitekture ponajprije približio zbog njihovih ekoloških, ali i ekonomskih karakteristika. U svom je radu iskreno vjerovao u učinkovitost i odgovornost pri upotrebi materijala, ciljajući na stav kako arhitektura mora imati minimalni mogući utjecaj na okruženje unutar kojeg nastaje. Za njega će mnogi kolege arhitekti, stručnjaci i kroničari reći kako je bio jedan od onih arhitekata utopista, koji su vjerovali da arhitektura može stvoriti bolji svijet za svih.
Premda je odrastao u Njemačkoj, u vremenu kada je njezinu arhitekturu karakterizirala masivnost, “teška” arhitektura, stupovi, kamen i mramor – forma i estetika koju su njegovali Nacionalni socijalisti Njemačke, Ottov rad karakterizirali su lakoća, otvorenost prirodi i prirodnom svjetlu, ne-hijerarhijska, demokratska, jeftina, energetski učinkovita arhitektura, a često se bavio i projektima baziranim na privremenom postavljanju.
Neka od njegovih najvažnijih izvedenih djela, po kojima će ostati zapamćen u širom kontekstu, za početak su krovne structure za objekte na minhenskoj ljetnoj Olimpijadi (1972.), zatim njegov dizajn paviljona za nastup Njemačke na legendarnom EXPO-u 1967., Japanski paviljon na EXPO-u 2000. nastao u suradnji s japanskim arhitektom Shigeru Banom s krovnom konstrukcijom u cijelosti izrađenom od papira, serija šatorastih struktura za njemačku izložbu 1950-i, te za svoj rad na Bliskom istoku.
Privatno praksu Otto je započeo u Njemačkoj, 1952. Doktorirao je upravo na temi napetih konstrukcija, a u svojoj se praksi specijalizirao s takvim konstrukcijama i membranskim strukturama. Godine. Njegov projekt neobičnog paviljona na Bundesgartenschau (Federal Garden Exposition) u Kasselu donio mu je njegov prvi zapaženiji arhitektonski uspjeh.
Kao arhitekt i inženjer bio je aktivan do svoje smrti, u posljednje vrijeme najviše kao konzultant svom štićeniku Mahmudu Bodo Raschu, za niz projekata na Bliskom istoku.
U nastojanju da ponudi svoje viđenje napadana WTC 11. rujna i njegove žrtve 2002. godine osmislio je projekt dvaju otisaka zgrada World Trade Centera prekrivenih vodom i okruženih drvećem; njegov plan za ovaj memorijalni centar uključivao je i kartu svijeta ugrađenu u parku, sa zemljama u ratu, označenim sa svjetlima i kontinuirano ažuriranim segmentom koji objavljuje broj poginulih u ratu od 11. rujna 2001. godine, pa nadalje.
Pritzker Architecture Prize utemeljena je 1979. Godine. Utemeljio ju je pokojni Jay A. Pritzker i njegova supruga Cindy. Svrha nagrade je da jednom godišnje odaje čast živućem arhitektu čiji opus pokazuje kombinaciju kvaliteta talenta, vizije i izvrsnosti, koji je u svojem arhitektonskom opusu ostavio dosljedan i značajan doprinos čovječanstvu i izgrađenom okolišu kroz umjetnost arhitekture. Laureati nagrade dobivaju nagradu od 100,000 dolara te brončanu plaketu. Prvi dobitnik nagrade davne 1979. bio je Philip Johnson, uslijedili su Luis Barragan i James Stirling, a posljednjih pet godina nagradu su dobili Shigeru Ban, Toyo Ito, Wang Shu, Eduardo Souto de Moura te SANAA (Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa). Osim Sejime jedina arhitektica koja je u 40-godišnjoj povijesti nagrade zaslužila najveće arhitektonsko priznanje jest Zaha Hadid.
Fotografije via Archdaily
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
