New York je proteklog mjeseca bio u znaku Cate Blanchet. Slučajno ili namjerno, poklopilo se da u isto vrijeme igra u Čehovljevoj adaptaciji predstave The Present koja već tjednima oduševljava publiku na Broadwayu te glavnu protagonisticu umjetničke instalacije Manifesto njemačkog umjetnika Juliana Rosefeldta postavljenu na Upper East Sideu u Park Avenue Armoryju.
Nekadašnja oružarnica, Park Avenue Armory je od njezinog otvorenja 2007, u samo nekoliko godina postala jedna od najznačajnijih kulturnih institucija New Yorka. Poznata je prije svega po svojim avangardnim i često vrlo monumentalnim izložbama i performansima, ali i po strogoj selekciji projekata i izložbi uglavnom kreme svjetske umjetničke scene. Armory uglavnom ugošćuje i predstavlja zahtjevne multidisciplinarne projekte, koje bi bile teško izvedive u manjim prostorima.
U renovaciju zgrade, za koju se planira da ce trajati nekoliko godina, nedavno je uloženo 200 milijuna dolara, a za projekt su angažirani švicarski arhitekti Herzog & De Meuron koji nastoje oživjeti originalni dizajn oružarnice i osigurati život zgrade novim generacijama. Za završetak sezone 2016. i početak 2017., Pierre Audi, umjetnički direktor Armoryja odlučio se za gostovanje Rosefeldta. New York Times je, samo nekoliko dana nakon otvorenja, pisao: “Da umjetnički svijet kojim slučajem dodjeljuje Oscare, Cate Blanchet bi ga svakako trebala dobiti za svoj tour de force u 12 uloga koje je odglumila za ovu instalaciju.”
*Julian Rosefeldt – Manifesto, 2015 / via julianrosefeldt.com
Rosefeldt, koji potpisuje i tekst i režiju i produkciju za ovaj, projekt tijekom vremena proučavao je više od pedeset manifesta, uglavnom, umjetnika, kompozitora, arhitekata i filozofa iz 20. stoljeća, od Marxa i Engelsa, Guya Deborda, Sola Le Witta, Bretona, Tristana Tzare do Jima Jarmuscha i Larsa von Triera. Njihove je tekstove vješto prekrojio i pretvorio u 12 dramatičnih monologa koji predstavljaju pojedinacnu školu, umjetnički pravac ili pak zasebnu kategoriju stvaralaštva.
Tekstovi oživljavaju zahvaljujući Cate Blanchet koja u 12 kratkih filmova predstavlja 12 potpuno drugačijih uloga u kaleidoskopskoj seriji karakterizacija; od beskućnika, koreografkinje snažnog slavenskog akcenta, voditeljice vijesti na izmišljenom televizijskom programu do rockwellovski inspirirane scene u kojoj glumi majku za obiteljskim objedom, ulogu s kojom je primjerice predstavila Pop Art manifesto Claesa Oldenburga.
“I am for the art of meows and clatter of cats and for the art of their dumb electric eyes. I am for the white art of refrigerators and their muscular openings and closings. I am for the art of rust and mold” izgovarala je Blanchet transformirana u domaćicu iz šezdesetih s cvjetnom svilenom košuljom i kašmir vestom prebačenom preko ramena poput molitve za obiteljskim objedom u društvu sinova i supruga.
Cate Blanchet se poput kameleona transformirala u 12 potpuno različitih karaktera, u 12 potpuno različitih scena, u različitim kontekstima i situacijama. Karakteri koje utjelovljuje variraju od dramatičnih i tragičnih do karikaturiziranih kakav je primjerice karakter voditeljice vijesti kojim je Rosefeldt predstavio konceptualnu umjetnost složenu iz tekstova LeWitta, Sturtevanta i Adriana Pipera.
Svaka uloga, odnosno svaki video predstavlja određenu epohu, pravac ili kategoriju u umjetničkom stvaranju: Situationism, Creationism, Fluxus, Dadaism, Futurism, Pop art, Suprematism, Conceptual art, Architecture, Surrealism, Vorticism i Film.
Video displeji bili su postavljeni unutar Wade Thompson Drill Halla na 13 golemih ekrana, s nekoliko klupa ispred ekrana ukoliko se posjetitelj odluči pogledati pojedinačni film u cijelosti.
Svaki film sastoji se od dijela u kojem Cate Blanchet govori dijelove pojedinačnih manifesta u voice overu, ali u svakom se filmu dogodi i krupni plan njezinog lica u kojem se obraća direktno gledatelju. U tom djelu u kojem se obraća direkt u kameru njezin je glas kompjuterski filtriran pa se čini kao da ste uključili speech funkciju na svom laptopu.
Kada posjetitelj uđe u veliku halu čini se da se svi filmovi vrte nasumično, ali u trenutku u kojem se Blanchet obraća direktno publici, shvatite da su svi ekrani besprijekorno sinkronizirani i sve što vidite je njezin portret u različitim situacijama, a sve sto čujete je kompjuterski generirani zvuk njezinog glasa.
U nešto više od sat vremena, nakon sto šte pogledali sve filmove u cijelosti, rastat ćete se od Blanchet i Rosefeldta bogatiji za još jedno divno stvaralačko, ali i edukativno iskustvo. Premda New York svakodnevno vrvi odličnim izložbama i kulturnim događanjima, ova izložba zaslužuje ući u sam vrh njegove ponude za prošlu godinu.
Aktualan, provokativan, monumentalan i inteligentan “Manifesto” Juliena Rosefeldta je odlična izložba. Za kraj, ovaj projekt možda najbolje opisuje dio teksta iz posljednjeg videa rečenicama Jima Jarmuscha:
“Nothing is original. Steal from anywhere that resonates with inspiration or fuels your imagination. Devour old films, new films, music, books, paintings, photographs, poems, dreams, random conversations, architecture, bridges, street signs, trees, clouds, bodies of water, light and shadows. Select only things to steal from that speak directly to your soul. If you do this, your work (and theft) will be authentic. Authenticity is invaluable; originality is nonexistent. And don’t bother concealing your thievery—celebrate it if you feel like it. In any case, always remember what JeanLuc Godard said: “It’s not where you take things from—it’s where you take them to.”
Fotografije: Mark Quigley i Ivan Dorotić
Više o projektu: julianrosefeldt.com
