Muzej za umjetnost i obrt (MUO), Hrvatsko dizajnersko društvo (HDD), Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), Bacači Sjenki i Grad Zagreb nedavno su pokrenuli dvogodišnji projekt Centar oblikovanja svakodnevice (COS), sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Zadaća je projekta uspostavljanje novog modela sudioničkog upravljanja u kulturi zasnovanog na modelu participativne demokracije koji za svoju polazišnu točku ima građane. Ovim će se pristupom kroz institucije i organizacije civilnog društva omogućiti aktivno doprinošenje stvarnim potrebama lokalne zajednice Grada Zagreba, a poseban doprinos projekta čine i istraživanja na temu (ne)iskorištavanja javnih prostora u gradu Zagrebu za privremena kulturna i edukativna događanja koja će se provesti njihovim mapiranjem, održavanjem panela na istu temu te izradom prijedloga plana njihove aktivacije.
Jednu od programskih cjelina čini i Mreža dizajnerskog sjećanja, program kojim će se omogućiti sustavnije dokumentiranje hrvatskog dizajnerskog nasljeđa. Mreža je zamišljena kao dinamični online arhiv posvećen dizajnerskoj baštini, baziran na prethodnim i aktualnim istraživanjima povijesti i suvremenosti hrvatskog dizajna, primijenjene umjetnosti i svakodnevnog života. Svoju fizičku ekstenziju Mreža će dobiti i u izložbenoj formi Dizajn u gradu. Prva u nizu izložbi javnosti će biti predstavljena već u drugoj polovici 2019. godine. Svaka od izložbi obrađivat će drugu temu, a odvijat će se na više lokacija, kako u standardnim izložbenim prostorima, tako i u onim napuštenim, stimulirajući građane na šetnju i otkrivanje nekih od najzanimljivijih priča o našem dizajnerskom, umjetničkom, kulturnom i društvenom nasljeđu.
O ovome smo projektu razgoravali s višom kustosicom i voditeljicom zbirki dizajna u Muzeju za umjetnost i obrt Koraljkom Vlajo i voditeljem Galerije HDD-a i radne skupine koja kurira Mrežu dizajnerskog sjećanja Markom Golubom.
*Koraljka Vlajo; Marko Golub / foto: Petra Slobodnjak
► Baština dizajna jedne zemlje svjedok je mnogih prošlih svakodnevica – od načina življenja, proizvodnje i još mnogo drugih karika u društvu. S obzirom da u Hrvatskoj ne postoji središnja institucija poput Muzeja dizajna koja bi to područje mogla sustavno obrađivati, recite nam, u kojoj je mjeri, prema vašem mišljenju ono doista obrađeno, što nam ono kazuje i koji su razlozi za pokretanjem online arhiva Mreža dizajnerskog sjećanja?
Koraljka Vlajo: Ako govorimo o nešto davnijim svakodnevicama, rekla bih da su one čak i zastupljenije od ovih drugih, nama bližih. Naravno, govorimo o svakodnevicama privilegiranih čije se materijalno životno okruženje smatralo vrijednim sakupljanja i zatim, prezentirana kroz postave lokalnih, gradskih muzeja i, recimo, Muzeja za umjetnost i obrt. No manjak se itekako osjeća u historizaciji svakodnevnog života poslije Drugog svjetskog rata (iako, budimo fer, u brojnim muzejima se mogu vidjeti i pojedini elementi poslijeratne svakodnevice). Naravno, nama je upravo to razdoblje najzanimljivije jer svakodnevica od pedesetih nadalje u velikoj mjeri uključuje dizajnirane predmete. Međutim, sama historizacija dizajna u Hrvatskoj definitivno kasni: postoje strahovite praznine u našem znanju – u poznavanju lokalne proizvodnje, pri sakupljanju izvornih podataka i predmeta, a neke od tih praznina su, bojim se, nenadoknadive.
Ipak, u posljednjih petnaestak godina došlo je do značajnog porasta interesa za teme povijesti dizajna: sve više stručnjaka bavi se poviješću domaćeg dizajna i sve je više publike zainteresirano za izložbe i publikacije iz tog područja. Online arhiv smo odlučili pokrenuti jer smo – nas nekolicina koji se već duže vrijeme bavimo poviješću hrvatskog dizajna i koji smo dosad dijelili podatke u nekoj neformalnoj komunikaciji – shvatili da nam treba središnje mjesto za okupljanje tih silnih nekatalogiziranih podataka zagubljenih po raznim arhivima, časopisima, knjigama, katalozima davnih izložbi. Riječ je o strahovito važnim podacima: sada, kada s tolikim zakašnjenjem zadiremo u priču o domaćem dizajnu, oni su nam često i jedini izvor informacija.
Marko Golub: Predmeti izloženi u mnogim muzejima, naročito gradskim muzejima posvećenima životu tamošnjih zajednica, ali i u Muzeju za umjetnost i obrt, upravo i jesu predmeti koji svjedoče o nekim “prošlim svakodnevicama”, ali doista najčešće, kako kaže Koraljka, svakodnevicama ekonomski i klasno privilegiranih. Ako se dobro sjećam, prije deset godina je umjetnik Dalibor Martinis svojim intervencijama u postavu MUO posredno ukazivao upravo na to. Na primjer, stilskom namještaju iz razdoblja poput bidermajera, koje završava negdje s 1848. godinom, jukstaponirao je sadržaje koji evociraju upravo vrijeme revolucija i društvenih prevrata. Općenito je ton te izložbe išao u smjeru toga da takve muzealizirane artefakte “prošlih svakodnevica” privilegiranih klasa napadne gromoglasnom bukom ulice, revolta, svega onog što muzejske institucije, čije je poslanje čuvanje lijepih i vrijednih predmeta, obično propuštaju adresirati u svojim izložbenim pripovijestima. MUO je pritom dobar primjer, kao ipak najbolja institucija što se tiče predstavljanja dizajna i dizajnerskog nasljeđa, ali i u sklonosti autorefleksiji, naročito putem izložbi-intervencija suvremenih umjetnika u stalnom postavu Muzeja koje nam najčešće daju neke sasvim nove, kritične, iznenađujuće rakurse na tamo izloženu građu. Zanimljivo je da su takve intervencije gotovo redovito motivirane idejom interpoliranja elemenata običnog, najčešće današnjeg svakodnevnog života u sadržaj koji Muzej predstavlja u svim tim izložbenim sobama.
Što se tiče dizajnerskog nasljeđa, naročito u periodu od pedesetih naovamo koji nam je u ovom projektu od središnjeg interesa, uvijek mi se činilo da je prepoznavanje vrijednosti i kreiranje interesa, naročito institucionalnog interesa, oko nekog dizajniranog predmeta obrnuto proporcionalno njegovoj prisutnosti u svakodnevnom životu građana. Događalo nam se da smo radili izložbe o stvarima s kojima smo prethodno dugo živjeli, bile su svuda oko nas, ali ih nismo primjećivali kao nešto što je posebno, autentično, od izvanredne vrijednosti, baš zato što su se toliko stopile s našim svakodnevnim životima. Kad govorimo o dizajnu, često je upravo ta njegova nevidljivost, ta “blizina”, činjenica da ne privlači pažnju svim sredstvima na samog sebe, pokazatelj da je nešto dizajnirano i proizvedeno na dobar način. Neki individualni opusi hrvatskih dizajnera vrlo su kvalitetno obrađeni, ali stalno otkrivamo nešto novo, predmete oko kojih tek treba rekonstruirati ili izgraditi neke nove narative, koji se često ne uklapaju u opću, pojednostavljenu sliku. Također, mislim da ponekad treba pogledati i djela koja možda i nemaju tu auru “izuzetnih”, “vanserijskih” predmeta iza kojih stoje velike autorske figure prošlih razdoblja, djela koja su ponekad “obična”, bliža prosjeku nego jakim individualnim autorskim iskazima, kako u području vizualnih komunikacija, tako i proizvoda. Često upravo analizirajući takva djela doznajemo mnogo više o životu, vrijednostima, standardima i žudnjama tog vremena i tih ljudi, nego iz antologijskih primjera, onih koje obično izdvajamo kao bitne. Sa svakim novim otkrićem zapravo nam se otvara pogled na nove nepoznanice i nove uzbudljive perspektive, kao da uranjamo u čitav ocean relacija dizajna i života, a Mreža bi zapravo bila jedan od načina da ga mapiramo.
*Ante Jakić: drvena igračka TO TAK, proizvođač: F. Uršič, Kamnik, Zagreb, oko 1965., MUO
*Davor Grünwald: računski stroj Calcorex 403, proizvođač TRS, Zagreb, 1969., MUO; Davorin Savnik: električni lonac Kontamat, proizvođač Rade Končar, Zagreb, 1970., MUO
*Bernardo Bernardi: stolac, Zagreb, 1955.-1961., MUO
*Anica Kuhta Severin: servis za čaj i kavu Pingvin, proizvođač Jugokeramika, Zagreb, 1963. – 1965., MUO; Milica Rosenberg: dio servisa Sistemi, proizvođač Staklarna Boris Kidrič, Rogaška Slatina, 1968.
► Na koji će način online arhiv Mreža dizajnerskog sjećanja adresirati i interpretirati domaće dizajnersko nasljeđe?
Koraljka Vlajo: Prvi nam je cilj sakupiti podatke, obraditi ih, te stvoriti dovoljno veliku bazu podataka: o dizajnericama i dizajnerima, o proizvodima, o važnim događajima u sferi dizajna (izložbama, festivalima, projektima). Sljedeći je korak umrežavanje tih podataka, ali i poticanje korisnika mreže na vlastita istraživanja, umrežavanja, i nadopune baze novim informacijama. Želimo pokazati koliko je kontekst vremena i prostora bio važan u procesima proizvodnje i korištenja, koliko su proizvodi i autori međusobno utjecali jedni na druge, kako su surađivali i stvarali naše svakodnevno materijalno okruženje.
Marko Golub: Mislim da riječi “mreža” i “sjećanje” dosta jasno utjelovljuju naše ambicije. Zanimaju nas predmeti, ljudi, konteksti i njihovi međusobni odnosi, ali zanimaju nas i različiti mogući rakursi na sve navedeno, što uključuje i rakurs sjećanja koji će ponekad počivati na objektivnim, dobro istraženim informacijama, a ponekad na osobnoj, subjektivnoj interpretaciji koja također stvara vlastite veze i vlastite mreže. Pritom je važno napomenuti da je Mreža zapravo kulminacija niza ranijih nastojanja, kako u dokumentiranju dizajna, tako i o strukturiranju i okupljanju te dokumentacije. Prvi ozbiljniji korak, barem za nas u HDD-u, bila je izložba Arhiv dizajna, održana 2015. kao središnje događanje u sklopu festivala Dan D u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici. Tamo smo doista prikupili sve što je proizašlo iz dotad obavljenih istraživanja dizajnerskog nasljeđa u kontekstu djelovanja HDD galerije, s namjerom da potaknemo interes i postavimo temelje nekog trajnijeg arhiva. Koraljka je kroz niz vlastitih aktivnosti također gurala neke slične ideje, ali i nekoliko drugih istraživača s čijim smo se radom susretali. U međuvremenu smo radili na tome i sasvim neovisno o ovom sada projektu, pa je tako prije mjesec dana izašla i knjiga Fragmenti dizajnerske povijesti koja konačno okuplja veliku količinu građe, tekstova, intervjua, vizualnih materijala koje su prikupili različiti autori koji su se okupljali oko Galerije u zadnjih 10 godina. Ona nam je sada također jedan od važnih izvora.
*Knjiga “Fragmenti dizajnerske povijesti”
► Logičan je primarni interes stručne javnosti za baštinu dizajna, međutim, čini mi se da je podjednako važno da ona postane dijelom memorije šireg kruga građana. Na koje će sve načine Mreža dizajnerskog sjećanja, a i sam projekt Centar oblikovanja svakodnevice čiji je Mreža sastavnim dijelom – početi raditi na njegovanju pažnje i aktivnog odnosa spram domaćeg dizajnerskog nasljeđa u odnosu na već postojeći redoviti program projektnih partnera?
Koraljka Vlajo: Unutar projekta Centra oblikovanja svakodnevice planirano je nekoliko izložbi koje će biti svojevrsni fizički produžetak virtualnog svijeta Mreže dizajnerskog sjećanja, a održati će se u više nekorištenih gradskih prostora. Planirane su i druge akcije promocije mreže – stalni otvoreni poziv građanima da sudjeluju u popunjavanju baze podataka kroz društvene mreže, povremene akcije vezane uz razna događanja, festivale, izložbe. Ali, rekla bih i da će mreža, ako bude dovoljno kvalitetno napravljena, i sama sebe promovirati time što će je sve veći broj stručnjaka i entuzijasta konzultirati u pripremi projekata. Jedno vuče drugo: s povećanim interesom za teme dizajna, bit će više izložbi, više publike pa onda i potencijalnih korisnika mreže.
Marko Golub: Kad govorimo o “redovitom programu projektnih partnera” pretpostavljam da se misli na izložbe, predavanja i razgovore koji dotiču one teme kojima se bavi i Mreža. Sve te aktivnosti, naravno, imaju zavidnu vidljivost, ali imaju i svoj “rok trajanja”, tu su dok ih se sjećamo, ne puno dulje. Uz većinu tih programa nismo bili u mogućnosti otisnuti ozbiljnije kataloge, publikacije i slično, iako se jesmo trudili da, putem weba, učinimo što više toga javno i slobodno dostupnim. “Fragmentima” smo djelomično doskočili tom problemu, ali općenito gledajući sav taj “redoviti program” od kojeg bismo se sada ovim, kao, trebali otkloniti, on i jest i nije tu. Pamćenje je kratko, nisam se jednom susreo s projektima koje ljudi pokreću posve nesvjesni da je netko to isto već napravio pet ili šest godina ranije. Previše toga se radi stihijski, uvijek ispočetka, od nule, umjesto da pokušamo graditi i povezivati elemente slagalice koji već negdje postoje, raštrkani uokolo. Mreža bi trebala poslužiti kao platforma za to. Moram priznati da mi je već sama činjenica da su i ULUPUH i Muzej za umjetnost i obrt odmah bili spremni da zajedno s HDD-om podijele sav taj sadržaj s drugima bila fantastična i vrlo ohrabrujuća.
*Sanja Iveković: Mladi za mlade, telop za Radio-televiziju Zagreb, prva polovica 70-ih
*Dušan Bekar: Veselite se životu… snimajte!, plakat za Fotokemiku, prva polovina 60-ih; Dušan Bekar: Đonovi, naslovnica brošure Borovo, 1987.-1988.
*Tomislav Lerotić: Što se krije iza E-brojeva, promotivna torba, 2004.
► Koraljka, koja motivacija stoji iza sudjelovanja Muzeja za umjetnost i obrt u Mreži dizajnerskog sjećanja i samom projektu Centar oblikovanja svakodnevice čiji su ostali partneri strukovne i umjetničke organizacije?
Koraljka Vlajo: Prvi razlog definitivno je već spomenuta profesionalna potreba za otvaranjem stalnih kanala komunikacije s drugim istraživačima dizajnerskog nasljeđa i objavljivanjem što više informacija o domaćem dizajnu. Osobno, smatram da je dužnost muzejskih stručnjaka – dakle, radnika u javnim ustanovama – da svoja saznanja i podatke koje su sakupili dijele s javnošću (koja nas uostalom i plaća). Nevjerojatna je privilegija voditi zbirke dizajna u Muzeju za umjetnost i obrt i raspolagati tolikom količinom djela (više od 16000 predmeta). Međutim, ako ta djela “ne pustimo u promet”, ako ih ne pokažemo javnosti – ona će ostati mrtva i neistražena. Kako da uopće postoji interes javnosti za povijest domaćeg dizajna, ako ju se nigdje ne može susresti?
U prilog takvim mrežama informacija najbolje govori primjer europske mreže AthenaPlus na kojoj smo prije pet-šest godina objavili, među ostalim, i oko 6000 predmeta iz zbirki dizajna MUO. Donedavno se povijest hrvatskog dizajna zaustavljala na nekoliko dizajnerskih velikana i desetak općepoznatih radova. Uglavnom su to bili i jedini radovi zbog kojih su se stručnjaci i znanstvenici obraćali muzeju. Otkad se u javnom prostoru pojavio taj online arhiv, najednom je porastao interes za predmetima koji nikada nisu bili objavljivani niti izlagani, počele su se stvarati neke potpuno nove priče, nove izložbe, otkrivati novi autori. A zamisli samo kako će to tek izgledati kada muzejskom arhivu pridružimo i arhive HDD-a, ULUPUHA, Bacača sjenki.
Treći je razlog sam projekt Centra, koji uključuje istraživanje raznih modela sudioničkog upravljanja kojima bi se mogli čvršće povezati grad Zagreb, Muzej, strukovne i građanske udruge. Meni osobno ova je tema zanimljiva jer mislim da je veće otvaranje prema javnosti i građanima jedini način da muzeji ponovo postanu relevantni. U osnovi, taj dio projekta bavi se samim formiranjem Centra, istraživanjem načina osnivanja Centra u kojem bi kao ravnopravni partneri nastupali i lokalna uprava i institucija i strukovne udruge i građani.
*Bogdan Budimirov, Crtaći stol Moya, 1980. / fotografije: Branko Brce iz arhiva Bogdana Budimirova
► Možete li nam za kraj najaviti koncept prve izložbe Dizajn u gradu koju pripremate za jesen ove godine? Na koje će sve načine ona reflektirati digitalnu verziju Mreže dizajnerskog sjećanja, odnosno, biti s njom povezana? Da li će građani isključivo imati ulogu publike ili ćete im omogućiti sudjelovanje u procesu stvaranja same izložbe?
Marko Golub: Trenutno smo u završnoj fazi skeniranja potencijalnih lokacija tih mini-izložbi koje će se odvijati simultano u više gradskih prostora – u napuštenim lokalima, izlozima i slično. Budući da nastojimo izložbe koncipirati na način da njihov sadržaj barem donekle korespondira s mjestom gdje se postavljaju, ne bih otkrivao prvu temu jer tu još ima prostora za izmjene. Ono što mogu reći jest da ćemo u svakoj od instanci, a ima ih tri, postavljati po 3 ili četiri “pripovijesti” o dizajnu koje okupljaju i dovode u međusobnu vezu različita djela, autore i kontekste, na komunikativan, pristupačan i intrigantan način. Ponekad će poveznice biti vrlo izravne, a ponekad će premošćivati više desetljeća i spajati neke teme o kojima dosad niste razmišljali kao povezanima. Izložbe su ujedno i test narativa kakve ćemo slagati i u okviru Mreže dizajnerskog sjećanja kada bude lansirana u ožujku 2020. godine. Dakle, djela putem kojih ćemo pričati te priče bit će sama sastavni dio Mreže, ali dio nje bit će i te izložbe koje ćemo postavljati po gradu, samo u drugom obliku, predstavljene na malo drugačiji način. Važno je reći da ćemo Mrežu postaviti tako da će bilo tko tko uroni u nju moći od ondje deponirane građe stvarati i vlastite “konstelacije”, vlastite narative koji će također postajati dio Mreže. Neke od njih možda ćemo čak poželjeti povući iz digitalne sfere u fizički prostor, tko zna?
Zahvaljujemo Koraljki Vlajo i Marku Golubu na ustupljenim vizualnim materijalima.
Novosti vezane uz rad Centra za oblikovanje svakodnevice pratite na www.facebook.com/oblikovanjesvakodnevice/.
Projekt Centra za oblikovanje svakodnevice sufinancirala je Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
