Likovni umjetnik Saša Škorić, u okvirima svjetskog dizajna i umjetnosti poznat kao Sasa Aleksandar alias Sasa Masks na Vizkulturi je već predstavljen prošle godine u kategoriji ARTODROM s projektom Paperal (LINK), gdje je njegova serija papirnatih maski potpuno osvojila čitatelje i javnost. Saša je glavni suradnik ovogodišnjeg Festivala knjige i književnosti PAZI, KNJIGA! Umjetnikov zaštitni znak – maske od papira, poslužile su kao inspiracija organizatorima festivala, te je cijeli niz književnih događanja, dramskih čitanja i likovnih izložbi prožet upravo maskama i maskiranjem.
Ususret samom događanju, glavna organizatorica festivala PAZI, KNJIGA! Ana Đokić za Vizkulturu je popričala sa Sašom, glavnim „krivcem“ ovogodišnje priče o maskama, grafičkim dizajnerom i likovnim umjetnikom, koji u Zagreb stiže ravno iz Malmea.
Koliko su maske svakodnevno sredstvo komunikacije, ima li maskiranja u književnosti, pomažu li nam maske da skrijemo ili otkrijemo neka naša, svijetu i nama samima neželjena lica, samo su neka od pitanja na koja će svatko od mnogobrojnih gostiju festivala, pisaca, pjesnika, dramskih umjetnika, fotografa i ilustratora, dati svoj odgovor.
Saša Škorić će u Zagrebu održati i besplatnu radionicu Maskirane Priče (koja počinje u četvrtak 5. studenog), a na istoimenoj izložbi bit će predstavljene fotografije domaćih autorica Ane Šesto, Sanje Pribić i Ide Stipetić inspiriranih Sašinim radovima te hrvatskim pričama. U nastavku pročitajte što sam autor kaže o svom radu, a na kraju intervjua potražite više informacija o festivalu PAZI, KNJIGA!
*Saša Škorić
► Ana Đokić: Ti svoj kreativni i osobni život provodiš kao umjetnik koji ne poznaje i ne priznaje nikakve granice. Živio si i radio šest godina u Japanu, prije toga si boravio u Kanadi gdje si završio Alberta College of Art & Design u Calgariju, živio si i stvarao u Sarajevu, Beogradu… a evo sad si došao i u Zagreb. Koja je sličnost između svih tih gradova, država, kontinenata?
Saša Škorić: Ljudsko iskustvo, to je ono što svi dijelimo a što neki stalno izvrću zarad dobitka. Postoje tu nijanse, uslovljene klimom, hranom, istorijom, ali u biti svi žele da su prihvaćeni, voljeni, da ih razumiju, da žive dostojanstveno. Mada u Japanu se više pretvaraju da rade nego u drugim zemljama, tko je bio u Japanu, zna o čemu govorim, hehehe.
► Ana Đokić: U svim nabrojanim mjestima imao si priliku raditi i s djecom i s odraslima. Jesu li djeca svugdje ista?
Saša Škorić: Jesu, mada zavisi o kom uzrastu govorimo, ali većinom su djeca ista a ja na djecu gledam kao na sposobne ili nesposobne. Neki će reći da nisam u pravu, ali kad imate trogodišnju curicu koja sama drži škare i reže materijale jer je željna da nešto sama napravi i devetogodišnjeg dječaka koji se odmah poreže jer ne zna držati škare jer roditelji sve rade umjesto njega, shvatite o čemu se radi. Tako da na mojim radionicama nema zabušavanja nego djeca rade, uče o raznim temama kroz projekte koje radimo a poanta je da nauče nešto što kod kuće ne mogu, kao naprimjer da koriste škare. ☺
► Ana Đokić: A odrasli? Koliko se oni međusobno razlikuju po mentalitetu, pristupu životu, umjetnosti? Maskiraju li se ljudi jednako na svim kontinentima?
Saša Škorić: Pa mnogo više, jer je sistem pripadanja formiran, naročito gdje je definicija individualnosti slabija, mada imamo različite profile u svakoj zemlji ali neke karakteristike su nezaobilazne. Evo recimo mi, mislim naša Balkanska močvara, definicija s kojom se stalno srećem iznova je – nefleksibilnost. Imamo stavove, oni su centrirani u našoj istini, tako je zakucano u mermeru i ništa to ne može da pomjeri. Dok recimo Kanada, ljudi su mnogo više otvoreni, fleksibilni, opušteni, i tuđe mišljenje ne uzimaju kao personalni napad, i imaju taj nasmijani pristup koji je meni bio tako čudan prve godine života tamo, ali su se stvari okrenule, sad to vidim drugačije što u stvari potkrepljuje onu tezu, život je onakav kakvim ga vidiš. Tako da nemam strepljenja za ljude koji pljuju po svemu a ne nude rješenje. (Možda da izvozimo ove pljuvače, kao neki Balkan brand, hehehe.)
► Ana Đokić: Tvoj umjetnički moto je „Maskiram da bih demaskirao“. Kako teče taj proces transformacije? Kako ljudi reagiraju na tvoje maske, osobito kada se one nađu na njihovim licima? Jesi li osjetio razliku „prije i nakon“ maskiranja?
Saša Škorić: Naravno, ljudi su čudo, lica im se nekako ozare, gledaju se u čudu, ne vjerujući da izgledaju kao vanzemaljci, roboti ili biljke. Proces je jednostavan ali donekle i složen jer konstrukcija ne zavisi od mene, nego od konstrukcije lica onoga koga maskiram, obrazi, obrve, čelo. Ali kroz maskiranje važno je uspostaviti kontakt s tom osobom, razgovarati s njom, pitati je nešto što drugi ne pitaju. Ja u radu sa djecom to stalno ističem, pitajte, tražite odgovore, nemojte da sjedite i sklapate tuđu priču a da niste postavili pitanja.
► Ana Đokić: Je li maska tu da nešto skrije, ili da otkrije?
Saša Škorić: Maska otkriva mnogo o nama, svi ih nosimo, od šminke, do šešira, naočala, limuzina koje vozimo, i naravno sve te maske imaju funkciju a to je da pošalju sliku onome tko nas promatra.
► Ana Đokić: Što se krije iza maski?
Saša Škorić: Nadam se da se krija istina, kolikogod ona bila bolna, jer sve ostalo su nijanse. Gradimo kultove ličnosti bez trenutka provedenog s tim ljudima, nadajući se da nas oni predstavljaju. I onda shvatimo da mi ne samo nama samima stavljamo maske, već i drugima, tako nam je lakše da se nosimo i sa sobom i s drugima.
► Ana Đokić: Program MASKIRANE PRIČE kojim se ti i tvoj rad, u okviru ovogodišnjeg festivala PAZI, KNJIGA! prvi put predstavljate širokoj publici u Zagrebu, tvoj je profesionalni debi u Hrvatskoj. Na koji bi još način volio „maskirati /demaskirati“ Zagreb i Hrvatsku?
Saša Škorić: Pa mislim da su sljedeći korak onoga što radim – skulpture. Gradovi su puni znamenja, kipova, koji danas tiho stoje u parkovima podsjećajući ili upozoravajući na neko drugo vrijeme i moja želja je izvući ih iz zaborava, maskirati, dati im novi život pa bilo to i na jedan dan, ali mislim da je vrijedno.
► Ana Đokić: Kakav je Saša Škorić s maskom?
Saša Škorić: Nasmijan.
► Ana Đokić: A kakav je Saša Škorić bez maske?
Saša Škorić: Energičan.
► Ana Đokić: Kako ti se čini Zagreb nakon boravka u Malmeu?
Saša Škorić: Ne toliko vjetrovit, manje je biciklista na ulicama na kojima, iako je kriza, ima boljih auta nego u Malmeu.
Više o Sašinim radovima pratite na sasadesign.com
Više o projektu KNJIGA U CENTRU, organizatorima festivala pogledajte na facebook.com/KnjigaUCentru
Više o festivalu PAZI, KNJIGA!, programu, radionicama i izložbama, pratite na facebook.com/events/851293688302061/
Vizuali festivala PAZI, KNJIGA!; fotografi Ana Šesto, Ida Stipetić i Sanja Pribić te dizajnerica Nina Knežević
Fotografije: via Saša Masks i festival PAZI, KNJIGA!
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
