Ponedjeljkom predstavljamo autorske projekte i radove iz sfere suvremenih vizualnih umjetnosti
Ines Matijević Cakić – ‘Matriksijalne priče’
*Isčekivanje
*Prekid
O radu (tekst Davore Perić):
Matriksijalne priče studija su vlastitog drugog stanja kroz devet tonskih crteža koji ocrtavaju preokupacije umjetnice, istraživanje ženskog pisma/jezika u umjetnosti i njegovu poziciju. S druge strane, kontekst u kojem radovi nastaju prebacuje težište iz teorijsko-istraživačkog u osobno, u prvo lice.
Postlakanovska teorijska literatura, francuskog feminstičkog kruga oko Julije Kristeve, Luce Irigaray koja upisuje žensko tijelo u postojeći društveni sustav umjetnosti, utjecala je u velikoj mjeri na oslobođenje ženskog govora i rađanje novog diskursa. Kroz Matriksijalne priče, otvaranjem umjetnice prema vlastitim stanjima tijela i samoanalizi, žensko tijelo i stanja postaju govoreći subjekt. Subjekt koji prepoznaje jezik može i govoriti, a mora govoriti jer tako jedino može opstati.
Postfeministička teoretičarka Julija Kristeva smatra da jezik proizvodi svijet, izgovara ga i reproducira, stvarajući opnu simboličkog unutar koga se subjekt prepoznaje u jeziku te mora reproducirati taj sistem u procesu osamostaljivanja kako se ne bi vratio u prostor predsubjektnog. Jezik, pa tako i subjekt, nije neutralan ni u ovom radu, pri čemu je ženska pozicija jasna.
*Identitet
U fokus devet priča (devet mjeseci trudnoće) umjetnica postavlja vlastito golo žensko tijelo, svoja nemaskirana osjećanja, razmišljanja, intimnost, ljubav i nedoumice. Ona je posve unutar kruga, ima svoje mjesto u sistemu jezika koji sama kreira i u kojem govori s pozicije Subjekta. Naravno, i više od toga, izvan njega njezino jouissance progovara i drugima “Piši sebe! Tvoje se tijelo mora čuti” (Cixous). Postavlja se ovdje pitanje zašto se mora čuti, a odgovor nije zbog razbijanja granica primarno muškog sustava jezika, društvena transgresija nije motiv. Jezik kojim govori umjetnica način je da prevlada vlastita stanja, matrica kroz koju je slobodna govoriti istinu. Način na koji je pušta iz sebe jest govor pokriven teorijskim diskursom, promišljanjem vlastitog stanja, vođenjem dnevničkih zapisa, koncentriranjem, preispitivanjem i likovnim minucioznim radom koji joj pruža zadovoljstvo govora.
Intersubjektivnost i kontekst drugog stanja autoricu stavlja u poziciju za umjetničko istraživanje i djelovanje. Gravidnost postaje potencijal za kreativni govor u prvom licu. Time rad koji je usmjeren na vlastito stanje postaje način za samooslobađanja i djeluje terapeutski. Primijenjeno umijeće odličan je spoj čiji je rezultat devet self-imagea u devet različitih faza koje poput ogledala reflektiraju stanja koja umjetnica prolazi kroz trudnoću. Umjetnica uspostavlja diskurs sa samom sobom, a pokušavajući pronaći prostor za sebe, uspostavlja odnos s djetetom odnosno prema djetetu.
*Kontrola
Autoričin je govor složen, u njemu ima čitljivih i teže dokučivih mjesta, simbola i elemenata iz njezina stvarnog okruženja što čine kolaž emocija, stanja i riječi koji ga opisuju; crteži su zaokružene cjeline od kojih svaki predstavlja po jedan mjesec.
Fiktivno i stvarno, priroda i artefakt, privatno i javno, prisutno i odsutno, disciplina i kaos dihotomije su koje čine svaku od ovih cjelina. Višeslojnost jezika, tumačenja, značenja i mogućnosti načini su na koje umjetnica nalazi ono barthesovsko zadovoljstvo u jeziku.
Autoričin je rukopis prepoznatljiv u liniji, motivu; iako složen, on je tečan, razumljiv, čitljiv, ali ton koji crtežu autorica dodaje ozbiljan je, težak. Težište se prebacuje s opisivanja stanja na emociju koju tonski crtež neizbježno ostavlja. Poput stranica dnevnika koje blijede, na mjesece trudnoće pada pomalo melankolična patina. Sav proces i sav trud obavijen je nekim sada već prošlim vremenom. Sav trud da se osvijesti stanje, da se zabilježi i arhivira, ostavlja nam grafički dokument o prolaznosti, rastu i promjeni. No promjene koje autorica doživljava vezano uz svoje tijelo i stanja postaju generatori nove umjetničke prakse koja se usmjerila prema samoj sebi, prema unutra, prema subjektivnom iskustvu. Time ovo žensko pismo ponavlja tezu da je tijelo jezik.
*Ljubav
Umjetnica Mary Kelly u svom poznatom radu Post-Partum Documenet bavi se kontinuiranim praćenjem vlastitih stanja kroz prikupljanje i bilježenje stanja djeteta, dobivenih mjerenjem i proučavanjem. Dnevnički način bilježenja i korištenje teksta kako bi se artikuliralo osobno svojstven je i Ines Matijević Cakić, no njezini se materijali ne sastoje od vanjskih objekata kao instrumenta za stvaranje novog umjetničkog sadržaja, već od ogledanja unutrašnjeg svijeta, recikliranja subjektivnog, imaginarnog, svjesno i nesvjesno prikupljenog materijala, građe za konstruiranje novog sustava reprezentacije. U njezinu je radu utjecaj Lacanove psihoanalize i njegova koncepta “faze ogledala” prebačen s materijalnih vanjskih atefakata iz majčine sedmogodišnje arhive (Kelly pelene, analni otisci, benkice, škrabotine) na intersubjektivni arhiv. Bez obzira na materijal koje umjetnice koriste, rezultat je osvjetljavanje uloge žene kao umjetnice i majke. Trudnoća i majčinstvo i još ono nešto (“Ona nije u cijelosti tu. Ona je sasvim tu. Ali postoji još nešto”, Lacan, 1999.) kroz rad Ines Matijević doprinos su vrednovanju (umjetnosti) majčinstva, koje je toliko potrebno u samim trenucima dok traje; držanje pozornosti, fokus i ogledalo načini su na koje umjetnica pridonosi učvršćivanju sustava vrijednosti, pritom stavljajući samu sebe u kritičku poziciju. Svaki crtež za sebe čini zasebnu tematsku jedinicu: iščekivanje, prekid, ljubav, identitet, kontrola, identifikacija, razdvajanje, među kojima su Oblik i Ime materijalniji vanjski svjedoci promjena koje se u svijesti umjetnice izmjenjuju. Dočim stroj za šivanje u procesu identifikacije postaje “strojem za življenje“.
Koliko je nesvjesni i simbolički jezik blizak autorici vidljivo je u grafičkoj stilizaciji i motivima, primjerice, haljinama kao obliku citiranja majka – kći. Sličnost sa svojim majkama što je vučemo kroz život može nas ljutiti, ali se radujemo kad je pronađemo u svojim kćerima. Matrica po kojoj nam je oblikovano tijelo ili lice, koju razaznajemo u pokretima, u boji glasa, gestama, ipak je vidljivija drugom.
Bez velikih riječi, umjetnica u Matriksijalnim pričama pravi inventuru specifičnog perioda svojega života, nalazi vlastiti okvir i mjesto unutar te slike.
*Identifikacija
*Ime
*Oblik
*Razdvajanje
O autorici:
Ines Matijević Cakić – akademska slikarica – grafičarka, diplomirala je Grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutačno pohađa doktorski studij iz Slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Svoja djela predstavila je na deset samostalnih i stotinjak skupnih žiriranih izložbi u zemlji i inozemstvu. Od 2006. godine bila je zaposlena je u zvanju asistenta na Učiteljskom fakultetu u Osijeku, te od 2011. predaje kolegije Crtanje i Grafika na Umjetničkoj Akademiji u Osijeku u zvanju docenta. Kroz svoja umjetnička djela istražuje pitanja identiteta i subjektiviteta. Dobitnica je nekoliko nacionalnih i internacionalnih nagrada za svoj rad. Djela joj se nalaze u mnogim hrvatskim zbirkama i fundusima.
Fotografije: Foto Art Osijek
Izložba ‘Matriksijalne priče’ autorice Ines Matijević Cakić otvorena je u Galeriji PM HDLU-a do 19. studenog.
Kategorija ARTODROM otvorena je za prijave vaših autorskih radova, koje primamo na naš mail [email protected]. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.
