Ponedjeljkom predstavljamo autorski projekt iz sfere suvremenih likovnih umjetnosti
Ivan Prerad – ‘Maumaharatanga’
O projektu: (iz predgovora istoimene izložbe u SC-u autorice Ane Bedenko)
Svi su doživljaji uvijek proživljeni retrogradno kazuje nam proustovska definicija upamćenoga trenutka koji se u našim mislima uvijek iznova transformira i pretvara u neku novu sliku te ga nikad ne uspijevamo fiksirati u njegovoj punini.
Kartografije Ivana Prerada izrastaju iz još dječje fascinacije putovanjima, iz ranih sjećanja na iskustva koja ako i nisu formativna a onda barem ostaju duboko urezana u imaginarij autora.
Hladnoga i zagasitog kolorita vijugave linije izohipsa ocrtavaju realne prostore, nekoć i tjelesno proživljene, a sada svedene na ornament, čistu arabesku čitljivu kao geodetski zapis. Stvarnim prikazom izohipsa autor se pokušava približiti stvarnosti te planine, ali upravo takvim prikazivanjem ona gubi svoju materijalnost, postaje plošna i ornamentalno strukturirana poput japanskoga drvoreza. Organska fluidnost linija podsjeća na tok vode, godove stabala, tektonska kretanja zemlje. Bilježenje promjene doživljaja vidljivo je u samom procesu slikanja – odnos onoga kako nešto pamtimo i kako se ono transformira u našem umu. Topografske mape postaju mape sjećanja, minuciozno dubljenje platna naše memorije. Autor ugrebava linije izohipsa kao da želi doprijeti do tog sloja sjećanja svojevrsnom memorijskom arheologijom. Uslojenost memorije manifestna je u uslojenosti same slike.
Intenzivnim oplošnjavanjem prirodnih tvorevina, monumentalnih i grubih u svojoj pojavnosti autor dolazi do onoga što leži iza kamenite zbilje planine – do njene same esencije, imanentne duhovnosti koju pojedinac pamti i koja fino povlači niti tkanja njegova sjećanja.
Potaknute intenzivnim reminiscencijama na proživljene trenutke i vezu s prirodom one unose smiraj, vraćaju nas u njeno okrilje, u stanje nulte tenzije kojemu vječno težimo. Plavičasti tonovi i reducirani kolorit nose melankoličnu notu nostalgije za minulim vremenom.
U novijim radovima Ivana Prerada figure poput utvara izviru iz platna i gotovo halucinatornim učinkom ukidaju narativnost prikaza. One su fotografski bljeskovi uhvaćenih trenutaka, krhotine memorije koje se materijaliziraju u slici, plošne kao i mentalne slike koje postupno blijede.
Novozelandski imaginarij prenesen je u zamrznuti trenutak još titrajućega sjećanja. Koliko nas doživljeni prostor oblikuje? Ako ta emocionalna topografija konstruira u određenoj mjeri naš identitet gubimo li napuštanjem jednoga toposa ujedno i dio sebe te hoće li krpanje sjećanja moći pokrpati rascijepljeni identitet, istovremeno i pripadajući i marginaliziran?
Plemenska lica kao opredmećenje tišine zure u nas s platna. Izaziva li njihov uzvraćeni pogled nelagodu u nama dok voajerski pokušavamo biti dio nečijega sjećanja? Hladni tonovi i šuteća lica onemogućuju nam emotivno poistovjećivanje. Njihova je koliba nama zatvorena. U tuđim sjećanjima ne možemo sudjelovati. Intimnost koju autor uspostavlja sa svojim radom otvara jedan mali prozor kroz koji možemo zaviriti u skroviti prostor nečije memorije i tako makar i na trenutak dijeliti nečiji svemir. Trenutak je, međutim, začas gotov, procjep se zatvara, a ocean zajedničkog iskustva više nas ne obgrljuje utješno.
O autoru:
Ivan Prerad (1988, Zagreb) završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (2007). Upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo (2008) te stekao akademsko zvanje sveučilišnog prvostupnika (Baccalaureus) slikarstva (2012). Trenutno je polaznik 1. godine diplomskog sveučilišnog studija slikarstva u klasi prof. Zoltana Novaka. Sudjelovao na više skupnih izložbi i likovnih radionica. Izlagao je na niz samostalnih i grupnih izložbi te je osvojio nagradu Erste Grand Prix na izložbi Erste Fragmenti 9 i otkupnu nagradu Rektorata Sveučilišta u Zagrebu za najbolje radove studenata ALU.
