Pišu: Marina Paulenka i Borko Vukosav
U starom živopisnom gradiću antičkog naslijeđa, Arlesu, na jugu Francuske, poznatom po tome što je u njemu neko vrijeme živio Van Gogh i stvarao velika djela, svake godine od početka srpnja do sredine rujna održava se najveći i najstariji festival fotografije u svijetu.
Les Rencontres d’Arles festival su 1970. godine osnovali fotograf Lucien Clergue, pisac Michel Tournier i povjesničar Jean-Maurice Rouquette.
Budući da je festival najvažniji događaj godine, osjetna je sinergija koja prevladava između apsolutno svake obrazovne, državne, kulturne institucije, ugostiteljskog objekta i najmanjeg dućana i knjižare. Time festival direktno stimulira ekonomiju i smanjuje nezaposlenost za 5%. Izložbe i događanja su producirani u kolaboraciji s muzejima i drugim društvenim ustanovama, a održavaju se na raznim mjestima u gradu. Tako jedino za vrijeme trajanja festivala čak i male antičke crkve i bivše tvornice otvaraju svoja vrata posjetiteljma.
Prvi tjedan festivala, od 1. do 7. srpnja, tjedan je otvorenja kada se i odvija najvažniji dio programa, a koji završava proglašenjem pobjednika i dodjelom nagrada u kategorijama najbolje izložbe, publikacije, portfolia itd.
Mi, studenti Odsjeka snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, posjetili smo upravo tih prvih sedam najzanimljivijih dana festivalskog programa.
Bilo nam je zanimljivo i to da se u Arlesu nalazi renomirana akademija za fotografiju, L’École Nationale Supérieure de la Photographie (ENSP), koja ima vrlo važnu ulogu u Francuskoj i šire te je, naravno, u izravnoj suradnji s festivalom. Studenti redovito izlažu svoje radove na akademiji tijekom festivala, a ove godine je održana i velika izložba WORK IN PROGRESS — ENSP STUDENTS’ ASSOCIATION koju su dizajnirali i kurirali bivši i sadašnji studenti.
Iako je festivalski progam raspršen po gradu, srce festivala nalazi se u jugoistočnom dijelu grada nazvanom Parc des Ateliers. Arhitekturu istoimenog projekta, podržanog od strane LUMA fondacije, dizajnirao je Frank Gehry.
Ovaj jedinstveni projekt u Europi, koji je već sada počeo privlačiti pozornost u suvremenom umjetničkom svijetu, uključuje renoviranje bivših industrijskih zgrada kako bi ih transformirao u vrhunski opremljene i osmišljene izložbene umjetničke prostore.
I doista, kada jednom prođete glavna vrata ovog velebnog kompleksa, nalazite se u labirintu prepunom fotografija, pomno organiziranih u skupne ili samostalne izložbe najvećih svjetskih imena fotografske scene. Osim izložbi fotografija, ovdje se može pogledati izložba fotografskih knjiga koje se bore za prvu nagradu najbolje publikacije za 2013. godinu u kategorijama: Historical Book Award i Author Book Awards, koje nominira žiri festival, te European Publishers Award 2013. Moramo priznati kako do sada nismo nikada vidjeli toliku količinu fotografskih knjiga pa smo mahnito praznili novčanike.
U Parc des Ateliersu nalaze se i štandovi brojnih izdavača, tamo se može sjesti i popiti kavu, družiti se i možda upoznati nekog zanimljivog iz svijeta fotografije.
Bitan dio programa su i fotografske radionice. Oko 30 njih raspoređeno je tijekom proljeća i ljeta u Arlesu i omogućuju amaterskim i profesionalnim fotografima da s profesorima i fotografskim profesionalcima nauče nešto novo u raznim područjima fotografije.
Ovogodišnji festival fokusirao se na poziciju crno-bijele fotografije kao umjetnosti u 21. stoljeću zbog čega je slogan festivala “Arles in Black”, odabran kako bi naznačio temu te pokušao objasniti ulogu crno-bijele fotografije u današnjoj digitalnoj eri u kojoj prevladava boja. Kroz izložbe etabliranih fotografa i novih talenata festival daje na uvid položaj crno-bijele fotografije u suvremenom stvaralaštvu.
Kroz 50 fotografskih izložbi predstavljeno je 80 umjetnika. Organizirano je 50 predavanja i panela, 92 javna skupa i razgovora s umjetnicima i kuratorima, od vodstava izložbi preko potpisivanja knjiga, simpozija do radio-prijenosa. Oduševile su nas četiri velike večernje projekcije pod zvijezdama u antičkom kazalištu Theatre Antique: taj jedinstveni događaj u svijetu prezentira autore i njihove radove pred publikom od 2500 ljudi što je često popraćeno koncertima.
Hiroshi Sugimoto je po prvi put na tako velikoj projekciji, uz melodije harfe, predstavio svoj projekt u boji COULEURS DE L’OMBRE u kojem prikazuje polaroide koje je metodički snimio puštajući jutarnje svjetlo kroz kristalnu prizmu te ih kasnije otisnuo na svili.
Izdvojili bismo i “The Night of the Year”, večer projekcija u selu Salin-de-Giraud nedaleko Arlesa u kojemu poznate svjetske agencije, kolektivi, časopisi i tiskovine pokazuju svoje radove iz prošle godine na četrnaest velikih projekcija na otvorenom koje se nalaze po cijelom selu. Tako smo gledali projekte Reutersa, Voguea, Contour by Getty, Palm Spring Festivala, Noora, VU’a, Guardiana itd.
U srpnju ove godine Rencontres d’Arles je pokrenuo Online Media Library, multimedijalnu platformu u formi audiovizualnog arhiva usmjerenog na fotografiju koji ima za cilj biti lider u ovom području. Zamišljen kao permanentni prostor gdje se mogu pronaći riječi i mišljenja umjetnika i fotografa, sadržavat će i većinu snimljenog materijala s ovogodišnjeg festivala.
Na trodnevnom simpoziju na temu estetike crno-bijele fotografije “Can we still think of a black and white aesthetic for photography today?” sudjelovalo je 450 ljudi. Snimku simpozija moguće je pogledati na France Culture Plus web stranici (plus.franceculture.fr).
Pored festivala u gradu se paralelno odvijaju izložbe i van festivalskog programa te niz drugih popratnih događanja, mini festivala i akcija.
Zainteresirao nas je FESTIVAL VOIES OFF koji nudi alternativan pogled na nadolazeću generaciju fotografa. Organizatori su galerijske zidove zamijenili gradskim fasadama te na zgradama rubnog gradskog kvarta izložili predimenzionirane fotografije, a za sugrađane priredili pravu feštu uz pečenje, vino i, opet, večernju projekciju fotografskih projekata uz pomalo sladunjavu glazbu na otvorenom.
Photo Folio Review, odnosno pregled portfolio, omogućuje svim fotografima da svoj rad prezentiraju vodećim internacionalnim ekspertima u fotografiji i pritom dobiju savjet, konsktruktivnu kritiku, osiguraju si izložbu ili publikaciju projekta. Pregled portfolia se naplaćuje, traje 20 minuta i bira se susret licem u lice s nekim od urednika, kustosa, direktora muzeja, šefova agencija, kolekcionara, kritičara, umjetničkih direktora i sjajnih fotografa.
Svake godine žiri festivala bira najbolji portfolio čiji autor ima mogućnost predstaviti se na sljedećem festivalu pa je nova zvijezda fotografske scene, Cristina De Middel, pobjednica Photo Folio Review 2012., ove godine u Arlesu izlagala projekt The Afronauts dok je među 230 prijavljenih na ovogodišnjem Photo Folio Reviewu pobijedio Ciril Jazbec sa serijom fotografija Waiting to Move, koju ste mogli vidjeti na FOTODROMU na Vizkulturi.
2013 RENCONTRES D’ARLES DISCOVERY AWARD dodjeljuje se od 2002. godine, a žiri od pet članova s 25 000 eura nagradio je Yasmine Eid-Sabbagh i Rozenn Quéré za zajedničku seriju fotografija Possible and Imaginary Lives.
Svakome tko iole prati svijet fotografije, preporučamo ovaj festival iz nekoliko razloga od kojih je najbitnija mogućnost upoznavanja i opuštenog razgovora s autorima čije radove pratimo po internetu, knjigama i izložbama.
Iako je tema festivala bila “Arles in Black“, kustoski odbor festivala nije se dao omesti pa su zaista doveli sam vrh suvremene konceptualne fotografije.
Nama najzanimljiviji autor definitivno je bio Wolfang Tillmans koji je na festivalu izložio svoju posljednju knjigu/seriju/instalaciju fotografija “Neue Welt“ (“New World“) unutar koje istražuje mogućnost spoznaje generalne slike svijeta, znanje koje nije fragmetizirano, već je cjelovito. Kao polazišnu točku koristi nasumična izdanja dnevnih novina iz kojih je moguće izvaditi izuzetno veliku količinu informacija o svijetu, znanje koje je, nažalost, samo u djelićima pa nakon desetogodišnje pauze, tijekom koje fotografira isključivo u studiju, Tillmas odlazi na put po svijetu željan novog iskustva. Ponukan vlastom znatiželjom odlučio je putovati na mjesta na kojima nije ništa više od običnog putnika kako bi otkrio je li moguće zabilježiti svijet “novim očima“. ”Novim“ – u kontekstu odmaka od svog dosadašnjeg viđenja svijeta, no, još bitnije, “novim“ – u odnosu na važna tehnička dostignuća s obzirom na velike ekonomske i političke promjene koje su znatno izmijenile svijet.
“Što čini svijet danas, što je normalno, a što egzotično?” jedno je od glavnih pitanja koja ga muče, a odgovor na ista pokušao je pronaći na najklišeiziranim i onim malo manje razvikanim svjetskim turističkim odredištima.
Vodstvo kroz izložbu Tillmas je vrlo opušteno započeo govoreći o tehnici kojom je fotografirao te je iznio svoj stav o razlici između digitalne i analogne fotografije. Na samom početku svaki prosječan posjetitelj, koji je imalo upućen u autorov rad, na trenutak je doživio potpuni poraz. Zar i on priča o najbanalnijem pitanju fotografske današnjice? No, uz kratke isprike, već u sljedećem trenutku objasnio je kako je zapravo riječ o izuzetno bitnom dijelu njegove serije “Neue Welt“.
Naime, za razliku od dosadašnje tehnike, autor je za novu seriju fotografija koristio najjači “consumer class” model DSLR fotoaparata jer mu je vrlo bitno zabilježiti duh “novog” svijeta najraširenijom trenutnom tehnologijom današnjice, zbog čega je čak imao problema s pristupom samoj temi. Naviknut na klasičnu, 35mm kameru, kojom je bilježio motive na jednako nesavršen način na koji ih je i svojim okom vidio, prelaskom na digitalnu tehniku morao je ispočetka “učiti” fotografirati jer se isprva nije znao nositi s visokom razinom detalja i izvanrednom oštrinom koja je, prema autorovom mišljenju, ravna nadnaravnoj oštrini velikoformatnih kamera. Najzanimljivija je činjenica ta da se tijekom fotografiranja zapravo najviše trudio sakriti uložen trud na tim istim fotografijama.
Vidjeti seriju fotografija u knjizi i vidjeti je uživo unutar instalacije, po kojima je autor poznat, sasvim je različit doživljaj. Iako su obje prezentacije i više nego genijalno koncipirane unutar medija u kojem se prezentiraju, u galerijskom prostoru, gledatelj je “prisiljen“ suočiti se s fotografijama veličine cca 2.5 x 6 m od kojih, u najmanju ruku, zastaje dah.
Hiroshi Sugimoto, također poznat po printevima izuzetne veličine i kvalitete, na festivalu se predstavio s dosada neizlaganom serijom fotografija “Revolution“. Riječ je o fotografijama koje su nastale na visokim klifovima Newfoundlanda. Naime, autor smatra kako je njegov dugogodišnji poziv boraviti na stijenama s pogledom na horizont i analizirati prostor gdje se more spaja s nebom. Jednog dana, tijekom 80-ih godina, dok je stajao na vrhu usamljenog otoka na zabačenom moru, horizont je zahvatio cjelokupno autorovo vidno polje te se na trenutak osjećao kao da pluta nad neizmjernom prazninom. Iako se znanstveni zakoni i pravila protive svemu ranije navedenom, autor nije odustao od svoje spoznaje već je svoje “seanse“ odlučio vizualizirati. Serijom fotografija autor preispituje veliki jaz između shvaćanja svijeta i shvaćanja onog što čovjek doista jest.
Fotografirajući horizont noću ekspozicijama dugim i po par sati autor je postigao začudan osjećaj potpune tišine i spokoja. Ogromne crno-bijele fotografije dimenzija cca 1.5×5 m spoja mora i neba autor je izložio vertikalno čime je postigao prizor sličan snimkama zemlje iz svemira. Tijekom vodstva kroz izložbu Sugimoto je objasnio da se za vrijeme snimanja izloženih fotografija zapravo stavio u ulogu astronauta koji gleda na svoj svijet dok spokojno pluta prazninom.
Za razliku od Tillmasa i Sugimota, koji relativno slične teme istražuju radikalno različitim pristupom, autor koji nam je zaokupio pažnju, a djelomično bi se i mogao povezati s ranije navedenim autorima, jest Pieter Hugo.
Serijom fotografija “There is a place in hell for me and my friends“ autor se povlači u studio gdje portretira svoje prijatelje iz Južnoafričke Republike u crno-bijeloj tehnici, a zatim, manipuliranjem color-kanala u Photoshopu, naglašava pigment melanin – smeđi pigment koji je odgovoran za boju čovjekove kože. Svoje fotografije izlaže u intimnijim dimezijama od 20x20cm.
Tijekom “artist talka” autor je naveo kako polazni motiv za stvaranje serije crpi iz suočavanja s velikom mogućnošću oboljenja od raka kože koji smatra najsnažnijim simbolom propasti kolonizacije tog dijela svijeta, pri čemu svoje prijatelje i sebe smatra “deblima koja su ostali plutati na vodi poslije poplave“.
Portretirani pojedinci, uključujući i samoga autora, predstavljaju generaciju mladih ljudi koji žive u Južnoafričkoj Republici te se svakodnevnim suočavanjem sa stvarnošću svoje zemlje, a ne bijegom iz države, suprostavljaju svim nepravdama koje su se odvile kroz povijest u želji za boljom budućnosti za sve. Riječ je o generaciji koja je već dva puta vidjela kako se povijest njihove zemlje prepravlja, generaciji čiji su roditelji, koji potječu sa svih strana svijeta, zapravo “bačeni“ u neuspjeli pokušaj stvaranja jedne nacije od strane snaga povijesti dok autorova generacija uistinu ispašta sve dugogodišnje nelogičnosti i nepravde. Šteta na njihovoj koži nastala od sunca i okoliša postaje alegorija bremena koju nosi burna prošlost Južne Afrike ili, kako sam autor kaže: “History leaves its marks on us. It eats away at us. We cannot escape its heavy weight.“
Za razliku od Sugimota koji se u više desetaka navrata našalio na račun svoje “genijalnosti“ izjavom: “Mnogi su pokušali snimati poput mene, no jako brzo su odustali jer ja imam dugogodišnje iskustvo i najbolji sam, Hugo je imao snažnu potrebu objasniti tehniku fotografiranja jer se smatra pomalo neiskrenim manipulirajući slikom u Photoshopu, no, nažalost, nije imao drugog izbora. S obzirom da je pigment melanin vidljiv samo pod UV svjetlom, u trenutku kada je pribavio UV flash rasvjetu i ostatak potrebne opreme za fotografiranje, pritiskom zatvarača na fotoaparatu – na modelu, točnije svojoj ženi, izuzetnom snagom UV rasvjete zapalio joj je obrve pa se istog trenutka odlučio na Photoshop varijantu jer je fizički sigurnija.
Svakako treba spomenuti i sjajne Yasmine Eid-Sabbagh i Rozenn Quéré te njihovu seriju Possible and Imaginary Lives koja prati četiri jake i živahne žene, palestinsko-libanonske sestre, prognane na sve četiri strane svijeta. Priča je to između dokumentarca i fikcije, biografije i drame, a temelji se na obiteljskim fotografijama i pripadajućim intervjuima – pripovijest o stvarnim i izmišljenim događajima.
Dojmila nas se i izložba Erik Kesselsa “24Hrs Of Photos”. Iziritiran preopterećenošću slikama čiji sadržaj miješa privatno i javno, zasićenošću koja je velikim dijelom produkt web-stranica za dijeljenje fotografija poput Flickra, Facebooka i sl., autor je u velikoj prostoriji izložio fotografije dimenzija 10×15 cm koje su unutar 24 sata objavljene na web-stranici Flickr, a količina viđenog izaziva u najmanju ruku strahopoštovanje.
Preporučamo posjet ovom festivalu jer je nesumnjivo mjesto gdje se piše povijest fotografije o čemu svjedoče i statistike prema kojima je festival u prvom tjednu posjetilo 12000 posjetitelja iz preko 30 zemalja, a akreditirano je 3452 profesionalca i preko 600 domaćih i stranih novinara.
fotografije: Marina Paulenka i Matija Pekić
