Malo je domaćih autora čije je pisanje o Zagrebu u tolikoj mjeri ostavilo dojam i usmjerilo moj rad kao što je to pisanje Željke Čorak. Zašto je to važno za ovaj osvrt na novu knjigu Zrinke Paladino? Zato jer je Zagreb Željke Čorak i Zagreb Zrinke Paladino, autorice zagrebačkog Antivodiča. U tom smislu moje čitanje Antivodiča neka je vrsta zakašnjele kritike pisanog prostora Željke Čorak koji s tom objavljenom knjigom Zrinke Paladino (naklada Meandarmedia, urednik Branko Čegec) ima samo posredne veze koju, opet, nije tako lako zanemariti.
Prije no što krenem u detaljnije razglabanje, opća ocjena Antivodiča: hrabrost Zrinke Paladino proporcionalna je vrijednosti Antivodiča. Denunciranje institucija je i njihovo preispitivanje, a rijetki su oni koji otvoreno rogobore protiv institucija na kojima su (bili) zaposleni – uglavnom je ta vrsta političkog metanarativa rezervirana za kuloarska naklapanja i male tajne profesija (od najstarijih k najmlađima), prirode i društva. Paladino ne proziva uvijek imenom i prezimenom, ali je tu ipak na djelu prije svega prijeko potrebna institucionalna kritika. Takvo denunciranje je istovremeno i autokritika što je još i rjeđe u našoj maloj zajednici.
Vratimo se načas pisanom prostoru. Zagreb Željke Čorak, iščitan u interpretaciji Iblera i brojnih drugih tema, nameće se prije ili kasnije svakom tko pokušava ili želi ne samo voljeti već i razumjeti Zagreb. Interpretacije i historicističkog i funkcionalističkog znaka tvore dio slike grada koji nastaje u razdoblju akumulacije kapitala na razmeđi stoljeća te u turbulentnom međuraću u kojima se pojedinci bogate dok mase žive u podrumskim stanovima i ilegalnim potleušicama, u uvjetima koje, na sreću, primjećuju i žele izmijeniti arhitekti poput Josipa Seissela i Vlade Antolića. Antivodič Zrinke Paladino kreće se putovima koje zacrtavaju Željka Čorak i drugi intepreti međuratnog Zagreba i/ili njegovog Grunderzeita: Aleksandar Laslo, Snješka Knežević, Tomislav Premerl, da spomenem samo najvažnije. Međutim, interpreti Bolléovog, Lenucijevog te Zagreba između dva svjetska rata u mnogočemu su zanemarili interpretaciju svog grada suvremenika – socijalističkog Zagreba, možda nesavršenog, ali ipak – suvremenika! I sama bih možda zadivljeno gledala u vile i obronke zagrebačkog “trećeg fiertla”, tih privlačnih zelenih obraščića grada u koje je zagrizla industrijalizirana ekspanzija kapitala generirana izrabljivanjem čovjeka po čovjeku, da nisam, zahvaljujući Lefebvreu i Harveyu, ali prije svega Platformi 9,81, uočila manjkavosti izostanka materijalističkih alata analize prostora.
*Vila Pfefferman (arh. M. Vidaković, 1928/1929); Vila Podvinec (arh. E. Weissmann, 1936/37)
Zagreb je historicistički, funkcionalistički, ali i socijalistički grad. Zagreb, otvoreni grad. Zagreb koji lebdi nad isušenim močvarama uz Savu, da, ovješen na instalacije kao što je govorila Nada Šilović, ali grad je to, ipak, itekako! Modernističkim autopoetikama oprostoren, dobro zamišljen, poprilično dobro i izveden, socijalistički Zagreb izostao je iz analitičkog instrumentarija škole koja se (djelomično možda i iz dišpeta i otpora ideologiji jugoslavenskog socijalističkog modernizma koja se itekako dobrano spoticala na klasnim razlikama koje je i sama proizvodila) ponajviše bavila zagrebačkim vilama, domovima dobrostojećih Zagrepčana i Zagrepčanki iz međuraća te njegovim historicističkim zametkom, periodom kada je iz burga postajao gradom. Materijalistička analiza se ne pojavljuje ni, kako bi bilo za očekivati, s urbanom sociologijom 1970-ih (koja je i opet izrasla iz krila Milana Preloga), već s diskurzivnim arhitektonskim praksama iz kojih početkom 2000-ih proizlaze razni NGO kolektivi: Platforma 9,81, Analog iz Zagreba, Praksa iz Pule i dr., a otvara neke kognitivne modele koje nije moguće zaobići u valorizaciji zagrebačkih prostora. Što su odista sustavi zaštite u jednom gradu ako zoniranje svedemo na tzv. elitne (superprivate, kao što je to opisano u istoimenoj publikaciji Platforme 9,81 iz 2004. godine) i manje elitne dijelove grada?
*Pročelje vile Benedikt (arh. A. Baranyai i S. Benedikt, 1909-12)
Prioriteti sustava zaštite u Zagrebu u svakom su smislu, kao i u ukupnom sustavu sadašnjeg modela upravljanja gradom, nefunkcionalni, čak ne pogoduju ni historicističkom gradu, već samo birokratiziranom i nadziranom gradu. To itekako razumije i ističe Paladino. No, prije svega, ti prioriteti razaraju socijalistički grad, odnosno ono što se od socijalističkog grada uspjelo ostvariti (a što nije malo) omogućavajući, kroz kontinuirano nabujalu neplaniranu gradnju s nerazvijenom ili nikakvom infrastrukturom, širenje upravo a(nti)-funkcionalnog grada. Gledajući tako, moramo reći: Antivodič Zrinke Paladino predstavlja značajan doprinos promišljanju alternativnih dinamika zaštite prostora kakve trebamo što prije.
*Višestambena zgrada “Kruge” (arh. N. Šegvić i I. Geršić, 1954-1960)
Ipak, izostavljajući materijalistički analitički model, Antivodič izostavlja i mogućnosti transformacija nekih urbanih cjelina koje nisu upisane ni u historicistički niti u međuratni, ali su zato upisane u socijalistički Zagreb. Starije ne mora uvijek značiti izvornije, faksimili secesijskih fasada su prema mom mišljenju nepotrebno pretjerivanje – što odista znači “izvorno”? Socijalistički Zagreb je u Antivodiču jednostavno sveden na premalo primjera u usporedbi s nizom primjera stanovanja u vilama na obroncima. No to ne znači da Paladino ne razumije ili previđa genezu socijalističkog modela grada. To je vidljivo iz npr. činjenice da sa Željkom Staničić 2013. donosi rješenje kojim se utvrđuju svojstva kulturnog dobra za zgradu “Kruge” (Ulica grada Vukovara 222-224) Nevena Šegvića i Ive Geršića te naročito podcrtava ukupnu vrijednost parcele koju hortikulturno oplemenjuju prvo Silvana Seissel 1959. godine pa zatim Dragutin Kiš 1982. godine. Paladino, dapače, analizira institucije koje nastaju između dva svjetska rata, a koje ukazuju na welfare aspiracije državnog poretka kakve su danas nezamislive, a svakako nepovezive s kraljevinom koja je te aspiracije materijalizirala u objektima kao što je npr. Središnji ured za osiguranje radnika (SUZOR) Rudolfa Lubynskog iz razdoblja 1925. -1928., danas zgrada HZMO-a.
*SUZOR (arh. R. Lubinsky u suradnji s L. Horvatom, 1925-28)
Slijedi čitav niz kavana koje su neosporno gradotvorne, a svakako je zanimljivo pročitati da je svoje viđenje transformacije legendarne kavane “Corso”, koja je izrasla iz Hrvatsko-slavonske zemaljske štedionice, 1999. godine dao i čuveni Herman Czech (Antivodič ne oskudijeva tim zanimljivim i malo poznatim detaljima), no mene mori pitanje: što je sa središnjom gradskom knjižnicom na Starčevićevom trgu koja već godinama žudi za novim prostorom (pretendirajući na Paromlin, odnosno njegovu ruševinu), a od zadnje poplave je ta žudnja postala i pitanjem opstojnosti knjižnog fonda?
*Kavana “Corso”: interijer krajem 1930-ih i stanje pročelja danas
Moje subjektivne kritike Antivodiča ne isključuje zahvalnost na činjenici da je ta knjiga napisana, na koncu konca, radi se o potpuno privatnom projektu jedne autorice i jedne izdavačke kuće: niti jedan javni fond, Grad Zagreb ili Ministarstvo kulture nisu podržali izdavanje Antivodiča pa preferencije izbora objekata ne trebaju posebna opravdanja u smislu prioriteta javnog interesa.
Antivodič nas podsjeća da smo puno naučili čitanjem Zagreba iz historicističkog i funkcionalističkog registra te da učimo i dalje – citatnost kojom obiluje prilika je da i nestručnjaci povežu i uvežu znanje iz pera raznih stručnih autora o pojedinim objektima, studenti povijesti umjetnosti ili konzervacije nešto nauče, a stručnjaci da izvide stvari iz novog rakursa. Međutim, tek neposrednom materijalističkom analizom uzroka prostorne eksploatacije (koja se, neosporno na drugačije načine, događala i događa i u socijalističkom i u kapitalističkom Zagrebu) možemo (i moramo) inicirati potrebne transformacije grada u cjelini pa tako i režima zaštite.
Ukupna pojavnost Antivodiča (netko, zaboravih tko, reče da knjigu čine i korice) čini se kao metafora kompasa koji nam, kako i dolikuje pravom antiorijentiru – ukazuje na jug!
I tako Antivodič, iako najviše prostora posvećuje reprezentativnim vilama – jasno, sve je to lijepo, i Jabukovac i Tuškanac, i Orlovac bijaše lijep prije no što ga se unakazilo ksaverskim nastambama tehnokratske soc -“elite” – igla metaforičkog kompasa Antivodiča ukazuje na južni Zagreb. Što nas mora zanimati, a što često izostaje iz analitičkog oruđa, nije nikakav metanivo, već vrlo jasan parametar – kakva je vrsta kapitala (kojeg porijekla) ugrađena u neki objekt i kakvi su bili režimi korištenja u patrijarhalno-autokratskim nijansama između Pavelića i Broza koji se među rijetkima spominju imenom i prezimenom među naknadnim korisnicima brojnih vila čiji su izvorni vlasnici, zagrebački Židovi, ili izbjegli ili zvjerski protjerani ili ubijeni.
Ono u čemu se svakako svi, koji mislimo o prostoru, možemo složiti, a to Paladino beskompromisno ističe, jest da su režimi legalizacije takvi da predstavljaju trajnu opasnost po sâm bitak određenih ambijenata. Režimi legalizacije eksploatiraju se od svih razina administrativne uprave (ne koristim feudalnu riječ vlast jer odbijam prihvatiti daljnju feudalizaciju hrvatskog društva) i vode ka još kaotičnijem mismanagementu prostornih i prirodnih resursa. Kako se koriste prirodni resursi (Zagreb je donedavno ležao na kvalitetnoj vodi, danas su brojni izvori ugroženi lošom ili nikakvom infrastrukturom koja ide ruku pod ruku s ilegalnom gradnjom ili pak nekontroliranim industrijskim otpadom), osnovno je pitanje koje si zajednice korisnika moraju postavljati i tražiti suvisle odgovore. No trebamo biti svjesni da brojni građani neće postavljati to pitanje dokle god i sami imaju prste ukopane u ilegalne prakse. Zašto betoniramo potoke u svijetu koji ih otkriva i koji nas uči da je bolje vraćati prirodne tokove i s njima kazaljku na biološkom satu planeta na kojem obitavamo. Naravno, potrebno je postavljati i pitanje zašto su ljudi primorani graditi bez plana, a taj je odgovor daleko jednostavnije naći: jer plana ili nema ili je takav da pogoduje samo krupnom kapitalu, tzv. “velikim” investitorima! Naše društvo treba neki oblik amnestije za manje prekršaje, zakonske odredbe koje će jasno razlučiti potrebe preživljavanja i održavanja na životu od organiziranog uništavanja i eksploatiranja javnog dobra u velikom mjerilu i od tzv. “velikih igrača”.
*Promocija “Antivodiča” u Laubi
Na kraju balade, modeli proizvodnje znanja nisu nebitni kao što nisu ni uvjeti proizvodnje. Antivodič je nastao u uvjetima ekstremne autokracije i samoživosti jednog gradonačelnika i njegove kamarile te predstavlja koherentan stručni kompendij za gradske stanovnike, s time da bih, summa summarum, voljela vidjeti obrat poretka prioriteta. Od zaštite podsljemenskih elitnih vila potrebno je fokus: a) staviti na ambijentalnu zaštitu Avenije grada Vukovara od Savske do Heinzelove te b) proširiti zaštitu prema jugu, na urbanizam Novog Zagreba: naravno, ne štititi dotrajale Jugomontove “limenke” (osim u znanju o metodologijama i tehnologijama) u kojima pucaju vodovodne cijevi i nema lifta, već raspored i zelene površine (koje stručni jezik nepravedno zove “prazninama”) s naročitim uvažavanjem izvornog koncepta koji je predviđao daleko kvalitetnije preduvjete za život od onih ostvarenih, izgrađenih, često privremenih (!) te s prihvaćanjem suvremenih kognitivnih modela koji imaju kapacitet instrumentalizacije svekolikog znanja o prostoru u cilju poboljšanja kvalitete života za sve stanovnike. Po mogućnosti, što prije.
Iako je unutar korica Antivodiča redoslijedom narativa prednost dana elitnom stanovanju, ne dozvolimo da nas zavara njihova puderasta ružičastost – igla stiliziranog kompasa ukazuje na grad kojem je 2010. godine nepravedno ukinuta zaštita (južna strana Avenije grada Vukovara), a taj grad je rastao i dalje raste od Avenije grada Vukovara prema jugu, ali i zapadu i istoku, a svoja sjeverna zelena pluća hitno mora početi njegovati kao resurs u kojem što jednakomjernije treba uživati što veći broj stanovnika, a ne samo uglavnom nekontroliranom akumulacijom kapitala metastazirane nove “elite”.
Pustimo načas vile i fasade, pobrinimo se za primarne resurse: zaštitimo vodocrpilišta i potoke, raporedimo jednakomjerno osnovnu (!) infrastrukturu i prometnu povezanost u svim kutovima grada, riješimo dotrajalost temelja, instalacija i prijetnje podzemnih voda, drhtavu statiku oronulih donjogradskih ljepotica, a onda ćemo lako napudrati njihove obraze u maniri povijesnog razdoblja u kojem su rođene ili živjele svoje najsjajnije dane. Neka zagrebački Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode bude prije svega zavod koji štiti životne potrebe svih stanovnika Zagreba, pravo na čistu i kvalitetnu vodu, kvalitetno stanovanje, parkove i zelenilo, održiv javni prijevoz, bez obzira na to u kojem njegovom dijelu obitavaju.
*Zrinka Paladino (foto: Sanjin Kaštelan)
p.s. U međuvremenu, dok se čitao Antivodič i pisao ovaj osvrt, autorica Zrinka Paladino dala je ostavku na svoje radno mjesto u toj instituciji. Tim gore za tu instituciju. Kompas, koji određuje u kojem smjeru će krenuti Zagreb, ionako mora biti instrument kojim se zna i može služiti puno veći broj građana no što je sada slučaj jer brojne institucije su taj kompas davno izgubile. U bespućima povijesnih zbiljnosti.
Autorica teksta: Sonja Leboš / sve tekstove ove autorice potražite na linku
Arhivske fotografije preuzete su iz Antivodiča i s Facebook stranice Laube (link). Naslovna fotografija i portret: Sanjin Kaštelan.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
