Herlinde Koelbl njemačka je fotografkinja koja je dobar dio svoje recentne karijere posvetila projektu u trajanju naslovljenom “Targets” u kojem dokumentira vojne mete za vježbu. Umjetnica ih je fotografirala na brojnim svjetskim lokacijama, ratnim i neratnim zonama, od Iraka, Afganistana i Malija pa sve do ‘mirnog’ SAD-a, snimajući na Bliskom Istoku, u Africi, Kini, Rusiji, Turskoj i Sjevernoj Americi. Jedino gdje su je odbili u njezinom dokumentarističkom fotografskom bilježenju meta bila je, naravno, Sjeverna Koreja.
Prvu je metu snimila danas već zbilja davne 1984. godine, a bilo je riječ o metalnoj figuri. Premda fotografiju nikada nije objavila urezala joj se u pamćenje kao simbol nasilja i smrti te ju je isti osjećaj za spomenutu fotografiju ‘pratio’ čak 25 godina, do 2008. kada počinje raditi na svom projektu “Targets”. U procesu dokumentiranja ovih neobičnih objekata interesiralo ju je ponajviše karakter samih vojnih meta, kakva su im lica i naličja, kakvo je lice tog navodnog “neprijatelja” nad kojim se “vježba” agresija, kako on izgleda. Autoricu je interesiralo može li prepoznati neku unificiranost, komunikaciju i poveznicu između meta.
Svoju dokumentaciju vojnih meta za vježbanje snimala je u kontroliranim uvjetima, ponekad dobije dozvolu sama boraviti na ovakvim prostorima, ponekad u pratnji odgovornog oficira, a ponekad i cijele grupe ljudi. Kako navodi opisujući projekt, kroz ovaj je rad ušla u jedan isključivo “macho” svijet i njezin je projekt naišao na brojna čuđenja i neodobravanja.
Same mete, kako opisuje, pričaju fascinantne priče i mnogo govore o društvu u kojem živimo. U nastanku svog projekta naišla je na brojne primjere površnosti, hladnokrvnosti i brutalnosti koje široj javnosti nikada nisu dostupne. Sama činjenica da postoje objekti, vizualno definirani da bi se na njima vježbalo ubijanje, pokolj i agresija autorici su dodatno pojačali želju za artikulacijom svojih stavova i svojevrsnog prijezira prema postojanju ovakvih prostora. Šokantan primjer svakako su vojne mete u SAD-u, na kojoj budući mladi vojnici vježbaju za svoje buduće, prve i posljednje akcije; na lokaciji Fort Irwin u državi Kalifornija postoji čitavo naselje izgrađeno za potrebe vježbi, a ono što je umjetnicu najviše iznenadilo jest činjenica da se radi o čitavom scenografski izvedenom gradu, kojeg karakterizira bliskoistočni stil gradnje i arhitekture, sugerirajući valjda stalnog i prezentnog “neprijatelja”.
U jednom od razgovora s oficirima i vojnicima koji su je vodili po lokalitetima vježbališta na kojima je snimala doznaje i priču kako se “lice” meta točnije neprijatelja mijenja, s jedne strane zbog uznapredovale tehnologije, karaktera borbi i samih objekata, ali i druge stane i ideološki. Jedan joj je oficir ispričao kako je i sam svjedok promjena; naime ističe kako su njegovi “suparnici” bili zelene figure koje su vojnici nazvali imenom Ivan, koji je imao crvenu zvijezdu na glavi i, vjerojatno, predstavljao Rusa, za vrijeme Hladnog rata, danas te figure imaju tamniju boju kože i odjeću koja izgleda orijentalno i arapski. Kako umjetnica ističe, njezini sugovornici uvijek su precizirali kako se lice objekta na koji pucaju može promijeniti, no njihovi vojnici moraju to akceptirati i vjerovati kako se bore na pravoj strani.
No, kako prikazuju njene fotografije, teme odnosno motivi na fotografijama nisu uvijek prepoznatljivi i autorica je izbjegavala efekt da se odmah detektira i precizira o čemu se radi, kojoj državi, kojoj ideologiji ili kojem neprijatlju, pa tako među metama-figurama ima i potpuno identitetski neprepoznatljivih i vrlo generičkih objekata, lica i oblika. Za potrebe rada na seriji proputovala je gotovo cijeli svijet.
U Britaniji i Njemačkoj je, primjerice, primjetila kako su neke od meta poprilično zastarjele i izgledaju identično kao i za vrijeme drugog svjetskog rata. Ono što ju je također zaintrigiralo je postojanje izuzetno suvremenih načina vježbanja nad metama koji, naravno, uključuje laserske pištolje koji rezultiraju time da mete nisu objekti, figure čovjeka i slično, već sami vojnici na službi i vježbi, koji direktno sudjeluju u izmišljenim borbama, a benigni laseri označavaju tko preživljava tko ne.
Herlinde Koelbl inače je istaknuta dokumentarna fotografkinja u Njemačkoj. Njezini prethodni projekti uključuju i gotovo epski projekt iz 1989. u kojem je radila Židovske portrete portreta, fotografirajući poznate židovske intelektualce kojima je zajednička karakteristika da su pobjegli od Holokausta. Još jedan značajan projekt ove umjetnice jest “Traces of Power” u kojem je snimala po jednu fotografiju grupe njemačkih političara, od 1991. do 1998. dokumentirajući tako recentno političko liderstvo jedne od najmoćnijih zemalja na svijetu.
Tijekom projekta je, kako navodi, imala bezbroj različitih stavova o snazi, agresiji, vojsci i smrti, no najviše je razmišljala o tome što danas znači biti (profesionalni) vojnik u svijetu koji je naizgled u kontinuiranom ratu. Iz tog je razloga svoje fotografije samih meta, neživih predmeta i figura, kroz knjigu koja dokumentira projekt, nadopunila fotografijama samih vojnika, njihovih lica, potreta, grupnih fotografija i prikaza, na taj način stvarajući cijelu seriju još posebnijom i snažnijom. Ulogu pojedinca istaknula je, no izbjegavajući navoditi njihov kontekst pa se za fotografije na kojima su ljudi ne zna gdje su nastale, u kojoj državi, u kojem ratu i na čijem tlu.
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
