kategorija ART na Vizkultura.hr powered by
Danas smo upućeni u probleme migracije više nego ikad ranije, a ne zapanjuje činjenica da je to slučaj i s mlađim generacijama koje su se putem medija, ali i osobno kroz aktivizam, mogle sresti s emigrantima. Migranti su na ulicama, vijestima, u prihvatnim domovima, ali i u galerijama.
Fenomen migracije u umjetničkim radovima i projektima je bio tema mnogobrojnih izložbi na Zapadu, ali i u regiji, još od početka dvijetisućitih. Senzibilnost za temu migracije je u proteklih nekoliko godina porasla i sve je više projekata koji se realiziraju u suradnji s umjetnicima, aktivistima i migrantima u umjetničkim institucijama ili izvan njih. Tome su doprinijele političke i ratne okolnosti koje su veliki dio stanovništva Bliskog Istoka usmjerile ka Zapadnoj Europi. Njihovo zaustavljanje na Balkanu, čekajući ulaz u EU, podiglo je svijest građana, aktivista, umjetnika/ca o nužnosti djelovanja i problematizaciji aktualne situacije te osmišljavanju novih strategija djelovanja u mijenjanju stvarnosti.
Izložba njujorškog kustosa Neilsa Van Tommea “Where Do We Migrate To?” samo je jedna od mnogobrojnih koja je na svjetskoj razini utjecala na preispitivanje polja migracija i njihovo značenje u suvremenom društvu. Problematiziranje transeuropskih i intereuropskih migracija mogli smo vidjeti na 14. venecijanskom bijenalu arhitekture kada je u Arsenalu bio izložen projekt “Intermundia” hrvatske arhitektice i kustosice Ane Dane Beroš koji je usmjeren na primjere poput otoka Lampedusa, ali i na lokalne probleme emigracije iz Hrvatske. Ne treba zaboraviti ni rad “Lampedusa” Vika Muniza čiji su ‘papirnati čamci’ plovili na 56. venecijanskom bijenalu ukazujući na tragično nastradale emigrante, koji su potonuli, dok sam autor ostaje na površini ovog problema svodeći tuđi život na novinske naslove i brodove od papira.
*Ana Dana Beroš – Intermundia Book
Koristeći se različitim umjetničkim medijima, postupcima i strategijama, suvremena umjetnost ima moć utjecati na percepciju i promjene u širem društvenom kontekstu. Njene taktike mogu destabilizirati ustaljeni sustav i potaknuti promjenu. Umjetnici na raspolaganju imaju različite metode i teorijske modele koje mogu upotrijebiti u svrhu povećanja vidljivosti određene ugrožene grupe. I upravo je to, prema mišljenju teoretičara kulture i umjetnosti Borisa Groysa, strategija suvremene umjetnosti – da učini stvari vidljivima (prema istoimenom naslovu njegove knjige).
U protekloj godini smo na exYU prostoru mogli vidjeti umjetničke akcije, izvedbe, razgovore i proizvode radionica čija je svrha bila problematiziranje migracije i pozicije migranata, o čemu svjedoči nekoliko primjera iz Beograda i Zagreba.
Proljeće 2015. u Beograd je donijelo veliki val migranata s Bliskog istoka. U najvećem broju ih je bilo moguće vidjeti kod autobusne postaje i u obližnjem parku Bristol kako čekaju transfer za Mađarsku. Osobna pozicija dislociranosti i izmještenosti dopustila mi je da ovu situaciju pogledam iz oba ugla i primijetim reakcije umjetnika/ca u Beogradu i Zagrebu te da usporedim brzinu širenja (ili zataškavanja) informacija u hrvatskim i srpskim medijima.
Nije prošlo puno vremena od dolaska migranata, a park Bristol u Beogradu je postao poprište akcija nekoliko umjetnika/ca koji su na svojevrstan način krenuli u interakciju s emigrantima. Umjetnica Tanja Ostojić (Berlin) organizirala je radionicu kao nastavak svog projekta Missplaced Women? koji je osmišljen kao performans, a sastoji se u raspakiranju i detaljnom pretresu kompletnog sadržaja osobnih kufera i torbi na lokacijama koje su značajne za migracije: aerodromi, željezničke i autobusne stanice, Western Union servis za transfer novca, policijske stanice za strance gdje se pribavljaju dozvole za boravak i sl. Tanja Ostojić je do sada izvela seriju ovih performansa u desecima gradova, a osmišljeni su i kao delegirani performansi što znači da mogu biti izvođeni od strane drugih autora ili sudionika radionice prema osnovnoj ideji autorice koncepta ovog projekta. Radionica i performans su izvedeni u okviru šireg projekta From diaspora to diversities, koji se realizira u suradnji s Remontom – nezavisnom umjetničkom asocijacijom (Beograd), Kulturnim centrom Esperanza (Skoplje) i projektom Kunst Ost (Graz), a bavi se redefiniranjem pojma dijaspore u širim suvremenim kontekstima globalizacije, mobilnosti, kulturnog nomadizma i drugih vidova iskustava privremenih i trajnih izmještanja iz matičnih sredina, značenja kulturnih razlika kao i problema integracije u nove društvene okolnosti. Tanja Ostojić je ovim projektom uključila različite aktere koji pripadaju umjetničkom ili neumjetničkom polju s ciljem da ukaže da svatko od nas ima podjednaku odgovornost i moć u promjeni diskursa i da se svaki pojedinac računa te da je migracija univerzalni problem.
*Tanja Ostojić – Missplaced Women? (foto via misplacedwomen.wordpress.com i seecult.org
Na ulicama Beograda je akcije provodila Vreni Spieser (Zurich), umjetnica koja je sudjelovala u programu umjetničke rezidencije ‘Sound Development City’. Njena ideja je sažeta u sentenci “ELDORADO, where would you search for it”, a dio je većeg projekta Terra Incognita, 2015. Eldorado kao sinonim za blagostanje predstavlja utopijski san i korespondira kao protuteža realnosti svih migranata u tranzitu koji ga traže. Akciju je izvela gerilski, postavljajući svoje dvojezične (sr/en) plakate u blizini autobusne postaje, na mjestima koja su dostupna migrantima. U intervjuu, koji je dala za 30. broj časopisa On Curating (Work, Migration, Memes, Personal Geopolitics), Vreni je navela kako nitko od građana nije reagirao na postere, ali da je uspjela ostvariti osnovnu komunikaciju s izbjeglicama, a prepreke su bile nepoznavanje jezika kao i nedovoljna pripremljenost umjetnice na konkretne postupke i strategije koje bi dovele do sadržajnije akcije, a ne samo ilustriranje i ukazivanje na problematična mjesta u društvu. Iako je ova mala akcija bila samo dio istraživanja, stječe se dojam nedovršenosti ili nedorečenosti. Društveno angažirane umjetničke prakse predstavljaju zahtjevan proces koji propituje uspostavljene odnose i situacije te upozorava na njihovu pravu prirodu unutar sustava moći, podrivajući dominantni kulturni ustroj i vladajuću strukturu društva.
*Vreni Spieser – Eldorado Belgrade
Skoro u isto vrijeme s razvojem umjetničkih akcija i performansa u Beogradu, fotograf Davor Konjikušić je, koristeći medij fotografije, bilježio sudbine emigranata na srpsko-mađarskoj granici. Tada je nastala serija fotografija S granice (link). Ove fotografije su dokumentarističke prirode iako je autor u nekim prilikama odložio svoju kameru trudeći se izbjeći bilježenje situacija koje su migrante lišavale dostojanstva. Ono što je kasnije proizašlo iz umjetnikovog boravka na granici, snimanja i razmišljanja, a vezano je i za njegov prethodni rad Sveti ljudi (link), jest tema nadziranja ljudskog tijela i njegovog kretanja.
*Davor Konjikušić – Sveti ljudi / MSU Zagreb, [email protected] / foto Maja Bosnić
Umrežavanje i tehnološki razvoj su uspostavili težnju za povećanjem sigurnosti na lokalnom i globalnom nivou. Radi sigurnosti svaki građanin mora proći određene procedure identifikacije, skeniranja, bivajući pretvoren u biometrijski podatak. Ali što se događa kad taj građanin postane uljez, kad postane nepoželjan? U fotografsko-zvučnoj instalaciji Aura: F37 (link) Davor Konjikušić snima migrante pomoću policijskih termovizijskih kamera koje se koriste za noćni nadzor vanjskih granica Europske unije. Kako autor navodi, ovdje je riječ o operativnim slikama, prema terminu koji je uveo filmaš i teoretičar Harun Farocki. On upućuje na zaobilaženje ‘objektivizacije’ subjekta kojeg snima, a činom prisvajanja skupocjene policijske tehnologije i naknadnom zvučnom intervencijom mijenja semantičko značenje slike čime razotkriva njen restriktivni i represivni potencijal. U vremenu kada smo u konstantnom strahu od ‘drugih’, oni postaju prijetnja koja se na infracrvenim kamerama pojavljuje samo u vidu mrlja, grupe tijela koje se kreću, lišeni vlastitog identiteta, povijesti, sjećanja. Unoseći audio segment u svoj rad, originalni zvučni zapis koji bilježi razgovor migranata tijekom prelaska granice, umjetnik otvara prostor za sagledavanje osobnosti identiteta u datom društvenom kontekstu.
*Davor Konjikušić – Aura – F37 (Arhiva Vizkultura.hr)
Krajem 2015. godine je u galeriji Nova u Zagrebu otvorena izložba Migrantske mape koju je radila grupa Škart. Mape su nastale kao produkt izuzetne komunikacije u okviru radionica organiziranih u azilantskom centru kod sela Bogovođa u Srbiji. Projekt je započeo 2013. kada u Srbiji, a ni u regiji nije bilo ni približno ovoliko migranata koliko ih ima danas. Nisu bili vidljivi pa se o njima nije ni pričalo. To su najčešće bili ljudi iz Afganistana, Pakistana, Somalije, Sirije, Eritreje…, a u Srbiju su ušli ilegalno, prijavili se u policijskoj stanici i zatražili azil. Iako je nerijetko slučaj migrante postavljati u poziciju žrtve, Škartovci su ih prije svega gledali kao hrabre i odvažne ljude koji su uslijed teških političkih, ekonomskih i ratnih okolnosti donijeli radikalnu odluku promijeniti život. Zanimajući se za njihove životne priče, Dragan Protić Prota i Đorđe Balmazović Žole (članovi grupe Škart) zajedno su s njima prolazili kroz sjećanja i pravili mape njihovog puta, koji je nekad trajao i do 7 godina. Željeli su njihovo kretanje i putanju prikazati faktografski, sa što više činjenica koje su mjerljive u kilometrima, u poznatim imenima gradova i država, s ciljem da skrenu pažnju na nepostojanje azilantske politike u Europi koja je svoju krizu pokazala u pojavi rasizma i etno-nacionalizma. Mape su nakon radionice otpočele svoju komunikaciju s učenicima srednjih škola s kojima su Prota i Žole vodili razgovore o temama migracije, azilanata i našeg odnosa prema njima.
*ŠKART – Migrantske mape (via Galerija Nova whw.hr
Priča o izbjeglicama i migrantima se nastavlja i u 2016. godini obilježavajući najveće manifestacije u umjetničkom svijetu. Muzej moderne umetnosti u New Yorku – MoMA najavljuje izložbu o promišljanju globalne izvanredne situacije s izbjeglicama i ulozi muzeja u tome. Poticanje arhitekata na rješavanje najvažnijih globalnih pitanja pokreće 15. izdanje Venecijanskog bijenala arhitekture s temom Reporting from the front (link) prema konceptu kustosa Alejandra Aravene. Shodno globalnoj situaciji migracijskih strujanja i dislokaciji ljudi, napuštanju doma i prinudnom izmještanju, njemački paviljon je predstavio inovativna rješenja za organiziranje izbjegličkih kampova, dok su predstavnici Finske prikazali izložbu Od granice do doma baveći se smještajem pristiglih azilanata. Janis Varufakis, bivši grčki ministar financija, jedan je od deset autora angažiranih da napišu pjesme na temu ‘arhitektura preseljenja’ koje su prevedene na albanski i pretočene u kompozicije koje će izvesti uživo grupa albanskih narodnih pjevača u albanskom paviljonu.
*Njemački paviljon na 15. venecijanskom bijenalu arhitekture / foto: Maja Bosnić
Odabir tjedna u kojem se obilježava Svjetski dan izbjeglica kao termin za otvorenje nedavno otvorenog 51. zagrebačkog salona s temom Izazovi humanizmu, nije slučajan i predočava dominantnu krizu i pruža prostor umjetnicima/cama za kritičko iščitavanje humanizma u okviru dominirajućih opresija – rasizam, seksizam, specizam i diskriminacija, navode autorice koncepta Suzana Marjanić i Marijana Stanić (link).
Emigranti i imigranti su postali dijelom svakodnevice suvremenog društva u kojem migracija predstavlja proces uvjetovan transnacionalnim mrežama i globalizacijom. S tim u vezi migracija kao pokret dovodi u pitanje ustrojstvo jednog ekonomskog sustava, a globalizacija je, kao njen pokretač, intenzivirala kulturne zahtjeve, tj. zahtjeve za priznavanjem etničkih identiteta što ima za rezultat multiplikaciju očekivanja prema liberalno demokratskoj državi. Umjetničkim propitivanjem i problematiziranjem tema poput migracije, koja postaje globalni problem, možemo sagledati šire okvire i ponuditi moguća rješenja. U uvjetima biopolitičkog doba sam život je postao objekt tehničke i umjetničke intervencije pa je stoga neminovno promišljanje njegovih dostignuća u svakom pogledu.
Tekst: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
