Povodom Dana grada Rijeke u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti otvara se izložba Kud plovi ovaj oblak? koja donosi radove iz zbirke MMSU-a. Aktivno uključujući prostor i gledatelja, između privatne i javne, fizičke i online sfere, radovima se otvaraju milenijske teme: posvemašnja umreženost i digitalna povezanost, osipanje fizičke bliskosti, kroz utjecaj internetskih tehnologija na percepciju stvarnosti. Izložba se otvara u srijedu, 14. lipnja u 20 sati, a moći će se razgledati do 25. kolovoza.
Kustosice izložbe su Ksenija Orelj i Sabina Salamon, uz Ljiljanu Kolešnik kao suradnicu. Zastupljeni su sljedeći umjetnici/e iz kolekcije: Igor Grubić, Zlatko Kopljar, Andreja Kulunčić (koautori: Trudy Lane, Gabrijela Sabol, Matija Pužar, Ivo Martinović), Siniša Labrović, Nika Radić, David Smithson, Izabela Peculić Stančić, Damir Žižić i Kristian Kožul te kolektiv The Moving Crew. Sudjeluju i pozvani umjetnici/e Petra Mrša, Zvonimir Pliskovac i Marina Rajšić.
Koncepcija izložbenog serijala kojom MMSU prezentira muzejsku kolekciju predlaže komunikativne pojmove: informacijski oblak, tijelo kao digitalna slika, bijeg od stvarnosti, lažni identiteti, hiperbirokratizacija, izolacija. Da bi se izbjegao zamor informativno usmjerenim, kronološkim prezentacijama, u ovogodišnjem izdanju predstavlja se tematska izložba radova, uglavnom instalacija koje se rijetko izlažu, budući da su prostorno zahtjevne i postavom kompleksne. Izložba se nadovezuje na serijal Upute za gledanje: Što bi tijelo htjelo? (2018.) te Riječi za gledanje (2022.) koji, u nedostatku stalnog postava i većeg izložbenog prostora, donose isječke iz različitih muzejskih zbirki.
Nalik na antropologiju svakodnevice, izložba Kud plovi ovaj oblak? pita se o fizičkim i virtualnim poveznicama tijela (Petra Mrša, The Moving Crew), fabrikaciji vlastitog izgleda (Marina Rajšić), dezorijentiranosti između monologa i razmjene (Siniša Labrović, Izabela Peculić Stančić). Produbljuje komunikaciju kao dvojben proces sporazumijevanja (Nika Radić), i dotiče pitanje neodrživosti uzročno-posljedične perspektive na stvarnost (David Smithson). Kritika kulture spektakla i lažnih obećanja potrošačkog društva (Damir Žižić i Kristijan Kožul), kao i prisilno udovoljavanje društvenim stanadardima koje dovodi do podčinjenosti i neslaganja (Igor Grubić, Zlatko Kopljar) provlače se kao stare teme s novim obličjima. Ne ostavlja se ni budućnost po strani, obazirući se na dosege genetskog inženjeringa (Andreja Kulunčić). Svojevrsnu iznimku čine stripovi riječkog autora Zvonimira Pliskovca, objavljivani sedamdesetih godina u popularnom omladinskom listu Val, na temu banalnosti i pričina komunikacije – “kada se pravimo da se dobro razumijemo”.
