Ima u meni neki anakronizam koji se pojavi dolaskom u svaki novi grad. Želeći ga upoznati, doživjeti, osvajam ga koracima. Lutanjima, promatranjem svakodnevnih rituala njegovih stanovnika, gubljenjem u malim, neočekivanim izdancima ulicama, promatrajući njegove slojeve povijesti navikavam se na njega, kao i on na mene. Ulice novog grada polako se upisuju u moju percepciju, pa tako stvaram svoje vizualne mape, upisujem se u prostor. Hajde grade, postanimo ljubavnici na ovih par dana (mjeseci, godina) koliko te imam! I u stvarnosti, ta moja strategija je gotovo uvijek palila: možda zato što su u igri mahom bili europski gradovi slične tipologije, jasne povijesti, tradicije i kulture. Nekako se znalo što se očekuje od njih, a i što se očekuje od mene. Gradovi su tu za ljude (ponekad su oni ljudi ) da se s njima smijemo, s njima plačemo, na njih se ljutimo.
Sada bi bilo dobro prisjetiti se povijesti flaneurstva, termina kojeg su iskovali Baudelaire i Benjamin, proglašavajući flaneura emblematskim primjerom moderniteta. Flaneur (predominantno imenica muškog roda) poistovjećuje se s 19.stoljetnim Parizom i dokonom šetnjom njegovim ulicama, razgledavanjem trgovina bez želje da se oda konzumerizmu, promatrajući gomilu bez da bude dio nje. Identitet flaneura ostaje inkognito, ili po riječima Zygmuta Baumana, flaneur je onaj koji je ovladao gledanjem bez da ga se u tome uhvati.
No, kako izgleda grad koji je postao kompanija, a njegovi građani nisu dio društva već dio tvrtke? Što se dogodi kada grad bez povijesti želi biti najbolji na svim statistikama? Dogodi se urbanizam koji statistički i koeficijentski pristupa kompleksnosti grada pa tako ne vodi računa međuovisnosti i nesagledivosti svih faktora urbaniteta odjednom, a rješenja su svedena su uglavnom na pronalaženje „boljega“: infrastruktura, životnog okoliša, adekvatnije kontrole, snažnijeg međukulturnog dijaloga. U konačnici to su jednostrano usmjerena rješenja čine ono što Koolhaas naziva junk spaceom i generic cityjem.
Zamislimo grad u južnoj Aziji koji nema resurse, koji je nedavno bio ribarsko selo bez pristupa tekućoj vodi i gdje se bitka s divljom prirodom vodila na svim razinama. I ideju jednog vladara, pragmatika, da napravi od sela najveći, najbolji, najispravniji grad kojemu nitko u okolici nije ravan, u kojem je sve adekvatno, sigurno, izvrsno. Povijest će se fabricirati, narativi će stvoriti tradiciju. Tu su u suživotu, bez želje za isticanjem svoje narodnosti i dominacijom , smještena čak četiri entiteta. To je grad s najvećom gustoćom naseljenosti, s trećim BDP-om, s visokom stopom sigurnosti, s jednim od najstrožih kaznenih sustava za (često) banalne prekršaje. I u čemu je onda problem?
„Dobrodošli u elektrificirani, dezodorirani, klimatizirani i mnogokatni svijet države-grada, premijera Leeja Kuan Yewa“, pisao je 1993. London Observer o tome gradu, a potom ga je novinar Wireda William Gibson nazvao „Disneylandom sa smrtnom kaznom.“ Simulakrum, virtualna stvarnost koju žive njegovi stanovnici.
I sve je to (statistike, činjenice) nekako na papiru djelovalo pomalo benigno, kao i tuđi doživljaji tog azijskog megalopolisa. Sve do trenutka kada sam ga pokušala osvojiti – hodanjem, lutanjem, u njegovom javnom prostoru. Ali to je bilo nemoguće.
Posve opuštena, navigirajući se unutarnjim kompasom i željom za novim slikama, pokušala sam prijeći cestu. No, prelaženje ceste uvjetuje postavljanje prometnih znakova koji pak lutanje odvode u posve novom pravcu ili je gotovo nemoguće pronaći pješački prijelaz. Pretrčavanje ceste, strogo se kažnjava. Okvirna lokacija svakim je mojim korakom bivala sve dalje. centara, ispod ili iznad zemlje. Šoping centri čine paralelni svemir grada, dok na ulicama gotovo i nema ljudi. „Nowhere in particular, somewhere on the other side“, odgovorila sam.
Uslijedio je njegov prijezirni pogled i opaska da kako to ne znam gdje idem, jer negdje s nekim razlogom moram doći. Začuđen, objasnio je da je mojoj želji nemoguće udovoljiti te da bi mi bilo pametno da se poslužim nekom vrstom javnog prijevoza.
Bila je to kapitulacija jednog flaneura. Točnije, svoje poimanje flaneura trebala sam temeljno izmijeniti.
I uistinu, takav grad ne dopušta besciljnost, lutanje. Ako takvo nešto postoji, onda se to naziva šopingom u jasno definiranim prostorima. Javni prostor ne postoji. To je prostor strogog nadzora države. Ne hodaj tamo gdje ne bi smio, ne jedi ili pij u javnom prostoru, ne žvači žvake, ne viči, ne bacaj smeće- bit ćeš kažnjen, ali ne zaboravi da si u najsigurnijem gradu na svijetu. Nadgledan si u svakom trenutku. Ne pravi se čovjekom, budi stroj, kao i taj grad u kojem živiš.
Ipak, na licima njegovih stanovnika nema zabrinutosti jer znaju da ih iza svakog ugla očekuju novi centri uz nasmijana lica djevojaka koja cvrkuću: „Enjoy your shopping!“ I tamo se kriju njihova lutanja.
Fotografije: google street view
