Jedinstven u svijetu po tome što se održava u niz europskih gradova na prvi dan snijega, pjesnički festival 50 Poems for Snow pokrenut je u Zagrebu i lokalno neizostavno vezan uz lokaciju gdje se tradicionalno odvija i koja znatno doprinosi atmosferi noćnog čitanja u snijegu. Bez formalnog imena, Krešićeve livade, iznad Ljetne pozornice Tuškanac, prostor su koji se naziva po nekadašnjem posjedniku obližnje ladanjske kuće. Mjesto karakterizira značajna urbana praznina. Nekad su tamo postojala uređena sportska igrališta, a već godinama, pa i desetljećima, od opreme ne postoji ništa osim preostalih velikih asfaltnih ploha okruženih tuškanačkom šumom i pogledom na zvonik gornjogradske crkve sv. Marka. Blizina gradske vreve s jedne, praznina i tišina s druge, čine ovo mjesto jedinstvenim u centru Zagreba.
*foto: Boris Štromar
Unatoč neopremljenosti, različite skupine i pojedinci, osobito vikendima i u toplijem razdoblju godine, mogu se vidjeti na dva asfaltna platoa koji služe za sve: od treniranja borilačkih sportova ili nogometa, preko skejtanja ili uvježbavanja koreografija, do ljubavnika kojima u večernjim satima mrak i osamljenost mjesta idu u prilog. Izostanak uređenih sadržaja nadoknađuje se svim tim „spontanim“ korištenjima. Upravo je ta činjenica jedna od specifičnih i ključnih odlika lokacije koja je, u izostanku afirmativnih gradskih poteza, sama definirala svoju svrhu i upotrebe. Ipak, najveći dio vremena, „livade“ su prazne i često ih možete imati i samo za sebe. Tek je recentnije tamo uređeno dječje igralište koje je lijepo smješteno u hladovini šume uz rub, no potrebni sportski sadržaji – uređenje cjeline – i dalje izostaju.
Dok su bila u funkciji tj. opremljena, tamošnja su sportska igrališta služila, između ostalih, i okolnim školama. Primjerice, gornjogradskim gimanzijama koje nemaju vlastitih vanjskih igrališta. Već je i zbog toga nevjerojatno da su od sredine 1990-ih zapuštena. Umjesto da se potrebe lokacije prepoznaju kroz njenu javnu funkciju i posljedično odgovarajuće opreme i održavaju, čini se da iza izostanka društveno odgovornog upravljanja stoji, kako nemar, tako i privatni interes i želja da se atraktivni javni prostor jednostavno komercijalizira.
*foto: Boris Štromar
Pokušaja u tome smjeru je već bilo i od toga se nije odustalo. U lipnju 2018. objavljen je natječaj za davanje u koncesije nekoliko gradskih kvartovskih igrališta, uključujući i Krešićeve livade. Taj je natječaj nastavak višegodišnje prakse kojom je niz zagrebačkih kvartovskih javnih igrališta već dano u koncesije te je time ukinuta njihova osnovna svrha gradske infrastrukture za besplatnu rekreaciju i sport. Praksa je to koja u Zagrebu već godinama zakida javnost za ono na što imaju pravo i što nam svima pripada, a pokazuje da aktualna gradska uprava na javna dobra gleda kao na robu, umjesto da se u njima zrcali civilizacijski standard.
Atraktivnost lokacije Krešićevih livada sasvim sigurno vrlo lako može naći svoju komercijalnu isplativost, no njihova bitno veća vrijednost je upravo u tome da, kao opremljen i održavani javni park, služi svima. Ta izuzetna lokacija i njena uloga – u gradu koji još uvijek karakteriziraju zelene zone koje se u dolinama i pokojim brežuljkom provlače sve do njegova najužeg središta – zelenim zonama osim prirodnog, daje i urbani karakter.
Eventalna promjena statusa, osim što je u suprotnosti s javnim interesom, u konkretnom slučaju pretpostavljala bi i promjenu naravi lokacije, time podređenu većoj isplativosti. Za Krešićeve livade ključno je da ostanu javni prostor, ali i da se iz zapuštenog mjesta pretvore u smisleni javni park kojeg neizostavno treba karakterizirati i određena urbana praznina kao njegova prepoznatljivost, potvrđena vrijednost i potreba. Nešto što je mjesto za sve i ništa.
No, u svjetlu suspektnih gradskih politika, zapuštanje takvih igrališta postaje i opravdanje za iznajmljivanje kojim se potom iz terena izvlači profit. Jednom koncesionirana, obnovljena, opremljena i održavana, ona postaju i argument koji potvrđuje da bolje uređena igrališta imaju više korisnika. Iz fokusa se pritom izbacuje činjenica da koncesionirana igrališta potpuno mijenjaju tip korisnika: ona više nisu javna i kvartovska, već služe onima koji njihovo korištenje – plaćaju. No, u svemu je ipak ključno uporno izbjegavanje gradske uprave da se o igralištima – brine.
*foto: Boris Štromar
Uz sve ranije spomenute upotrebe mjesta, jedna je vjerojatno i poetičnija od pjesničkog festivala na snijegu s početka priče, a to su tamošnja promatranja neba u organizaciji Astronomskog društva Beskraj. Edukativno-popularni programi koji su besplatni i otvoreni svima. I tu uhodanu praksu trebalo bi moći zadržati na mjestu koje je važno i zato da bi se sve to moglo baš tamo odvijati. Odgovarajućim pristupom, taj bi (budući) park s uređenjem trebao razviti više tema, više vrsta upotreba i najvažnije – zadržati onoliko slobode da ga svatko koristi kad i kako želi, baš kao i do sad.
Fotografije: Boris Štromar
Autor: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
