Na stranicama Vizkulture do sada nismo objavili niti jedan razgovor s modnim dizajnerima, no radovi hrvatske umjetnice školovane u inozemstvu pokazat će vam zašto je upravo Patrizia Dona prvo ime iz sfere modnog dizajna koje ćemo vam kroz intervju predstaviti. Patrizia Dona, koja u europskim modnim krugovima ima jaču reputaciju nego kod nas, u svojim kolekcijama obavijenima aurom prošlosti proizvodi modne dodatke kao što su torbice, ogrlice, rukavice i cipele koristeći mehaničke objekte, odnosno dijelove, primjerice, kultnih pisaćih mašina i muzičkih instrumenata. Osim torbi izrađenih od starih Remingtonki po kojima se Patriziu najviše moglo zapamtiti, ova umjetnica, uz modne dodatke, dizajnira i haljine u koje ubacuje uvijek iznova zanimljiv i delikatan komad predmeta ili materijala kao što su, primjerice, vješalice ili hulahopke. Upravo ta neobična kombinacija predmeta i materijala, kojima Patrizia barata, i istovremena modna nostalgija, koju budi u svojim kolekcijama gdje prastare, zaboravljene predmete transformira u novu funkciju, potakla nas je da popričamo s ovom izuzetno zanimljivom i radikalnom umjetnicom.
*Unikatni komadi iz kolekcije “Homage a Remington”
Kako je krenula ideja da u svojim kolekcijama koristiš mehaničke objekte poput starih pisaćih strojeva i muzičkih instrumenata? Koji je bio prvi objekt koji si pretvorila u nosivi komad odjeće?
Patrizia: Na drugoj godini studija modnog dizajna studenti su se dijelili u dva pravca: prva, mnogobrojnija skupina radila je u pravcu komercijalnog dizajna, dok je druga, u kojoj sam i ja bila, usmjeravana u pravcu „izrade vlastite kolekcije“. Dakle, nas šestoro, koliko nas je bilo u ovoj potonjoj skupini, imalo je potpunu slobodu eksperimentirati i tražiti nova rješenja, spajati naizgled nespojive materijale. Napravila sam haljinu sačinjenu od drvenih letvica pa mini kolekciju u kojoj sam koristila vješalice. Ovo eksperimentiranje i korištenje nekonvencionalnih materijala kulminiralo je u mom diplomskom radu „Souvenirs d’ enfance – La manufacture des automates“. Kolekcija je inspirirana Automatima, to su bili mehanizmi ljudskog oblika s ključem za navijanje. U mojoj kolekciji pojavljuju se keramička torza, veliki mesingani ključevi za navijanje mehanizma, dijelovi trube koji simuliraju mehanizam za pokretanje…
Smatraš li da ljudi sad odmah prepoznaju taj tvoj svojevrsni potpis i da bi ih kolekcije ili projekti koji se odmiču od ovakvog koncepta iznenadili?
Patrizia: Da, imam prepoznatljiv rukopis, radim raznovrsne stvari, ali nikad se ne mogu toliko udaljiti od sebe da to ljudi ne bi prepoznali kao moje.
* Haljina s drvenim letvicama na sklapanje, rad s 2. god. Akademije
Nakon grubih dijelova, koje koristiš u svojim kreacijama, u kolekciji „Filigrane“ prelaziš na jedan posve drugačiji materijal, a to su najlonke. Kako je došlo do te potpune preobrazbe gdje s teških, nepoderivih, gotovo industrijskih materijala prelaziš na materijal koji je sam po sebi vrlo delikatan i na kraju krajeva poderiv?
Patrizia: Kolekcija odjevnih predmeta pod nazivom „Filigrane-robe de collant“ nastala je zapravo na trećoj godini Akademije. Željela sam napraviti kolekciju s materijalima koji bi bili delikatni poput najlonki. Ideju sam izložila mentorici Saskiji van Drimmelen koja mi je rekla: „Zašto ne uzmeš same najlonke?“ Tako sam krenula preobražavati najlonke u niz odjevnih predmeta koje su profesori, zbog njihove filigranske izrade, proglasili pravom haute couture kolekcijom. Godine 2011. kolekciju sam proširila nosivim outfitovima (izrađenim od vune, pamuka) i izložila u Galeriji HDD.
Zašto si se odlučila na modni dizajn nakon završenog studija povijesti umjetnosti i etnologije? Je li u tebi oduvijek bilo interesa za modni dizajn ili je to dolazilo postupno? Možeš li reći je li tvoje ranije školovanje imalo veliki utjecaj na ono što danas radiš?
Nakon srednje škole razmišljala sam o studiju modnog dizajna, međutim, u to vrijeme gledala sam na modu kao dopadljivo slaganje krpica. Da sam tada bila upoznata s “Belgijskom modom”, na primjer, koja kao termin postoji u modnom vokabularu, vjerujem da bih već tada imala respekt za modni dizajn koji imam danas. Željela sam studirati nesto “inteligentnije” pa sam upisala studij povijest umjetnosti i etnologije. Međutim, po završetku tog studija, moj osjećaj za estetiku i kreativni potencijal naveo me da upišem modni dizajn. U formiranju mog modno-umjetničkog izričaja, pored školovanja na Akademiji u Rotterdamu, zasigurno je zaslužan i studij povijesti umjetnosti i etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
* Vitrine
Brojno iskustvo stekla si tijekom studija u ateljeu belgijskih dizajnera A.F. Vandevorst. Koliko ti je to pomoglo u daljnjem radu?
Patrizia: Budući da je staž dio obvezatnog studijskog programa, prijavila sam se kod Husseina Chalayana i A.F.Vandevorst. Primljena sam na oba mjesta, a budući da nitko od njih nije plaćao staž, odlučila sam se za A.F. Vandevorst koji su bazirani u Antwerpenu jer za London tada nisam imala dovoljno novaca.
Raditi kod A.F. Vandevorstovih fantastično je iskustvo. U njihovom ateljeu s bolničkim inventarom i policama s knjigama Josepha Beuysa… osjećala sam se kao riba u vodi. Puno sam naučila. Bila sam uključena u sve segmente procesa nastanka kolekcije: od sakupljanja inspirativnog materijala, crtanja modela, izdrade prototipova, posjeta tvornici gdje se producira kolekcija… i na kraju sam radila kao stilist tijekom njihovih revija u Parizu.
* Unikatni komadi iz kolekcije “Homage a Remington”
Negdje sam pročitala da si kao mala htjela biti plesačica. Radiš li ili imaš u planu raditi neku kolekciju koja bi se mogla vidjeti na, primjerice, performansu suvremenog plesa ili u nekom sličnom kontekstu?
Patrizia: Ples obožavam, “Die Klage der Kaiserin” koreografkinje Pine Bausch mi je savršenstvo.
Tijekom studija surađivala sam sa studentima roterdamske plesne akademije i napravila nekoliko kostimografija. Rado bih ponovila to iskustvo.
Možeš li napraviti neku usporedbu svog uspjeha, kako strukovnog tako i komercijalnog, u Hrvatskoj i Nizozemskoj u kojoj si studirala i živjela?
Patrizia: U strukovnom smislu u Nizozemskoj sam dobila apsolutno priznanje, diplomirala sam Cum Laude, diplomski rad bio je nominiran za nagradu Akademije, prošla sam strogu selekciju i postala članom Dutch Fashion Faundationa, izlagala na svim strukovnim manifestacijama poput Dutch Design Weeka i Amsterdam International Fashion Weeka. Ne mogu govoriti o komercijalnom uspjehu jer sam radila isključivo unikatne komade za ciljanu publiku koji su se prodavali u galerijama. To su idejno, izvedbeno i po visini cijene elitni proizvodi. Tek po povratku u Hrvatsku krenula je proizvodnja aksesoara, to su “komercijalne izvedenice” ovih unikatnih preteča. Ako je suditi po tome koji dizajneri uživaju komercijalni uspjeh u Hrvatskoj, Aleksandra Dojčinović ili Elfsi, onda se ne mogu nadati da će moj dizajn prepoznati šire mase. U strukovnom smislu sam priznata u Hrvatskoj i imam svoj status.
* Komercijalna serija torbi “Hommage a Remington”
Koliko si uopće prisutna na toj domaćoj sceni i jesi li sad konstantno bazirana na Zagreb, i kako ide taj prodajni segment tvojih produkata na ovom hrvatskom, točnije zagrebačkom tržištu?
Vratila sam se u Zagreb prije dvije godine nakon deset godina izbivanja. Trenutno za prodaju radim samo torbe pod nazivom „Hommage a Remington buy doxycycline, purchase zithromax “. Ovu seriju torbi počela sam raditi prije godinu i pol dana. Ideja je bila da artističke modele, unikate, koji imaju ugrađenu cijelu tipkovnicu pisaće mašine, pojednostavim u smislu funkcionalnosti i dostupnosti široj publici. Reakciju su pozitivne, a što se prodaje tiče, torbe se bolje prodaju u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Da sam orijentirana samo na domaće tržište, imala bih tek za preživljavanje.
* Metamorfodion , torba od dijelova harmonike
Znamo da je u Hrvatskoj pričati o modnoj industriji bespredmetno, no čini se da je sve više nekih mladih kvalitetnih imena koja se posredstvom interneta i brzine samopromocije nameću kao vodeći akteri domaće scene. Poznaješ li hrvatsku suvremenu modnu scenu, postoje li neka imena hrvatske modne, eksperimentalne i dizajnerske scene koja bi izdvojila, čiji rad ti je zanimljiv?
Moram priznati da ne pratim baš hrvatsku, ali niti svjetsku modnu scenu. Više pratim novosti na području produkt-dizajna. Kod nas mi se sviđa što rade: Kvadra, Grupa, Manufakturist, Numen/ForUse… i obožavam zeku od Little Horsea and Baby Beuys. Nizozemska ima odličan produkt- dizajn, često navratim na stranicu Akademije za dizajn u Eindhovenu, a od dizajnerice Helle Jongerius voljela bih imati sve!
* Filigrane-robe de collant, odjevni predmeti koji formom podsjećaju na najlonke
* Indigo
Koji su ti daljnji planovi, imaš li nekih važnih friških novosti?
U glavi mi se neprestano roje nove ideje, bojim se da mi ovaj život neće biti dovoljan da ih sve realiziram.
Kao prvo, nastavit ću dizajnirati torbe, ideju pisaćih mašina razvijat ću dalje idejno i tehnički. Početnu ideju planiram modificirati i proširiti, a postojeći naziv kolekcije “Hommage a Remington”zadržat će se do kraja ove godine, a onda kreće priča novog naziva. Plan mi je u nekoliko idućih godina od produkcije torbi napraviti financijsku bazu koja će mi omogućiti da se nesmetano bavim umjetničkim projektima, idejama koje već neko vrijeme zapisujem u bilježnicu, a imam ih puno.
* Cipele i prsten s ključićem za navijanje
* Bočica za parfem Chanel 5
* Filigrane-robe de collant, odjevni predmeti koji formom podsjećaju na najlonke
* Filigrane-robe de collant, haljina od najlon čarapa
* Proces izrade “Remingtonke”
* Bilboard na križanju Držićeve i Branimirove ulice
