Prije pet godina, 2008., Kina je bila u središtu hranidbenog skandala. Ni manje ni više nego 300.000 novorođene djece otrovano je mlijekom u prahu koje je bilo dostupno na kineskom tržištu. Mlijeko, koje su proizvodile kineske korporacije, bilo je kontaminirano melaminom, sintetskom tvari koja je smjesi povećavala količinu proteina samo na razini postotka, bez hranidbene vrijednosti. Rezultat takvog kemijskog inženjeringa bio je šestoro umrle djece, a gotovo sva djeca, koja su mlijeko konzumirala, osjećala su mučninu ili su dobila bubrežne kamence. Uključenost kineske vlade u taj monstruozni čin, točnije potkupljivanje državnih inspektora da ne odaju javnosti tajne o tome što se događa u laboratorijima korporacija, pokazalo je pravu cijenu ljudskog života u toj zemlji.
Da život u Kini nije bezbrižan ni za djecu ni za obitelji, jasno je još od uvođenja politike jednog djeteta, unatrag 35 godina. Ljudska se prava krše naveliko, a slobode govora, a kamoli umjetničkog izražavanja, koje dotičnu vlast dovode u pitanje, nepoznanica su.
O cenzuri podosta zna i trenutačni umjetnički superstar, Ai Weiwei, nakon što ga je kineska vlast 2011. zatvorenog držala 80 dana. Njegov umjetnički modus, unatoč čestim omaškama unutar svijeta show-bussinessa, ostaje socijalno-politički angažiran. Nažalost, samo deklarativno.
Pet godina nakon spomenutog skandala, godine 2013., Weiwei se odlučuje obračunati s mlijekom, djecom i kineskim statusom quo iznova. Njegova nova izložba pod nazivom “Baby Formula” potpuno je isprobani koncept koji moralizira nad kineskom politikom, ne dajući prave odgovore, a bogme ni ne postavljajući prava pitanja.
Weiwei se odlučuje za jednu posve anakronu metodu, izlažući 1800 konzervi mlijeka u prahu od kojih formira mapu Kine. Zvuči poznato? Warholov epigon, blago rečeno, objašnjava tu jasnu asocijaciju činjenicom da je na kineski teritorij nemoguće uvesti ili i njega iznijeti više od dvije konzerve mlijeka, no ako se konzerve klasificiraju kao umjetnička instalacija, onda prolazi i nekoliko tisuća. Vrlo konotativnu mapu nadopunjuje posterima ambalaža mlijeka na koje aplicira poruke koje su na njegov twitter račun na dotičnu temu twittali sljedbenici.
Poruke poput: “Ovo je nerazumno i nevjerničko društvo,” ili: “Lakše je kontrolirati majčino mlijeko, nego kravlje mlijeko,” realiziraju se na razini univerzalne afirmativnosti, ali njihovo je značenje isprazno. Opet tehnika koja previše u pamćenje priziva i Lichtensteina i grafiku 60-ih. Dakle, osim što Weiwei s temom kasni pet godina, vizualno kasni pedeset godina, u potpunosti aproprirajući tehnike pop-arta.
Kao platformu za svoju političku akciju Weiwei odabire Singapur, državu u kojoj se skandali ne mogu dogoditi (ili barem ne izlaze na vidjelo). Za prekid šutnje odabire hermetični prostor privatne galerije gdje njegovu političku akciju može vidjeti i nad njom kontemplirati samo umjetnička elita.
Singapur kao mjesto kritičkog diskursa Ai Weiweija potpuni je paradoks. Da, možda je nemoguće da se dogodi nešto što bi ugrozilo živote privilegiranih Singapuraca. Kontrola standarda kvalitete života teško se da ugroziti. No, riječ je o poprilično hijerarhiziranom društvu snažne rasne segregacije gdje se na samom dnu nalazi indijsko stanovništvo. Uz život u substandardnim uvjetima i iscrpljujuće poslove ni za kakvu naknadu, za Indijce ne postoji socijalna država Singapur. S druge strane, Singapur je strogo kontrolirana zemlja u kojoj svaka vrsta javne kritike ili same primisli na pobunu biva sankcionirana. Aktivistička umjetnička praksa, koja tematizira singapursko stanje uma, ne postoji.
Stoga, “aktivistička” praksa, koja ne kritizira Singapur, jedina je moguća stvarnost. Kada Weiwei moralizira nad kineskim skandalom od prije pet godina, bez da iole šilji oštricu djelovanja, onda je jasno da je riječ o kritici Kine iz pozicije Singapura. A Weiwei je samo brand koji “jamči” ispravnost poruke.
U konačnici, Weiweijevo slaganje konzervi nije ništa drugo doli simplistička ilustracija vijesti. Njegov umjetnički čin ne zahtijeva niti kognitivni angažman niti poziva na političku akciju, već samo stvara praznu iteraciju odobravanja u zemlji koja je epitoma moralne ispravnosti u javnoj domeni.
Weiwei zna da ćemo se svi složiti kako je ono što je Kina učinila nedopustivo i neoprostivo, lamentirati nad činjenicama oko kineske politike, popiti koju čašu vina i ubrzo se prepustiti zaboravu svakodnevnice koja nas okružuje. Pitanje je samo čemu služi korektni aktivizam?
fotografije: Petra Tomljanović i Miro Roman
