Prošloga je tjedna u zagrebačkoj Galeriji Forum otvorena izložba Na granici slikara Josipa Tirića. Riječ je o autoru rođenom 1982., koji pripada – kako se navodi u predgovoru izložbi – “generaciji slikara koja se po uzoru na njemačke neoekspresioniste iz 1980-ih i leipziško drezdensku školu iz 1990-ih i 2000-ih okrenula figuraciji. Njegove slike se ističu snažnom ekspresivnošću, a sama tematika sugerira ratove, odnosno varijacije na temu ljudskih sukoba. Njegova se ishodišta mogu naći i u povijesnom ekspresionizmu. (…) Kao dosljedan sljedbenik ekspresionizma on slika Krležin ‘plameni vjetar’ i ‘krvavi talas’, kaotično i tjeskobno stanje jednog uma koji ne vidi nikakvo rješenje niti izlaz iz pozicije u kojoj se nalazi, osim apsolutne destrukcije svijeta, pa i sebe u njemu. Tu je možda dolazak na granicu iz naslova – granicu razuma, prikazivačkog smisla ili estetike.”
Povodom aktualne izložbe, s Josipom smo kratko porazgovarali o predstavljenim radovima!
*Josip Tirić: Renoir sa puškom , 120x100cm, ulje na platnu
► Koje radove predstavljaš na izložbi u Galeriji Forum?
Josip Tirić: Izlažem radove nastale zadnjih godinu-godinu i pol. Voditelj Galerije Forum, Feđa Gavrilović, i ja izabrali smo deset slika različitih formata.
► U tvojim radovima nameće se poveznica s ekspresionizmom. Osim formalnoga, postoji li i ideološka poveznica s povijesnim ekspresionizmom?
Josip Tirić: O povijesnoj i likovnoj poveznici s ekspresionizmom od vremena Prvog svjetskog rata do postmodernog njemačkog neoekspresionizma 70-ih i 80-ih piše u tekstu predgovora sam kustos, Feđa Gavrilović. Ono što se podrazumijeva pod ekspresionističkim slikarstvom 20. stoljeća vrlo je širok i slojevit pojam zato što se na različite načine manifestira(o) na društvene i duhovne kontekste u kojima nastaje (u Njemačkoj, Austriji ili Francuskoj)… Neki su izrazi mom senzibilitetu vrlo bliski, poput Chaima Soutinea ili Markusa Lupertza, iako se moj “ekspresionizam” ne naslanja na ekspresionizme ili teorije ovih ili nekih drugih umjetnika, nego je rezultat mog odnosa prema slikarstvu, prije svega prema boji i svemu što imam potrebu bojom izraziti kada slikam, a uvijek je, naravno, u nekom odnosu prema onome gdje živim, i onome što me okružuje i potiče.
*Josip Tirić: Kiš/Giacometti, 120×100 cm, ulje na platnu
► Tematika ovih slika, kako se navodi u najavi izložbe, okreće se oko ljudskih sukoba i njihovih posljedica, pa čak se i naziv izložbe – Na granici – može povezati s aktualnim migracijama i granicama kao simptomima mnogo šire društveno-političke krize. Može li se u odabiru ovih motiva prepoznati i neka općenitija analiza kolektivnog stanja suvremenosti?
Josip Tirić: Iako živimo u vremenu izrazitog vizualnog (napose virtualnog) komuniciranja, priroda slikarskog medija na način na koji se ja izražavam još uvijek je “tiha”, i njezina analiza društvenog, političkog ili duhovnog konteksta nema angažman kakav se možda sugerira u pitanju. Kada bi slikarstvo imalo takav utjecaj, sigurno bismo mi, slikari, u tom pogledu više uradili. Rekao bih da ta težnja donekle djeluje kroz unutarnji aktivizam. Naravno, elementi koje spominješ prepoznaju se na mojim slikama, to su motivi svijeta u kojemu živimo, u kojemu granice asociraju na nepoznate (ne)mogućnosti, nerazjašnjenost i nedorečenost politika Istoka i Zapada, zagonetnost o tome kako će sve konačno eskalirati, ide li se, i kamo, te kako ustvari objektivno sagledati situacije kroz načine na koje nam se predstavljaju… U odabiru motiva, dakako, prepoznaje se ono što se može na nekoj kolektivnoj razini tumačiti jer se tiče šireg društva…
*Josip Tirić: Ured za izvanredne situacije, 160x140cm, ulje na platnu; Obećana zemlja 2, 200×150 cm, ulje na platnu
Izložbu Na granici u Galeriji Forum možete pogledati do 22. prosinca.
Slika je i predmet u svojoj fizikalnosti i dvodimenzionalnosti, zavodljivi fetiš, kao i roba na tržištu, ali i izuzetno važan segment kaledeoskopa vizualne kulture izrazito dugoga niza trajanja. Poput specifičnoga mikro-dijela multi-slikovnoga mozaika svih slika uopće; od one na zidu spavaće sobe, do slika spiralne galaksije koju možemo naslutiti tek optičkim alatima – ovisno gledamo li s ove ili one strane teleskopa. Mi gledamo i projiciramo ocean nesvjesnoga u slike, ali i one nešto rade nama na vertikalnoj ravni – prostor – oblik – vrijeme – stabla koje ima korijenje u zemlji čovjekove podsvijesti, a grane u nebu ljudske imaginacije. Slika je i predmet i prirodna čarolija, uglavnom primamljive iluzije čiji nas izgled vara, a u koju i dalje vjerujemo, iako znamo da sve to još nije posve istinito. Stoga jer nam se u mozgu pale isti oni sklopovi na pravu kao i na krivu sliku, na iskustvenu i prostornu proizvedenu osobnom ja-formom, kao i na perspektivnu koja izgleda kao da je prostorna, a o čemu nam nešto više mogu reći istraživanja o zrcalnim neuronima; i u čimpanze i u čovjeka. S toga aspekta u carstvu iluzije slika je uvijek i svojevrsna prijevara. Takav je doživljaj slike: od renesanse camere-obscure, analogne štafelajne slike, istovjetan u čaroliji snopa svjetlosti iz filmskoga projektora projiciranoj na bijelo platno ekrana, do nadasve čudesnoga doživljaja posve virtualnih slika digitalne galaksije gdje se miješaju stvarno i nestvarno. Josip Tirić je slikar. Slikar je po bitnosti i po sebi. To se izražava u načinu slikanja, gdje se ekspresija življenja usmjerena iznutra prema vani, stapa sa ekspresijom slike kao totalnoga ekrana u mjerilu: od povijesnoga ekspresionizma do post-ekspresionizama današnjeg informatičkoga i informacijskoga doba, uz odjeke zrcalnih slika koje najbolje vidimo u ogledalu ili na fotografiji – zaustavljenoj slici. Tirićeve slike ostvarene su izrazitom psihološkom skalom: duh – duša – duševnost. Bolećivo su emotivne, teške i izrazito melankolične. Melankolija je ovdje stanje duha i njegova planeta Saturna, poput čuvene Dürerove Melankolije I, koja čovjeka sapinje, a ujedno mišlju i tugom oplemenjuje, što je povezano i s četiri antička filozofska elementa, ali i četiri ljudske tekućine od kojih je jedna crna žuč (vidi: Kilibansky, Panofsky, Saxl, Saturn i melankolija, 1964).
1512650_835802619797509_6902060084990706444_n
Kada gledamo Tirićeve slike vidimo ekspresiju violetnoga koja se proteže cijelim autorovim purpurnim krugom na svjetlo-tamnoj ljestvici, zapravo, iste boje – poput autorskoga slikarskoga traga u našem post-tranzicijskom prostoru i vremenu. Stoga su Josipove slike s onu stranu svake ideologije – humanistički zapis mladoga slikara – koji ju razotkriva istim onim sredstvima, ovdje, umjetnosti, od koje su stvorene. Slike prikazuju interijere i eksterijere u kojima se isprepliću znakovno, stvarno i imaginarno; ujedno opće, pokatkada univerzalno, ali uvijek osobno viđenje stvarnosti, koju svaki dan, dan za danom, živimo. Sve je isprepleteno nenametljivim vizualnim analogijama. Olovni pruski vojnik sa šljemom i tipičnim brkovima i lik s gas maskom, nad kojima bdije ptica mudrosti izletjela iz pejzaža – slike – u sobi – u slici; djeca u noći obasjanom mjesečinom (prva četvrt) i okruglom lampom, kao i ekranom s ovu stranu prozora; totalni božanski pejzaž s Trabantom i čovjek u maskirnoj uniformi iza slikarskih rešetaka ispod vulkana u pozadini; žena koja briše suze i nos maramicom ispred srušene kuće, reklamna slika s bijelim zubima sa skijanja, kao i slijepa pionirka s crvenim i žutim i plavim petokrakama koje padaju… Mnogo je analogija i poveznica sa simbolima vremena. Naravno, različita je zapadna i istočna melankolija, ona sjevernjačka i ona južnjačka, kao i ona koja je intimna i posve osobna – simptom bolesnoga društva i duha vremena.
* Vizkulturin projekt “Vizkulturiranje društva, 2018.” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
