Mozak koji ne prestaje stvarati

Osim što je karizmatična, marljiva, pomalo samozatajna i ekstremno originalna, umjetnica s hrvatske street-art scene OKO dobitnica je nagrade za najbolja djela na 31. salonu mladih, bijenalnoj izložbi radova mladih hrvatskih umjetnika.

S OKO smo odlučili popričati neposredno prije njezinog odlaska u Leipzig gdje će sudjelovati u programu ”One-sided Story”, što je ujedno bila i nagrada na Salonu mladih. Kakvi su joj planovi za budućnost, zašto uvijek pokriva lice kada je netko fotografira te kako je ljubav prema umjetnosti uopće započela, možete pročitati u razgovoru u nastavku.

OKO - fotografija Maja Bosnić
foto: Maja Bosnić

Postigla si veliku reputaciju na hrvatskoj pa i europskoj street-art sceni. Kada si tek krenula s ukrašavanjem gradskih površina na najfrekventnijim mjestima, jesi li pomislila da će sve to otići toliko daleko da, eto, danas tvoje radove prodaju galerije svjetskih metropola?

OKO: Kada sam upisala likovnu akademiju, imala sam neke vizije i očekivanja od te institucije i, kako to obično biva, čim dotakneš svog idola, uništiš mu sav sjaj pa je tako bilo i meni. Brzo sam se „naljutila“ na akademiju, nije mi dobro sjelo čitavo to čudno i sporo razglabanje o umjetnosti, prijavljivanja na projekte i galerije i sve te komisije. U tom trenutku života sam jednostavno imala previše energije i bila preubrzana da bih dopustila da sve to skupa ide tako sporo pa je krenulo samostalno i vani. Sloboda koju imaš vani, to je meni to! Nema dugotrajnih razglabanja o artu (osim onih koja vodiš sam sa sobom dok crtaš rad). Jesam li mislila da će sve to doći dovde? Nisam. Nisam pretjerano niti mislila, samo sam radila. Rad je bitniji od rezultata. Proces, koji prolaziš dok smiruješ milijune misli koje ti prolaze kroz glavu pokušavajući se koncentrirati, izvući savršenu ravnu liniju na crtežu, definitivno pomaže, vjerojatno je kao neki čudan oblik meditacije. Kamo će sve ovo otići dalje, vidjet ćemo! Za sada me prvo čeka diploma, a kasnije London. Ono što sam kroz ovih par godina primijetila i naučila o sebi – jest da meni umjetnost nije nešto usput, nije mi posao ili hobi, to je TO, što se mene tiče. Čitave dane crtam ili slikam, ako ne produciram fizički, onda mi misli produciraju nove ideje u glavi, tako da zapravo proces nikad nije gotov i nema „radnog vemena“, vjerojatno zato i nemam odvojen atelje od prostora u kojem živim, već mi je krevet udaljen od stola za crtanje i štafelaja za slike tek par metara. Nikad ne znaš kad će te udariti kreativna energija i poriv za radom.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od „street-arta“?

OKO: U Hrvatskoj se ne može živjeti od street-arta i često mi je to pitanje zapravo smiješno jer me stalno i kontinuirano svi stavljaju u tu kategoriju. Nema tu neke određene kategorije, živi se od ilustracija i slika zapravo.

Misliš li da bi ovdje mogla živjeti od onoga što radiš, a da svoje radove ne prodaješ / izlažeš vani?

OKO: Mogla bih živjeti od prodaje u Hrvatskoj, ali uvijek je dobro imati globalno tržište jer mislim da smo dosta maleni i brzo možeš dosaditi ljudima. Globetrotter – to je rješenje za zaradu, za život, a i za sreću ako mene pitaš.

Kako je uopće krenula ideja s čovjekolikim životinjama?

OKO: Pa provela sam gotovo čitavo djetinjstvo kod bake na selu. Tamo si stalno okružen životinjama, komuniciraš s njima i razumijete se, to je jedan predivan osjećaj povezanosti. Često mi se čini da u ljudima vidim odlike nekih životinja ili obrnuto. I znam zezati svoje prijatelje da su „duhovne“ životinje neke vrste pa ih onda kao takve i nacrtam. Krenulo je u mojoj glavi, završilo u/na glavama mojih prijatelja jer su sami sebi počeli pronalaziti duhovne životinje i onda je na meni samo da je „vidim“ i nacrtam da bude vidljiva i njima.

Jednom si izjavila da si prepuna ideja o tome kako bi i na koji način riješila prostor određene galerije. Jesi li ostvarila već nešto po tom pitanju?

OKO:Mozak mi ne prestaje raditi (zato i imam tetovažu: „brain that wouldn’t die“), ali volim doći u neki prostor i vidjeti ga, osjetiti ga i onda, po nekom porivu iznutra, stvoriti nešto za taj prostor… ne nasilno „staviti“ svoje crteže, već da sve skupa bude neka harmonija. Tako je Bačva u HDLU-u bila idealna za Šamane i, da sam imala više prostora, vjerojatno bih ih nacrtala čitav niz. MSU je bio idealan za interaktivnu instalaciju/crtež jer je nekako pravilan, a opet ima veliku prolaznost ljudi. Lauba tek slijedi – vidjet ćemo šta je idealno za nju.

Koji su tvoji street-art favoriti, hrvatski i svjetski?

OKO: U Hrvatskoj definitivno Filjio/Puma 34, a svjetski… Nekako oduvijek cijenim Barryja Mcgeea i Swoon, jer oboje rade strahovito precizno i koncentrirano – vidi se ta neka količina rada koja onda donosi težinu i kvalitetu.

Zašto na velikoj većini svojih fotografija zaklanjaš lice / kriješ identitet? Ne misliš li da je Hrvatska (umjetnička) scena premalena pa da zapravo svi znaju tko je točno OKO te da tipično skrivanje identiteta uličnog umjetnika nema smisla? Je li to više neka vrst potpisa i stava?

OKO: Zašto skrivam lice i je li to u ovakvoj malenoj sredini besmisleno? Pa teoretski jest, ako se tako gleda na to, ali meni je to bitno. Mislim da ima nešto u ljudskom pogledu što je moćno i ne želim to dijeliti sa svima. Jednako kao što mi je često neugodno ili sam sramežljiva (iako više djelujem hladna ili distancirana), ali mi takvo „skrivanje“ kupuje privatni prostor jer ljudi, iako su sigurni da sam ja OKO, često mi neće prići i komentirati nešto jer ne žele ispasti glupavi ako slučajno nisam ta neka OKO. Ako ništa drugo, barem mi to „skrivanje“ osigurava da se za mnom na ulici nitko ne dere ili dobacuje. Osobni mir – neprocjenjiva stvar.

foto: Lana Cavar

Nedavno si ostvarila suradnju sa studiom 3LHD, na projektu izvedbe tvojih ilustracija “Boshkarin” u sobama na njihovom novom projektu apartmanskog naselja Amarin u Rovinju? Kakvo ti je bilo iskustvo surađivati s arhitektima, kako je došlo do te suradnje i što misliš o činjenici da nešto što se inicijalno zove „street-art“ sada ulazi u izrežirani interijer izdizajniranog korporativnog prostora?

OKO: Suradnja s 3LHD-om – novo i dobro iskustvo. Kontaktirala me Lana Cavar i našli smo se svi na sastanku kod njih u uredu, svatko je iznio svoj dio ideje i poklopili smo se. Kakav je osjećaj raditi s nekim toliko profesionalnim i na projektu koji je većih razmjera? Pa predivan, moram priznati. Nisam zabušant i cijenim rad. Najviše me zapravo nerviraju pretjerane besmislene konverzacije i blebetanje u prazno. Volim konkretan rad, konkretna pitanja i konkretne odgovore. Kad svatko zna svoj dio posla i odrađuje ga vrhunski, onda čitava stvar dobiva taj neki viši nivo, a oni su definitivno profesionalci. Kakvo je moje mišljenje o tome da street art prelazi na komercijalne projekte? Pa moj stav je da ja crtam i slikam, rastem kao osoba i trebam konstantno nove izazove inače ću umrijeti od dosade, tako da je pojam da je rad na „komercijalnim projektima“ izdaja, mišljenje za tamo neke druge ljude. Ne radim ove stvari zbog novca (on je samo pozitivna stvar koja slijedi taj rad), ali radim zato jer to volim, a projekti na kojima radim su sve zahtjevniji, što je odlično za samorazvoj. Jedino čemu se nadam je da u životu neću stati na nekom nivou, već samo raditi nove i nove stvari.

Najveći je problem, na koji često nailazim s „kolegama umjetnicima“, stav da nešto nije art ako je u službi komercijalne „stvari“ ili ako je proizvod. Dugo sam razmišljala o tome, šta sam ja uopće… artist, dizajner, crtač, živo biće, što god… i jedan od mentora na fakultetu mi je dao odličan odgovor na to pitanje i zapravo mi pomogao. Odgovor je bio: „Imaš toliko kapaciteta za rad i imaš toliko kapaciteta raditi različite stvari. Ne misli, samo radi! Radi sve što ti se čini interesantnim i što te veseli. Ne misli gdje će drugi to svrstati.“ I od tad pokušavam ne promišljati previše o kategorijama, već samo raditi ono što volim. Za sad mi ide ok.

Ove si godine prvi put izlagala u MSU-u, odnosno na izložbi [email protected]? Koliko je tebi kao autoru bilo važno što si prošla selekciju i izlagala u toj instituciji?

OKO: Prvi put sam izlagala u MSU-u, i to s kolegom Goldom, i mislim da nam je to bilo dobro iskustvo. Čudno je raditi s ljudima koji zapravo rade tvoj posao (tehničari i slični) jer si sam naučio sve pripremati – one man band – i sad najednom imaš ljude koji ti mogu pomoći oko svega i to ne samo pomoći, već to rade umjesto tebe. Prvo mi je bilo malo neugodno i čudno, vjerojatno se čovjek treba naviknuti na određene institucije, određen standard i to je ok. Kad sam bila „mala“, mislila sam da neću izlagati u muzejima jer mrzim taj čitav jedan papirnati prijavni dio i sva ta neka „nepotrebna razglabanja oko ničeg“ dio. Ali vjerojatno i ja rastem pa možda jednom naučim pošteno popuniti prijavnicu. Koliko mi je bilo važno proći selekciju? Pa bilo je. Iskreno, bilo mi je važno izložiti nešto u muzeju jer sam zapravo htjela da moja mama i moj brat dođu u muzej i da vide moj rad. Ne toliko rad, koliko rad u muzeju. Vjerujem da tipičnoj „normalnoj“ osobi nije uvijek lako shvatiti da imaš nekog kraj sebe tko nikako ne slijedi zadane regule, pogotovo kad živiš u Hrvatskoj, i iskustvo gdje moja mama dolazi u neki tamo osvijetljeni MSU gdje je sve nekako tip-top, njoj je više nekakav glupavi dokaz da se ne mora bojati za svoju kćer, da na bliži način shvati da je biti artist isto legitimna profesija, a ne neka boemska iluzija o osobi koja spava u kutiji od kartona i vuče se po cesti u dronjcima. Eto, iskreno, zato mi je bilo bitno izložiti nešto unutra.

Jesenas si na Salonu mladih osvojila glavnu nagradu, odnosno podijelila je s Igorom Rufom. Nagrada je bila odlazak na jednomjesečnu rezidenciju u Lepizig na koju krećeš ovih dana. Kakva je bila tvoja reakcija kad si saznala da si „pobijedila“ i što to očekuješ od Leipziga?

OKO: Nagrada na Salonu mladih bila je ugodno iznaneđenje jer sam u čitavom procesu (zaboravljiva kakva jesam) uopće zaboravila da Salon mladih dodjeljuje nagradu. Samo sam htjela crtati, stajati na toj skeli i crtati. Kad su mi javili da sam dobila nagradu, bilo mi je čudno. Nemam pojma, čudan je osjećaj kad nešto crtaš i radiš to jer moraš, jer ti to donosi mir, i onda ispadne da tvoje neke sulude misli i emocije, koje proživljavaš dok rišeš to svoje „čudovište“, dobiju neki oblik ili značenje koje je ljudima oko tebe ili zanimljvo ili lijepo.

U Njemačku idem sad za par dana, Igor Ruf je već tamo i za neka tri tjedna postavljamo tamo izložbu, ali kako imam kaos oko sebe i stalno nove i nove i nove poslove, odlučila sam ići tamo na samo 2 tjedna. Na neki čudan način idem tamo na odmor, koliko god to glupo zvučalo. Koncentrirat ću se samo na jednu stvar, a to je da izvedem neki rad koji će biti na izložbi, a ostalo vrijeme ću vjerojatno skejtati okolo po gradu i proučavati ga: neka nova sredina, samoća i neke nove misli. To uvijek donosi neki novi „level up“ u glavi. Kad se vratim od tamo, javit ću vam kako mi je bilo.

foto: Damir Žižić

Crtaš li još „ilegalno“, odnosno na mjestima na kojima se zakonski to ne smije?

OKO: Pa zapravo da, ali su stvari manje, a imam još hrpu ručno crtanih „postera“ koje nisam zalijepila već skoro godinu dana. Ljudi su mi nametnuli osjećaj da sam ja street-artist i da ja sad moram lijepiti ili crtati na cesti. Kako nikad nisam baš bila osoba koja podliježe autoritetu ili nekim odredbama, stvorio mi se neki prirodni bunt protiv toga, iako sam rekla i ponovit ću još jednom: nikad neću prestati crtati na cesti. Nikad! Jer je meni to iskreno i radim to zato jer to volim – osjećaj crtanja vani i slobodu komunikacije s okolinom koju to donosi. Samo što ću, kao i sve, to raditi onim tempom i pod onim uvjetima koji meni odgovaraju, a ne prema komentarima i očekivanjima drugih.

Kako gledaš na suvremenu umjetničku scenu u Hrvatskoj?

OKO: Hrvatska umjetnička scena? Ne znam, pokušavam ne misliti o tome. Mislim da je svaka mala scena, ako je zatvorena sama u sebe, otrovna, počne si biti prebitna i počne biti preisključiva. Sve je ovo simbioza, čitav svijet, i zato meni odgovara raditi sve i zapravo bih voljela da je češća i jača suradnja između, recimo, dizajnera, produkt dizajnera, umjetnika i svih kreativnih ili nekreativnih zanimanja. Ima nešto svježe u pogledu osobe koja se bavi nečim potpuno drugačijim od tebe. Tko zna, voljela bih pokušati oslikati ili izvesti ilustraciju za automobil, kišobran, šalice, tanjure, cipele, naočale, tramvaj, avion… Zanimaju me ti novi izazovi jer se moraš potpuno izbaciti iz svog ugodnog i predvidivog pogleda u neki novi, potpuno neugodan i nesiguran, a to je trenutak kad ti mozak, kreativnost i srce najbolje rade.

foto: Maja Bosnić

Kako gledaš na činjenicu da postoje određene umjetničke struje koje na street-art gledaju kao na precijenjenu nišu suvremene umjetnosti, kako konceptualno tako i novčano?

OKO: Naučila sam kroz vrijeme da ne slušam niti ne gledam ništa negativno, da pokušavam oko sebe blokirati i negativne misli i negativne ljude i negativne komentare. Negativizam se, nažalost, najčešće svodi na zlobne komentare iz vlastitih nesigurnosti, frustracija ili nesreće, a rijetko zapravo iz logičnog, inteligentnog zaključka temeljenog na činjenicama gdje je onda taj komentar samo nešto što ti može pomoći da se vratiš, ako si krenuo krivim putem, ili da popraviš na sebi nešto što ima potencijala postati nešto loše, ali, nažalost, konstruktivna kritika je zapravo samo najčešće zamijenjena zlobnim komentarima koji se pokušavaju sakriti pod sarkazmom.

Postaje li umjetnik, kada reklamira veliki svjetski brand odjeće, svojevrsni celebrity koji na taj način donekle „prodaje“ svoj lik velikom brendu?

OKO: Pa mislim da umjetnik može prodati svoj lik nekom brandu i ne smatram to nečim lošim. Ne znam otkud ta romantična ideja da umjetnik može ostati dosljedan i iskren samo ako je „gladan i žedan“.

Za mene nikad umjetničko djelo nije bilo moguće odvojiti od umjetnika koji ga je stvorio i, ako je umjetničko djelo dobro, a umjetnik neki „loš“ čovjek, meni automatski i njegovo djelo gubi na snazi jer mislim da smo mi kao mi, naše misli, a ne samo djela – neka vrsta umjetničke tvornice, nešto što ne prestaje raditi do trenutka naše smrti, a onda su formula… Umjetnik stvara neko svoje djelo koje predstavlja njegove misli, a onda neki brand prikazuje tog umjetnika kao nekog tko podržava njihov proizvod – ima smisla. Mislim da je veća odgovornost na samom umjetniku da iskreno, prema sebi, bira koje proizvode će reklamirati i iza čega se neće sramiti stajati, a to ne može znati nitko osim možda samog umjetnika i par njemu najbližih ljudi koji ga istinski poznaju.

Spomenula si London kao neku buduću destinaciju za trajniji boravak? Koja je priča s tim? Zašto baš London?

OKO: Da, London. Pa dosta putujem u zadnjih par godina i na neki način tražim grad u kojem želim živjeti. Nema tu puno filozofije, ide se po čistom feelingu… Bila sam već par puta u Londonu i svaki put ostajem sve duže. Par puta do sada sam mislila da je to to, da ostajem tamo, ali sam shvatila da nisam završila akademiju, da nisam napravila neke izložbe ovdje… Ne želim ostavljati neke repove koji te zapravo uvijek vuku nazad. No sad je nekako idealno vrijeme za to: Salon mladih i MSU su iza mene, pa Lauba (u planovima), obraniti MA diplomski ispit na Animaciji i novim medijima, odraditi još par festivala po čitavoj Hrvatskoj i susjedstvu (po Balkanu) i nakon toga… pakirat kofere i put pod noge!

London mi je ok jer imam dobre prijatelje tamo, na neki način zamjensku obitelj, pa je i startna pozicija odmah malo lakša jer nisi potpuno sam u gradu koji nije tvoj. A zašto baš London… ima tu neku živu energiju, dovoljno je brz u nekim trenutcima da nemam buku u glavi, već kao da se takt grada i moj misaoni takt poslože pa nastane harmonija… Ne znam kako to točno objasniti… Kada si u okolini koja je za tebe prespora, onda ti je u glavi konstantna buka jer proizvodiš previše informacija unutar sebe, a kad je grad velik, ubrzan, živ ili šta god, kao da poništi tvoju unutarnju buku i ironijom stvari te zapravo smiri i omogući ti da još bolje i koncentriranije radiš. Kako će proći to čitavo iskustvo? Vidjet ćemo… A hoće li London biti krajnja stanica? Ne bih rekla. Meni je postalo teško biti na jednom mjestu duže od tri, četiri mjeseca. Nekako mislim – kad jednom kreneš, teško se zaustaviti.

Koliko će to sve trajati? Isto ćemo vidjeti… :D.