Ponedjeljkom predstavljamo autorske projekte i radove iz sfere suvremenih vizualnih umjetnosti
Stanko Ivanković – ‘Mrak muzeja’
Noć… Tama… Jednostavno mrak, ono je vrijeme kad nema svjetla i kad sve treperi i živi jednim novim ritmom i osjećajem. Duge sjene i duboki utori u prostoru… Osjećaj koji nameće oprez dodaje tim sjenama, tunelima ili posve običnim zidovima, naznake tamnih virova koji bezglasno gutaju sve što im se našlo u blizini pa tako i smislove svega onoga što je za dnevnog svjetla pjevalo bezazlenošću ili čak besmislenošću… Sve to najednom progovara velikim očima neizvjesnosti i zadobiva svoj konačni, pa makar i drugi, posve drugi smisao, nerijetko snažniji i upečatljiviji nego li ga je ta ista stvar, taj isti predmet, ili ta ista pojava imala za dnevnog sjaja.
Isto je tako i sa umjetničkim djelima, ili uopće djelima ljudskih ruku izloženima u nekom muzeju. Jedan komad starinskog namještaja, odjeće ili bilo kakav nekad važan upotrebni predmet osvijetljen tamom pretvara sa nerijetko u sumnjivu priliku, u utvaru što se ukipila na jednom mjestu negdje u dubokom hodniku, dok s nje ne siđe naš upitan pogled, a ona nastavi bešumnim korakom živjeti svoju tajnu namjeru.
A sa umjetničkim djelima, skulpturama, slikama, instalacijama još je zagonetnija ta igra noćnog ili dvostrukog života predmeta. Pritom se ne izobličuju samo vanjske linije i gabariti predmeta-pojava, već im se nerijetko značajno mijenja sam karakter i priroda, a po meni umjetnine tada kao i ljudi konačno u intimi takvog oskudnog, plavoljubičastocrnog osvjetljenja pristaju biti ono što jesu… ono što su i ranije bile a krile su to vješto i od samih svojih napravitelja, majstora… Baš upravo kao što je dio svoje tajne ljudske prirode uspješno krio i drveni lutak Pinocchio od svog oca, majstora Giuseppea…
Nimalo se ne čudim da ni sami majstori umjetnici često nisu svjesni pravih priroda svojih djela koja su stvarali sa tolikom predanošću i ljubavlju. Upravo kao što takvih mogućnosti nisu svjesni ni roditelji svoje djece sve dok jednog dana, na čudo veliko, ne shvate kako njihovoj djeci raste nos… Nos ili nešto drugo, svejedno… I kako ta djeca postaju neki sasvim strani i drugačiji ljudi od onih kako su ih do tada vidjeli ili zamišljali njihovi zbunjeni roditelji.
Međutim, sreća je majstora umjetnika to što oni teško da će ikad upoznati i drugu prirodu svog djela samo zato što to djelo kasnije, pošto je napravljeno i smješteno u kakav muzej, nikad ne sagledavaju ili zatiču slučajno i na neočekivan način, u ambijentu velikih galerijskih soba i salona kasno noću kada modroljubičastoplavičastocrni čuče ozračeni neobično raspršenim svjetlom vanjske ulične rasvjete što se taloži poput fine prašine kroz zatvorena prozorska okna…
Isto tako, često se u potonja vremena priča o tome, doduše obazrivo i tek s vremena na vrijeme, kako se umjetnost danas našla u nekakvoj vrsti ćorsokaka, tame, čudnog smisla, besmisla, jednostavno krizi, pa se možda i sama umjetnost sve te priče zasitila i najbolje osjeća kad se ugase svijetla i reflektori, kad je puste na miru i prođu ispraznih i pogrešnih komentara stručnjaka i posjetitelja… Umjetnost je živa, ona uopće nije nepokretna stvar, i ona tako što misli i osjeća pokazuje i da postoji, kako to jednom netko reče za čovjeka. Jer umjetnost i nije ništa drugo nego još jedno lice čovjeka, i to, usudio bih se reći, ono najistinskije lice, lice bez maske…
Vođen nadalje takvom mišlju, pade mi na pamet kako možda uopće nije loša ideja da se osim što postoji taj nekakav dan u godini što ga zovu Noć muzeja, kad posjetitelji besplatno zalaze u galerije i muzeje do u neuobičajeno kasni noćni sat, ustanovi još i Mrak muzeja, pa da ljudi tiho na prstima, sa cipelama u ruci, u prirodnoj tami noćnog ambijenta muzejskog prostora obilaze i bacaju poglede na umjetnine, na umjetnost u to doba kad ona živi svojim tajnim, drugim, nepoznatim ili ako hoćete noćnim životom. Naravno, priznajući da bi to bilo teško izvedivo s niza razloga, a ponajviše čisto tehničkih, ja sam se na stanovit način drznuo, i obzirom da zbog prirode svog posla od kojega živim, radeći u Muzeju moderne umjetnosti u Dubrovniku, jedino i komuniciram sa umjetninama čak i u ona doba kad to uglavnom ostalim ljudima nije dostupno, potajno špijuniram, slikajući kistom taj tihi, plemeniti noćni svijet u svoj njegovoj intimi, onda kad skida svaku krinku dnevne uobraženosti sa svog lica, postajući ono što mi se čini da je jedino uvijek i bio, a to hoće reći samo Misao i samo Osjećaj, a takve stvari se ne mogu drugačije priopćavati nikome osim u uvjetima posvemašnje sigurnosti intime…
O autoru:
Stanko Ivanković rođen je u Zenici 1959. godine. 1979. u Splitu završavam srednju Školu za primijenjenu umjetnost i od tada se bavi slikarstvom. Izlagao je na jedanaest samostalnih i deset skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Dubrovniku.
Kategorija ARTODROM otvorena je za prijave vaših autorskih radova, koje primamo na naš mail [email protected]. Više informacija saznajte klikom na tirkizni prikaz iznad.
