MSU Zagreb u kontekstu queera

Pokvirivanje muzejske kolekcije Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu projekt je poljskog umjetnika Karola Radziszewkog koji je realiziran tijekom njegovog rezidencijalnog boravka u Muzeju na poziv kustosice Jasne Jakšić tijekom leta 2015. godine. Rezultati njegovog istraživanja su skupljeni u publikaciju koja izlazi pod imenom DIK Fagazine, a koju izdaje Queer Archive Institute čiji je Karol osnivač. Tematski broj pod nazivom «Zagreb – Queering the Museum» posvećen je upravo muzejskoj kolekciji, s ciljem da se u njoj pronađu radovi koji se mogu promatrati ili koji već pripadaju queer praksama suvremene umjetnosti. Smatrajući ovo istraživanje zanimljivim u kontekstu pomjeranja vizura u sagledavanju nasljeđa, u daljem tekstu ću predstaviti ovo izdanje.

* DIK Fagazine / Cover: Davor Matičević, 1986 (foto: Andrija Zelmanović)

Karola sam upoznala u Splitu, kada smo se sreli na radionicama koje je sprovodio queerANarchive, u koji je došao kako bi se sastao s povjesničarom umjetnosti Tončijem Kranjčevićem Batalićem i dizajnericom Rafaelom Dražić koja potpisuje dizajn 10. broja magazina. Tada sam saznala za njegov projekt i čula zanimljiva iskustva o razgovorima s umjetnicima i kustosima koje je podijelio s nekolicinom nas. Sretali smo se u Zagrebu na različitim eventima i mjestima, gdje je između ostalog, bio oduševljen pronalaskom starih brojeva Erotike i Starta na sajmu antikviteta na Britancu. Oni su sada smješteni u njegovom arhivu u okviru Queer Archives Instituta koji je zagrebačkoj publici predstavio u listopadu 2016. godine u MSU.

Metodološki pristup ovom projektu je zasnovan na istraživanju kolekcije MSU-a, a potom na intervjuima koje je autor vodio s protagonistima koje je smatrao relevantnim za priču o queer momentima u umjetnosti, kao i o razvoju gej i lezbijske scene u Hrvatskoj. Među mnogobrojnim akterima s kojima je pričao kako bi bolje mogao shvatiti duh (prošlih) vremena, u ovom izdanju se našlo tek nekoliko intervjua, i to sa: Željkom Serdarevićem, Miom Vesovićem, Leonidom Kovač, Josipom Kovačićem, Darkom Šimičićem i Dušanom Stuparom. U uvodnom djelu Karol objašnjava kako se među izloženim djelima u Muzeju u prvi mah nije našlo ništa što bi ga direktno asociralo na temu queera. U razgovoru sa kustosima/cama su počele da se rađaju bogate isprepletene priče o umjetničkim djelima, njihovim kreatorima, pratiocima i kolekcionarima. Kroz razgovor s kolekcionarima, umjetnicima i stručnjacima, u fragmentima se pojavljivao portret povjesničara umjetnosti, kustosa i nekadašnjeg direktora Galerije suvremene umjetnosti, a kasnije i Muzeja suvremene umjetnosti Davora Matičevića koji je postao glavni protagonist ovog broja.

Prvi intervju u magazinu, ali i tijekom boravka u Zagrebu je bio onaj sa umjetnikom Željkom Serdarevićem. Željko otvara razgovor o periodu tijekom 1980-ih kada je još kao tinejdžer bio gej, ali vrlo zatvoren. Slikovito objašnjava kako je vodio likovni dnevnik koji mu je pomogao da prođe kroz taj period. U opisima kulturne i umjetničke scene tijekom 1980-ih izdvaja teatarski festival Eurokaz kao mesto na kome je prvi put video queer na pozornici. Smatra da se za vrijeme socijalističke ere mnogo bolje živjelo u Hrvatskoj nego iza Željezne zavjese, u Poljskoj, te da su oni koji su živjeli blizu granica s Italijom ili Austrijom redovno posjećivali gej klubove u Grazu ili Trstu, te sa sobom donosili djeliće gej kulture. Željko navodi da je gej kultura u mainstream ulazila putem medijskog aktivizma, među čijim predstavnicima izdvaja novinara Vladimira Cvitana koji je pisao za Start. U Sloveniji, daleko najnaprednijoj zemlji u tadašnjoj Jugoslaviji, izlazio je tijekom 1980-ih prvi pravi gej magazin u Jugoslaviji – Viks. On navodi da su park Zrinjevac i Botanički vrt bili sigurna mjesta za gej susrete; tu je i klub Bacchus koji se nalazi preko puta Zrinjevca. Kao vrlo napredan, pa čak i rizičan korak za to vrijeme, Željko se prisjeća gej kina, koji je vodio jedan gej menadžer u kome su se manje više prikazivali mainstream filmovi s gej tematikom. To staro kino je bilo važno jer je tu Studio Imitacija života prvi put održao nastup, a činili su ga Darko Fritz i Željko Serdarević (1987-1991). Željko naglašava važnu ulogu Queer Zagreba u sakupljanju i bilježenju LGBT povijesti, te spominje projekt Ane Opalić i Nataše Medved koje su dokumentirale osobne prošlosti queer umjetnika/ca. Odavde će početi da se gradi lik Davora Matičevića ovjenčan u sjećanju sugovornika. Željko ga se sjeća kao osobe koja nije imala talenat za pisanje, ali koji je imao druge talente koji su ga činili neprocjenjivim; bio je šarmantan i uvjerljiv, te imao vrlo raznovrstan seksualni i društveni život. Nakon njegove smrti (preminuo je od AIDS-a) njegov život postao je deo tabloida i svakojakih nagađanja.

Na pitanje čije radove smatra queer radovima, fotograf Mio Vesović nabraja Tomislava Gotovca, Vlastu Delimar i Marka Čolića. Leonida Kovač se, vidjet ćemo, neće složiti s konstatacijom da je Vlasta Delimar queer i feministička umjetnica, jer je i sama (Vlasta) imala antifeminističke izjave. Vesovićev rad Pupoljak, vrlo eksplicitan prikaz muškog uda s ružom, je 1985. godine prikazan u Galeriji suvremene umjetnosti zahvaljujući Davoru Matičeviću. Mio Vesović se dalje osvrće na povijest serije tih radova – Pupoljak I i Pupoljak II – kao i drugih homoerotskih radova s kojima je imao problema pri izlaganju. Spomenute su vrlo zanimljive situacije s Matičevićem koji je neke od fotografija do smrti čuvao u fioci svog radnog stola.

Kroz razgovor s Leonidom Kovač, povjesničarkom umjetnosti i gostujućom profesoricom na Akademiji likovnih umjetnosti, Karol nastoji da dozna kakav je Davor Matičević bio kao stručnjak, i kakav je utjecaj ostavio na scenu u svoje vrijeme. Vrlo energično i kolegijalno, Leonida opisuje Matičevića kao snažnu personu koja je stvarala scenu, tko je izlazio iz kalupa i bio progresivan za svoje vrijeme. Sjeća se da je prva izložba aktova u hrvatskoj umjetnosti, od Vlaha Bukovca pa do Mia Vesovića, održana zahvaljujući Davoru Matičeviću. Kroz razgovor o gej i lezbijskoj sceni pre i nakon 2000. Leonida naglašava homofobičnu atmosferu koja je postojala čak i među umjetnicima (Vlasta Delimar) kao i trendovsko okretanje ka queer praksama (čak i kada su institucije u pitanju), te zaključuje da ni to nije uspelo da riješi homofobiju na kulturnoj sceni. Osvrće se na rad Tončija Vladislavića modnog dizajnera koji je odigrao važnu ulogu tijekom 1980-ih. Spominje nadalje Branka Cerovca, kustosa MMSU Rijeka, koji je tijekom ranih 1990. napravio retrospektivnu izložbu Stjepana Lahovskog (Lahovsky) na kojoj nije predstavio nijedno delo koje bi bilo okarakterizirano kao čudno, queer. Leonida je 2007. kurirala izložbu koja se bavila queer tematikom te je predstavila sva djela Lahovskog koja se uklapaju u taj koncept. Dajući opise života i djelovanja Naste Rojc, Leonida se osvrće na lezbijsku svakodnevicu, kao i diskriminaciju ove umjetnice nakon Drugog svjetskog rata kada biva izbrisana iz povijesti umjetnosti. Josip Kovačić je skupljao i kupovao Nastina dela te se mnoge fotografije i crteži i slike, nalaze u njegovoj kolekciji. Na kraju, za Davora Matičevića zaključuje da je morao voditi dupli život kako bi njegova karijera uspela. Svi ljudi koji su se kretali u umjetničkim krugovima su znali da je gej, međutim kada je obolio od AIDS-a i završio u bolnici malo je bilo onih koji su ga posjećivali.

Prema sugestiji Leonide Kovač, Karol se susreće s kolekcionarom dr Josipom Kovačićem čija bi se kolekcija moderne umjetnosti mogla nazvati apsolutnim queer slikarstvom. U kolekciji Josipa Kovačića nalaze se Art Deco djela, umjetnice iz 19. stoljeća, kao i radovi Stjepana Lahovskog i Jerka Fabkovića. Kroz vrlo bujne opise života Stjepana Lahovskog te poznanstva s umjetnikom, Kovačić pripovijeda o osobnim i intimnim trenucima s umjetnikom. Između ostalog, opisuje kako su se upoznali 1964. godine preko njegove žene koja je željela da im Lahovsky napravi zajednički portret. Tu je neizostavni pomen o ispadima Lahovskog, te spaljivanju i uništavanju radova. Također je bilo riječi o značenjima nevjerojatnih i velikih muških aktova i portreta koji se javljaju kod Fabkovića i Lahovskog, te njihove otvorenosti ili zatvorenosti kada je u pitanju njihov biseksualni ili gej identitet.

Darko Šimičić, istraživač u institutu Tomislav Gotovac, govori o svojim počecima i grupi Šestorica koji su utjecali na njegov umjetnički razvoj, te o radu Tomislava Gotovca koji je privukao Karola iz vrlo jasnih razloga: radio je sa svojim tijelom – nagim muškim tijelom. Kako to sve povezati s queerom? Darko se ne slaže s mogućnošću da je Gotovac bio homofobičan, već njegov rad i potragu za slobodom opisuje kao proizvod 1960-ih godina u vidu seksualnog oslobođenja, golih tijela i pornografije. Onda ostaje pitanje u kojoj mjeri njegova djela možemo promatrati kao deo queer kulture.

Razgovor s Dušanom Stuparom, muzejskim tehničarem, jedan je od, po mom mišljenju najdirljivijih, jer na svojstven način zaokružuje u cjelinu priču o Davoru Matičeviću. Vrlo osjećajno i s puno ljubavi Stupar priča o njihovom prijateljstvu i poslovnom odnosu. Matičevića je video kao vrijednog kustosa koji je bio posvećen poslu i uvijek je radio duže od svih; pratio je koncerte, nove filmove u kinima i uvijek bio u toku sa aktualnim dešavanjima u zemlji i svetu. Ističe kustosovu potrebu za trendy odjećom, i vrlo izgrađenim stilom, te se prisjeća posljednjih druženja uz bolnički krevet kada je Matičević, kao direktor MSU-a, vodio evidenciju o neophodnim poslovima koje je trebalo napraviti u Muzeju skoro do posljednjeg dana svog života.

Iako se Karolu početak činio maglovit može se vidjeti da je na kraju uspioo pronaći i osvijetliti nam priče koje žive u sjećanjima i pokaže nam djela iz kolekcije Muzeja i iz kolekcije Josipa Kovačića koja još uvijek čekaju da njihova povijest bude ispisana. Okupljajući radove koji u sebi nose drugačije sisteme vrijednosti od onih patrijarhalnih, tradicionalnih, autor publikacije se ne trudi da dokaže njihovu ispravnost, on ih ne ocjenjuje već iskustvo procjene ostavlja čitaocu koji prateći osobne priče pronalazi skrivene vrijednosti jednog djela, uz mogućnost upisivanja novih značenja. Voljela bih napomenuti da se u okviru rodnih i feminističkih interpretacija umjetničkih djela svakako nalaze i neka od prikazanih u ovom broju DIK Fagazina, ali da do sada nisu bila okupljena na jednom mjestu, kao što je ovdje slučaj. Utoliko je ovo izdanje zanimljivije. U publikaciji su tek u nekom intervjuu bile pomenute Ana Opalić, Helena Janečić i Nataša Medved koje su svojim aktivnostima, aktivističkim ili umjetničkim djelovanjem, puno doprinijele na polju queer umetnosti. Iako je istraživanje fokusirano na djela koja se nalaze u kolekciji MSU-a, ono također otvara prostor za istraživanje suvremenih umjetničkih rodno-angažiranih praksi koje bi okupilo pomenute autorice i druge autore/ice koji se bave ovim temama.

Odlično grafički opremljeno izdanje od 160 strana donosi veliki broj reprodukcija kojima ćete se stalno vraćati, a stil pisanja vam neće dozvoliti da se odvojite od njega. Za sada se magazin može pronaći u MSU Zagreb, a nadam se da će u toku godine biti upriličena promocija.

Časopis možete “prelistati” u videu