Izložba “Kako živi narod – Izvještaj o pasivnosti” umjetnice Kristine Leko, otvorena u rujnu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, predstavlja interdisciplinarni projekt u čijem su fokusu važna društvena pitanja koja se najvećim djelom oslanjaju na ekonomske probleme, a prikazana su kroz priče obitelji iz Hrvatske i BiH. Da pasivnost nije prirodno stanje, već produkt određenih okolnosti koje su ljude obeshrabrile, osiromašile i dovele ih u stanje opće pasivnosti, govori izložba čiji je cilj otvoriti diskusiju s mladim ljudima i aktivno ih uključiti u promišljanje socijalnih i ekonomskih problema.
Izložba je do sada ugostila veliki broj srednjoškolaca i studenata, koji su kroz radionice mogli participirati u ovom projektu, a otvorena je za sve građane za koje također postoje organizirana vodstva. Obimnost projekta Kristine Leko i suradnika se ogleda i u popratnom programu: diskusija, performans i radionica ‘Ponovo o Marxu / Kako živi narod’, kao i predavanja i radionica na temu ekonomije i mogućnosti da se stvori drugačiji i pravedniji sustav pod nazivom ‘Društveno poduzetništvo’ u organizaciji Zadruge za etičko financiranje, te razgovori o migraciji i dilemama ‘Otići ili ostati’.
Da bismo shvatili potencijal ovog projekta i prenjeli široj publici motive i ciljeve koje je autorica imala na umu, razgovarali smo s Kristinom Leko – umjetnicom i docenticom na Universität der Künste u Berlinu koja vodi modul za umjetnost u javnom prostoru i participacijsku umjetnost. Što nam je ispričala o samoj izložbi pročitajte u nastavku.
*Kristina Leko (foto: Maja Bosnić)
► Još 2008. godine ste izveli performans “Kako živi narod” na Baranjskoj umjetničkoj koloniji u Tikvešu, a kasnije u Maksimiru u Zagrebu. Istoimena knjiga Rudolfa Bićanića je nesumnjivo već dugi niz godina u vašem fokusu, pa me zanima kako je započe interes za njegov rad?
Kristina Leko: Da, 2008. godine sam izvela performans u okviru kojeg sam čitala dijelove knjige Rudolfa Bićanića ‘Kako živi narod – Život u pasivnim krajevima’ iz 1936., poglavlje o narodnim dugovima i narodnom odijelu. Dva dana kasnije saznali smo da je velika financijska kriza. Bićanić je pripadao lijevoj struji Hrvatske seljačke stranke. Nakon vremena provedenog u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, nije se vratio u svoj građanski život. Razočaran, krenuo je na put od Banjaluke, preko Hercegovine i Zagore, sve do otoka, uglavnom pješke. Poticao je samoorganiziranje seljaka. Osnovao je Institut za sociologiju sela, preteču Ekonomskog instituta. Temeljna misao spomenute studije, koja me je privukla, jest ta da ljudi sami najbolje znaju što je za njih dobro ekonomski, tj. misao da u narodu postoji ekonomska mudrost. Bićanić je razgovarao s ljudima i na osnovu toga predložio nekoliko ekonomskih projekata od kojih je jedan projekt ‘narodnog odijela’, vremenski gotovo paralelan sa Gandhijevom kampanjom za lokalnu tradicionalnu proizvodnju tekstila (khady). Britanci su izvozili pamuk iz Indije, kod kuće ga prerađivali, pa ga vraćali i Indijcima skupo prodavali. Gandhi je u smislu oslobođenja od kolonijalne sile propagirao da svatko svoje odijelo lokalno izradi. Slično, Bićanić zagovara povezivanje pasivnih krajeva koji imaju vunu i onih plodnih koji imaju hranu, što je bilo usmjereno protiv uvoza, u ovom slučaju iz Njemačke i Austrije, naših “kolonijalnih” sila. Danas ekonomisti govore o sličnom povezivanju turističke Hrvatske i one sjeverne, koja bi načelo mogla proizvesti dovoljno hrane, što bi smanjilo ili otklonilo uvoz. Osamdeset godina kasnije, opet smo pri istom problemu. Jesmo li u međuvremenu bili negdje blizu rješenja, u doba socijalizma, nisam sigurna. Djelomično možda, što se tiče intenziviteta vlastite proizvodnje, no s druge strane tada su upravo tzv. pasivni krajevi doživljavali egzodus. Slično je i danas.
*Fotografije s izložbe (klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)
► Proces istraživanja na ovom projektu je bio dugotrajan i zahtjevan. Kako ste provodili istraživanje i što ste sve prikupili? Ima li istraživanje rezultata?
Kristina Leko: Slijedila sam Bićanićevu metodu, tj. napravila sam isto ono što je on napravio – otišla sam na iste ili slične lokacije obrađene u knjizi, i tamo našla ljude koji su htjeli pričati o ekonomiji. Cilj je bio vidjeti je li to doista tako, znaju li ljudi sami ekonomski razmišljati. Vide li probleme i strukture koji ih pritišću, vide li koji su razlozi zbog kojih ne mogu napredovati? Rekla bih da izložba pokazuje da to jest tako. Izložba se sastoji od osam dokumentarnih cjelina, multimedijalnih instalacija. Nekoliko se tema provlači kroz sve njih, najčešće pak iseljavanje i korupcija.
Nakon što sam s protagonistima razgovarala obično u nekoliko navrata, te snimila u pravilu nekoliko sati materijala nakon što smo se družili nekoliko dana, napisala sam povijest svake pojedine obitelji. To je jedan ustvari literarni tekst, no autoriziran od strane obitelji. Na izložbi su ti tekstovi ispisani rukom na školskim pločama, a ispisivalo ih je sedam vrlih mladih žena tijekom tjedan dana. Na osnovu upravo tih tekstova možemo usporediti stanje danas sa sadržajima u Bićanićevoj knjizi tj. sa situacijom od prije osamdeset godina. Poziv je to svima nama tj. publici da pogledamo što se promijenilo, kako smo se društveno-ekonomski razvijali od onda do danas. Sljedeće što sam napravila je sistematizacija razgovora, tako da sam poštujući strukturu i odabir tema protagonista, istaknula neki određeni problem ili temu koji se čine dominantnima na lokaciji. Pokušala sam cjelinu fokusirati oko nekog određenog ekonomskog problema ili katkad čak apsurda karakterističnog za lokaciju. Svaka od osam dokumentarnih cjelina na izložbi je ustvari jedan dokumentarac u prostoru – prošireno dokumentarno kino – i svaka sadrži 2 videa od kojih svaki ima 40-60 minuta materijala. Materijal je montirao Martin Semenčić, i mislim da je obavio zaista izvrstan posao. S njim sam ranije radila na dokumentarnom filmu Sir i vrhnje, Factum, 2013. No, vratimo se na izložbu. Lokacije, tj. zajednice, tj. obitelji, su u izložbi opširno obrađeni. Od istraživanja i materijala planiramo u sljedećoj fazi realizirati intermedijalni dokumentarac tj. jednu dokumentacijsko-komunikacijsku online platformu orijentiranu prema pojedinim zajednicama. To je naš sljedeći filmsko-aktivistički eksperiment. Pitanje je: kako filmskim dokumentarnim materijalom povratno i proaktivno djelovati u zajednici na njeno samo-strukturiranje oko određenih problema koje su protagonisti sami apostrofirali? Ako budemo dobro radili na kraju se nadamo imati dugometražni dokumentarni film koji će se doista aktivno uključiti u ekonomske teme na licu mjesta i sam potaknuti neke socijalno-ekonomske intervencije. Naime, u gotovo svim zajednicama se ponavljaju određeni motivi i teme: iskustvo života u inozemstvu, iseljavanje, neiskorištavanje prirodnih i društvenih potencijala, ili pak opstrukcija tih potencijala, osobito korupcija. No, da ne mislite da je sve tako crno. Na terenu su mi pokazali i puno pozitivnih i obećavajućih elemenata, kao što su na primjer neki tradicijski obrasci ponašanja, koji postoje u tragovima, a inačica su onoga što suvremeni urbani prostori poznaju kao alternativne ekonomije zajednice, sharing economy. Pored toga, u velikoj većini svi protagonisti proizvode svoju izuzetno kvalitetnu hranu, te pomalo počinju organizirati alternativna mala tržište, direktnu prodaju i slično. Čini mi se da je u zametku jedan bazično demokratični proces raspodjele ekonomskih potencijala, koji međutim tek treba ojačati, samoorganizacijom aktera. To je ono na što se odnosi pojam pasivnosti iz podnaslova izložbe, na aktivno mijenjanje sistema u nešto širim gabaritima. Samoorganiziranje je u Hrvatskoj na niskoj razini.
► Dok u suvremenoj umjetničkoj praksi posljednjih dvadesetak godina ima puno umjetničkih projekata koji aktivno predlažu različite alternativne sustave, alternativni novac i slično, vaša izložba ekonomijom se ne bavi na takav način. U kakvoj su vezi ekonomija i umjetnost i zašto se bavite ekonomijom?
Kristina Leko: Kao participacijskoj umjetnici posve mi je bliska ideja da ljudi sami znaju što im treba ekonomski, jedna ustvari društveno konstruktivna ideja. Slična je ideja u temelju same participacijske umjetnosti. Radikalno participativno mišljena umjetnost je prvenstveno – kolektivan proces. U nekom pretpostavljenom prirodnom stanju umjetnosti, ili kod tzv. narodne umjetnosti, nema individualnog imena i nema artefakata u obliku u kojem su oni materijalizirani i prilagođeni za tržište. Branding umjetničkog imena je jedna pojavnost simboličkog, ali onda i realnog kapitala. Brendiranjem se kapitalizira (akumulira kapital) u određenom socijalnom prostoru povezanom s imenom (brendom) nekog umjetnika ili umjetnice, ili pak neke institucije, muzeja na primjer. Naše “prirodno” stanje bilo bi ono u kojem se sastanemo i pjevamo, slušamo jedni druge, ne kupujemo pasivno glazbu na iTunes. No, to “prirodno” stanje u najvećem broju ne možemo dosegnuti, ili se u njega “vratiti,” upravo zato što su ljudske potrebe, bile one estetičke ili ine, markentilizirane, otržištene, ponajviše zbog sve većeg pomanjkanja vremena. Dakle, ja se odričem svoje potrebe za pjevanjem, pa onda kupujem glazbu. U smislu povratka na “prirodno” digitalne zajednice koje proizvode i konzumiraju glazbu su zanimljiv format i možda poticaj. Slično se dogodilo s kuhanjem u tzv. razvijenijim zemljama, gdje se puno ljudi odriče kuhanja u korist tržišta. Ne samo da je ta bazična misao da je narod sposoban ekonomski prosuđivati vrlo bliska temeljnoj ideju participacijske umjetnosti, nego je ta teza trenutno izuzetno aktualna. Poklapa se s trendom demistifikacije ekonomskih teorija, koju zastupaju npr. Thomas Piketty ili Yanis Varoufakis, potonji u jednoj još popularnijoj varijanti. Pojednostavljeno, oni govore da nerazumljive (mistificirane) ekonomske teorije služe tome da nama, tzv. narodu, oduzmu moć i novac tj. sredstva tj. resurse, drugim riječima da nam oduzmu neka naša ljudska ekonomska prava. Digitalizacija pogoduje mistifikaciji i spekulaciji. Financijski krah 2008. je produkt upravo takvih procesa. Glavni strateški partner izložbe “Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti” je pak Zadruga za etičko financiranje tj. etička banka u osnivanju u RH. Etičke banke su se pojavile u većem broju nakon krize 2008. i u Europi ih ima oko dvadesetak. No, takve banke postoje od prije – takve su bile npr. narodne štedionice. Etičke banke ne rade sa spekulativnim financijskim produktima i paketima, ne izdaju potrošačke kredite, one se odnose prema realnim vrijednostima. Ako netko želi kredit onda se mora obavezati na društveno poduzetništvo što pojednostavljeno znači ono koje će prvenstveno stvarati nova radna mjesta. Ukratko, banke su se unazad 40-50 godina pervertirale, a etičke banke su reakcija na to. Slično se dogodilo na umjetničkom tržištu. Postoje tržišno ekstremno konformne umjetničke pozicije koje spekuliraju velikim novcem, ali postoje i vrlo jake umjetničke struje koje razvoj vuku u drugom smjeru.
► Kao popratna aktivnost uz izložbu su organizirane diskusija, performans i radionica ‘Ponovo o Marxu / Kako živi narod’. O čemu je bilo riječi i koje su bile tačke susreta ili spoticanja gostiju iz Nemačke i Zagreba?
Kristina Leko: Uz izložbu imamo nekoliko programa, a Rethinking Marx njemačke kustosice Constanze Fritzsch jedan je od njih. Ona već neko vrijeme istražuje prisutnost ili tragove marksističke teorije tj. teorija u pojedinim umjetničkim opusima. Na panel diskusiji sudjelovalo je petero filozofa i teoretičara, od kojih dvoje istočnonjemačkog podrijetla, Judith Siegmund (UdK Berlin), filozofkinja, te konceptualna i participacijska umjetnica, te Christian Schmidt, sa Sveučilišta u Leipzigu. S hrvatske strane tu su bili Nenad Zakošek, politolog sa Sveučilišta u Zagrebu, te Tomislav Medak, medijski teoretičar i praktičar, aktivist, dok je moderirala filozofkinja Ankica Čakardić, Katedra za socijalnu filozofiju FF u Zagrebu. Cilj je bio promisliti u kontekstu izložbe odnosno implikacija koje ona sa sobom nosi (Bićanićeva studija iz 1936. sa svojim specifičnostima, istraživanje (artistic research) koje je prezentirano kao izložba a koje se bavi današnjim ekonomsko-društvenim strukturama) marksističke teorije.
*Kristina Leko (foto: Maja Bosnić)
► Za rad na ovako opsežnom projektu sigurno su postojali i jaki osobni motivi?
Kristina Leko: Da. Od 1999. sve više i više odlazim iz ove zemlje. U tom nekom procesu distanciranja od socijalnog prostora, načina mišljenja i načina rada, postavljala sam si i postavljam si svakodnevnu gomilu pitanja, i ta propitivanja su osobni motor ovog projekta. Ovim projektom također sam pokušala sama za sebe razumjeti kakvo je ovo tu konkretno ekonomsko biće, zašto sam se morala iseliti, kako se društveno-ekonomski ljudi odnose jedni prema drugima. Mogla bih danima pričati o mojoj frustraciji sa iseljavanjem. Krenulo je pomalo… Iseljavanje u osobnom prostoru počinje u trenutku kad pomisliš da ovdje nemaš što tražiti. Imala sam u životu nekoliko takvih situacija. Kada sam počela freelancati, počela sam raditi na HTV-u, te potom nakon nekih tri godine smo Gordana Brzović i ja pokrenule serijal ‘Portreti hrvatskih suvremenih umjetnika’, serijal koji sam uredila, a prva četiri filma i realizirala kao scenaristica i autorica teksta s Brzović koja je režirala (Grupa šestorice autora, u dva dijela, Vladimir Dodig Trokut, Aleksandar Srnec, Ivan Ladislav Galeta). Kad sam došla ispitati gdje je moj urednički honorar, nadređena me je bijelo gledala. Naime, kao urednik-ca možeš se potpisati jedino ako si stalno zaposlena, rekla mi je, što kod mene nije bio slučaj. Zaposliti me ne mogu. Naime, sistem je postavljen tako da neki urednici potpisuju projekte koje odrade vanjski suradnici. To je posao koji se ili ne plati ili se plati na neki drugi način. Tako neki urednici vode na svoje ime nekoliko projekata, a rade prilično relaksirano i piju puno kava. Kako je svako zlo za neko dobro, tako sam ja na Badnjak 1999. upravo iz tog razloga riješila da ću se u budućnosti baviti samo umjetnošću, jer i ovako i onako nisam imala para. Te 1999. godine počela sam ići po umjetničkim rezidencijama i to je trajalo narednih sedam godina. Onda smo se suprug i ja vratili u RH. Sa suprugom Amerikancem ustvari smo bili na nekoj dnevnoj bazi izloženi ksenofobičnom ponašanju susjeda i okoline, i na koncu se nismo uspjeli integrirati. Tri puta sam se natjecala za mjesto na zagrebačkoj likovnoj akademiji, a sva tri postupka su imala značajne neregularnosti. I tako je Kristina otišla iz Hrvatske i predala molbu za posao na berlinsku akademiju. No, priče nažalost ne završava, mada bih se ja domovine najradije po kratkom postupku riješila. Naime, s izmještenošću iz socijalnog prostora, dobila sam veliku slobodu, koju međutim shvaćam i kao odgovornost. Naime, mogu govoriti što god hoću, ili možda više nego drugi, jer sam ekonomski ipak socijalizirana negdje drugdje, te ne ovisim o drugima na dnevnoj bazi. Na neki način to je i vrlo pojednostavljeno, pitanje koje bih htjela da naša izložba kroz performativno-edukativni program postavi mladima: jesu li spremni međusobno komunicirati drugačije od onog što možda često ili većinom vide oko sebe. Neki dan sam razgovarala s jednom nastavnicom. Dobili su od jedne međunarodne organizacije set za igru prepoznavanja korupcije u svakodnevnim životnim situacijama. Osamnaestogodišnjaci uglavnom nisu u stanju prepoznati takve situacije, rekla je nastavnica.
*Fotografije s izložbe (klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)
► Kada govorimo o participativnoj umjetnosti glavni akter nije umjetnik već publika tj. zajednica. Kako u tom kontekstu nastaje umjetnost, odnosno kako je nastajala na ovom konkretnom primjeru izložbe “Kako živi narod”?
Kristina Leko: Bavim se ponajprije pričanjem priča, artikulacijom narativa, te pokušavam potaknuti publiku da što diferencijanije razmišlja o pojedinim temama i situacijama. Dobro je njegovati kompleksnost. Onda se može o problemima i pojavama složenije razgovarati i vjerojatnije je da ćemo tako naći i zajednička stajališta, a manje sukobe. 2004. sam napisala jednu kratku etiku za umjetnike i umjetnice. U njoj se bavim načelima dokumentarne umjetnosti u zajednici koja treba imati realne posljedice u životu stvarnih ljudi, te promiče pluralizam viđenja i mišljenja.
Uzmimo za primjer instalaciju “Iz Ulice budućnosti” koja je na samom ulazu u KŽN-izložbu, a sastoji se od ulja na platnu koja prikazuju cvijeće, par osobnih predmeta, kuhinjskih elemenata i jednog 13-minutnog videa koji bilježi dva razgovora. Jedan razgovor je s gospođom Blaženkom, kod koje sam spavala kad bih dolazila u Vukovar raditi na priči o obitelji Burčak. Taj razgovor sam snimila nakon što sam shvatila da njezina priča možda ponajbolje sažima stanje duše velikog broja majki i roditelja trenutno u Slavoniji, (ali slično je i mojoj majci), čija su djeca otišla iz zemlje. Gospođa se nada da će se stvari popraviti i da će se djeca i unuci vratiti iz Irske. Ne samo da se nada, nego je tome spremna i sama pridonijeti, i to tako da želi i pomalo mašta o otvaranju jednog prenoćišta u kući koja je prevelika za nju. Bed&breakfast u Ulici budućnosti. Meni to zvuči izvrsno. Eh, sad dolazimo do meni najzanimljivijih momenata u mojemu poslu, a to je empowerment, ili samoosnaživanje. U sklopu izložbe draga kustosica Jasna Jakšić i pomagačica Ana Bedenko našle su izuzetno pametnog sponzora, tvrtku dizz concept, koji su za gospođu Blaženku napravili specijalnu kuhinju. Oni su inače dobili nagrade u Velikoj Britaniji za svoju pop-up kuhinju. Upravo ta kuhinja i ova instalacija je začetak prenoćišta u Ulici budućnosti u Vukovaru. Kako bih rekla, nekako sam sigurna da će do njega doći.
E sad, nakon toga razgovora, otišla sam na početak ulice da snimim kako to sve skupa izgleda, ta vukovarska Ulica budućnosti, koja je vizualno metafora naše zemlje na neki način. Nekoliko minuta nakon što sam počela snimati ulaz u ulicu, prišao mi je jedan gospodin i pozvao me na kavu. Otišla sam na kavu u Ulicu budućnosti broj 1 s upaljenom kamerom. Gospodin mi je ispričao svoj život u nekoliko minuta, bez da me je specijalno upoznao. Ta otvorenost je apsolutna dragocjenost. Jedna od prvih stvari koju mi je ponosno ispričao je bila ta da je bio prijevoznik, privatnik, i da je to postao stjecajem okolnosti, jer nije htio potplatiti nekoga 5000 DEM koliko je 1980. godine koštalo mjesto vozača u Borovu. Gospodin Čorak je radije posudio 10.000 DEM i kupio vlastiti kamion. Poslije rata je uzeo kredit i kupio novi kamion, jer je onaj prvi izgubio u ratu. Upisan je u Zlatnoj knjizi poduzetništva 2006. godine. Zašto ovo govorim? Zašto je to važno? Ako ćemo misliti da je kupovanje radnog mjesta nešto što nam je donio rat, nešto što je nastalo devedesetih, nikad se toga nećemo riješiti. Ali ako znamo da je tu već stotinu godina, onda ćemo možda naći bolje metode da o tome razgovaramo. U svakom slučaju, gospodin i gospođa Čorak ponosni su da su dio ove izložbe. Neprocjenjiva je vrijednost hrabrih ljudi koji odluče podijeliti svoje priče s drugima i kad one nisu sasvim bezazlene. A takvih je osoba u ovoj izložbi nekolicina. Na kraju, ova instalacija za svoj efekt ima određeni “community building” u Ulici budućnosti.
►Kako mladi reagiraju na ovaj postav kroz pojam suvremene umetnosti, i na koji način percipiraju njenu dokumentarnost i participaciju za razliku od estetskog doživljaja?
Kristina Leko: Edukativno performativni program radila sam zajedno s filozofkinjom Ankicom Čakardić i kazališnom redateljicom Anicom Tomić, koordinatorica i dobri duh programa je Kosjenka Laszlo Klemar. Konkretno mislim da smo napravili veliki pomak u poimanju interdisciplinarnog programa u muzejskoj, ali i u vanmuzejskoj pedagogiji. No, mislim da ćemo u sljedećim uprizorenjima izložbe biti još radikalnije. Slobodno mogu govoriti u ženskom rodu jer smo u ovome programu, osim dva vodiča, sve žene. Dakle, sljedeća stepenica bi bila premjestiti izložbu u halu, tridesetak vodiča utrenirati da budu argumentativno još spretniji, te još potentniji u teatarskom smislu, tako da primamo grupe od 50-100 mladih ljudi na cijeli dan, tijekom kojeg oni prolaze određeni program koji onda kao iskustvo neće zaboraviti deset godina. Tako moglo bi se pristupiti deprogramiranju korupcije i opstrukcije u društvu. Mislim da je upravo to ono nešto što odgovara pojmu aktivne publike iz Brechtovih poučnih komada. Sudionici bi dobili intenzivno teatarsko iskustvo, nečega između dokumentarnog filma i teatra, s elementima političkog samoobrazovanja kroz dokumentarni materijal i interakciju s vodičima. Važno je da u projekt budu uključene osobe koje razumiju što može biti promjena paradigme. To je ono sljedeće na čemu bih rado radila.
*Fotografije s izložbe (klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)
► Koja je uloga angažiranog umjetnika danas i kako vidite tu poziciju? Je li dobra za kritiku društva, politike, ekonomije i kako je primjenjujete?
Kristina Leko: Kao dokumentaristica radim s narativima, uglavnom participacijski. To je odgovoran posao jer promjena stvarnosti ide ponajprije preko promjene narativa, jer narativi formiraju i imaju utjecaj u socijalnom prostoru. To su socijalno aktivni artefakti. Radi se o sporim, ali stabilnim procesima stvaranja simboličkog jezika i našeg misaonog svijeta, u čemu svatko od nas sudjeluje, više ili manje. Važno pitanje je na koji način oprostoriti te narative u izložbi, tako da djeluju na određeni način, tako da socijalnu sliku tj. strukturu prikažeš tako da ljudi razumiju mehanizme društvenih odnosa. Pri tome ne smiješ biti ideološki opredijeljen ili naporan, jer onda postižeš upravo suprotan efekt. Naime, treba imati povjerenja u ljude koji će sve to gledati da oni sami mogu razmišljati i da znaju razdvojiti ‘dobro od lošeg’, da pojednostavim. To je njihov zadatak, a ne moj. To su procesi razmišljanja i propitivanja novih i drukčijih narativa, koji mogu donijeti promjenu u socijalnom prostoru.
*Kristina Leko (foto: Maja Bosnić)
Vizualni identitet izložbe: Sanja Kuzmanović
Autorski postav izložbe: David Smithson
Izložba “Kako živi narod” umjetnice Kristine Leko u Muzeju suvreneme umjetnosti u Zagrebu je otvorena do 21. listopada 2016.
Požurite pogledati!
Fotografije: Maja Bosnić
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
