Pariški Muzej Rodin, već tradicionalno, na velikoj višemjesečnoj izložbi u goste prima radove drugih umjetnika kako bi se, licem u lice, ogledali s radovima (zastrašujuće) velikog majstora.
Ovog ljeta gost je bio američki fotograf Robert Mapplethorpe.
Neočekivano prijateljstvo. No, (pretpostavljena) međugeneracijska netrpeljivosti na stranu (jedan nije prešao četrdeset treću, a drugi za nas gotovo i ne postoji prije toga), dva umjetnika zaista imaju dodirnih točaka. Na temelju nekih od njih nastala je izložba ‘Mapplethorpe-Rodin’ u muzeju najpoznatijeg francuskog kipara. U jednom dijelu muzeja (manje, više jednoj prostoriji) smješteno je 50 Rodinovih skulptura i 120 Mapplethorpeovih fotografija.
No, dodirne točke, kad ih pozornije promotrite, ostaju samo to: točke. Crte se već razilaze.
Obojica su, u svoje vrijeme, izazivali negodovanje umjetničkih institucija. No, Rodin to čini svojim (impresionističkim) stilom, dok Mapplethorpe sadržajem svojih djela (eksplicitni homo/seksualni prikazi, sado-mazo motivi i sl.) . Stilski je Mapplethorpe, za osamdesete godine dvadesetog stoljeća, zapravo vrlo klasičan (u tradiciji Edwarda Westona).
Jedan voli žene, drugi muškarce. Obojica ih, doduše, vole: jako.
Obojica se bave ljudskim tijelom.
I dok neka djela gotovo mimetički odjekuju druga, ideja, namjera i osjećaj tih djela, sasvim su različiti.
Mapplethorpe je svoj rad usmjerio na studij ljudske forme. Modeli se na njegovim fotografijama pretvaraju u skulpture. Minimaliziran je svaki osjećaj pokreta, živosti (ne i života). Fotograf modele uglavnom stavlja u sterilne, studijske uvjete, kako bi svu pažnju sveo samo na njih. Ne zanima ga dokumentarizam, zanima ga ljepota ljudskog tijela u njegovom najboljem izdanju (modeli su plesači i bodybuilderi).
Rodin pak, kroz gips, broncu i kamen, traži upravo ono čega se Mapplethorpe rješava: pokret, živost, strast… Njegove skulpture pričaju priče, stvaraju osjećaj fluidnosti, izmiču pogledu. Nasuprot njima, Mapplethorpeove fotografije proizvode instant zadovoljstvo (ovo nije kvalitativni sud): kompozicije su čiste, nijanse jasne, naracija, u većini slučajeva, na postoji.
U radu obojice autora veliku ulogu igra erotika. No, dok Mapplethorpe i nju pretvara u studiju, fotografirajući genitalije na isti način kao što fotografira i bukete cvijeća, pretvarajući sve u nešto (tek?) lijepo, mrtvu prirodu te time gotovo negira samu erotičnost prizora (najerotičnija fotografija, na kraju, je fotografija ljiljana), Rodin erotičnost nalazi u pokretu, u rasporedu tijela svojih skulptura, u situacijama u koje ih smješta.
Spoj dvojice umjetnika, koliko god zanimljiv (u ideji i u praksi) zapravo se čini izazvan prilično banalnom podudarnostima. No, to nije glavna niti uopće treba biti zamjerka ovom konceptu. Svakako treba vidjeti djela (velikih ili malih) majstora uz neka druga djela, vidjeti kako se ponašaju u takvoj novoj situaciji, izlazi li na vidjelo nešto do tada nezapaženo. I, zasigurno, u velikoj većini slučajeva, odgovor će biti: da! No, u ovoj situaciji, nisam sigurna da je ono što izlazi bilo u korist i jednog od dvojice umjetnika.
Teško što se može boriti za pažnju uz crno bijelu fotografiju – pogotovo Mapplethorpeovog čistog, gotovo grafičkog, stila. Rodinove skulpture gube na praktičnoj razini: teško se vide.. Jer, ne radi se tu o monumentalnim Vratima pakla ili Balzacu (zapravo, samo pojedine studije za građane Calaisa, u nadnaravnoj veličini, uspijevaju držati svoj prostor nasuprot fotografijama ) već manjim djelima uglavnom od gipsa i nešto bronce. Djela su monokromna, kao i većina skulptura ovise o osvjetljenju, njihovi detalji nalaze se u nijansama iste (ne)boje.
S druge strane, Mappelthorpeov rad sad djeluje agresivno, bullyjevski. Dobiva kvalitetu za koju nisam sigurna da izlazi iz samog rada – tu kvalitetu primjerice ne zamjećujem u fotografijama koje su postavljene u hodniku, bez Rodinovih skulptura. Tu napokon imam osjećaj da, i one i ja, možemo disati. Prestati uspoređivati i samo gledati.
U prilog izložbi, odnosno francuskom slobodoumlju ili tek činjenici da smo, ipak, u dvadeset prvom stoljeću, moram napomenuti da fotografije eksplicitnog i seksualnog sadržaja nisu ni na koji način sakrivene od pogleda slučajnog, nepripremljenog posjetitelja, kao što je to bio slučaj u Americi 1989. kada su neke od njih prvi put prikazane. Doduše onih najkontroverznijih ovdje ni nema no one se zaista ne bi ni uklapale u koncept izložbe.
Na kraju, za redovite posjetitelje Muzeja Rodin, ili one koji su barem jednom imali priliku posjetiti tu ustanovu, ako se nađete u Parizu ovo je svakako zanimljiv izlet u nešto novo. Za one koji se nisu imali prilike ranije susresti s ovim umjetnicima, željela bih im da im prvi susret ‘u živo’ bude na samo. A onda kad znaju na čemu su jedan na jedan, mogu i u veće društvo.
Izložba u Muzeju Rodin traje do kraja rujna. Više o izložbi na službenim stranicama Muzeja Rodin musee-rodin.fr
Fotografije: Barbara Šarić
