Nagradu Rudoslav Putar osnovao je Institut za suvremenu umjetnost 2002., a ove godine će je dodijeliti 18. put zaredom i tako nagraditi najboljeg mladog hrvatskog umjetnika/cu dvomjesečnim rezidencijalnim boravkom u New Yorku. Nagrada je dio međunarodne mreže YVAA – Young Visual Artists Awards, u suradnji s kojom zagrebački Institut za suvremenu umjetnost dodjeljuje spomenutu nagradu.
Ovogodišnji stručni žiri nagrade radio je u sastavu: Ana Kuzmanić, umjetnica, Split, dobitnica Nagrade Radoslav Putar 2018.; Natasha Kadin, producentica / kustosica, Mavena, Split, izabrana na Otvorenom pozivu za člana žirija do 40 godina starosti; Đorđe Jandrić, umjetnik i Red. prof. art, APURI, Zagreb/Rijeka; Lilijana Stepančič, kustosica, Ljubljana, Slovenija; i Ksenija Turčić, umjetnica i Izv.prof.art., ALU, Zagreb.
U finale za Nagradu Radoslav Putar za 2019. izabrani su Sabina Mikelić, Tin Dožić, Predrag Pavić i Božidar Katić (o čemu smo vas informirali ovdje), s kojima smo porazgovarali o radovima koje su prijavili na natječaj, o očekivanjima od rezidencije u New Yorku, umjetničkoj sceni, samopromociji i inspiraciji.
Izložba finalista nagrade bit će otvorena za mjesec dana, točnije 6. lipnja u 20 sati u Malom Salonu riječkog MMSU-a, gdje će žiri nakon drugog kruga natjecanja i razgovora sa svakim pojedinim finalistom, odabrati dobitnika/cu Nagrade Radoslav Putar za 2019.
*Tin Dožić; Božidar Katić; Sabina Mikelić; Predrag Pavić
► Kao finalisti Nagrade Radoslav Putar za 2019. pokazali ste da su vaši radovi i portfelji ozbiljni i da umjetničkom produkcijom podržavaju pitanja suvremenosti. Možete li nam predstaviti radove koje ste prijavili, u kojoj se fazi sada nalaze i kako teku pripreme za izložbu u Rijeci?
Tin Dožić: U portfolio sam stavio pet radova koje sam u trenutku prijave smatrao najreprezentativnijima za prošlogodišnju produkciju. Rad GoldRush je multimedijalna instalacija koja propitkuje problematiku zagađenja elektroničkim otpadom orijentirajući se na materijalnost osobnih računala, te kroz (al)kemijski proces ekstrakcije zlata iz matičnih ploča i sonifikaciju istog procesa naglašava utjecaj prekomjerne produkcije osobnih računala na okoliš. Radovi Pjesme za antropocen #1 i #2 multimedijalne su instalacije koje se bave oživljavanjem rezidualnih medija otvarajući pitanja relativnosti vremena kroz sravnavanje tehnoloških artefakata iz zadnjih 50 godina u istu vremensku točku. Smatram da je period od 50 godina u usporedbi s geološkim (ili dubokim) vremenom ekstremno kratak, no ljudska aktivnost je ta koja potiče nevjerojatnu akceleraciju produkcije i mijene socijalnog, tehnološkog i eko okoliša te prestiže geološko vrijeme u formaciji geoloških promjena. Konačno, spomenuo bih dva kolaborativna i izvedbena rada, Koreografija utopije, pokret br. 2. i Život strojeva u stepi duhova. Prvi rad nastao je u kolaboraciji s performericom i umjetnicom pokreta Sonjom Pregrad te dizajnerom i eksperimentalnim glazbenikom Androm Giuniom. Tim radom propitkujemo nehijerarhijske odnose i produkciju kao utopijsko tijelo te sinestetske intenzitete izvedbenog prostora. Drugi spomenuti rad nastao je u suradnji s australskim umjetnikom zvuka i profesorom sa sveučilišta u Sydneyju Colinom Blackom, a sam rad je izvedba koja predstavlja nadrealni zvučni postapokaliptični svijet u kojem su živi ostali samo strojevi.
Kako svoju praksu temeljim na hibridnosti i procesualnosti, za Rijeku mi je cilj pripremiti novi rad koji bi bio svojevrstan kolaž dijelova nekih mojih starijih radova, skica za buduće radove i raznih eksperimenata, sa željom da izazivam pitanje čistoće koncepta rada, a i dalje se baveći pitanjima tehnologije i antropocena.
Božidar Katić: Oberflächenunterstützung je umjetnički i kustoski projekt započet 2018. godine u suradnji sa francuskim umjetnikom The Wa. Nastao je kao reakcija na našu trenutnu poziciju – radnika na baušteli. U listopadu 2018. u Berlinu krećemo raditi unutarnja uređenja i renovacije stanova i poslovnih prostora, te na dnevnoj bazi radimo privremene intervencije, performanse i video radove od građevinskog materijala upravo u tim istim prostorima koje renoviramo. Ujedno održavamo i umjetnički rezidencijalni program, kojeg od milja nazivamo Artist in Resistance, gdje pozivamo umjetnike da nam se pridruže na gradilištu i daju svoj umjetnički doprinos. Sve bilježimo na Instagramu, kao glavnom i jedinom mediju preko kojeg komuniciramo rad sa javnošću. Opis svakog postanog rada izostaje u klasičnoj formi teksta, te se koristimo isključivo hashtagovima kojima kroz kritiku, humor i ironiju reagiramo na trenutno stanje tržišta umjetnina, poziciju umjetnika i radnika, političko stanje u lokalnom i političkom kontekstu itd. Projekt se i dalje odvija, s preko 70 radova izvedenih u 7 mjeseci, s više od 20 gostujućih umjetnika iz cijelog svijeta. Priprema rada za izložbu je u procesu, pa bi za sada bilo nespretno govoriti o krajnjem obliku, izgledu i postavu rada.
Sabina Mikelić: Za Nagradu Radoslav Putar prijavila sam dvije multimedijalne instalacije i jedan video rad. U instalaciji Beyond the Choir (hr. Omili mi) ispitivala sam mogućnost nadilaženja stereotipa i onoga što već znam, odnosno nadilaženje konteksta mog otoka, njegovog položaja i stanovnika, kroz proces snimanja. Projektom artikuliram sljedeća pitanja: može li istraživanje intimnog odnosa ljudi s određenim mjestom u isto vrijeme biti i dublja analiza procesa snimanja i uloge kamere u društvenoj interakciji? I može li tada postati i načinom na koji ću ja, kao autorica, ‘riješiti’ pitanje vlastite pripadnosti? U projektu me članovi tradicionalne muške klape Krijanca s otoka Raba vode individualno na njima značajno mjesto na otoku, bez da mi otkriju gdje me vode, dok ja ne otkrivam što ću ih pitati kad dođemo na lokaciju.
U instalaciji Oda Radosti implicitno se bavim ekonomskim stanjem u Hrvatskoj u kojoj, kao u tranzicijskoj zemlji, dolazi do rasprodaje zemaljskih dobara zbog pukog preživljavanja. Posredno se bavim i kompleksnosti obiteljskih odnosa i međugeneracijskim suživotom. Metodološki se također bavim kadrom, mise-en-scenom, tišinom, glasom, te odnosom čovjeka i prostora kao i u Beyond the Choir.
U video radu Pismo ispitujem kako se ja kao umjetnica kroz performativni čin mogu poistovjetiti sa tuđom pričom i narativom te na koji način mogu tuđu intimnu priču napraviti svojom i kako se ljudi koji se međusobno ne poznaju mogu povezati kroz rad na projektu kroz vlastiti doprinos (pismo je napisala jedna osoba, pročitala druga, a izvela treća). Pismo govori o osjećaju zatočenosti, životnim prilikama i o nadilaženju istih.
Nijedan rad još nije izlagan u Hrvatskoj. Za natječaj sam prijavila tri rada koja su isproducirana, ali ne i izlagana. U svibnju ću izložiti instalaciju Beyond the Choir u sklopu Subversive Festivala, na poziv kustosica Leile Topić i Dine Pokrajac. Sva tri prijavljena rada proizašla su iz dvogodišnjeg umjetničkog istraživanja za film Filming Beyond, kojim sam se bavila na studiju Artistic Research in and through Cinema na nizozemskoj filmskoj akademiji u Amsterdamu. Dijelovi iz radova su prikazani u sklopu mojeg prezentiranja istraživanja u filmskom muzeju Eye u Amsterdamu u lipnju prošle godine, dok su radovi bili još u stvaranju.
Predrag Pavić: Prema propozicijama natječaja, prijavio sam radove nastale u prošloj i tekućoj godini, i to su dva zadnja projekta koje sam izveo: Instalacija za zimu i Succeeding dangerously. Prvi je deskriptivno tautološki povezan sa svojim nazivom, naime, glavni element rada jest malena peć u kojoj gori vatra. Rad je svojevrsni performans za skulpturu tj. dvadesetak centimetara visoku peć. Radi se o umanjenom modelu, dok onu pravu u stvarnosti koristim za grijanje radnog prostora. Dimnjak se u instalaciji prostire galerijom tražeći mjesto gdje može izaći van, a ispred peći nalaze se malena nacijepana drvca i maleni komadići ugljena koje performer ubacuje svakih minutu-dvije kako se vatra ne bi ugasila. Ovaj sustav grijanja s promijenjenim dimenzijama, naseljen u muzejsko galerijski kontekst, ima različite konotacije, a meni osobno bilo je zabavno napraviti rad u kojem se mogu igrati vatrom.
Succeeding dangerously pak proizlazi iz zamišljanja neke distopijske situacije i reakcije na nju. Protagonist, kao kakav suvremeni Prince Vogelfrei, odluči umaći sudbini tako da izgradi jedrilicu i odleti, što za posljedicu ima parodijski tretman jednog klasičnog umjetničkog tropa tj. letenja. Konkretno, ideja je bila napraviti umanjeni model jedrilice i preletjeti s njom od studija na Žitnjaku do galerije SC. Sadržaj izložbe prati tu početnu postavku, te se kroz tri segmenta sa različitim nazivima (Paraplan, Parachute i Par Avion) narativno sažima u jednu cjelinu. Uz model letjelice izlaže se video Parachute u kojem padam brzinom slobodnog pada. Prikazuje se onaj moment kada je trebalo iskočiti jer je avion počeo padati. Padobrana, apostrofiranog u naslovu – nema. Također, u postav je uključena i takozvana Karta ničega, tj. u mom slučaju Paraplan koji predstavlja svojevrsni predtekst. Karta ničega je originalno ilustracija za Carrolovu priču U potrazi za Snarkom koja opisuje neobično putovanje ili potragu za apsurdnim i nepostojećim, dok posada navigira potpuno praznom kartom što ukazuje na sumnjive sposobnosti kapetana. Moja verzija je poveći komad papira na kojem su se nakupile naslage paučine i prašine. Potom je to fragilno tijelo konzervirano u vitrini. Prikazan je također i video koji dokumentira sam čin nesretnog preleta.
Oba rada se nadovezuju na neka prijašnja stremljenja gdje funkcionalni objekt u galerijskom kontekstu izvodi svoju primarnu radnju/funkciju koja time postaje sadržaj, dok je lik autora gotovo uvijek uključen u radnju kao subjekt koji sam sebi podmeće spačku.
*Tin Dožić: “GoldRush” / foto: Sanjin Kaštelan
*Tin Dožić: “Pjesme za antropocen #1” (lijevo) i “Pjesme za antropocen #2 (desno) / foto: Toni Mijač
*Tin Dožić: “Život strojeva u stepi duhova” / foto: Silvija Dogan
► Koliko vam je važan ovaj izbor u finale nagrade, kako inače gledate na kontekst umjetničkih nagrada, osobito za autore mlađih generacija, i svega onog što nagrade donose sa sobom, u izlagačkom, autorskom, ali i medijskom/javnom kontekstu?
Tin Dožić: Osobno mi je jako važan izbor u finale Nagrade Radoslav Putar, smatram da je dobar poticaj za nastavak moje prakse, koju često zbog prekarnog rada i loših produkcijskih uvjeta u RH dovodim u pitanje. Prema nagradama kao takvima imam ambivalentan odnos; s jedne strane smatram da su potrebne upravo iz razloga poticanja stvaralaštva na našoj maloj i siromašnoj sceni, a s druge strane mi je odbojna ideja natjecanja u kontekstu umjetnosti. Smatram da, kada bi uvjeti bili idealni, nagrade kao takve ne bi bile potrebne, već bi kvalitetan rad i angažman bio prepoznat upravo zbog svoje kvalitete i shodno tome honoriran.
Božidar Katić: Nagrada Radoslav Putar je od svojih početaka predstavljala jednu od najvećih službenih pohvala koju mladi umjetnik u Hrvatskoj može dobiti. Kako je kod nas tržište nerazvijeno, te se kulturni prostor sve više smanjuje i potrebni feedback izostaje, vjerujem da su nagrade bitne kao rijetka forma pohvale umjetničkog rada kod nas. Konstruktivna kritika ili pozitivan feedback djeluju poticajno na samo umjetničko stvaranje, a oni su najpotrebniji umjetnicima mlađe generacije gdje su manjak iskustva i nesigurnost česta prepreka.
Sabina Mikelić: Važan mi je izbor u finale zbog više stvari. Smatram da Nagrada Radoslav Putar predstavlja kvalitetu i prepoznaje glasove na sceni koji govore o bitnim stvarima na inteligentan način. Drago mi je što nagrada omogućuje vidljivost u nacionalnom kontekstu i mogućnost ostvarivanja međunarodne vidljivosti. Nagrada omogućuje i zajedničku izložbu i priliku da se stekne novo iskustvo, kroz rezidenciju u New Yorku, tako da se unutar jedne nagrade dobije puno, i drago mi je da nagrada nije samo fokusirana na produkt, nego i na praksu. Isto tako drago mi je da imam priliku upoznati i družiti se sa još tri finalista. Nagrade za mlade umjetnike su dobra prilika za steći iskustvo i vidljivost. Mnogi ljudi završe umjetničke akademije tek kasnije u životu i često se nađu u prostoru kada po godinama nisu “mladi”, ali u praksi jesu, i nekako ne pripadaju nigdje, nisu još afirmirani a “prestari” su da se natječu za razne natječaje za “mlade”. Tako da mi je drago da je “Putar” otvoren i onima koji su kasnije krenuli put umjetnosti. Ja sam jedna od tih. Umjetničke nagrade su pohvalna stvar, ali mislim da nažalost nisu dovoljne za afirmaciju umjetnosti. Smatram da stanje u zemlji i opći senzibilitet pridonosi tome da umjetnost ostaje marginalizirana, i da se smatra nekorisnim produktom, umjesto važnim kritičkim i oplemenjujućim sredstvom djelovanja.
Predrag Pavić: U onoj mjeri u kojoj izbor u finale promatramo iz rakursa karijere, on je važan. Reklo bi se još jedna “recka” u biografiji. Međutim, za samu umjetnost on nije presudan. Nagrade, kao i ozbiljna uključenost u globalni svijet umjetnosti, katkad su sretni splet okolnosti. Umjetnička praksa i kontinuitet je ono što treba njegovati kao važno, dok kvalitetno popunjen CV može biti svašta, ali sigurno ne i prepreka na tome putu.
*Božidar Katić: “Oberflächenunterstützung”
#klausrinke #erwinwurm #oneminutesculpture @erwinwurm #commisionwork #chocolatefactory #balance @thisisliveart #collaboration #artcontemporary #illuminati #freemasons #livesculpture #performanceart #oberflaechenunterstuetzung #francoisduchamp #easternbunny #kunst #anarchy #1312 #2018
*Božidar Katić: “Oberflächenunterstützung” (lijevo)
#supporthockney #davidhockney #fundraising #only90292500milionsttogo #portraitofanartist @thisisliveart #poolwithtwofigures @jerrysaltz #22mitrechnung #18ohnerechnung #goodpriceforyoumyfriend @galerieperrotin #collaboration #oberflaechenunterstuetzung #francoisduchamp #easternbunny #fuckairchina #uniquepieceuntilsomebodybuysit #livesculpture #performance #mostexpensiveluxuries #silentnumber #printsavailable @collecteurs #priceonrequest @koelnmesse #sorrywecouldntcome #workingclasskunst #2018
*Božidar Katić: “Oberflächenunterstützung” (desno)
#markjenkins @jenki.ns #performance #livesculpture @thisisliveart #paintitblack #blueshelveskeeponbeingblue #theywontstayblack #bäkerei #forperformanceyouneedtwo #onemanstrashanothermanstresure #workingclass #humanwreck @adultperiod #faketapesculpture #blackandblues #collaboration #oberflaechenunterstuetzung #francoisduchamp #easternbunny #liveart #2018
*Božidar Katić: “Oberflächenunterstützung”
#angelswithdirtyfaces #igorgrubic #derhimmeluberberlin #wingsofdesire #andjeligaravoglica #chickenwings #livesculpture #installationart #happening #artcontemporary #sundaymood #freedom #collaboration #oberflaechenunterstuetzung #francoisduchamp #easternbunny #tagafriend #2018
► Nagrada Radoslav Putar otvara izuzetnu priliku za mlade umjetnike da prodube svoje istraživanje, steknu nova iskustva te ostvare nove kontakte. Rezidencijalni boravci postaju ključni segmenti umjetničkog života. Jeste li dosad imali iskustva boravka na rezidencijama, koliko ih smatrate važnima za umjetničku praksu i kako su se rezidencije (ako ih je bilo) odrazile na vaš umjetnički rad?
Tin Dožić: S obzirom da svoj rad temeljim na istraživanju i eksperimentima, rezidencije su mi najbitnije platforme za daljnji razvoj vlastite prakse. Rezidencije nude priliku da se posvetim radu bez distrakcija ostalih obveza, a ako su kvalitetne, nude financijsku i produkcijsku sigurnost koja rezultira naglim skokovima u produkciji rada. Od nekoliko rezidencija na kojima sam sudjelovao, istaknuo bih rezidenciju Summer Sessions u V2_Institute for the Unstable Media u Rotterdamu, koja se pokazala izvrsnom platformom za međukulturnu razmjenu, iskustvo novih umjetničkih produkcija, upoznavanje nove scene, razvoj vlastitog rada i eksperimentiranje.
Božidar Katić: Umreženost (networking) je danas jedna od najučinkovitijih formi kada je riječ o odnosima sa javnošću i promociji vlastitog stvaralaštva. To podrazumijeva širenje umjetničkog kruga u kojem se umjetnik kreće, a kako je često riječ o rezidencijama izvan matične zemlje, takvi boravci pridonose međunarodnom prepoznavanju umjetničkog rada i često služe kao sredstvo progresije u karijeri.
Sabina Mikelić: Nisam nikada bila na rezidenciji. Nakon školovanja na ALU, počela sam raditi kao profesorica kako bih uopće mogla živjeti u Zagrebu, i tek kasnije sam si konačno priznala da mi je moja praksa bitnija, jer oboje nisam mogla iskombinirati. Doduše, imam iskustvo studiranja u međunarodnom kontekstu u Amsterdamu, što to je dosta utjecalo na mene. Izmještanje iz prilično homogene hrvatske kulture i susret sa drugim perspektivama, pozadinama i kulturama me promijenilo. Rezidencije su možda slične, ali više hermetične, jer pri kratkom boravku ipak ne možeš baš osjetiti kompleksnosti društva druge zemlje. Vjerujem da kvaliteta rezidencije ovisi od institucije do institucije, te o tome jesu li su rezidencije više usmjerene na produkciju rada ili na networking, jesu li plaćene ili ne. Isto tako, ovisi i o umjetničkoj praksi i kako se politika rezidencijalnog programa poklapa sa praksom umjetnika. Mislim da su rezidencije općenito dobar način da umjetnici izađu iz balončića vlastitog konteksta i vide što se zbiva po svijetu, što drugi ljudi rade, i kroz taj susret sa različitim rastu i dobiju nove perspektive.
Predrag Pavić: Sustav rezidencija predstavlja jedan suvremeni pristup kojeg je iznjedrio svijet umjetnosti kako bi se demokratizirao barem iz perspektive našeg malog vilajeta, odnos periferije i centra, i odgovara suvremenom načinu života, ideologiji mobilnosti, globalnosti, dok bi se također moglo ustvrditi da i nije tako nov. Nekad su umjetnici i ostali učeni ljudi u kontekstu svojeg obrazovanja smatrali važnim posjet Italiji kako bi se upio jedan humanistički svjetonazor i kontekst koji se tamo u izobilju mogao konzumirati. Danas se pak primičemo nekim drugim središtima koja su se iskristalizirala kao relevantna. Zanimljivo je da se na ruskom za umjetnost kaže iskustvo, vrlo lijepo ilustrirajući kako bi je mogli tumačiti, pa prema tome odlazak u NY sigurno pridonosi iskustvu pojedinca. Predivna je mogućnost za prekarnu egzistenciju da može kratki period vremena u dokolici tražiti samu sebe, no ono što je ključno, jest dobro izabrati gdje otići i kako to iskoristiti. Nekada se na rezidenciji zateknete u studiju sa čekićem, čavlićem i olovkom, pa ovisno o tome čime se bavite, može biti problematično nešto isproducirati, ali se svakako možete skitati, upoznavati nove ljude i upijati ono iskustvo kojeg u rutini na mjestu prebivanja nema.
*Sabina Mikelić: “Beyond the Choir” / foto: Bojan Mrđenović
*Sabina Mikelić: “Beyond the Choir” / modelirani 3D crtež (autorica crteža: Tajana Tkalčić)
*Sabina Mikelić: “Oda radosti” / modelirani 3D crtež (autorica crteža: Tajana Tkalčić)
► Prije nekoliko godina rezidencija u New Yorku produžena je na dva mjeseca, što daje više prostora i vremena za istraživanje. Kako zamišljate svoje vrijeme tamo, u kojem kontekstu mislite da će vam najviše koristiti; razmišljate li o institucijama, galerijama ili neizostavnim punktovima koje nikako ne biste zaobišli? Što bi bio vaš fokus u NYC?
Tin Dožić: Rezidenciju u NY-u bih maksimalno iskoristio za upoznavanje lokalne DIY i nezavisne sound art scene, s najvećim naglaskom na pokušaj ostvarivanja novih suradnji, bilo s umjetnicima, bilo s hakerima ili znanstvenicima. Suradnje kao oblik produkcije umjetničkih radova su mi najzanimljivije, osobito u međukulturalnom kontekstu gdje svi ulaze s različitim iskustvom, znanjem i senzibilitetima u zajednički proces. U ovom trenutku nisam detaljno istražio tamošnju scenu, no znam da me najviše zanimaju izvaninstitucionalne i nezavisne inicijative, a smatram da u tako velikom gradu to ne bi trebalo biti teško pronaći.
Božidar Katić: Trenutno sam na posljedipomskom studiju u Berlinu na Institute for Art in Context gdje studiraju mlađi umjetnici iz cijelog svijeta. Imam izuzetnu priliku vidjeti kako se mladi iz različitih dijelova svijeta odnose prema društvu, umjetnosti, koliko je kritičko mišljenje razvijeno i kakva je pojedina pozicija prema rješavanju određenih problema. Vjerujem da boravak u NY-u nudi još konkretniji pogled, kako u suvremeno društvo, tako i u suvremenu umjetnost, tržište umjetnina i suvremene vrijednosti u art svijetu. Neizostavan je i networking koji može otvoriti prilike za nove suradnje, pružiti platformu za daljnji profesionalni razvoj i stvoriti prostor za učenje i individualni napredak.
Sabina Mikelić: Planove ću raditi ukoliko me izaberu. Koliko sam shvatila, rezidencija je poprilično ispunjena već unaprijed sa strane instituta, tako da sam sigurna da će puno stvari doći u mom smjeru (ako budem izabrana). I inače koristim svoju praksu za susret sa okolinom tako da me ne bi čudilo da dobijem potrebu stvoriti “zapis” svog iskustva te možda i napraviti istraživanje, a možda i isproducirati rad.
Predrag Pavić: Mislim da je odlično što traje dva mjeseca. Ono u što sam siguran, jest da ću biti predivno izgubljen kada posjetim taj veliki grad, u kojem nikada nisam bio, a hoću li biti i što ću raditi baš ovom prilikom… tek se nazire kao mogućnost.
*Predrag Pavić: “Succeeding Dangerously (Parachute)”
► Suradnja između umjetnika i kustosa je usko povezana i možemo reći jasno vidljiva kada je suvremena umjetnost u pitanju. Kakvo je vaše iskustvo s kustosima i mislite li da je takva suradnja danas neophodna, te da doprinosi kvaliteti i boljoj percepciji vašeg rada?
Tin Dožić: Volim raditi s kustosicama i kustosima koji su mi dragi kao osobe, i čiji su interesi slični mojima, isto kao i u umjetničkim suradnjama. Suradnje umjetnika/ica i kustosa/ica su bitne, ali ne mogu odgovoriti jesu li i neophodne. Smatram da umjetnici koji žele nešto napraviti, to će i napraviti, makar u obliku samoorganizacije i “uradi-sam” etike.
Božidar Katić: Ako je suradnja dogovor u kojem dvoje ili više suradnika zajedničkim snagama radi u svrhu ostvarivanja zajedničkog cilja, onda je kustoski diskurs prednost suvremene umjetničke prakse i vrijedan je partner u izgradnji suvremene umjetničke misli.
Sabina Mikelić: Smatram da kustosi trebaju umjetnike i umjetnici trebaju kustose. Ja volim surađivati s ljudima, volim učiti i mislim da moja umjetnost nije produkt singularnosti, nego svega i svakoga s kim sam se do sada susrela. Umjetnost je dijalog, ili bi barem trebala biti. O suradnji s kustosima imam nekog iskustva, ali ne prevelikog, i uvijek mi je drago uspostaviti odnos. Naravno da rad s dobrim kustosima pridonosi kvaliteti i percepciji rada. Ja smatram da ja kao umjetnica ne znam sve o svemu, i kroz iskustvo rada, recimo na filmu, naučila sam da postoje ljudi koji su talentiraniji i sposobniji u nekim stvarima od mene, i zato onda s tim ljudima surađuješ – jer oni znaju nešto što ti ne znaš, i obrnuto. Isto tako gledam i na kustose. Pa i oni su u tom poslu iz istog razloga kao i ja, iz iskrenog interesa. Zašto ne surađivati na doprinos svih?
Predrag Pavić: Nisam imao neke bitne suradnje sa kustosima. Ljudi nekad zovu, nekad se sam javim na natječaj i tako se perpetuira moja izlagačka djelatnost. Kolega i prijatelj Boris Greiner mi često napiše tekst za predgovor izložbe, nekada netko drugi. Suradnja svakako može biti korisna i plodonosna.
*Božidar Katić: “Artist in Resistance”
#howtopostmalevich #howtobrakethewall #newwallheritage #suprematismaftertesla #10000lux #lightshower @kontejner_org #backtoblack #whiteonwhite #kazimirmalevich #jamesturrell #olafureliasson #illuminati #artificialsun #antidepressantlight #freemasons #gohomeedison #artistinresidence #lazymonday #oberflaechenunterstuetzung #easternbunny #francoisduchamp #1918 #2018
► Koji su umjetnici/e i/ili teoretičari ostavili najviše utjecaja na vaše stvaralaštvo, kako u domaćem tako i u inozemnom kontekstu? Možete li podijeliti s nama što trenutno čitate i/ili, proučavate, gledate, pratite, što vas autorski inspirira i intrigira?
Tin Dožić: Od teorije najviše me zanimaju diskursi koji pokrivaju hibridne prakse i pristupaju određenoj temi s neočekivane pozicije. Vrlo draga knjiga mi je Geology of Media autora Jussija Parikke, koja spaja ideje dubokog vremena, mineralogije, tehnološke produkcije i medijske umjetnosti. Također, drag autor mi je Timothy Morton koji pristupa ekologiji kroz temu antropocena i suprotstavlja se romantičnoj dihotomiji čovjek-priroda. Još neki dragi autori/ice koji mi prvi padaju na pamet su David Toop, Donna Haraway, Rebecca Solnit, Mark Fisher. Zadnje vrijeme čitam puno manje nego što bih htio, a trenutno vrlo sporim tempom čitam Why Look at Animals? Johna Bergera. Trenutno sam u pripremama pisanja teksta o medijskoj arheologiji i svojem radu za amsterdamski Institute of Network Cultures, pa se nadam da ću zbog toga čitati više. Što se tiče umjetnika i umjetnica, stvarno je teško istaknuti neka imena koja su me obilježila (kada ih ima tako puno!), bilo lokalno, bilo internacionalno. Inspiriraju me različiti senzibiliteti, od nostalgičnosti Jonasa Mekasa do agresije industrial noisea. Više me inspiriraju glazba i sound art od vizualnih umjetnosti.
Božidar Katić: Ako bih morao nekog izdvojiti kao cjelokupnog autora, bio bi to Nikola Tesla. Trenutno čitam The Art of Memory Francesa Yatesa. Proučavam ljudsko ponašanje u odnosu na različite kontekste. Svašta me fascinira, svašta me inspirira, a ponajviše neobični uzorci u običnom okruženju. Previše je toga, pa ne znam ni sam što bih reko.
Sabina Mikelić: Još su za vrijeme studiranja na Likovnoj akademiji u Zagrebu, Leonida Kovač i Ladislav Galeta ostavili velik trag na moje gledanje na umjetnost, i kasnije na praksu. Školovanje na odsjeku za Nove medije je također utjecalo moju praksu.
Kasnije sam puno naučila na Masteru u Nizozemskoj od redatelja i teoretičara Eyala Sivana. Naravno. mislim da na moj rad utječu i kolege sa kojima sam okružena i sa kojima sam studirala.
Što se tiče umjetnika inspirira me puno toga, od rane renesanse do suvremene umjetnosti. Moja praksa ponekad nema očite veze sa umjetnicima koji mi nešto znače, možda tek dubljim gledanjem. Na mene su utjecaj ostavili stari majstori kao što su Hieronymus Bosch, El Greco, braća Breugel, Johannes Vermeer. U suvremenijem kontekstu to su razni i umjetnici i redatelji: Mark Rhotko, Sophie Calle, Chantal Akerman, Agnes Varda, Straub Huillet, Sergej Parajanov, Andrej Tarkovsky, James Benning, Bruno Dumont, Abbas Kiarostami, Mikhail Karikis, Pier Paolo Pasolini, Gillian Wearing, Hiroshi Sugimoto, Meredith Monk… A iz regije bi to možda bili Karpo Godina, Braco Dimitrijević, Božena Končić Badurina…
Čitam materijale ako su mi u okosnici onoga što trenutno istražujem. Puno više učim kroz praktičan rad nego kroz teoriju. Ali imam par autora koje rado čitam – Johna Bergera, Vivian Shobchac. U zadnje vrijeme posjećujem knjigu Imaginarni Balkan Marie Todorove. Volim čitati i knjige koje nemaju veze sa teorijom, kritikom ili umjetnošću. Zadnje otkriće mi je knjiga: Tajni život drveća Petera Volebena, u kojoj sam naučila da drveće ima poprilično napredno razvijeno društvo. Mislim da me intrigira sve što mi mijenja perspektivu. Također me inspirira sve što me tjera iz pozicije nepovjerenja u kontakt i odnos. Zato su valjda i ljudsko biće i odnosi koje stvara sa kontekstom, sveprisutna tema u mom radu.
Predrag Pavić: Još na akademiji sam bi jako fasciniran Dadom, koja je ostala do današnjeg dana izvor po kojem čeprkam. Nekad u šali kažem KKK, to su Knifer, Kožarić, Kristl. Puno je autora od koji se može učiti. Zanimam se za različite stvari, i pažnja mi je katkad rasuta na puno frontova, što zna biti i kontraproduktivno. Trenutno čitam jako zanimljiv Deep time of the media Zielinskog i neke Solženicine koje sam spasio sa smeća, a nisam ih prije imao prilike čitati. Za novi rad sakupljam rasute fragmente biografije Arthura Cravana, i često prelistavam Magiu naturalis Giambattiste della Porte, zabavno štivo u kojem ima fascinantnih opisa života 16. st., od recepta za kuhanje žive patke do baruta, i primitivnih holograma.
*Predrag Pavić: “Instalacija za zimu” / foto: Boris Cvjetanović
*Postav izložbe “Succeeding Dangerously” Predraga Pavića u Galeriji SC / foto: Damir Žižić
► Tehnike i vještine (samo)promocije, self managementa, PR-a i osobnog marketinga mogu igrati značajnu ulogu u gradnji karijere. Nažalost, u Hrvatskoj ovi “poslovi” često završe na leđima samih autora, jer alternative skoro da i nema. Slažete li se s tim, koliko mislite da je to važno; od održavanja i vođenja profila na društvenim mrežama pa sve do ozbiljnog predstavljanja kustosima i galerijama? Kako komunicirate vaš rad, kroz koje kanale, radite li na stjecanju novih vještina kada je ovaj segment u pitanju, i vjerujete li da se situacija da umjetnici “moraju” odrađivati i ovaj dio može promijeniti?
Tin Dožić: Nažalost, PR je neizostavan dio umjetničke prakse. Svoj PR odrađujem vođenjem Facebook i Instagram profila, imam web stranicu (tindozic.space) i to je manje više to. PR je svakako bitan, pravila igre su takva. Isto kao i za nagrade, mislim da kada bi uvjeti bili idealni PR također ne bi bio potreban.
Božidar Katić: Nije lako.
Sabina Mikelić: Ranije mi je samopromocija bila jedna od najnapornijih stavki i većinu toga sam ostavljala slučaju. Nisam samu sebe shvaćala ozbiljno i uvijek sam se borila s ne-samopouzdanjem i bila u konfliktu sa time što i kako umjetnik treba živjeti i djelovati. Radovi su mi često bili osobni i trebalo mi je vremena da razvijem distancu od radova (a zadržim njihovu intimnu kvalitetu) i vjerovatno je to stvaralo otpor prema dijeljenju i samopromociji. Mislim da sam s mojim osobnim sazrijevanjem i prihvaćanjem toga da imam praksu i da moja praksa nije nešto sa strane, nego moja profesija, poziv i posao, ujedno prihvatila samopromociju kao dio radne etike. Imam količinu subjektivnog znanja koje mogu podijeliti sa drugim, i smatram da je na doprinos ne samo meni, nego i drugome. Pogotovo ako se može stvoriti neka zajednička sinergija, od koje svi imamo koristi. To što radim nije samo za mene, nego za svakog tko želi od toga nešto primiti. U praktičnom smislu si konačno izrađujem web stranicu, na društvenim mrežama objavljujem gdje sam sa svojim radom i slično, ako želim nešto podijeliti, sama potražim načine za to. Mislim da umjetnici moraju odrađivati veći dio samopromocije dok se stvari na neki način ne pokrenu, i oni sami postanu više “traženi” sa strane kustosa i producenata.
Predrag Pavić: Mislim da sam poprilično loš u tome i ne posvećujem dovoljno pažnje toj problematici. Svako malo si kažem, evo baš sad idem napravit web stranicu, pa počnem, pa onda stanem negdje na pola, pa me onda nešto drugo preplavi, i tako taj moj naivitet traje do danas.
*Sabina Mikelić: “Pismo” / foto: Sabina Mikelić
Razgovarala: Maja Broun / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Sabini, Tinu, Božidaru i Predragu na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
