Činjenica je da hrvatska arhitektonska scena u javnom dijalogu i društveno-političkoj prezentnosti spava najčvršći san u posljednje dvije dekade. Anemična je, anestezirana, djeluje da nema stav gotovo o ničem i kao da je postala društveno irelevantna. Naravno da će si arhitekti ovo teško priznati, ali argumenata kontra ovakve realnosti teško da ima. Jedino što nas, u pozitivnom aspektu i kontekstu strukovne izvrsnosti može dovesti do nekih šire dostupnih medija, staviti arhitekte pod kakav-takav spotlight, jesu strukovne arhitektonske nagrade.
Novokomponirane nagrade, pardon – medalje Hrvatske komore arhitekata podijeljene su i kuloarski iskomentirane (link). Potom su, gotovo mimo ikakvih reakcija i medijskih objava (izuzev u ovom našem bubbleu), izabrani dobitnici ovogodišnje nagrade Vladimir Nazor Ministarstva kulture, između ostalih i za arhitekturu (link). No struka će daleko najviše pažnje posvetiti dodijeli nagrada koja će se tek dogoditi sljedećeg ponedjeljka, a drži ih se za najrelevantnije. Riječ je o godišnjim nagradama Udruženja hrvatskih arhitekata, instituciji nagrade sa zavidnom poviješću, koje pišu anale hrvatske arhitektonske produkcije.
Kriza UHA-e vs. popularnost nagrada
Dok Udruženje hrvatskih arhitekata – UHA grca u apsolutnoj i u arhitektonskim krugovima nezapamćenoj krizi identiteta, bez riječi je na sve redom dramatične problematike koje su se javljale u državnim ili gradskim prostornim tematikama protekle godine, čiji arhivom bogat web već tjednima ne radi(link) i zamjenjuje ga smiješna i vizualno zabrinjavajuća privremena verzija (uha1878.simplesite.com), u godini u kojoj je bivša predsjednica brzinski i neslavno nestala s mjesta glavne i odgovorne osobe ove važne institucije, što svih interesira no o čemu ćete tračarije i kuloarske komentare slušati samo na visokim stolovima Sedmice ili na otvorenjima arhi i sličnih izložbi, ista ta UHA hrabro, već valjda treći put zaredom, raspisuje natječaj za Predsjedništvo – za koje očito nema nikakvog interesa.
Istovremeno “njihove” nagrade pak izazivaju pozamašan interes, a egzaktni jamac ovoj pretpostavki je brojčicama podržan fakt da objava nominacija i svaka tema vezana za arhitektonske nagrade uvijek i stalno na Vizkulturi broje najviše vaših klikova. U ponedjeljak 12. lipnja će, na odličnoj lokaciji Tunela Grič gdje se otvara izložba realizacija hrvatskih arhitekata, biti podijeljene nagrade, arhitekti će se sjatiti, komentirati i pljeskati ili negodovati izabranima, koje će proglasiti Stručni savjet. Taj novi Stručni savjet sastavljen je ispod glasa i bez konkretnog predsjedništva “iznad njega”, izuzev dr. sc. Ane Mrđa s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, koja obnaša dužnost v.d. predsjednice UHA-e od odlaska bivše i čekanja na neku novu/novog, a Mrđa je ujedno i voditeljica Stručnog savjeta. Savjet pak čine arhitekti, sve redom istaknuta, nagrađivana i(li) edukacijski značajna imena domaće arhitektonske scene; prof. dr. sc. Bojan Baletić, doc. art. Vedran Duplančić, prof. dr. sc. Boris Koružnjak, Marin Mikelić, prof. art. Helena Paver Njirić i prof. art. Goran Rako. Unatoč činjenici da se radi o strukovno relevantnim imenima, valja napomenuti da je u odabiru Savjeta apsolutno izostala regionalna zastupljenost, jer se radi sve redom o arhitektima i profesionalcima koji žive i djeluju u Zagrebu, a osim toga velika većina njih strukovno je aktivna u istoj ili sličnoj niši projektantske djelatnosti pa bi šarolikije društvo u smislu praksi i polja djelovanja, regionalne raspoređenosti te svakako rodne raznolikosti, sigurno bilo legitimniji i za struku odgovorniji izbor. No, s obzirom na stanje u kojem je UHA, dobro je da su se formirali, a na njima je, kao i uvijek, nezavidan zadatak izabrati najbolje – što je u državici poput naše, na sceni (maloj) poput hrvatske arhitektonske scene, uvijek teško i podložno komentarima i kritikama.
Građevinski fakultet u Osijeku / autori: Dinko Peračić i Roman Šilje / foto: Damir Žižić / Projekt smo na Vizkulturi predstavili ovdje
Za sve oni koji nisu upoznati s procedurom Udruženje hrvatskih arhitekata dodjeljuje u tekućoj godini nagrade za onu prethodnu, i to između svih prijava pristiglih za neselektiranu Godišnju izložbu realizacija hrvatskih arhitekata. Kategorije broje nagradu Viktor Kovačić – za najbolji arhitektonski projekt, nagradu Drago Galić – za stambenu arhitekturu, nagradu Bernardo Bernardi – za najbolje oblikovanje i(li) unutrašnje uređenje te nagradu Neven Šegvić – za publicistiku, kritički te znanstveno istraživački i(li) teorijski rad. UHA-ine nagrade dodjeljuju se već dugi niz godina i realno pokazuju presjek najboljeg u hrvatskoj arhitekturi. No uvijek se, nakon priče o ovim ili onim nagradama, postavlja ono isto pitanje; tko ih i koliko smatra relevantnima, što treba mijenjati i kakve problematike ih karakteriziraju?
Plodonosna godina ili plodonosno razdoblje?
Sudeći po nominiranima, i projektima za koje znamo da su se “lani” dogodili, ali su ostali izvan kruga nominacija (ili prijava) svakako se može reći da se radilo o godini u kojoj su završeni (ne nužno i izgrađeni) brojni izvrsni projekti. Sumnjam da iz ovog možemo jednoglasno izvući zaključak da se suvremena hrvatska arhitektura vraća na velika vrata, kako će neka brzopleta novinarska piskarala poentirati, no istina je da je produkcija sve kvalitetnija i sve jača, da je dobrih i jako dobrih projekata sve više. Novinari koji prate arhitekturu u nekim velikim medijima prosut će često kako su sve te kuće, objekti i zgrade nominirani za ovogodišnje nagrade sagrađene baš lani, no struka zna da se radi o projektima koji su lani završeni, kompletirani – i svečano otvoreni, a mnogi od njih gradili su se, projektirali i završavali godinama. Iznimku svakako čine hoteli – kao označitelj rapidnosti dramatičnog razvoja hrvatskog turizma, koji se zbilja jesu dogodili u godinu dana, od kamena temeljca do šampanjaca na otvorenju, i u slučaju hotela Amarin u Rovinju i hotela Navis pokraj Opatije, prošlo je otprilike oko godinu dana. S druge pak strane natječaji za Bazen Svetice ili za Građevinski fakultet u Osijeku datiraju iz sredine prve dekade dvijetisućitih.
Akvarij Karlovac / autori: Studio 3LHD / foto: Jure Živković / O projektu smo na Vizkulturi pisali ovdje
O nespretno posloženim kategorijama UHA-inih nagrada, kojima hitno treba preroštavanje, već se niz puta govorilo pa i povodom lanjske izložbe Realizacija i nagrada na okruglom stolu u Vitićevoj Kockici, znakovitog naziva “Aktualan trenutak hrvatske arhitekture”. Zamjerala se tada problematika s brojem kategorija, razdvajanjem obiteljskih kuća od višestambene arhitekture, miješanjem svega što nije veliki (javni) projekt niti stambeni objekt u najnespretniju kategoriju interijera i javnog prostora… No ovogodišnje nagrade opet nisu napravile nikakav iskorak ni prevelike promjene.
Konačno više, ili pak previše nominiranih po kategoriji?
Jedina značajna novost koja karakterizira ovogodišnje nagrade jest “ogromna” brojka nominiranih po svakoj kategoriji. Umjesto potencijalnog restrukturiranja kategorija i bilo kakvih većih promjena Stručni savjet je odlučio ne unijeti nikakve promjene u podjelu nagrada, već povećati broj autora odnosno projekata koji će konkurirati te nominirati čak 5 radova po kategoriji. To je daleko više nego ikada do sada, za neke kategorije (Bernardi) i više nego dvostruko više nego nekih ranijih godina, kada bi među nominiranima znala biti i samo 2 projekta. U smislu PR-a proširenje nominacija svakako je dobar i pametan potez – komunicira to povećanje broja kvalitetnih projekata, u fokus stavlja više imena i studija te daje veću vidljivost cijeloj izložbi. No uspoređujući s nekim ranijim godinama, kada su drugi Stručni savjeti bili znatno stroži, i možda nisu “morali” izdvojiti baš po 5 najboljih u svakoj od kategorija, s pravom stoje komentari kako je bilo propusta i zanemarivanja, a danas prestižnu nominaciju zaslužuju i neki manje kvalitetni projekt. To ostavlja pitanje hoće li institucija nominacije i dalje imati istu snagu ili će u godinama koje slijede, zbog povećanja broja konkurenata, na liste opet uletjeti i pokoji outsider.
Medalje u pravo vrijeme na krivom mjestu?
Kada govorimo o PR-u UHA-inih nagrada, ono što je svakako poprilično uzelo dio kolača i medijske pažnje jesu ranije spomenute novoskovane Komorine nagrade, koje su nominirane objavile prije UHA-e pa iste dodijelili i uspjeli ih plasirati čak do medija koji arhitekturu rijetko ili nikad ne spominju. Hrvatska komora arhitekata, kao strukovna organizacija dominantno bazirana na legislativu, zakone i onaj, nazovimo ga, “drugi segment” arhitektonske djelatnosti, odlučila je povući medijski i piarovski gledano sasvim logičan potez i u svoj program godišnje konferencije, prvih Dana arhitekture, te valjda u godišnju tradiciju, uvesti instituciju nagrade – nespretno nazvane Medalja za arhitekturu. Velik je broj kolega promatrača arhitektonske scene, bili oni dizajneri, kreativci ili ostali konzumenti arhitektonskih vijesti, koji vjerojatno i danas misle da je UHA već dodijelila svoje nagrade – jer su vremenski, sadržajno i po odabiru nominiranih HKA medalje dobro iskoristile svoje premijerno izdanje, zbunile publiku i svakako preuzele dio medijske pažnje. Premda su arhitekti projektanti (koji će kao svoju krovnu instituciju uvijek prozvati UHA-u, uz nužnost članstva u Komori) u onim istim kuloarima, sedmicama i na izložbama rado komentirali kako je potez Komore direktna “prijetnja” UHA-inim nagradama, naravno da su pohitali i prijavili se na iste, jer nagrade jednostavno obožavaju. Tako se dogodila situacija da su nominacije za Komorinu medalju za arhitekturu gotovo pa preslikale nominacije za UHA nagradu Viktor Kovačić – za najuspješnije arhitektonsko dostignuće. Tako je u Rovinju, na dodijeli Komorinih medalja, slavio dvojac Dinko Peričić i Roman Šilje, za zbilja sjajan projekt Građevinskog fakulteta u Osijeku. Sadržajno manje jasnu nagradu za Koncept, koja je navodno valorizirala konceptualne projekte, ali i izložbe, publikacije i sve što bi se, izvan realiziranog projekta nagraditi dalo, laureati su, očekivano, bili studio 3LHD za svoju izložbu Interakcije. Medalju za konceptualni pothvat – kako su je u komunikaciji nagrade nazivali, tako je dobila jedna vrlo konkretna izložba. Tragedija i prava realnost arhitektonske struke gotovo je pa sarkastično bila vidljiva na polju Medalje za urbanizam, koja ne samo da nije dodijeljena – nego nije imala niti nominirane, uz tugaljiv natpis Medalja za urbanizam za 2016. godinu se ne dodjeljuje., što dovoljno govori o poziciji urbanizma u Hrvatskoj, kojem – za reset i kvalitetu, treba bezbroj koraka prije formiranja nagrade koja bi ga valorizirala i nagrađivala.
Bazenski kompeks svetice / autori: Vjera Bakić i Matihas Matthias Kulstrunk / foto: Marko Mihaljević / O projektu smo na Vizkulturi pisali ovdje
Nakon objava Komorinih medalja uslijedila je objava izabranih za nagradu Vladimir Nazor Ministarstva kulture koju je, u kategoriji arhitekture, osvojila Vjera Bakić za Bazenski kompleks Svetice, ostvarenom u suautorstvu s Matthiasom Kulstrunkom. Problematika ove nagrade, osim potpune medijske nevidljivosti koja je sasvim nejasna i problematična jer resorno ministarstvo gotovo da ne radi ništa da bi se naznačio značaj izabranih, jest činjenica da, sudeći po arhivi ove nagrade, unazad desetak i više godina, nije nagradila niti jedan projekt privatnog klijenta ili investitora. Banalno se valjda pretpostavlja, ili se vodi nekom nepisanom odlukom, da jedan državni resor ne smije nagradom ovjenčati hotel ili nedajbože obiteljsku kuću, jer valjda privatan novac i bogati investitor ne konkuriraju za Nazora. Tako su unazad petnaestak i više godina nagrade osvajale samo škole, dvorane, spomenici, bazeni, muzeji ili crkveni objekti, što kao da prešutno komunicira da je Nazor “rezerviran” za javne zgrade i da hoteli, privatne kuće i stambene zgrade (izuzev POS-ovih stambenjaka, sagrađenih od državnog novca), i ostali projekti privatnih klijenata, a kamoli korporacija, ovdje nemaju što raditi. Ovakva povijest i valjda nepisano pravilo postavlja pitanje smije li neka struka i relevantan žiri zaobići izvrsnost arhitekture i projektantskog umijeća ako je financiran od novca koji nije državni, i gube li onda te i takve nagrade vjerodostojnost i strukovni značaj? Doista jest šteta i donekle banalizira nagradu ako za nju ravnopravno konkuriraju razni projekti, a uvriježen je model da prednost ili ekskluzivnost osvajanja imaju samo javne zgrade i objekti izgrađeni od “našeg” novca, naših proračuna, koje svi skupa, manje ili više besplatno možemo koristiti.
No vratimo se na UHA-ine nagrade. U kategoriji za najbolje arhitektonsko dostignuće iz 2016., nagrade koja nosi ime Viktora Kovačića, osim spomenutih Građevinskog fakulteta u Osijeku i Bazena Svetice, te Hotela Amarin u Rovinju (Studio UP) i Akvarija u Karlovcu (Studio 3LHD) koji su svi redom bili i kandidati za Komorine nagrade, na popisu nominiranih našao se i Hotel Navis Arhitektonskog biroa Turato, koji na Komorine nagrade isti nisu ni prijavili.
Nema šanse za hotele
Vrlo je izgledno sa sigurnošću pretpostaviti da će nagrada Kovačić, unatoč izvrsnosti obaju projekata, zaobići hotele – i Navis i Amarin. Arhitekti, odnosno Stručni savjeti su, i u ovom slučaju, čini se sve manje skloni bacati najvažniju nagradu domaće scene prema privatnim investitorima velikih javnih projekata, osobito Maistre koja se od UHA-e već nakitila ogromnim brojem nominacija i pokojom nagradom (Hotel Lone, Amarin apartmani, Hotel Adriatic, Plaža Mulini, Interijeri Uprava Adrisa…). Ako Kovačić ode u ruke Studija UP ili pak Idisa Turata i njegovog tima bit će to veliko iznenađenje, ali i demanti već uvriježene kritike da, nakon Hotela Lonea 3LHD-a i Hotela Well studija MVA koji su Kovačića osvojili, privatni klijenti i neki privatni novac za Kovačića baš i nema šanse.
lijevo; Hotel Navis / autori: Arhitektonski biro Turato / foto: Bosnić+Dorotić / Više o projektu pogledajte ovdje /// desno; Hotel Amarin / autori: Studio UP / foto: Robert Leš / O projektu smo na Vizkulturi pisali ovdje
Bitka za Kovačića će se, daleko vjerojatnije, voditi na relaciji Građevinski fakultet – Bazen Svetice – Akvarij Karlovac, od kojih je potonji nakon objave nominacija možda imao najmanje šanse, jer arhitekti također sve manje vole davati nagrade uvijek u ruke istih ljudi i autora. 3LHD-ovcima su vitrine UHA-inih nagrada pune i dva Kovačića već imaju, za razliku od generacijski nešto mlađih kolega Peračića i Šilje te Vjere Bakić. S druge pak strane, ono što će možda također utjecati na odluke Stručnog suda jesu činjenice da je Građevinski faks dobio Komorinu medalju, a Bazen Svetice Nazora pa je uvijek moguće podsvjesno kalkulantstvo da se nagradi i treći jednako dobar projekt – u ovom slučaju Akvarij u Karlovcu 3LHD-a.
Premda bi svoje dolare stavio na Građevinski fakultet u Osijeku, teško da se u ovoj kategoriji itko može kladiti i biti siguran u odluku, jer napetost i neizvjesnost te nepobitna kvaliteta, odvažnost, originalnost i kompletnost konkurenata za Kovačić sigurno nikada nije bila veća i izjednačenija.
Nagrada za stambenu arhitekturu ili za obiteljske kuće?
Nagrada za stambenu arhitekturu, koja nosi ime Drage Galića, već niz godina svojim nominacijama sugerira da stanogradnje u Hrvatskoj, koja ima kvalitetu i relevantnost da bi joj neki izabrani stručni ljudi dali nominaciju, uopće nema. Zato se opet ponavlja situacija gdje je lista nominiranih isključivo sazdana od malih stambenih objekata, obiteljskih kuća i vikendica. Prijeko potrebna zasebna kategorija za Višestambenu izgradnju možda bi iz godine u godinu zjapila prazna, ili tu i tamo prozvala pokoju nominaciju bez dodijeljene nagrade za izvrsnost – ali bi nas istovremeno upozoravala i opominjala na činjenicu da je za struku poražavajuće da je ovaj scenarij postao izgledna svakodnevica i da se, unatoč kontinuiranom boomu stanogradnje, gotovo ništa višestambeno, a kvalitetno i strukovno relevantno, ne gradi.
Lijevo; Kuća za odmor / autor: Tomislav Soldo / foto: Jure Živković / O projektu smo na Vizkulturi pisali ovdje /// Desno; Drvena kuća / autori: Arhitektonski biro Turato / foto: Bosnić + Dorotić /Više o projektu pogledajte ovdje
Bez projekata bogataša?
Još jedna činjenica koja će, moguće je, zauvijek promijeniti kategoriju koja se naizgled pretvorila u nagradu za obiteljske kuće, te joj donekle oduzeti relevantnost, jest situacija u kojoj je sve više, nazovimo ih, bogatih klijenata koji ne pristaju na participiranje njihovih obiteljskih kuća na ovakvim natječajima. Medijska eksponiranost nečeg što jasno određuje vašu financijsku potkovanost, uslijed gladi medija sklonih razotkrivanja i raskrinkavanja (upitnih) bogatstva, klijentima, sasvim razumljivo, postaje biti jako odbojno. Njihove kuće arhitekti možda (ako i to) dokumentiraju i spreme za arhivu i reference, ali zbog opreznih ugovora i straha od vidljivosti i mahanja s novcem ne smiju prijavljivati na ovakve nagrade. Tako će se, vjerojatno, sve češće događati da ćemo, uslijed male scene, znati da se tu ili tamo dogodio neki dobar projekt obiteljske kuće, ali investitor inzistira na tajnovitosti pa isti ne smije konkurirati za nagrade.
Lijevo; Stancija Brčevac / autor: Emil Jurcan / foto: Edna Jurcan / Projekt smo na Vizkulturi predstavili ovdje /// Desno; Kuća na Murteru / autori: Dva arhitekta, Ćurković i Zidarić / foto: Damir Fabijanić/Projekt smo na Vizkulturi predstavili ovdje
Nova imena ili pretplatnici na nagrade?
No rezimirajmo nominirane. Od istaknutih je na Vizkulturi daleko najviše medijske pažnje dobila mala crna kuća arhitekta Tomislava Solde. Jednostavan projekt, bez pretjerano puno arhitektonske pretencioznosti, konzola, high end detalja i razvikanog namještaja, uz strukovno do sada nepoznato ime autora – izazvao je veliko odobravanje naših čitatelja. Osim jako dobrog i odlično snimljenog projekta, kojem možda projektantski nedostaje snažniji karakter i posebnost koji bi kuću strukovno izdvojili i nagradili, na ruku mu igra mladost i činjenica da naša scena vapi za nekim novim i svježim imenima, koja na nagrade nisu pretplaćena. Drugi nominirani, Turatov projekt Drvene kuće, sam autorski fotografirao pa ne bi bilo objektivno da ga komentiram niti hvalim, no po materijalima, pristupu, kontekstu i izvedbi je različit od konkurencije, ali istovremeno možda neshvatljiv i previše radikalan tipičnom hrvatskom arhitektu. Studio Dva arhitekta, odnosno Ćurković i Zidarić svojim projektima već gotovo u pravilu ulaze u set nominacija za stambenu arhitekturu iz godine u godinu, no Galića su dobivali, ali i gubili, za znatno bolje projekte od kuće na Murteru. Tu ponovno dolazimo do situacije gdje i Turato i Dva arhitekta Galića već imaju, za razliku od ostalih nominiranih, što će također možda odigrati ulogu u odluci. Još jedan od nominiranih ove je godine predstavio dva nova projekta, oba u kontekstu stambene arhitekture, gdje je sasvim bijela Kuća Kubika Ante Nikše Bilića i njegovog Studija Antemurales zaradila nominaciju. Ovaj jednostavan, gotovo školski projekt bijele omotnice gdje se sve događa “unutra”, koncepcijski podsjeća na lanjsku Kuću u ulici ZelenjakĆurkovića i Zidarića (link), a nominaciju je, po prosudbi Stručnog savjeta, dobio umjesto drugog projekta istog studija – nenominiranog projekta Kuće Lastavica, osobno mi nešto hrabrijih arhitektonskih odluka i konteksta (link). Na kraju još ostaje spomenuti projekt Stancije Brčevac Emila Jurcana, netipičan projekt za ovu kategoriju, autorski odmak od ostalih nominiranih, koji suvremeni arhitektonski jezik uvodi u elementarno.
Dolare bi u ovoj kategoriji (sasvim subjektivno) stavio na Turata, no Turato Galića i nagrada već ima pa mi se čini izglednije da će u ovoj kategoriji slaviti mlada nada Tomislav Soldo ili tipična kuća zagrebačke škole arhitekture Ante Nikše Bilića.
Kuća Kubika / autori: Studio Antemurales / foto: Jure Živković / projekt smo na Vizkulturi predstavili ovdje
Izgledan favorit i odsutnost Muzeja Apoksiomena?
U kategoriji Bernardo Bernardi favorit je (meni) vidljiv iz aviona i, bez spominjanja oklada i dolara, siguran sam da nagradu dobivaju Damir Gamulin i Antun Sevšek za odličan projekt postava Memorijalne zbirke Lipa Pamti. Šteta što im žestoku konkurenciju u ovoj kategoriji nije priredio interijer i postav Muzeja Apoksiomena (Idis Turato i Saša Randić), koji je s liste nominiranih misteriozno iščezao, a za izložbu realizacija je prijavljen. Objektivnosti u slučaju Muzeja Apoksiomena nemam, jer sam projekt snimao i na njemu autorski surađivao, ali s rukom u vatri, na srcu ili gdjegod treba, sasvim subjektivno tvrdim da se radi o jednom od najboljih projekata u kontekstu interijera i muzejskih postava hrvatskoj arhitekturi koji će, izgleda, ostati izvan anala. Apoksiomen je bio nominiran i za Mies van der Rohe Award i za Piranesi nagrade, pa je potpuno bizarno kako je ovdje izostavljen. Valjda će UHA, stručni savjet ili autori javno objasniti kako je i gdje zapelo, i zašto je projekt ostalo lišen nominacije i potencijalne nagrade. S obzirom na ovaj propust favorit za Bernardija je više nego jasan i svaka druga odluka bila bi pravo iznenađenje. Ako nagradu dobije projekt postava zbirke Lipa pamti, bit će to već treći Bernardi u rukama dizajnera Damira Gamulina Gambe, koji se polako, ali sigurno ušuljao među česte laureate arhitektonskih nagrada.
Memorijalna zbirka Lipa Pamti / autori: Antun Sevšek i Damir Gamulin / foto: Robert Leš / Projekt smo na Vizkulturi predstavili ovdje
Od ostalih kandidata nominacija hrvatskog “paviljona” na Venecijanskom bijenalu (Dinko Peračić, Miranda Veljačić, Emina Višnić, Slaven Tolj) priznanje je za uspješan nastup i odličan projekt plasiranja narativa o nezavisnoj sceni, no za projekt arhitektonski uobličen u prostorni dijagram i privremenu izložbu već je i sama nominacija dovoljna.
Privatni stanovi i luksuzni uredi, možda opet sasvim subjektivno, pogrešno te opet kao neko nepisano pravilo, a valjda i zbog nespretnosti kategorije, nikada u ovoj kategoriji nisu imali velike šanse uz rame muzejskih interijera i kompleksnijih projekata. Dvije nominacije u jednoj godini u jednoj kategoriji za Vedranu Ergić (interijer poslovnog centra Adris u Zagrebu te stana u Kući Šuflaj u Zagrebu) veliko su priznanje i potvrda njezine specijalnosti i kontinuiteta na području interijera i česte prisutnosti u nominacijama za Bernardija.
Posljednji nominirani projekt u ovoj kategoriji, interijer pivnice Garden Brewery (Željka Pavlinović i Valentina Jakobović) vjerojatno jest kvalitetniji od znatne većine generičkih, predvidivih i prvoloptaških interijera raznoraznih burger barova, bistroa i inih estetikom sličnih prostora koji doslovno eksplodiraju po Zagrebu i šire, no u kontekstu ove kategorije, imajući na umu konkurenciju i neke projekte koji lanjskih godina nisu uletjeli na listu nominacija, najveći je outsider među nominiranima.
To trebamo – to radimo“ / autori: Dinko Peračić, Miranda Veljačić, Emina Višnić, Slaven Tolj / foto: Bosnic+Dorotic /// Projekt interijera stana u sklopu zagrebačke gornjogradske kuće Šuflaj / autorica: Vedrana Ergić / foto: Decker Kutić /// Interijer poslovnog centra Adris grupe u Zagrebu / autorica: Vedrana Ergić / foto: Decker Kutić /// The Garden Brewery / autorice: Željka Pavlinović, Valentina Jakobović / foto via UHA ///
Betonski spavači protiv svega ostalog
U kuloarima je možda najmanje popularna kategorija, ona za priznanje Neven Šegvić koja nagrađuje publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad – arhitekti će reći nagrada za ukoričeno pisanje o arhitekturi. No među ovogodišnjim nominiranima, sve redom knjigama, koje nažalost nisam sve pročitao niti listao pa ne mogu suditi o favoritima, našla se i dokumentarna serija “Betonski spavači” – možda i najvažniji projekt koji se u kontekstu medijatizacije arhitekture dogodio u protekloj godini. Odličan serijal koji je dijalog o gorućoj problematici nasljeđa hrvatske arhitekture doveo čak do nacionalne televizije teško da može imati konkurenciju po pitanju feedbacka, pozitivnih reakcija, hvale i podrške od strane struke, pa vjerujem da bi lako mogao nagradu osvojiti.
Kadar iz filma “Betonski spavači” / autori serije: Saša Ban, Miljenka Čogelja, Maroje Mrduljaš, Nevenka Sablić, redatelj: Saša Ban
Dobri projekti kao jamac odlične godine
Na kraju svakako treba spomenuti da se, osim spomenutog Muzeja Apoksiomena, na listi nominacija nisu našli još neki arhitektonski zbilja kvalitetni projekti koji su se dogodili, izgradili i otvorili u prošloj godini. Jedan od primjera je Crkva Sv. Ane u Rijeci, projekt odvažne arhitekture koji je, uslijed nepostojanja sakralne suvremene arhitekture u Hrvatskoj unazad desetak godina, možda trebao dobiti više prostora i potvrde struke, zatim hvaljen Kamp Mon Perin NFO-a nagrađen nagradom Artur te niz projekata koje smo na Vizkulturi predstavljali, za koje nismo sigurni jesu li ih arhitekti prijavljivali na ovogodišnju izložbu realizacija; vrtić u Mošćeničkoj Dragi Dražul Glušćica arhitekata, i nekoliko obiteljskih kuća; stambeni objekt na Jarunu NFO-a, Kuća B&R Ivane Dabrović, Kuće Rožat i DT13 Damira Vitkovića…
* Crkva Sv. Ane / autori: Dino Krizmanić i Leonid Zuban, Urbis / foto: Francesco Scarpa/// Muzej Apoksiomena / autori: Idis Turato i Saša Randić / foto: Bosnic+Dorotic /// Kamp Mon Perin / autori: NFO / foto: Bosnic + Dorotic / Dječji vrtić Mošćenička draga / autori: Dražul Glušica arhitekti / foto: Siniša Gulić
* Gradska kuća GRN / autori: NFO / foto: Bosnic+Dorotic /// Kuća B&R / autori: ECOING, Ivana Dabrović / foto: Marko Ercegović /// Obiteljska kuća DT13 / autor: Damir Vitković / foto: Borko Vukosav /// Obiteljska kuća Rožat / autor: Damir Vitković / foto: Borko Vukosav
Također, bit će zanimljivo vidjet postoji li među radovima pristiglima na izložbu i pokoji spomena vrijedan i kvalitetan koji nije na vrijeme dobio pažnju struke i medija, bilo Vizkulture ili nekih drugih kolega, pa možda na taj način već prije samih nominacija sakupio lajkove i plasirao se među one projekte koji ponekad i medijskom prisutnošću, publiciranjem i reakcijama strukovne javnosti zasluže nominaciju, a možda i nagradu.
Kompletan popis nominiranih za nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata pogledajte ovdje
Dobitnike medalja Komora hrvatskih arhitekata pogledajte ovdje
Dobitnike nagrade Vladimir Nazor pogledajte ovdje
Fotografije: Arhiva Vizkulture
