Uoči završetka 57. zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti, otvorenog do 20. studenog (info ovdje), u Domu HDLU u Zagrebu dodijeljene su nagrade ove dugovječne manifestacije. 57. zagrebački salon realiziran je prema konceptu kustosice Leile Topić. Ovogodišnji Zagrebački salon nosi podnaslov Mi smo se pojavili kao strategija vječnosti. Polazište teme 57. zagrebačkog salona su recentno obilježene obljetnice hrvatskog društva (2021. obilježena je trideseta godišnjica samostalnosti RH i pedeseta obljetnica Hrvatskog proljeća), stoga su na salonu bili predstavljeni radovi koji reflektiraju, propituju odnosno analiziraju koncepte slobode, javnog prostora, kulture sjećanja, nacionalizma, građanstva ili suvereniteta unutar suvremenog društva.
U sklopu Salona otvorene su dvije izložbe, jedna u Domu HDLU-a, a druga, naslovljena 30 prizora za 30 godina nastala je u produkciji udruge Domino te je uključivala niz performansa u okolici Meštrovićevog paviljona i palači Vranyczany. Ovogodišnji salon tematski se proširio kroz suradnju s Indijskim veleposlanstvom povodom obilježavanja 75 godina indijske neovisnosti popratnim programom u Dvorani Gorgona MSU Zagreb te Centru za ženske studije.
Zagrebački salon je jedna od najstarijih kolektivnih hrvatskih domaćih izložbi recentnog vizualnog izričaja. Godine 1965. godine utemeljila ga je Skupština grada Zagreba. Od 1976. godine na izložbi se u trijenalnom ritmu izmjenjuju različite likovne discipline: vizualna umjetnost, primijenjena umjetnost i dizajn, te arhitektura. Naizmjence ga organiziraju ULUPUH, HDLU i UHA. Ovogodišnje, 57. izdanje manifestacije realizirano je u organizaciji HDLU-a i bio je dio jedinstvenog projekta ARTUPUNKTURA, u organizaciji Turističke zajednice grada Zagreba, čiji je cilj zajedničkim umjetničkim djelovanjem na specifičnim točkama grada probuditi njegovu vitalnu energiju.
“Mi smo se pojavili kao strategija vječnosti” – naziv izložbe 57. zagrebačkog Salona – citat je iz osobnog dnevnika Vlade Gotovca, kojeg je vodio tijekom 1971. godine. Naziv je odabran jer reflektira tendenciju Salona da kritički analizira i propita kompleksne obljetnice Hrvatskog proljeća i hrvatske samostalnosti. Hrvatska je u treće desetljeće samostalnog postojanja zakoračila snažno se naginjući udesno kao posljedica, između ostalog, lošeg obrazovnog sustava i dominantnog revizionističkog narativa koji u negativnim tonovima opisuje primjerice jugoslavensko socijalističko nasljeđe te proizvodi neprijatelje perpetuirajući ideološke podijele koje korijene vuku iz 2. svjetskog rata.
57. zagrebački salon predlaže i inzistira na predanosti i sposobnosti umjetnika da predvide i postavljaju pitanja i oblikuju konture naše neposredne budućnosti. Postavlja se pitanje, što umjetnost, koju države često koriste za povezivanje zajednica i za definiranje odnosno mobiliziranje kolektivnog identiteta, može činiti kako bi skrenula pažnju na urušavanje suvremene Hrvatske u iliberalno, autoritarno, podijeljeno i duboko nepravedno društvo?
Grand Prix 57. zagrebačkog salona je prema odluci Odbora za dodjelu nagrada koji su činili Vanja Babić, Branka Benčić, Iva Čurić, Petra Šarin, Leila Topić, Matko Vekić i Josip Zanki pripao umjetnici Ani Mušćet.
“Projekt Horizont Ane Mušćet jedan je od rijetkih u recentnoj hrvatskoj umjetnosti koji proučava i predstavlja sudbine nestalih u Domovinskom ratu i poraću.
U razgraničenju neba i zemlje – a što je značenje pojma horizont – umjetnica nas odvodi na obale Dunava, potičući našu sućut i inzistirajući na pitanju možemo li zamisliti godine i godine nemogućnosti odlaska na grob voljene osobe. Ona nas također ohrabruje da se zapitamo kako je živjeti s nemogućnošću spoznaje o tome što se voljenoj osobi dogodilo? S neizvjesnošću saznanja o tome kako je umrla?
Ovom se temom Ana Mušćet počela baviti još 2015. snimajući videointervju na Ovčari s kiparom Slavomirom Drinkovićem, koji ju je tada i podučavao tijekom školovanja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. U tom su se razgovoru dotakli teme masovnih grobnica za koje je Drinković oblikovao rješenje za spomen-obilježja. Odlučna da nastavi istraživanje o sudbini nestalih, umjetnica se prijavljuje na pilot-poziv umjetničkih istraživanja Ministarstva kulture i medija RH s projektom Titlovanje nijemosti. Zahvaljujući spomenutom poticaju putuje Vukarsko-srijemskom županijom i tamo razgovara s predstavnicima udruga koje traže nestale i na silu odvođene ljude tijekom Domovinskog rata.
Na jednom od putovanja, u općini Lovas, pronalazi biljku ruj koji u njezinoj interpretaciji odnosno simboličnom gestom postaje svojevrsni simbol neoznačenih grobnica ili praznih grobova. Geometrizacijom i digitalizacijom plodova ruja, umjetnica nam približava horizont u kojem plod biljke podsjeća na uzorak nečije veste, prekrivača kojim su se pokrivala mrtva tijela, ali i na zjapeću, otvorenu jamu. Neoštri digitalni kolaž kojeg promatramo tako može predstavljati i ljudsku povorku, ljudske sjene, ali i tijela u zemlji. Umjetnica ističe da geometrizacija motiva ruja stvara pravilnu vizualnu rešetku koja, pak, skreće pozornost i na procese pregledavanja i pretraživanja terena za nestalima, a koji se tijekom pretrage također segmentira i parcelira u označena rešetkasta polja.
Prosudbeni odbor 57. zagrebačkog salona složio se da zbog iznimne složenosti rada, nužnosti teme koju obrađuje, vizualne začudnosti kao i plodne procesualnosti odnosno medijske širine, upravo rad Horizont dobije Grand prix 57. zagrebačkog salona”, stoji u obrazloženju Odbora.
Dobitnica 2. nagrade 57. zagrebačkog salona je Kristina Marić. “Video rad Kristine Marić indikativna nazive Dune – the Desert Planet na izuzetno kreativan, autorski originalan te osviješten način postavlja u relaciju djelovanje čovjeka i prirode, odnosno problematizira odnose između umjetno povučenih i prirodnih granica. U Kristininoj interpretaciji čovjekova vječna težnja za zaposjedanjem i obilježavanjem teritorija, koja je često rezultirala – i još uvijek rezultira – krvavim sukobima te deportacijama odnosno iseljavanjima, svedena je na njezinu simboličnu šetnju po snijegom prekrivenim dinama u neposrednoj blizini rusko-litvanske granice. Hodajući nepreglednim i pustim prostranstvima umjetnica za sobom po snijegu ispušta žutu tekućinu, s jasnom asocijacijom na obilježavanje teritorija po animalnom principu, dakle uriniranjem. Žute linije što ih umjetnica poput svojevrsnih markera ostavlja iza sebe usred ekstremne pustoši bez ikakvih naznaka civilizacije na dojmljivo se simboličan način referiraju na besmislenost nasilna inzistiranja na iscrtavanju granica koje će u konačnici nužno rezultirati stanovitim sputavanjem slobode i uma. Radom Dune – the Desert Planet Kristina Marić ostvaruje estetsko-etički nadasve uravnotežen, ali jednako tako i aktualan rad, koji je u trenutku svoga nastanka na doista začudno poetski te artistički relevantan način anticipirao stvarnost koju trenutno živimo”, pojasnio je Odbor.
Uz nagrade, Odbor za dodjelu nagrada dodijelio je i pohvalu Ivanu Preradu. “Posebno priznanje prosudbenog odbora dobiva rad Ivana Prerada naslovljen Tricolore. Posrijedi je rad koji se bavi najmoćnijim simbolom države-nacije: zastavama. Preradove su zastave naslikane s tri boje: crvenom, zelenom i plavom. S obzirom da koristi aditivni način miješanja boja, odnosno nižući boje jednu do druge u tankim linijama, dobiva se dojam nalik pikselima na LCD ekranu, gdje se boje u svjetlosnim zrakama miješaju u ljudskoj percepciji. Razrađenim sistemom postavljanja boja u 3 sloja, na svakoj slici je zadnji sloj naslikan u debljem nanosu u jednoj od tri spomenute boje te se, ovisno o kutu gledanja i naboru platna, ističe samo ta boja. Apstraktne kolorističke kompozicije naslikane su na obješeno platno te se motiv zastave pojavljuje u samoj formi i načinu izlaganja radova. Boju trobojnice ne određuje, dakle, država-nacija i njeni sustavi nego individualni slikarski proces, a što istodobno postaje i sjajna metafora o svjetonazorskoj nekonzistentnosti i ‘mijenjanju zastava’ – jedinoj dosljednoj političkoj praksi ovih prostora”, glasi obrazloženje Odobora.
Stručno vijeće HS AICA u sastavu Silva Kalčić, Igor Loinjak i Patricia Počanić HS AICA nagradu dodijelilo je Matiji Debeljuhu. “U višedijelnoj instalaciji (fotografije, video) Utopija iz 2021. godine, Matija Debeljuh slijedi glavne tematske smjernice ovoga Salona i nudi nam suptilno i semantički višeslojno tumačenje svoga odnosa prema naslijeđu koje baštini, grada Pule u kojoj živi. Debeljuh dokumentira i problematizira prolaznost kroz videorad, fotografije i objet trouvé (kamen s jedva zamjetnim tragovima ljudskog djelovanja). Refleksije prolaznosti i propadanja ponajprije su vidljive u videoradu s prizorima kultne Vile Idole, austrougarske vile na pulskoj Verudi. Građevina svjedoči smjeni državnih tvorevina i političkih odluka i ‘trgovina’. Kao privatna neorenesansna vila austrougarskog razdoblja, nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirana je i pretvorena u dom za starije i nemoćne osobe, tijekom 2000-ih napuštena je i pod državnom skrbi, a 2017. poklonjena Porečko-pulskoj biskupiji u čijem je sada vlasništvu, kontinuirano propadajući. Drugi dio instalacije Utopija čine fotografije umjetnika kao fragmenti njegove svakodnevice, ali i prepoznatljivi prikazi iz povijesti (umjetnosti). Ti su fotografski ‘memoari’ (fragmenti svakodnevnog života, fragmenti autorovog pogleda, vizure bez značaja nastali posljednjih dvadesetak godina) kao printevi velikih dimenzija izloženi i poslagani jedni preko drugih, uslojeni kao samo sjećanje. Čitamo ih kao svojevrstan autobiografski presjek, točka u kojoj je umjetnik zastao kako bi redefinirao svoju ponajprije društvenu, ali i umjetničku poziciju. Posljednji dio instalacije čini kamen (preuzet s lokacije) s gotovo neprimjetnim intervencijama, tragom djelovanja, koji se naspram visokoestetiziranih i poetiziranih dijelova ove instalacije doima kao materijalni dokaz prolaznosti, utjecaja čovjeka, ali i materijalne opstojnosti. Tekst Irene Bekić objašnjava izloženo djelo, smjer u kojem se Debeljuhovo utopijsko raspoloženje rasplinje u toj posveti ‘starosti, prolaznosti, propadanju’. Utopija je jedan od najboljih radova u nacionalnoj suvremenoj umjetnosti koji se referiraju na baštinu, situirajući ju u politički, ekonomski i kulturni kontekst, i kao takav jednako dobro funkcionira i izvan tematskog okvira Salona,” piše u obrazloženju.
Izložba je otvorena do 20. studenog, a u finalnom tjednu predstavljena je i nova web stranica s arhivom prijašnjih Zagrebačkih salona vizualnih umjetnosti kao, vizualni identitet te katalog Salona kojeg potpisuje Studio Hrvatin. Katalog izložbe možete prolistati ovdje, a više o Salonu potražite na stranici www.zagrebacki-salon.hdlu.hr.
