Zoran Đukić i Jan Pavlović su mladi grafički dizajneri koji već nekoliko godina, nakon diplome na Studiju dizajna u Zagrebu, na domaćoj sceni djeluju kao nagrađivani i hvaljeni dizajnerski dvojac đukićpavlović. Stvaraju poglavito na polju osmišljavanja vizualnih identiteta za različite klijente te grafičkog oblikovanja raznoraznih knjiga i publikacija. Osim što kroz svoje projekte definiraju vizualni jezik niza tvrtki, brandova, festivala, projekata, knjiga i naslovnica, već pet godina vizualno ‘upakiravaju’ i Illectricity festival.
Vizkultura “Illectricity Music and Visual arts festival” ove godine podržava kao medijski pokrovitelj, pa nam je to bio pravi povod da porazgovaramo s ljudima koji mu grade vizualni jezik i ‘izlika’ da Jana i Zorana konačno privedemo pred ‘mikrofon’.
Uvodeći uvijek nove elemente u svoj prepoznatljivi jezik kojim komuniciraju suvremenost i smjer ovog glazbenog projekta, Jan i Zoran stvaraju upečatljive i intrigantne vizuale koji precizno ilustriraju karakter festivala i postaju njegov zaštitni znak.
U nastavku pročitajte što nam je dizajnerski dvojac, koji upravo traži novog suradnika (i čekaju da im se jave nadobudni mladi dizajneri), osim o oblikovanju Illectricity identiteta, ispričao o poslu, dizajnu, arhitekturi i svemu onom o čemu se s dizajnerima da zapričati…
*Zoran Đukić i Jan Pavlović / foto: Maja Bosnić
Koliko već surađujete s Illectricityjem i kako je krenula ta suradnja?
Zoran: Isprva sam s CFSN-om radio ja solo. Prije nekih 5-6 godina organizirali su natječaj, složio sam i poslao im portfolio radova koji im se očito svidio. Bilo je klimavo u startu jer sam ja tada većinom slušao Leonarda Cohena i išao u KSET na koncerte, a oni su me bombardirali s tisuću ‘podžanrova’ drum n bassa koji su mi zvučali identično. Sad kad gledam čini mi se da je ta činjenica bila dobra okolnost jer nisam bio ‘ufilman’ u tu muziku pa nisam bio ni pod dojmom tipične elektronika-estetike.
Kroz godine su me CFSN-ovci ipak preobratili na svoje zvukove, a prirodno je došla i suradnja s Janom, s kojim sam sve više projekata radio zajedno.
Koji je koncept iza ovogodišnjeg vizuala festivala?
Jan: Inspiracija su nam bili “nemogući” objekti. Budući da festivalu kronično manjka novaca, htjeli smo pokazati da se i s tim nerealnim, malim budžetom može napraviti nešto dobro. Ekipa iz CFSN i svi ostali suradnici na festivalu svake godine dokazuju koliki su ustvari entuzijasti. Munja se tako ove godine promijenila u “escherovsku” zavrzlamu, a upotpunili smo ju također “nemogućom” tipografijom “Macula”. Najbitniji vizualni dio festivala su novine čije se prve 4 duplerice rastvaraju u plakate, a kako su novine “starog vjesnik” formata plakati su stvarno veliki. I tu je najbolje ilustrirana priča o nemogućem objektu/budžetu – rezultat je 5000 festivalskih novina i 20000 plakata za lijepiti po gradu.
Jedan je čovjek pristao tetovirati Illectricity logo koji ste osmislili, kako to komentirate i kakav vam je osjećaj da će nešto što je vaših ruku djelo netko na tijelu imati cijeli život?
Zoran: Od trena kada nam je pala na pamet ideja s tetoviranjem do ulaska u tattoo studio stvari su se same odvijale i iskreno uopće nismo razmišljali van ovog ‘kako ćemo to izvesti i hoće li se fakat netko javiti’. Ali kad nas je na vratima Imaginariuma lupio onaj ‘dom zdravlja’ dezinfekcijski miris shvatili smo da se nešto ozbiljno događa. Ja sam tad imao malu krizu, ‘flešale’ su me scene kako za 20 godina klinci pitaju Bruna (dečko s tetovažom) ‘e tata od kud ti ta munja?’. Sad, s odmakom, smo ponosni.
Kako gledate na vizualnu ‘upakiranost’ domaće (alternativne) glazbene scene, bilo klupske ili koncertne, sve ove koja ne spada u pop/mainstream?
Zoran: Šareno. Većinom se radi o standardnom trešu, zanimljivo je vidjeti dizajnere koji se inače ne bave glazbenom scenom kada se okušaju (a tu negdje i sebe vidimo he he), a ima stvari koje je gušt vidjeti na cesti – npr. Hofovi plakati, ili Ekstrakt, koji uvijek ima neke super bizarne scene.
Koliko vam je lakše (ili teže) raditi vizualne identitete za projekte koje na neki način i sami konzumirate (festivali, možda čak i arhitektura…) od neke materije koje je izvan neke vaše sfere zanimanja i djelovanja (arheologija, hgk…)?
Jan: Volimo raditi raznovrsno, pa ne dijelimo tako projekte. Iz svakog naučiš nešto novo i zna biti inspirativno kad ne znaš ništa o nekoj temi. Jednako važno shvaćamo sve projekte koje radimo, ali nastojimo mijenjati pristup ovisno o projektu. Problem se javlja kad se zaredaju pet istih projekata, npr. pet vizualnih identiteta ili pet projekata vezanih uz arhitekturu. To zna biti iscrpljujuće. Nakon toga bi samo prelamali!
Radite često za arhitekte. Razlikuju li se te suradnje po pitanju komunikacije s klijentom od ostalih, u onom kontekstu da arhitekti možda vjeruju da više razumiju/poznaju dizajn, pa da ih je teže zadovoljiti ili su možda skloniji sugestijama i pretjeranom uplitanju u rad?
Zoran: Pa arhitekti svakako bolje čitaju dizajn, što ipak ne znači ‘ako znam nacrtati kuću, valjda znam i dizajnirati plakat‘ (doslovan citat). Generalno nam se čini da što je osoba veći profesionalac to više cijeni tuđi rad. Sjećam se koliko nam je simpatično bilo kada smo radili Sezonu urbanizma kako bi se prof. Hržić pet puta ispričao prije i najmanje sugestije.
S obzirom na to da često surađujete s arhitektima, a Jan ti si (ako se ne varam) htio i studirati arhitekturu, kako gledate na domaću arhitektonsku scenu? Pratite li je, što vam je tu zanimljivo, što nezanimljivo?
Jan: Ja sam studirao arhitekturu dvije godine, odnosno ne-studirao. Scena je očito legalizacije, legalizacije, legalizacije i to mi se čini grozno, makar je trenutni financijski fiks.
Nije da guramo svoje (dizajnere), ali volio bih spomenuti Damira Gamulina koji je s nekoliko projekata zašao u arhitektonske vode – naravno skupa s arhitektima, ali mi je zanimljivo kako se taj prelazak skoro nikad ne događa dok je s druge strane normalno da arhitekti dizajniraju razne identitete, publikacije i slično.
Također bi očekivao u ovo “krizno” vrijeme više nekih novih tipologija, ali gledajući blogove sve se čini kao i prije 4 godine, lijepe obiteljske kuće, luksuzna apartmanska naselja itd.
Projekt novih gradskih kanti za smeće koje ste lukavo izironizirali u plakatu za Plakatiranje nije baš zaživio, koliko sam imao prilike vidjeti, možda se jedan oglas se dogodio u ovih šest mjeseci. To je, uz zastrašujuću oblikovnu vrijednost i način na koji su ti koševi došli na ulice Zagreba, dodatno zabrinjavajuće i samo svjedok pogrešne odluke koja je u kontekstu kvalitete javnog prostora neizbrisiva i pravi epilog nikada nije dobila. Kako to komentirate?
Zoran: Epilog stiže, samo treba još malo pričekati – ljudi se brzo naviknu čak i na tako bizarne situacije, vjerujem da će za par godina to biti skup i tražen oglasni prostor.
Imate li komentar na novu signalistiku grada, nove kućne brojeve i ulične table? Može komentar s jedne strane strukovno iz ovog estetskog aspekta, a s druge strane referirajući se na napise koji kritiziraju način na koji su Đurek i Bralić dobili taj posao, bez javnog natječaja?
Jan: Pa mislim da je problem što se u Hrvatskoj rijetko gleda šira slika. Logično bi bilo da se krenulo od identiteta Grada Zagreba. Ali ne vizualnog, nego stvarnog identiteta Zagreba, pa da je rezultat toga brief po kojem se može raspisati natječaj za vizualni identitet Zagreba. Oblikovanje uličnih tabli bi trebalo onda slijediti taj vizualni identitet i biti neki sljedeći korak, a ne obrnuto.
Inače, rješenje je prilično konzervativno i očito samo raspaljuje ljubitelje pravopisa 🙂 A što se tiče javnog natječaja, definitivno ga je trebalo raspisati, nije mi dobar argument da su oni najbolji u tome što rade.
Ranije ste djelovali u malo većem kreativnom timu Kancelarija, iz kojeg ste se kao autorski dvojac «iskristalizirali» vas dvoje (đukićpavlović)? Kakva je to bila suradnja i jeste li od početka najbolje djelovali u duetu te koliko vam je različito/drago raditi u dvoje i u nekoj većoj kolaboraciji?
Jan: Kancelarija je krenula (2009.) kao neki “coworking” prostor iako tada nismo znali što to znači. Danas je to skoro pa normalna praksa. Na početku je svatko od nas imao svoje projekte, nismo radili skupa. Htjeli smo samo imati ured, družiti se, nadopunjavati u radu i, naravno, dijeliti troškove stanarine i režija.
Suradnja sa Zoranom krenula je spontano. Radili smo natječaj za HGK i dobili prvu i drugu nagradu i zatim zahvaljujući Robertu Čanku nastavili raditi skupa na još par projekata. Sljedećih godinu dana radili smo nas trojica i čini mi se da je to maksimum ukoliko su svi ravnopravni. Robert je otišao u Qatar pa smo ostali nas dvojica. I zaključili smo da tako, u duetu, ipak najbolje funkcioniramo. Probali smo raditi na par projekata s više “ravnopravnih” i moram reći da je teško, pogotovo ako su vam ti ljudi prijatelji.
Imate li, u ovom rijetko dobivenom medijskom prostoru, neki komentar na dizajnersku scenu, funkcioniranje vašeg društva, strukovne tendencije i problematike te neku opću percepciju dizajna u javnosti?
Zoran: Čini mi se da je HDD s novim predsjedništvom ušao u jednu mirniju, suptilniju fazu, koja naravno ima svoju lijepu stranu, ali kao da nije adekvatna domaćim uvjetima, fali mi malo onaj glasni, nabrijani HDD. Što se tiče strukovnih tendencija / problematike, zanimljiva mi je UMAS-ova situacija. Kada su prije 5 godina počeli isplivavati radovi UMAS-ovaca, govorilo se da će pojesti Studij dizajna. Bili su svježi, slobodni i svatko je imao neku svoju briju – iskreno osjećao sam se pomalo ugroženo, ali bilo mi je drago da se nešto novo događa. Žao mi je što sad kada bi ti studentski radovi trebali biti neki stvarni projekti, kao da je nastao vakuum. Naravno, postoje iznimke – i možda samo treba dati malo vremena.
Na zadatak da iz domaće dizajnerske povijesti izdvojite tri imena koje su nezaobilazna, ne samo za studente dizajna, nego stvar opće kulture, koja bi to imena bila?
Jan: Mislim da je bitna cjelokupna produkcija u zadnjih 100 godina. Meni osobno od 50-ih godina prošlog stoljeća. Hrvatski/jugoslavenski dizajn stvarno ima “svoj” identitet, a nema ga toliko puno da treba nekoga izdvajati. Ali ako baš hoćete, za opću kulturu, definitivno Bućan, Picelj, Ljubičić, Arsovski, Ilić. Žao mi je što nema više knjiga o nekim “zaboravljenim” autorima. Dobar primjer (ali iz suvremene umjetnosti) je monografija Branka Vlahovića. To mi je stvarno bilo otkriće ove godine.
Koje god dizajnere poznajem prepuni su posla. Pretpostavljam i vi. Znači li to da ste i prepuni $$$?
Zoran: Prepuni posla jesmo, a $$$ – imamo neke periode kada trljamo ruke i govorimo ‘e kad sve ovo sjedne’, ali nekako se sve skupa uvijek malo otegne, razvodni – općenito se dogodi onaj ‘čarape efekt’ – nemaš pojma gdje su nestale, ali nisu u ladici.
Kako s odmakom od par godina od završetka studija gledate na svoju karijeru danas, jeste li zadovoljni obujmom posla, samim poslovima, poziciji do koje ste došli, i na kraju krajeva onim spomenutim dolarima?
Zoran: Lijepo je osvrnuti se i vidjeti koliko smo se ubrzali oko nekih stvari, koliko neke stvari izgledaju dorađenije, bolje. Trudimo se i malo slobodnije raditi, što je super, iako zna rezultirati ‘trešem’ koji si prije možda ne bi dopustili. Posla ima dovoljno i sviđaju nam se projekti na kojima radimo, no s druge strane tužno je skužiti da smo prije tri godine neke stvari mogli bolje naplatiti nego sad.
Čini mi se da sve više ljudi oko mene, iz ovih nekih kreativnih industrija, bježi iz Hrvatske što, s obzirom na društvenu i ekonomsku situaciju, nije ni čudo. Kako vi gledate na to, jeste li imali želje i volje otići negdje vani, s jedne strane iz ovog profesionalnog aspekta (nastavak faksa, rad vani…), s druge strane gledajući cjelokupnu situaciju koja mladim inteligentnim ljudima ne daje pretjeranu nadu za o(p)stanak na prostorima u kojim živimo?
Jan: Nekako mi je brzo nestala želja za studiranjem pa nisam razmišljao o nastavku faksa negdje drugdje. Htio sam samo raditi, ali nekako je trebalo puno vremena proći da budem profesionalno ispunjen. Osjećaj kad znaš da imaš nešto, a tip projekata i njihov broj ti to jednostavno ne dozvoljavaju i ne možeš ništa ubrzati. U tim trenucima bi razmislio o radu vani, ali nisam došao do nekog pametnog zaključka. Trenutno mi godi ovaj “okoliš” i crpimo puno iz lokalnih datosti :), makar su ove dnevnopolitičke situacije više nego depresivne.
Na kojim projektima trenutačno radite osim Illectricityja?
Jan: Radimo jedne tjedne novine u Dubrovniku. Prvi put radimo tako nešto, pa nas istovremeno zabavlja i muči. Dva mjeseca radimo na tome i uskoro će biti gotove. Hrvoje Živčić radi s nama, on ima istančano nepce za mikro-tipografske lagere. Osim toga, radili smo identitet za festival Improspekcije skupa s Dorom Đurkesac. Festival se bavi improvizacijom pa smo i mi improvizirali. I bilo je izazovno. Trenutno još radimo identitet za Kongres hotelijera koji je, isto kao i Illectricity, crno-zlatni 🙂 Sviđa nam se ta kombinacija ove godine. Ima još desetak stvari na ‘to-do’ listi, ali nisu tako zabavne.
Vidio sam na vašem Facebooku da tražite zaposlenika za svoj ured. Što neki mladi dizajner može očekivati od rada u ĐukićPavlović? Kuhanje kava šefovima, prelamanje dosadnih poslova ili pravi pravcati dizajn? ☺ A što ĐukićPavlović očekuju od budućeg suradnika ili suradnice?
Zoran: Budući da nismo nikome do sada ‘šefovali’ i nas zanima kako ćemo se snaći u toj ulozi. Imamo dosta za ponuditi– poslovi koje radimo su većinom zanimljivi, atmosfera je opuštena (možda su nam fore malo lošije, al ne možeš sve) i imamo želju uložiti u budućeg suradnika/icu. Potreban nam je netko da nas rastereti – što naravno znači da će biti i prelamanja, ali naravno i dizajniranja. Svatko ima drugačiji način razmišljanja / rješavanja problema i zanima nas gdje bi nas taj treći kotačić mogao odvesti.
*Jan Pavlović i Zoran Đukić / foto: Maja Bosnić
Više o projektima dizajnerskog studija đukićpavlović pogledajte na njihovoj stranici dukicpavlovic.hr, a više detalja o mladom dizajneru/dizajnerici koje traže na zaposlenje pogledajte na njihovom Facebooku facebook.com/dukicpavlovic
