Kustoski kolektiv WHW ― Što, kako i za koga ― jedan je od sudionika regionalne i globalne umjetničke scene najzaslužnijih za postupnu međunarodnu afirmaciju opusa Mladena Stilinovića, hrvatskog suvremenog umjetnika preminulog u lipnju tekuće godine. Naravno, uz kontinuirani trud i predani rad njegove životne suputnice, povjesničarke umjetnosti i kustosice Branke Stipaničić, bez čijeg nezaobilaznog učešća jedva da bi mogla biti realizirana bilo kakva ozbiljnija prezentacija Stilinovićevih djela.
Budući da je trag što ga je pokojni autor ostavio duboko obilježio dvije naizgled suprotstavljene epohe, onu kasnog samoupravnog socijalizma te beskrajne tranzicije i post-tranzicije, bilo je za očekivati da će njegov neminovni odlazak biti dostojno obilježen, pogotovo u svjetlu recentnih Stilinovićevih retrospektiva u ujecajnim europskim i prekooceanskim institucijama, gdje su brojni umjetnikovi ciklusi pronašli reprezentativno mjesto u kustoskim interpretacijama postmoderne srednjeeuropske i istočnoeuropske umjetnosti.
*Janje moje malo 1. epizoda – Stan Softić – Mladen Stilinović, Smrt
Odajući počast Stilinoviću i ostajući vjeran svom nekonvencionalnom i multidisciplinarnom pristupu, kolektiv WHW izbjegao je bilo patetična prisjećanja, bilo suhoparnu selekciju najpoznatijih ili najznačajnijih umjetnikovih radova. Umjesto toga, kustosice Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović ponudile su publici cijelu seriju malih izložbi pod egidom Janje moje malo ― sve što vidimo oko sebe moglo bi biti i drugačije, koja istodobno funkcionira kao citat naziva jednog Stilinovićevog rada i njegov svojevrsni moto. Koristeći se reduciranim umjetničkim jezikom i lako dostupnim, temeljnim izražajnim sredstvima poput olovke i papira, kolaža, fotografije, odbačenih predmeta i sl., Stilinović je tijekom desetljeća rada stvorio vlastitu varijantu tzv. “siromašne umjetnosti”, čija je osnova bila konstantno propitivanje političkih, ideoloških, socijalnih te metaumjetničkih mijena i zasada, i to jezikom prožetim originalnim humorom i autentičnom osjećajnošću.
U Stilinovićevoj umjetnosti nema čvrstih ni usiljenih granica između likovnog, literarnog i konceptualnog. Poput njegovih izvornih suboraca iz redova Grupe šestorice autora i Nove umjetničke prakse sedamdesetih i osamdesetih godina, on je različite discipline shvaćao kao otvorene prostore za vlastitu stvaralačku igru te raznovrsne puteve do svog temeljnog umjetničkog problema, a to je jezik kao varljivo zrcalo stvarnosti i tabula rasa za upisivanje ideologema koji utječu na to kako ju vidimo individualno i kolektivno. Premda Stilinović predstavlja posve samosvojnu autorsku pojavu u lokalnim i globalnim okvirima, kao i Vlado Martek, Željko Jerman ili Boris Demur, s kojima je radio i prijateljevao, njegov utjecaj vidljiv je u radu mladih stvaraoca poput Vanje Babića i Nike Mihaljevića, dok je tijekom svog života imao itekakvih duhovnih srodnika u drugim europskim zemljama. Upravo se oko premise bratstva i sestrinstva istočnoeuropskih umjetnika i umjetnica vrti koncepcija izložbi koje su zamislile WHW-ice u suradnji s Kathrin Rhomberg, kustosicom privatne austrijske zbirke Kontakt, čiji postav zajedno sa Stilinovićevim radovima u vlasništvu Branke Stipaničić predstavlja polazište čitavog projekta.
*Janje moje malo 1. epizoda – Stan Softić – Mladen Stilinović, KwieKulik / Mladen Stilinović, Bol / Ivan Kožarić, Arc de Triomphe 2014
Projekt obuhvaća šest epizoda koje će se sve skupa odvijati do proljeća sljedeće godine. Prva i druga epizoda već su održane, premda su pojedine izložbe iz prve bile aktualne i tijekom druge (koja je netom završila). Treća epizoda otvorena je jučer 15. prosinca na više lokacija u Zagrebu: Galeriji Nova, stanu Softić u Gajevoj 2 i Pogonu Jedinstvo, a pored Stilinovićevih okuplja radove kolektiva BADco. i Chto Delat te umjetnika/ica Keti Chukhrov, Eve Kot’átove, KwieKulik i Ashley Hans Scheirl. Iako svaka epizoda okuplja radove različitih autora/ica, pri čemu je Stilinovićeva prisutnost konstantna, te svaka ima zasebni fokus, ograde između njih svejedno su labave, a jedna se logično i prirodno pretače u drugu.
Stoga je vaš kritičar u jednom dahu obišao sve izložbe koje su bile otvorene tijekom druge epizode, a to su bile one u Galerijama Nova i VN, Institutu Tomislav Gotovac i stanu Softić, dok je kratku izložbu u galeriji Greta nesmotreno propustio. Mada svaka izložba sadrži po nekoliko veoma snažnih radova, najveća vrijednost projekta leži u njihovom međusobnom nadopunjavanju ― u različitosti prostora u kojima se održavaju i misaonom jedinstvu koje ih čini dosljednima, u koreografiji kretanja gradom koju oblikuju, u isti mah proizvoljnoj i zacrtanoj, u novim relacijama koje grade između pojedinih umjetnika te u cjelovitom ambijentu koji zimske mjesece u Zagrebu obogaćuje svježom, obnovljenom topografijom sjećanja. Osim Stilinovića, umjetnici/e zastupljeni u drugoj epizodi bili su Geta Bratescu, Anna Daučikova, Tim Etchells, VALIE EXPORT, Tomislav Gotovac, Ion Grigorescu, Tibor Hajas, Nikolaj Olejnikov, Ewa Partum i Artur Zmijewski.
*Janje moje malo 1. epizoda – Stan Softić – Edward Krasinski, Dezso Magyar, Ivan Kožarić
*Janje moje malo 2. epizoda – Stan Softić – KwieKulik, Open Form – Game on a Actress’s Face 1971
Zgodno je što naziv projekta ― Janje moje malo ― svojom kršćanskom simbolikom priziva adventske dane u koje aktualne epizode padaju, dok izložbe svojom izdvojenošću iz tekuće vreve jačaju introspektivni karakter većine uvrštenih radova, ističući tako promatračevu pojedinačnost dok klizi gradom po ruti koja suptilno presijeca većinu zabavnih sadržaja na otvorenom. Krećući se od Trga bana Jelačića i Tesline ulice prema zapadu, promatrač postupno napušta turističku vizuru grada i probijajući se kroz maglu dospijeva u dijelove koji su noću sve prazniji, sa sve ispranijim fasadama starih kuća u kojima manjka živog, progresivnog sadržaja.
Zvoneći na portafon zgrade u Krajiškoj ulici gdje se nalazi Institut Tomislav Gotovac, promatrač se osjeća kao da dolazi u posjetu pokojnom umjetniku, što je gotovo istina jer je Institut smješten u stanu gdje je Gotovac živio do smrti. Razgovarajući sa susretljivim osobljem Instituta i pregledavajući radove umješno raspoređene u nepreglednoj ropotarnici Gotovčevog stana, posjetitelj neočekivano otkriva drugačiji način približavanja suvremenoj umjetnosti ― intiman i nenametljiv, gostoljubiv i nepretenciozan, pomalo i voajerski, a svagda neodoljiv.
Među zanimljivim izlošcima u tom neobičnom galerijskom prostoru vaš kritičar izdvaja video koji mu je kustos Instituta Darko Šimičić pustio na pretpotopnom televizoru: Breath text_Love Poem austrijske autorice umjetničkog imena VALIE EXPORT, iz godina od 1970. do 1973. Jednostavno i upečatljivo, umjetnica plešući, puzeći i saginjući se na podu galerijskog prostora puhanjem ispisuje riječi “volim te” u pijesku. Pišući svojim dahom na površini nestalne i promjenjive, ali svejedno opipljive strukture, autorica svojim izvedbenim činom jasno ocrtava poetsku metaforu za svaki ljubavni odnos ― između dvoje ljudi događa se proces krhak kao plaža prije ljetne oluje, kojem misao napisana u pijesku pruža čvrstoću ili ga zapliće u čvor višeg reda. Možda je posrijedi i jedno i drugo. Sigurno je, međutim, da zavodljivo djelo autoričinog daha promatrača u podesnom trenutku ostavlja bez daha.
*Janje moje malo 2. epizoda – Institut Tomislav Gotovac – VALIE EXPORT, Breath text_Love Poem, 1970.-1973.
*Janje moje malo 2. epizoda – Institut Tomislav Gotovac – Nikolaj Olejnikov, Bathers 1 _Five steps how to defeat both fascism and indifference (Senza titolo), 2016
Putanja druge epizode odvela je vašeg kritičara dalje prema Galeriji VN na križanju Ilice i Vodovodne ulice, gdje su ga (među ostalima) čekali Tom Gotovac, Nikolay Oleynikov, Mladen Stilinović i jedan anonimni veseljak, strastveni čitač novina i umjetnik-amater, koji je stamenom uvjerljivošću tražio moje mišljenje o izloženim radovima, a bome i odgovor na pitanje može li se živjeti od umjetnosti te pisanja o umjetnosti.
Pravo pitanje je bi li mi vjerovao sve da sam mu i odgovorio da može! Kako to obično biva, odgovor se možda nalazio ravno pred njim, u Gotovčevom radu Udisanje zraka (1962.) nastalom uz pomoć fotografa Ivice Hripka. Umjetnik je, jasno je, već u sasvim ranoj fazi stvaralaštva povukao znak jednakosti između svog rada i svakodnevnog života, čineći to prožimanje toliko dosljednim da je jutarnja fiskultura u planini postala umjetničkim aktom per se, a svoje shvaćanje performansa nastavio je razvijati kao satiričku provokaciju s jedne strane te intimističku akciju s druge. Svaki sljedeći Gotovčev čin, kojoj god vrsti umjetnosti pripadao, nije bio određen samo svojim individualnim značenjem, nego i ulogom koju je igrao u umjetnikovom testiranju granica slobode prvo u socijalističkom, a zatim u kapitalističkom kontekstu.
*Janje moje malo 2. epizoda – Galerija VN – Nikolay Oleynikov, Tomislav Gotovac, Greta Bratescu i Tim Etchells
Suvremeni ruski umjetnik Nikolay Oleynikov, član kolektiva Chto Delat, predstavio se serijom kolažiranih slika i fotografija Nightmare of the Burning Soldier (2014./’15.), u kojoj sasvim primjereno sadašnjem trenutku na krajnje brutalan način pripovijeda kako anonimni vojnik vidi neimenovani rat, svejedno je koji (na svijetu ih ionako nikada ne nedostaje). Užareni čelik, zalutali meci, slučajne eksplozije, nuklearne vatre, unutrašnje sagorijevanje… U kolopletu uobičajenih i zastrašujućih ratnih motiva kuhaju se i vojnikova erotska sjećanja kao posljednji instinktivni impulsi orga(ni)zma prije suđenog mu biološkog kraja. Ako nas je Oleynikov svojim ekspresivnim naturalističkim stilom želio usredotočiti na bezizlanost situacije čiji su fotografski prikazi postali banalni jer su prisiljeni pratiti hiperprodukciju rata, uspio je.
Katkad ogorčenje filtrirano umjetnikovom sviješću jače potiče buku i bijes nego CNN-ov live stream, barem među preostalim mislećim pojedincima. Moraju li takvi nužno biti Izvađeni iz gomile, kako sugerira Stilinović naslovom svog rada izloženog u Galeriji VN? Nadam(o) se da ne, bilo bi to preuzetno tvrditi, ali je činjenica da poslije njegove intervencije u fotografiju Trga iz ptičje perspektive eliminirane prolaznike nije zamijenilo ništa. Ništavilo u veduti grada može se shvatiti kao oslobođenje, ali i upozorenje ― na primjer, jesu li izvađeni iz gomile nestali svojom ili tuđom voljom? Radi li se o svojevoljnom odlasku ili prisilnom odvajanju? Sudeći prema onom što nam umjetnik pokazuje, ne možemo biti sigurni u odgovor.
*Janje moje malo 2. epizoda – Galerija VN – Nikolay Oleynikov, Tomislav Gotovac, Greta Bratescu i Tim Etchells
Međutim, sigurno je da će ljubav prema umjetnosti izražena izložbama u seriji Janje moje malo ostaviti trajniji trag nego što bi dala naslutiti tek prva u nizu Stilinovićevih posmrtnih obljetnica. Baš kao što je umjetnik 1999. pisao Dragoj umjetnosti, kako je stajalo u posveti njegovog pisma, tako je Janje moje malo posveta, moglo bi se reći, Najdražoj umjetnosti ― onoj koja mijenja način posjetiteljevog gledanja i viđenja, pozivajući ga da joj opet dođe u goste.
Napisao: Bojan Krištofić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
fotografije: Damir Žižić
Treća epizoda sedmomjesečnog projekta Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije) započinje u četvrtak 15. prosinca u POGONU Jedinstvo projekcijama filmova, razgovorom i otvorenjem izložbe provokativnog ruskog umjetničkog kolektiva Chto Delat, nastavlja se u petak 16. prosinca otvorenjima novih izložbi u Galeriji Nova i stanu Softić i traje do 4. veljače sljedeće godine.
Predstavit će se radovi umjetničkih kolektiva BADco. i Chto Delat te umjetnika Keti Chukhrov, Eve Koťátkove, KwieKulik, Ashley Hans Scheirl i Mladena Stilinovića. Znameniti rad Sanje Iveković iz 1979. godine, Trokut, ovom se prilikom po prvi put izlaže u Hrvatskoj.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
