Škakljiv je posao, unatoč uobičajenim stajalištima, koristiti stripove u obrazovne svrhe ― bilo da se radi o javnom školstvu ili “izvannastavnim” aktivnostima. Iz perspektive nastavnika ili profesora, logično je pretpostaviti, pa i suvremene metodologije učenja to često pokazuju, da je usvajanje kompleksnih humanističkih, tehničkih ili prirodoznanstvenih sadržaja lakše i brže ukoliko su isti temeljito sistematizirani posredstvom slika skupa s tekstom, što bi otprilike bila i osnova jezika medija stripa. Stoga ne čudi što se u mnogim hrvatskim osnovnoškolskim, ali i srednjoškolskim udžbenicima mogu pronaći razne varijante stripova koji bi učenicima, odnosno omladini općenito, trebali biti od pomoći pri probavljanju opsežnog gradiva, no ima li smisla zapitati se profitira li sam strip od takve edukacijske uloge? Drugim riječima, je li takvo, “namjensko” polje domaćeg stripa dosad porodilo djelo koje bi se moglo proglasiti temeljnim, strip koji transcendira svoju izvornu svrhu i susreće se s visokovrijednim primjerima medija uopće? Kako trenutno ne raspolažem egzaktnim podacima o upotrebi stripova u domaćem školstvu, niti pred sobom imam pregled strip-izdanja koja su nastala kako bi ciljanoj publici približila sadržaj kakav se u institucionalnom kontekstu smatra relevantnim, dapače neophodnim za spoznavanje ako osoba želi steći opću kulturu, uvodni pasus ovog teksta treba shvatiti samo kao blago zadiranje u područje gdje su se relativno nedavno pojavila dva stripa koja su sasvim sigurno nadrasla svoju namjensku prirodu.
*”Mangelos vol. 1″ / foto: Marko Golub, obrada: Ivana Armanini
Oba izdanja bila su objavljena u sklopu nakladničkog programa zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, koji nakon odlaska Nade Beroš u mirovinu uređuju Jasna Jakšić i Vesna Meštrić. Odmah na početku valja reći da je taj nakladnički program u posljednje vrijeme postao možda i ponajbolji MSU-ov kontinuirani projekt od otvaranja njegove sadašnje, novozagrebačke zgrade 2009. godine. Ovo kategoričko mišljenje obrazložit ću prikazom danih izdanja, a riječ je o stripovima Mangelos, vol. 1 scenarista Marka Goluba i crtačice Ivane Armanini (prosinac 2017.) te Richterova igra autorice Dunje Janković (također 2017.), kojima kao prvi znak da u muzejskom izdavaštvu pušu novi, progresivni vjetrovi treba pribrojiti i Početnicu za konceptualce: Novu umjetničku praksu protumačenu djeci, spisateljice Nade Beroš te ilustratorica i dizajnerica Klasje Habjan i Zite Nakić (svibanj 2017.). Kako se o Početnici već prilično pisalo, iskoristit ću prostor da čitateljima/icama približim novija izdanja i argumentiram zašto je riječ o sasvim izvornim i svježim, samosvojnim umjetničkim djelima, inspiriranima ostavštinom velikih stvaraoca u čiju su spomen nastala ― likovnog umjetnika, povjesničara umjetnosti, kustosa, kritičara i teoretičara Dimitrija Bašičevića Mangelosa (Šid 1921. ― Zagreb 1987.) te arhitekta, umjetnika i holističkog teoretičara Vjenceslava Richtera (Donja Drenova kod Sv. Ivana Zeline 1917. ― Zagreb 2002.). Izlazak stripa posvećenog Richterovom radu i idejama za koje se zauzimao poklopilo se s održavanjem njegove velike retrospektivne izložbe Buntovnik s vizijom, postavljene u MSU u drugoj polovici prošle godine pod kustoskom palicom Vesne Meštrić, ali funkcionira posve neovisno od njezine oblikovne artikulacije (inače, strip je ostvaren u sklopu projekta Runaway Art, potpomognutog donacijama fondacije Artmentor Lucerne i Ministarstva kulture RH). Dunja Janković osmislila je virtualni prostor ispunjen od vrha do dna raznovrsnim, karakterističnim elementima Richterovog vizualnog mišljenja, ubacivši među njih tipizirane muško-ženske likove koji traže svoje puteve unutar perspektiva u kontrapunktu.
*”Richterova igra” Dunje Janković
Riječ virtualno ovdje treba shvatiti (i) doslovno, budući da je autorica u suradnji s programerom Carlosom Carbonellom paralelno realizirala digitalnu verziju svoje “Richterovske” pripovijesti, koja se može “otključati” očitavanjem QR koda otisnutog prije svakog od šest poglavlja u strip-albumu, pa čitatelji/ce tako mogu uroniti u računalnu igru gdje odabiru jedan od dva lika (muški ili ženski), svoj vlastiti avatar u putovanju Richterovim i Dunjinim apstraktno programiranim svjetovima. Nakon uvodne biografske crtice o Richteru i uputstva za igranje, šest poglavlja (prolog i epilog Nada skupa čine jedno) podijeljeno je tako da se svako vrti oko jednog njegovog djela ili ciklusa radova, pri čemu prevladavajuće likovne elemente u svakom poglavlju uvjetuje, naravno, stvaralački period u kojem se Richter u danom trenutku nalazio. Koncepti svih radova, odnosno ciklusa, sistematično su pojašnjeni citatima iz Richterovih intervjua (ili razgovora s njegovim suvremenicima), kojima je autorica dodala po nekoliko podataka zbog odgovarajućeg smještanja djela u određena razdoblja umjetnikovog života. Nada se odnosi na jednu od Richterovih posljednjih skulptura, apstraktnu i uspravnu sinusoidnu formu, u stripu beskonačnu, uz čije se konkavne i konveksne ekstreme penje par čovječuljaka koji predstavljaju čitatelje.
*”Richterova igra” Dunje Janković
Pet poglavlja između prologa i epiloga Nade obuhvaća sljedeća djela: Jugoslavenski paviljon na 13. Milanskom trijenalu (1964.); Richterov prijedlog nove diobe kruga na 512 stupnjeva umjesto 360, u okviru stripa nazvan Zanemareni kutevi; značajan članak naslovljen Zarobljene teorije (objavljen u Krugovima 1952.), kojim je Richter nedvosmisleno odgovorio povjesničaru umjetnosti Grgi Gamulinu na kritiku ranih aktivnosti EXAT-a 51 (epohalnoj grupi čiji je Richter, dakako, bio član-osnivač) u tekstu Zarobljeni oblici (Vjesnik, također 1952.); cjeloživotni ciklus Sistemska skulptura te naposljetku seriju Prostornih slika, u principu modularnih instalacija s mogućnošću manipulacije svojim minimalističkim, tipskim elementima. Svim kratkim uvodima u poglavlja pridruženi su žovijalni stihovi Dunje Janković, svojevrsne rimovane zagonetke koje treba odgonetnuti čitajući strip ili igrajući se analogno ili digitalno. Siže stripa principijelno ne postoji, nego autorica stvara originalni narativni sustav čija potka nije da “likovi”, tj. čitatelji/ce “ulaze” u Richterove radove, već su njihove kompozicijske i oblikovne metode korištene kako bi se kreirao neponovljivi dvodimenzionalni svijet s iluzijom treće dimenzije ― dubine, pa čak i četvrte ― vremena. Peta, neopipljiva i neobjašnjiva, onaj je skok koji valja prijeći da bi se kretalo iz kadra u kadar, od table do table, taj osebujni iskorak sasvim specifičan za medij stripa, što se na takav način, takvim principima montaže motiva, simbola i značenja, ne događa nigdje drugdje u cjelokupnoj masovnoj kulturi. Dunja Janković umjela ga je izrazito kreativno iskoristiti, stvarajući spojeve koji istodobno premošćuju nekoliko krajnjih točaka Richterovog opusa.
*”Richterova igra” Dunje Janković
Nezahvalno je ponekad govoriti o referencama i utjecajima, no ljubitelji medija Dunjin će strip lako i prirodno povezati s jednim od prvih koji su ikad nastali: Malim Nemom velikog američkog umjetnika Winsora McCaya (objavljivanom u dva ciklusa: od 1905. do 1914. i od 1924. do 1926.), čovjeka koji je u ogromnoj mjeri definirao vokabular i gramatiku stripa kakve danas poznajemo, slično kao što je David Wark Griffith u istom povijesnom periodu učinio filmskoj umjetnosti. McCayevo ikonoklastično kombiniranje konkretnog i apstraktnog na tablama stripa, kao i začudno poigravanje montažnim ritmovima pomoću heterogenih oblika kadrova i dinamične izmjene zasićenih i prozračnih stranica prepoznatljivo je, eto, u stvaralačkom smislu sve do današnjih dana, pa se u Dunjinom stripu pojavljuje poput zanimljive historijske fusnote te možda i nenamjernog naklona jednom od praotaca medija. Svojom izrazitom likovnom maštovitošću autorica je postigla snažno oblikovno bogatstvo koje se ne iscrpljuje opetovanim pregledima, dapače funkcionira poput nepredvidivih naočala za postizanje neprekidne iluzije.
*”Richterova igra” Dunje Janković
Dvojac Golub & Armanini je u svom stripu inspiriranom Mangelosovim osebujnim djelom morao upotrijebiti bitno drugačiju strategiju, u skladu sa stvaralačkim principima ličnosti koja je, poput ostalih članova slavne umjetničke grupe Gorgona (1959.―1965.), uživala u svjesnim paradoksima, u svojevrsnim podmetanjima “klipova pod noge” i publici i kritičarima. Dakako, Mangelos nije tako postupao s ciljem njihovog bezobraznog zbunjivanja, već preokretanja vladajućih perspektiva i zauzimanja za novo shvaćanje umjetnosti, pa i života, u postmodernom kontekstu polaganog raspadanja velikih, dominantnih historijskih narativa i vodoravne, naoko beskrajne multiplikacije simbola koji su nekoć mogli računati na svoja mjesta u holističkim estetskim, etičkim i ontološkim sustavima, što je bila Richterova nit vodilja. S druge strane, Mangelosovo mišljenje bilo je puno stranputica koje su međutim otkrivale neočekivane puteve mimo logičnih i kauzalnih odnosa ― značenjskih, oblikovnih, socijalnih… Kako bi fragmente iz Mangelosovog života i rada pripovijedali na način dostojan umjetnika, autori su odlučili adaptirati ulomke tekstova karakteristične za razne etape u evoluciji njegove teorije i prakse: Manifesta manifestah, Šidskog manifesta (1978.), intervjua vođenog s Mladenom Stilinovićem 1982. (i objavljenog 1986.) te Bitci za plemenitost iz ciklusa nonstories 3 (1964.). Jasno je da fragmenti nisu organizirani isključivo kronološki, nego su određeni periodi Mangelosovog života ispresijecani likovnim i jezičnim asocijacijama koje su se javljale s obzirom na provokativne ideje artikulirane u pojedinim fragmentima. Tekst stripa tako se istovremeno čita i kao pristupačna pripovijest i kao žestoki neoavangardni manifest. Itekako, tome doprinosi vizualni tretman crtačice, koja je materijalu pristupila otišavši korak dalje u svom svježem razvoju postupaka predstavljenih još u ranim godinama Komikaza (sveprisutne međunarodne platforme alternativnog stripa čija je osnivačica i dugogodišnja urednica i koordinatorica), sada otvorenijih i komunikativnijih nego ranije, no i dalje na uvrnut način žestoke struje svijesti lišene nepotrebnih filtera. Tako je Mangelos dobio dvoje strastvenih tumača koji su svaku riječ i svaki kadar odvagnuli toliko pažljivo da se možemo samo nadati kako će strip jednog dana biti objavljen i u tri dimenzije, primjerice naslikan na globusima spašenim sa smetlišta!
*”Mangelos vol. 1″ / foto: Marko Golub, obrada: Ivana Armanini
Mangelos, vol. 1 objelodanjen je u sklopu istog projekta kao i Richterova igra, ali je njegov vizualni identitet spram projekta nezavisan poput potonje knjige ― riječ je o potpuno zaokruženom djelu koje obuhvaća, naravno, i dizajn nalik na neke zbirke stripova Komikaza, no dovoljno daleko od njih da samostalno započne novu seriju. Zahvaljujući umješnosti autorica i autora, u oba slučaja bespredmetno je raspravljati o stripovima koji su nastali samo kako bi širokoj publici približili sadržaje što se inače neopravdano smatraju elitnima. U pitanju su individualna djela koja likovne jezike i misaone sustave svojih temelja odvode nekoliko koraka dalje, u nove oblikovne i semiotičke igre što najprikladnije šire Richterove i Mangelosove opuse ― ne bivajući pukim ilustracijama, već izvornim aspiracijama u mediju kojeg se umjetnici arhetipski u svojim pokretima nisu dotakli, ali im sasvim sigurno ne bi bilo mrsko pročitati ponešto o sebi i svojima na njegovim stranicama. Neće, uostalom, biti ni drugim, živućim čitaocima.
*”Mangelos vol. 1″ / foto: Marko Golub, obrada: Ivana Armanini
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
