Srijedom ili nedjeljom vam predstavljamo studentske projekte nastale na umjetničkim, dizajnerskim i arhitektonskim fakultetima, školama i akademijama, u Hrvatskoj, regiji i svijetu.
Martina Mataija, Ana Orlić i Ariana Sušanj (Fakulteta za arhitekturo u Ljubljani) – Izvještaj s fronte: Nauka favele
Rad je nastao u sklopu predmeta Analiza suvremene arhitekture pod mentorstvom izr. prof. dr. Petre Čeferin, kao prijedlog doprinosa slovenskom paviljonu na 15. Venecijanskom bijenalu arhitekture. Odgovor je na temu ‘Reporting from the front’ ovogodišnjeg kuratora Bijenala Alejandra Aravene, te se kritički osvrće na način kojim poimamo stanovanje i trenutnu stambenu situaciju u regiji.
O projektu:
Pojam stanovanja se neprestano redefinira. Kao što čovjek nije samo individualno biće, tako je stanovanje neodvojivo povezano sa suživotom ljudi. Pri tome nam se postavlja nekoliko pitanja: s kim smo spremni dijeliti svoj životni prostor? U kojoj mjeri? Na koji način? Gdje se postavlja granica suživota i postoji li ona uopće?
Uobičajena podjela prostora na privatno i zajedničko je često preoštro formalizirana u arhitektonskoj praksi. Ta ista podjela dovodi do formalizacije ljudskih međuodnosa koji postaju udaljeniji i otuđeniji. Otuđenost je danas posebno aktualna jer se istodobno širi u prostornoj i virtualnoj stvarnosti. Pritom je primjetno da individualizam, proizašao iz neoliberalnog kapitalizma, u sve većoj mjeri sebi podređuje vlast nad prostorom. Privatno drži monopol nad javnim interesima, tradicionalni oblici socializacije ustupaju mjesto virtualnim, gdje dolazi do komunikacije bez pravog kontakta, bez povezanosti.
Prostorni okvir u kojem dolazi do nedostatka interakcije je naše izgrađeno okruženje koje seže od individualnih obiteljskih kuća do stambenih blokova, većim dijelom izgrađenih u vrijeme 60-ih godina prošloga stoljeća. Razdoblje je zahtijevalo brzu gradnju racionalno raspoređenih i koncentriranih stanova, koji su odgovarali tada suvremenom načinu života. Arhitektura je tako masovnim produciranjem stambene arhitekture postala jedan od alata u službi promicanja ideja kolektivizma i moći zajednice. No nizanje radikalnih društveno-političkih promjena koje su uslijedile, rezultiralo je raspadom tih ideja. Naprotiv, postignut je suprotan efekt – umjesto kolektiva u fokus dolazi pojedinac. Funkcionalne jedinice stanova su grupirane i organizirane na način koji ne potiče interakciju. Želimo li stanovati u zgradi bez da ikada upoznamo svoje susjede? Prividna zajednica u kojoj se nalazimo pruža idealne uvjete za razvoj osjećaja otuđenosti.
Upravo zaokret od ustaljenog načina razmišljanja o stanovanju i dijeljenju bi mogao proizvesti transformaciju prostora u kojima živimo. Stoga, kao osnovno pitanje na koje bi arhitektonska struka trebala odgovoriti, vidimo nedostatak zajedničkih prostora u kojim bi postojala mogućost kvalitetne interakcije korisnika.
Zanimljiv je projekt slovenskog arhitekta Plečnika koji je još 1944. godine oblikovao ‘Hiše pod občinsko streho’, projekt socijalnih stanova koji bi stanovnici uredili sami prema vlastitim potrebama i mogućnostima. Povezao bi ih krov poduprijet modularnim rasterom stupova i komunalnih priključaka, koji bi osigurala općina. Danas bi Plečnikov projekt definirali kao arhitekturu otvorenog koda. Ona zagovara korištenje novih postupaka pri formiranju prostora unutar univerzalne infrastrukture. Na taj se način arhitektura transformira iz top-down mehanizma u transparentni bottom-up sistem. ‘Hiše pod občinsko streho’ su dobar primjer takvog sistema, pružajući svojim budućim stanovnicima mrežu prostora za njegov daljnji slobodan razvoj. Aktualiziranjem Plečnikovog projekta ukazujemo na mogućnost upotrebe društvenog alata kao sredstva poboljšanja životnog standarda u arhitekturi.
Prijedlog za arhitektonski bijenale u Veneciji preispituje ustaljene norme stanovanja. Želimo ukazati na potrebu za restrukturiranjem i razvojem novih tipologija stambene arhitekture. Potraga za primjerima prostora koji omogućuju oblikovanje zajednice i potiču interakciju, nas je dovela do analize tipologije favela.
Favela je urbana tipologija specifične topografije, nastala u zemljama Južne Amerike prilikom stihijskog doseljavanja stanovništva u gradove. Ovakav tip naselja karakterizira spontana samoorganizirana gradnja bez šireg plana, često iz kombinacije građevinskih i otpadnih materijala, potaknuta siromaštvom stanovnika. Zanimljivo je da se paralelno s izgradnjom modernističkih naselja višestambenih zgrada internacionalnog stila u bivšoj Jugoslaviji, događala favelizacija Brazila. Unatoč namjeri da stanovnicima planski osiguraju ugodan život, ‘vertikalna sela’ iz 60-ih godina distancirana su od jezgre gradova i služe kao spavaonice sa malim osjećajem zajednice. U favelama je komunalni osjećaj snažan, upravo zahvaljujući svakodnevnom intenzivnom suživotu.
Struktura favela je koncipirana tako da se u njoj prepliću različite aktivnosti. Raste i razvija se kao kompleksan organizam u kojem, unatoč prividnoj kaotičnosti, postoji neki unutarnji red. To je prostorni red koji se ne temelji na idealnim proporcijama, promišljenoj materijalnosti, funkcionalnosti i izabranoj estetici, već se uspostavlja kroz interakciju između stanovnika. Upravo iz toga učimo o otvaranju rigidno zacrtanih granica stana i oblikovanju međuprostora kao prostora koji nema unaprijed zadane funkcije, koji nije „programiran“. U takvom prostoru nastaje zajednički vrt, čitaonica, igraonica, improvizirana radna soba. Sve ono za čime ponekad žudimo u vlastitom prostoru postaje dostupno u onom zajedničkom. Stan više nije „ćelija“, već se razvija
i širi izvan četiri zida.
Primjenom značajki premreženosti, organskog rasta i participativne gradnje na uobičajeno poimanje stanovanja, okrećemo se pojmovima zajedništva i interakcije. Nauka favele na arhitektonskom bijenalu kombinacijom tipičnih stambenih elemenata na inovativan način stvara skicu široke mreže prostora i puteva u kojima se ljudi susreću i povezuju. Organskim, nedefiniranim tlocrtom i fleksibilnošću životnih prostora, naglašavamo važnost transformativne participacije u arhitekturi , u kojoj je odnos arhitekta i korisnika izjednačen.
Zamišljeni stambeni organizam se slobodno širi kroz prostor, otvarajući pritom važna pitanja s kojima se potrebno suočiti kako bi arhitektura ponovno povezala ljude i stvorila okvir za kvalitetan suživot.
Vizuali: vlasništvo autorica te Reuters (zadnja fotografija)
Imaš odličan studentski projekt i misliš da ga konačno trebaju vidjeti i ljudi izvan tvog fakulteta? Saznaj kako, klikni na tirkiznu sliku iznad ovog teksta!
