Iako je u regiji jako dobro dočekana, izložba Damiena Hirsta u Novom Sadu izazvala je burne reakcije umjetnika i radnika u kulturi te otvorila temu kulturne politike jedne zemlje, njenih promotra, uloge instuticija i privatnog kapitala.
Nakon gostovanja izložbe ‘Nova religija’ Damiena Hirsta u Banja Luci i Skoplju, ona je u Srbiji premijerno prikazana u Muzeju suvremene umjetnosti Vojvodine u Novom Sadu poslije kojeg se premješta u Kazahstan. Organizatori izložbe su British Council u suradnji s londonskom Galerijom Paul Stolper i Muzejem suvremene umjetnosti Vojvodine (MSUV).
Svečano otvaranje izložbe je upriličeno prije petnaestak dana kada se veliki broj uzvanika i šire javnosti našao u zgradi muzeja, ali i ispred njega. Postav izložbe je obuhvatio cjelokupni prvi kat muzeja gdje su se okupili VIP uzvanici među kojima su bili ambasadori, kustosi, galeristi, političari, novinari. Izložbu je otvorila direktorica MSUV-a Sanja Kojić Mladenov uz prisustvo ambasadora Velike Britanije u Srbiji Denisa Keefea, direktorice British Councila za Zapadni Balkan Clare Sears, kustosa Paul Stolpera i predsjednika pokrajinske vlade Vojvodine Igora Markovića. Kako nije bilo mjesta za svu publiku, ili s namjerom nije dozvoljeno da se ostala publika miješa s uzvanicima, u prizemlju muzeja organiziran je prijenos otvaranja izložbe na velikom platnu. Veliku ulogu je odigralo i privatno osiguranje koje nije dozvoljavalo da se ide na gornji kat.
Grupa umjetnika i aktivista u prizemlju je dijelila letke putem kojih su pozivali publiku da podrži protest stavljajući crni povez preko očiju čime će se tiho pobuniti protiv kulturne politike koja se vodi interesima profita i krupnog kapitala. Dok su pokušavali pročitati proglas, s podignutim transparentima «NE korporativnoj kulturi», «NE servilnim institucijama», «NE buržoaskoj umjetnosti», pripadnici osiguranja su ih brutalno izbacili iz muzeja te su predali policiji koja ih je legitimirala. Umjetnici smatraju da je organizacija ove izložbe, kao i način na koji su tretirani, pokazala da država u potpunosti staje iza krupnog kapitala te da je cjelokupan sustav organiziran u tom ključu.
U proglasu umjetnici kažu:
“Drugovi i drugarice,
upravo otvorena izložba je izložba jednog od najbogatijih umjetnika današnjice od čijeg rada profitiraju privatne galerije i koga podržava moćni korporativni sektor!
Javno se suprostavljamo kulturnoj politici muzeja, grada i države koji u polju kulture koriste javna sredstva i resurse za davanje bezuvjetne podrške krupnom kapitalu koji je sve bogatiji dok većina stanovništva, među kojima su i domaći radnici u kulturi, postaje sve siromašnija!
Ovu izložbu plaćaju građani Srbije u trenutku kada sve građanske inicijative na području kulture ostaju bez državne podrške i bivaju prisiljene svoj daljnji rad prilagoditi tržišnim principima i interesima najbogatijih slojeva društva!
Udružimo se i recimo:
NE komercijalizaciji umjetnosti!
NE korporativnoj kulturi!
Stavimo poveze na oči da kao publika ne sudjelujemo u onome što nas ugnjetava!
ZA ŠTRAJK REPREZENTACIJE!”
Svjetski poznati umetnik Damien Hirst ima moć oko sebe okupiti najrazličitiju publiku, od poznavatelja umjetnosti do onih koji bi željeli na domaćoj sceni vidjeti vrijednosti Zapadne kulture, provjeriti zbog čega su ta djela posebnija od nekih drugih i sl. Međutim, da bismo mogli odrediti vrijednosti te umjetnosti i kulturnog sistema iz kojeg dolaze, a onda i shvatiti pobunu umjetnika na samom otvaranju izložbe, nužno je sagledati politiku kulturne scene Srbije i najzad pitati se postoji li ona.
Reakcija umjetnika je legitimna i otvara mnoge teme u polju kulture i umjetnosti na nacionalnom nivou te bi mogla postati jedna od diskusija u stručnim krugovima koja bi iznjedrila vrlo konkretne metode kao smjernice u daljnjem radu državnih institucija i u njihovoj suradnji s umjetnicima. Tim povodom smo razgovarali s Majom Ćirić, nezavisnom kustosicom, i umjetnicima Vladanom Jeremićem i Danilom Prnjatom, kako bismo napravili kritički osvrt na protest i situaciju u kojoj umjetnici izlaze s vrlo jasnim zahtjevima, želeći utjecati na promjenu u samom sustavu.
►Kako vidite i definirate protest u okviru kulturne politike Srbije?
Maja Ćirić: I ovaj put se pokazalo da je srpska scena suvremene umjetnosti živa, da nije nikada do kraja sustavno generirana niti kontrolirana i da je aktivno kritičko mišljenje jedna od njenih karakteristika. Sjetimo se riječi Hanne Arendt da pričati o kulturi znači pričati o krizi, u tom smislu protest nije iznenađujući.
Vladan Jeremić: Iako nisam sudjelovao direktno u protestnoj akciji niti sam bio u Novom Sadu na dan otvaranja, ovu protestnu akciju podržavam jer smatram da je važno da se čuju kritički glasovi povodom stanja na području kulture i umjetnosti u Srbiji. Naime, kulturna politika Srbije je neoliberalna, manji proizvođači kulture i umjetnosti su gurnuti na rub egzistencije, a državni aparat podržava radije korporativne proizvođače umjetnosti i krupni kapital. Promatram proizvodnju umjetnosti u širem smislu a ne samo kroz finalni proizvod, znači razmatram aspekte demokratizacije u proizvodnji, recepciji i korištenju umjetnosti. U ovom smislu može se reći da je protestna akcija razgolitila procese ukidanja prava na demokratsku preraspodjelu resursa u polju kulture.
Danilo Prnjat: Imam dojam da je ovaj protest, iako minoran i više sveden na nivo pokušaja protesta nego neki adekvatno zaokružen i artikuliran protest (organizator izložbe ga se maksimalno potrudio onemogućiti odvajajući otvaranje izložbe od publike, ostavljajući publiku u mraku, s preglasnom muzikom i okruženu ogromnim brojem pripadnika privatnog osiguranja sa zadatkom da skeniraju posetitelje izložbe i nasrnu na najmanju gestu koji bi ukazali na suprostavljanje) veoma uzburkao cjelokupan kulturni establišment u zemlji. Informacije o protestu jako su se proširile društvenim mrežama, izazvale su brojne diskusije i komentare, a svi veći mediji su ga popratili. Zapravo smatram da je njegov najveći efekt upravo to što je u javnosti pokrenuo pitanje buržoizacije cjelokupnog polja kulture, stajanje cjelokupnog državnog aparata iza interesa krupnog kapitala i što mu se pokušao suprostaviti, ma kako naivno to moglo na prvi pogled izgledati. Ono kako je protest izgledao, oslikava sustav u kojem živimo i nemogućnost artikulacije borbe koja bi došla iz neke iole ljevije perspektive u ovom trenutku, ali i činjenicu da ona ipak postoji i da je na margini. S druge strane, protest je doprinio tome da su mnoge maske liberala pale, razgolitio je mnoge prikrivene pozicije i sad više nema dileme tko je na strani postojećeg sustava moći, a tko mu se ima istinsku želju suprotstaviti.
►Krupni kapital, koji cirkulira u realizaciji velikih izložbi, predvođen velikim imenima, karakterističan je za Zapad i njegovu kapitalističku/neoliberalnu logiku uz financiranje privatnih galerija i moćnih sponzora. Takav model prenesen u Srbiju nema svoje tržište, koje bi ga materijalno moglo podržati, zbog čega ne čudi protest umjetnika koji često žive i rade u nesigurnim uvjetima. Kako se tržište može promijeniti, tko ga mijenja i kako bi se umjetnici trebali postaviti?
Maja Ćirić: Ne bih rekla da je u realizaciji ove izložbe, kao alatke kulturne diplomacije koja nakon Srbije ide u Kazahstan, ključno pitanje “krupnog kapitala”. Kada je riječ o službenoj međunarodnoj suradnji u području vizualnih umjetnosti, povijesno gledano, uvijek su izložbe bile alatka kulturne diplomacije, jedna vrsta kolonizacije, na koju uzvanici uvijek voljno pristaju. Sjetimo se, na primjer, izložbe Roberta Smithsona u MSUB-u, koja promovirala i njegovo autorstvo, ali i SAD.
Što se tržišta tiče, ovdje bi trebalo razgraničiti državno financiranje od umjetničkog tržišta. Mit je da ne postoji umjetničko tržište u Srbiji, ono postoji i ima specifičan karakter i modus operandi i nije nužno povezano sa službenim institucijama. S druge strane, umjetničke prakse povezane s tržištem često su one prakse koje nisu zasnovane na kritičkom mišljenju i lokalnim specifičnostima.
Vladan Jeremić: Financijske institucije i korporacije uvlače umjetnost u procese financijalizacije koji su globalno prisutni kako na Zapadu tako i u Kini ili u Rusiji. Izgleda da kriza iz 2008. nije naučila mnoge da novi financijski baloni nisu rješenje iste. Male i slabe države kao Srbija su periferija ovih procesa, ali ona nije izolirana od njih nego ih također slijedi i provodi. Globalni art brendovi traže nova polja za svoju reprodukciju, a to ne znači da traže uvijek direktnog kupca. Da bi se reprodukcija izvršila, sudjeluje jako puno faktora, a ideologija ovdje dolazi na prvo mjesto. Zbog toga je izložba Hirsta u Novom Sadu prije svega manifestacija konzervativne i neoliberalne ideologije, a odgovor tome dan je također u polju ideologije u ključu suprostavljanja korporativnoj kulturi.
Danilo Prnjat: Ne smatram da umjetnici i umjetnost trebaju funkcionirati po tržišnim principima. Ovo naročito navodim jer vidim da je glavna kritika liberala, koja se može čuti u vezi s ovim protestom, ona koja tvrdi da su se na lokalu pobunili “mali, netalentirani umjetnici” koji još nisu raskrstili sa socijalizmom i kojima je cilj da ih država vječno financira i koji stoga ne trpe ozbiljnu trzišnu konkurenciju koju u ovom slučaju predstavlja Damien Hirst. Ova tipična neoliberalna mantra griješi prije svega u tome što stvari svodi na tržište, bilo da država podržava lokalne umjetnike, bilo da podržava krupni kapital u ovom smislu. Ja osobno smatram da država ne treba financirati kulturne radnike kao nekavo zasebno polje, već da se takoreći povuče i omogući društvu i pojedincima da sebe i svoj politički prostor adekvatno artikuliraju na neki samoorganiziran i samoinicijativan način. To je za mene kultura. A ona danas ljudima nije dopuštena, ljudi rade po cijeli dan, nemaju vremena ni za elementarnu građansku participaciju koju im postojeći reprezentacijski poredak u demokratskim društvima nudi, a ne da imaju mogućnosti da se kritički bave promišljanjem i artikulacijama svojih pozicija koje proizilaze iz njihovog rada itd.
►Koji bi tržišni principi bili pogodni za umjetnike u Srbiji?
Maja Ćirić: Oni koji bi razriješili nesigurno stanje aktera u svijetu umjetnosti u odnosu na lokalne specifičnosti.
Vladan Jeremić: Umjetnici u Srbiji ne bi trebali razmišljati o tržišnim principima nego o mogućnostima stvaranja u drugačijim društveno-političkim uvjetima. Treba misliti o stvaranju kooperativa ali i o konceptima ekonomske demokracije koji trebaju biti šire shvaćeni od pukih interesa samih proizvođača umjetnosti. Treba zapravo u sve uključiti publiku i šire, korisnike umjetničkih djela, odnosno umjetničkih istraživanja i drugih ne-objektno orijentiranih praksi.
Danilo Prnjat: Kao što rekoh u prethodnom odgovoru, nijedni.
►Kako bi se institucije trebale postaviti da bi se izbjegla ovakva situacija?
Maja Ćirić: Institucije bi trebale biti aktivni politički subjekti, a ne produžena ruka postojećih (geo)politika.
Vladan Jeremić: Institucije bi trebalo proizvesti kroz procese demokratske participacije, a ovo znači prevazilaženje postojećih modela parlamentarizma koji, kako vidimo, nisu u stanju osigurati društvu pravednu raspodjelu bogatstva i pristupe infrastrukturi.
Danilo Prnjat: Prema mom mišljenju, institucije u nekoj prijelaznoj fazi treba radikalno demokratizirati u smislu da postanu mjesta koja potpomažu singularizaciju društva (a svakako ne reproduciranje krupnog kapitala što imamo danas i to u najčistijoj i nimalo prikrivenoj formi), a potom bi ih, kada se steknu društveni i politički uvjeti, trebalo ukinuti. Ukidanje institucija je nužno iz razloga da im se onemogući da egzistiraju kao autoriteti. Trend horizintaliziranja rada institucija, njihovog odstupanja od pozicije moći, ali istovremenog zadržavanja pa čak i jačanja uloge autoriteta, onog koji garantira ili ne garantira društvenu horizontalnost, inkluziju itd. danas je posebno udomaćena praksa na Zapadu i ona je također dio transformacija koje podrazumijeva neoliberalni institucionalni aparat danas. Svakako, ukidanje institucija ne znači nemogućnost da se one ponovo pojave i organiziraju u svrsi artikulacije određene političke ili druge problematike.
►Čini se da je izlaganje radova Damiena Hirsta za cilj imalo s jedne strane predstavljanje ovog umjetnika u Srbiji, a s druge privlačenje publike. Ovaj pristup razvijanju publike može biti učinkovit na kratke staze. Imate li prijedlog ili sugestiju kako bi razvoj publike zaista trebao izgledati? Koje bi se nove metode trebale koristiti u budućnosti?
Maja Ćirić: Publiku bi trebalo odgajati organski i dugoročno, a na osnovu razumijevanja kulturnih obrazaca koji su posredovani kroz vizualnu umjetnost.
Danilo Prnjat: Briga institucija “za publiku” u biti podrazumijeva težnju da se proširi polje konzumenata na tržištu nekog kulturnog sadržaja, umjetničkog rada itd. EU kulturne politike danas, posebno one koje proizlaze iz Deska Kreativna Evropa-Srbija, implementacijskog tijela programa EU, sve idu u tom pravcu. Vrvi od raznoraznih tečajeva za menadžere u kulturi koji se trebaju osposobiti da “privuku publiku”, dok se najčešće uopće ne problematizira odnos kulturnog događaja i publike. Izložba Damiena Hirsta u Muzeju suvremene umjetnosti Vojvodine je tipičan primjer takve politike. Publika je privučena u velikom broju, a sam čin otvaranja izložbe je upriličen tako da je na gornjem katu održano otvaranje izložbe za elitu, ambasadore i političare, a dolje na video-projekciji za običan narod, okružen osigiranjem i uz disko muziku, da ne kažem uz “narodno veselje”. Publika, koja se proizvodi na ovaj način, jest pasivna publika, ona koja je došla konzumirati neki sadržaj i kao publika utječe na reprodukciju kapitala koji proizilazi iz te simboličke participacije upriličene u događaju izložbe. U ovoj reprodukciji kapitala i moći je sva angažiranost ovako oblikovane publike dok mjesta za emancipaciju same publike i njenu eventualnu političku i kulturnu artikulaciju uopće nema. Štoviše, to polje se danas sve više zatvara.
Iako čini sastavni dio diplomatskih odnosa, kulturna politika jedne zemlje prije svega treba raditi na jačanju vlastitih kapaciteta i razvoju novih programa i pristupa, njegovanju dijaloga i kritičke misli. Otvaranje prema svijetu dolazi kao regularan slijed kada su ciljevi jasno definirani, a profit raspoređen za dobrobit svih njenih sudionika. Najzad, protest umjetnika na izložbi Damiena Hirsta u MSUV-u nije usmjeren protiv samog umjetnika, on je prije svega kritika sustava u kojem samo pojedinci, koji se prilagođavaju neoliberalnom tržištu, mogu uspjeti, a kojeg se želi promijeniti. Uz suradnju institucija, stručnjaka i umjetnika, aktera u polju kulture te udruženog kritičkog promišljanja, promjene su moguće. Zato treba raditi na njima. A ako je protest jedini način da se nešto pokrene, onda možemo krenuti i od toga.
Autorica teksta: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije prosvjednika: fotograf želi ostati anoniman
Fotografije otvorenja izložbe: via Facebook stranica MSUV Muzej savremene umetnosti Vojvodine
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
