Dizajn kao takav, u svim svojim sferama koje se kreću od grafičkog, industrijskog, modnog, produkt ili web dizajna, sve češće naginje oštroj konkurenciji, no moglo bi se reći da od svih «vrsta» dizajna možda upravo grana modnog dizajna (ili onog koji se tako samoproziva) ima sve veći broj konkurenata. U prilog tome ide činjenica da je u posljednjih nekoliko godina na hrvatskoj modnoj sceni nastala prava ‘eksplozija’ novih lica i aktera, s kojima dolazi i široka ponuda u kojoj se na kraju ponekad izgube talentirani i zanimljiviji autori.
Danas (po drugi put na Vizkulturi) predstavljamo umjetnicu iz sfere modnog dizajna, koja tvrdi da se u gomili novonastalih modnih dizajnera ‘talenti ne izgube, već jasnije istaknu’. Riječ je o mladoj zagrebačkoj dizajnerici Dunji Sučić koja se krije iza imena Marmelo, modnog brenda koji aktivno djeluje posljednje tri godine i u sklopu kojeg je proizašlo čak devet kolekcija baziranih na ženskim asesoarima. S kakvim materijalima Dunja oživljava svoju modnu predstavu , koliko traje njezin kreativni proces te još mnogo zanimljivih stvari možete pročitati u intervjuu koji slijedi.
* Dunja Sučić (Fotografija: Petra Mrša)
Dizajnom torbi – nezaobilaznog asesoara za žene, baviš se posljednje tri godine, a osim njih dizajniraš rukavice, remenje i specifične ogrlice. Ispričaj nam kako je sve krenulo?
Dunja: Sve je krenulo iz jednog podruma, u koji me privukla radoznalost i potreba za izražavanjem kroz novi medij. Simbioza kože, alata, strojeva i radione, učinili su ljubav, a s time je tekstil s kojim sam odrasla, stavljen u drugi plan. Sam rad s kožom, rad na torbama i asesoarima, kojima volim udahnuti priču, mi je postao bliži za izražavanje. S druge strane, ne mogu reći da se ne kanim vratiti tekstilu, no ne planiram to tako skoro. Od moje prve torbe do njenog izlaska van nije prošlo puno vremena, sve se poprilično brzo počelo odvijati, što mi je stvaralo i tremu, ali i pojačavalo odgovornost, jer je to područje u kojem i danas još učim i istražujem.
Ne znamo puno o tvom školovanju, premda ta informacija danas i nije toliko bitna da bi čovjek uspio u onome što voli i i u čemu istovremeno uživa i uspješan je. Jesi li završila modni dizajn i baviš li se još nečim osim dizajniranja modnih dodataka?
Dunja: Nisam završila modni dizajn, već sam konstruktor odjeće. Premda posao koji radim koketira s konstrukcijom i dizajnom, ne osjećam se ni kao jedno ni drugo. Možda će zvučati kao floskula, ali ne osjećam prirodnost u etiketiranju. I dalje sam zaljubljena u svoj posao, prije svega zbog dinamike i transformacija koje si tijekom rada mogu dopustiti. Također, u stalnom sam procesu učenja nečeg novog, što mi daje polet. Već dulje vrijeme sva moja pažnja usmjerena je na rad, radujem se vidjeti kamo će me odvesti. Postoje područja i teme koje me isto tako inspiriraju, ali ih zasad pratim iz daljine. Tko zna, možda jednom i postanu dio Marmela.
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
Predstavila si se na ovogodišnjem Danu D u sklopu D-izložbe. Kako komentiraš Dan D, kakvo ti je iskustvo bilo tamo izlagati je li se nakon festivala dogodio nekakav vidljivi feedback?
Dunja: Mislim da je Dan D pohvalan projekt, jer omogućuje da se ljudi iz struke lakše i brže povežu, a daje i uvid u sliku razmišljanja mlade generacije. Zavoljela sam izlaganja jer imam priliku vidjeti kako se priča odražava na van. Važni su mi kontakti druge strane, koji pružaju da iz raznih perspektiva pogledam na stvar, što me vodi u novi doživljaj rada. Na Danu D sam ostvarila i nove kontakte i podsjetila se na stare, što me uvijek veseli.
Kako inače gledaš na domaću scenu modnog dizajna, izuzmemo li potrošne i komercijalne kolekcije dizajnera. Postoje li neka imena od ovog, nazovimo ga, malo promišljenijeg i konceptualno određenijeg modnog dizajna koja bi istaknula?
Dunja: Ne mogu reći da je pozorno pratim tako da ne mogu ni komentirati. Postoje imena čiji me rad uveseljava, iako možda nisam uvijek poklonik iste estetike, dok me s druge strane neki rastužuju replikama. Ima vrijednih ruku koje su predane svom radu, i onih iskusnih od kojih možemo učiti.
U posljednjih nekoliko godina došlo je do «intenzivne eksplozije» dizajnera, samoprozvanih dizajnera i ljudi koji se bave modnim dizajnom, izradom asesoara, uradi-sam nakitom i sličnim… U toj poplavi svega i svačega kao da se talentirani i zanimljiviji autori izgube, jer je ponuda postala nevjerojatno široka. Kako to komentiraš i imaš li problem s tim da te netko neće ozbiljno shvatiti (niti pristati adekvatno platiti tvoj produkt) jer se danas ogroman broj ljudi bavi sličnim poslom?
Dunja: Vjerujem da je u vremenu u kojem živimo došlo do potrebe za samostalnim snalaženjem, gdje se većina okrenula kreativnom radu što je nažalost dovelo do zagušenja tržišta, koje će na kraju napraviti selekciju. Kroz sve to doživljavam malo nezgodnim brkanje pojmova kao što su – dizajn i «uradi sam». Mislim da se talenti ne izgube, već jasnije istaknu. Imam tu sreću da sam prihvaćena od početka i to mi je dalo poticaj da se relativno brzo pustim u realizaciju . Kroz rad dolaze i moja propitivanja, što smatram prirodnim dijelom procesa. Osjećam veliku zahvalnost prema prijateljima koji od samog početka podržavaju moju priču i time ohrabruju cjelokupni koncept. Rijetki su oni kojima je shvatljiva dužina procesa rada, kao i pažnja i uložen trud, ili pak prepreke u proizvodnom procesu , što se sveukupno odražava na cijenu. Ipak razumijem i one koji ne razumiju jer je stvar uvijek jednostavnija izvana.
Do sada si imala ukupno devet kolekcija, od kojih se njih četiri baziraju isključivo na torbama dok se ostale sastoje od rukavica, ogrlica i remenja. Zanimljivo je da je svaka kolekcija namijenjena ženama. Imaš li u vidu u nekoj skorašnjoj budućnosti realizirati neku od navedenih modnih dodataka za muškarce?
Dunja: Idejno postoje, čak imam i prototipova u uporabi. Kad sazru pojavit će se.
Većina tvojih torbi ima jednu posebnu notu gracioznosti i strogosti. Dok se u kolekciji ‘Ala Mondrian’ više stavlja naglasak na praktičnosti i udobnosti. Je li ta ‘preobrazba’ bila cilj ili je do nje došlo sasvim spontano?
Dunja: Došlo je spontano, jer je model, kada je osmišljen, “nametnuo“ odabir materijala koji je u konačnici zaslužan za formu.
Jesu li «strogoća», ravne linije i geometrija koje karakteriziraju neke od tvojih radova inspirirane možda arhitekturom, i gdje zapravo nalaziš najviše inspiracije? Umjetnost, moda…? clonidine buy, cheap lioresal
Dunja: Radom često izađe nešto za čime težimo. Ne doživljavam linije strogima, nego kao čistim i jasnim. Nemam pravila, ne snalazim se dobro u njima. Inspiracija mi dolazi u hodu, sputavam se u suprotnom. Katkad je inspiracija pokret, katkad je priroda ili umjetnost… ali moda još do sad ne .
Vrlo rijetko crtam, češće radim mentalne mape, promatram.
Star War, Big Fish, Tango neke su od imena koje si dala svojim kolekcijama. Pretpostavljam da prvo osmisliš torbu, a onda daješ ime gotovoj kolekciji ili kolekciju stvaraš po imenu iz kojeg dobiješ asocijaciju za pojedini dizajn?
Dunja: Kroz rad i promatranje nastaje i ime. Dosad je jedino Mondrian proizašao iz teme. Kako se ideja materijalizira, stvara se karakter, pa tako na kraju i ime.
Koliko traje tvoj kreativni proces, primjerice nastanka kolekcije i radiš li sve sama ili imaš uz sebe tim ljudi koji radi neki dio posla?
Dunja: Češće je to dulji proces, iako ima i komada koji su vrlo brzo stasali. Uz regularan rad paralelno razvijam ideju koja se potom malo-pomalo transformira, od ideje do prototipa, a po putu se svašta dogodi. Svaki segment u radu odrađujem sama, što je podosta spor proces, često na van neobjašnjiv. No, javlja se sve veća potreba za raspodjelom poslove, jer sama ne mogu više pratiti potražnju. Od samog početka imam uz sebe osobe s kojima se rado savjetujem, ovisno o području, što mi je veoma bitno u razvoju proizvoda.
Koliko misliš da je važno u sklopu predstavljanja kolekcije, ali i cjelokupnog identiteta autora/dizajnera, voditi računa o nivou i karakteru fotografija, vizualnog identiteta i estetici cijele priče i misliš li da domaći dizajneri uopće percipiraju taj cjelokupni proizvod i koliko tomu pridaju važnost?
Dunja: Smatram da fotografijom zatvaram proces i s njom cijela priča za izlazak na tržište postaje opipljivija, time mi je važan nivo i sam karakter fotografije. Isto tako, ne mogu umanjiti estetiku cjelokupnog vizualnog identiteta kojom proizvod dobiva na konkretnosti, već samo dopustiti da taj sukus fotografije, vizualnog identiteta i estetike na pravi način naglasi ono što želim (iz)reći svojim proizvodom. Neki autori vode računa o tome, a neki ne, ali mislim da je ipak u suštini najvažniji stav autora o tome. Svatko odlučuje za sebe i svoj proizvod. Imam puno povjerenja u osobe s kojima surađujem oko cijele te priče.
Pratiš li domaću scenu produkt i grafičkog dizajna, imaš li možda interesa za neke kolaboracije, postoje li neka imena s kojima bi rado surađivala s domaće dizajnerske scene?
Dunja: Ne pratim aktivno, ali mi je svakako interesantnije od mode. Volim vidjeti kako razmišljaju i malo se “odmoriti“ od svog kreativnog ritma. Vesele me suradnje, miješanje kreativnih ‘struja’, za koje sam uvijek otvorena, a s kim i kad, ovisi o trenutku susreta i trenutačnim afinitetima.
Radove Dunjinog branda Marmelo možete pratiti na stranici marmelo.me
