Nešto više od mjesec dana prošlo je od MUU-a, dugonajavljivanog i najvećeg festivala ulične umjetnosti u Hrvatskoj, na kojem je više od 30 umjetnika staru vojnu bolnicu u Vlaškoj preoblikovalo u golemu galeriju prepunu murala, crteža i prostornih instalacija. Jedan od sudionika ovogodišnjeg MUU-a bio je i bosanskohercegovački umjetnik Emir Šehanović ESH, koji je već stalni gost zagrebačkog Muzeja ulične umjetnosti. Ljetos je u Beogradu održao samostalnu izložbu ‘Subuhum Kudusum Veruhum‘, a uskoro će mu za slovensku izdavačku kuću Rostfrei Publishing izaći i knjiga radova ‘Take Three Deep Breaths’. Što Emir sprema u budućnosti, zašto se više ne vidi kao street art umjetnik, te kakvo je stanje u Bosni sa street art scenom pročitajte u nastavku.
Nedavno si gostovao u Zagrebu na Muzeju ulične umjetnosti. Tvoje gostovanje je, uz još pojedine autore, nekako već postalo tradicionalno. Kako ti se svidjela nova lokacija ovogodišnjeg MUU i kako gledaš na njegov potencijal i odjek u Zagrebu (i šire)?
ESH: Takvi prostori, kao ovaj posljednji u Vlaškoj, su mi najdraže lokacije za rad, dosta su inspirativni. Nekako se najbolje snalazim u njima i moji radovi u njima najbolje funkcioniraju. Tako da sam siguran da je lokacija ovogodišnjeg MUU-a najbolja do sada. Prostor je nevjerojatan i ima potencijala za dosta toga i baš me zanima što će se desiti sljedeće, i kako će se ta priča razvijati.
Koliko je bilo različito raditi na ulici i u jednom onakvom prostoru, i pojasni čitateljima Vizkulture koncept tog svog rada izvedenog u Vlaškoj?
ESH: U oba slučaja, i kad radim na ulici i kada radim u zatvorenom prostoru, pokušam uključiti lokaciju na kojoj radim u finalni rad, želim da ona bude sastavni dio rada. Prostori kao ovaj su dosta pogodniji za tako nešto, mogućnosti su dosta bolje. Pored toga, zatvoreni prostori su intimniji, više se mogu fokusirati na sam rad, dok je na ulici drugačije, izloženi ste raznim komentarima i pitanjima, što može utjecati na koncentraciju. Kao što sam rekao, lokacija ima bitnu funkciju u mom radu, ona me vodi i daje mi smjer u kojem treba da idem. U ovom slučaju navela me je da je nastanim vračarom. Prostor me inspirirao za projekt, a krenuo sam u to s novim pristupom, jer želim raditi drugačije stvari nego što sam radio do sada, kad je u pitanju street art.
*Eshova instalacija na MUU u Vlaškoj
Ljetos si imao samostalnu izložbu ‘Subuhum Kudusum Veruhum’ u beogradskoj galeriji ‘U10’. Vrlo neobično ime za izložbu. O čemu je riječ?
ESH: ‘Subuhum Kudusum Veruhum riječi su koje se koriste u svrhu „čišćenja“ kuće od duhova. Te riječi me vezuju za staru praksu oslobađanja od negativne energije i liječenja od strahova, što je tema kojom se bavim kroz svoj rad.
Izražavaš se kroz slikarstvo, fotografiju, grafički dizajn, street art, prostorne skulpture… U mojoj si percepciji ipak nekako najviše zastupljen kao street art umjetnik. Kako gledaš na taj segment umjetnosti, misliš li da pruža najviše slobode i kako je krenula tvoja priča sa street art-om?
ESH: Da, mislim da pruža najviše slobode, to je ono što me je i privuklo da se bavim street artom. Tu slobodu sam prenio i na ostale stvari kojima se u zadnje vrijeme bavim – eksperimentiram s raznim materijalima.Taj svijet street arta me privukao i želio sam biti dio istog, i s vremenom sam ulazio sve dublje i dublje.
U street art krugovima si još od kraja 90-tih godina. Tko je imao najveći utjecaj na tebe sve te silne godine?
ESH: Najveći utjecaj na mene je imala brazilska street art scena , a izdvojio bih dva brata blizanca OS GEMEOS.
U posljednje vrijeme kao da se nekako pojavilo više sluha za umjetnike street art scene. Ili smo mi možda u zabludi baš zbog MUU-a (hehe). Što misliš o tome?
ESH: MUU ima veliku ulogu u tome, Ivana Vukšić i njena ekipa rade super posao. Super stvari osvoje prostor u medijima, a mediji imaju veliki utjecaj na javnost. Iako to zna upropastiti dosta toga.
*Eshov mural na MUU u Sigetu
Kakva je situacija sa street art scenom u Bosni? Može li se od street arta, odnosno svih eventualnih poslova koje ti ovakav oblik izražavanja može donijeti, tamo živjeti?
ESH: Ah, volio bih da kažem da postoji street art scena u Bosni, ali nažalost ne. Vjerojatno je da su se mogli dogoditi neki poslovi, ali bih morao pristajati na razne kompromise.
Živio si četiri godine u Istanbulu, kako je došlo do toga? Kakvo je tamo stanje ulične umjetnosti i jesu li Istanbul i Turska utjecali na tvoj rad i estetiku, te zašto si se vratio natrag u Tuzlu?
ESH: U Istanbul sam otišao jer sam dobio stipendiju za srednju školu. Tek na samom kraju mog boravka u počeo sam se interesirati za street art i nisam se uspio upoznati s tamošnjom scenom. Istanbul je imao veliki utjecaj na mene, a samim time na moju rad i estetiku, to se da primijetiti. Imao sam planove ići negdje drugo, ali stjecajem okolnosti ostao sam u Tuzli.
Reci nam nešto više o projektu “Take Three Deep Breaths”, o čemu se tu radi?
ESH: Radi se o knjizi s radovima koji se bave temom praznovjerja u Bosni i Hercegovini. Zemlja u kojoj živim bogata je raznim narodnim običajima, koji nekada i nemaju nekog smisla. Od malena su nas učili da se neke stvari ne smiju raditi u određeno doba dana ili da je za sreću potrebno uraditi neke neobične stvari. Većina ljudi se pridržava tih “zakona”, ne pitajući se odakle to dolazi i je li to uopće ima smisla. I sam poštujem neke od tih stvari, jer sam tako naučen. U isto vrijeme ih i ismijavam. Nisam siguran što je ispravno. Svakodnevno razmišljam i borim se s tim problemom. Knjiga će biti objavljena za Rostfrei Publishing iz Slovenije.
Na tvojoj stranici esh.ba znatno je više zastupljeno ovih eksperimentalnih radova, kolaža i projekata, negoli street arta. Zašto?
ESH: Ne želim da me ljudi više doživljavaju kao street art umjetnika. Ne osjećam se više kao takav. Razlog je što me to ne ispunjava i ne radim toliko kao prije. Pojavila se želja da krenem u totalno drugom pravcu. Krenuo sam istraživati nove stvari i to me čini sretnim. Nije isključivo da se neću više baviti street artom, tako se trenutno osjećam. Drugi materijali i teme postali su važniji u mom daljnjem radu.
Danas gotovo svaki umjetnik ima svoj blog, web stranicu ili Facebook profil. Smatraš li da je upravo to ‘virtualno buđenje’ otvorilo više zanimanja kod javnosti za umjetnike, i koliko se trudiš oko komunikacije i samopromocije na tumblru ili sličnim platformama?
ESH: Mislim da da. Facebook i razni blogovi su od velike pomoći za promociju. Ali u isto vrijeme može i negativno utjecati na rad. Zna se desiti da dosta više vremena bude posvećeno promociji, nego kreiranju novih radova. Treba naći pravi balans.
Izjavio si u jednom razgovoru da ideje crpiš iz šamanizma i okultnog?
ESH: Živim u sredini u kojoj se svakodnevno prakticiraju metode liječenja sličnim šamanizmu. Fasciniran sam time i imam potrebu to iskoristiti u mom radu.
Dosta si kroz svoj rad počeo koristiti digitalnu tehniku, fotografije i slično, koje kombiniraš i kolažiraš s “analognim”. Kako je došlo do toga?
ESH: Svakodnevno sam na kompjuteru, najviše zbog posla koji radim. To mi je okruženje u kojem provodim dosta vremena i normalno da to ima puno utjecaja na mene i na moj rad, ali ne želim izgubiti vezu sa opipljivim svijetom.
Posljednjih nekliko instalacija prikazanih na tvojoj stranici pokazuju eksperimentiranje s tepisima, možeš li nam reći nešto više o toj fazi?
ESH: Tepisi su sastavni dio narodnih običaja i kulture u kojoj sam odrastao, a pošto se ja uglavnom bavim tim temama, sasvim je logično da oni postanu dio mog rada.
Na čemu trenutačno radiš i vezuju li te neke kolaboracije i suradnje za Zagreb?
ESH: Trenutno radim na novim radovima za online izložbu na Aapo Museum – platformi za prezentaciju digitalne umjetnosti. Izložba bi trebala biti 20. studenog 2013. Prije sam dosta češće surađivao s prijateljima iz Zagreba. Dosta njih je odselilo iz Zagreba, tako da su i moje posjete s tim ciljem rijeđe.
Više o radovima Esha pogledajte na njegovoj stranici esh.ba
