Autorica: Višnja Katalinić
Feminističkim intervencijama u općeprihvaćenu uniformnu sliku svijeta, koja muškarcu dodjeljuje aktivnu, a ženi u najvećoj mjeri pasivnu ulogu, žene počinju zauzimati zaslužena mjesta. Teorijske postavke feministkinja, koje su često baza zahtjeva za veća prava i slobode žena, opredmećuju se na prosvjedima, u brojnim kampanjama i akcijama. Istovremeno, udruge koje se bave pravima žena i feministički portali preuzimaju ulogu alternativnog obrazovnog sustava, nanovo ispisujući kanon(e) i povijest. Na domaćoj sceni, pored portala H-Alter, Libela i Mreža antifašistkinja Zagreba, svakako valja istaknuti nastojanja VoxFeminae, vodećeg portala za ženska pitanja u Hrvatskoj, koji tjednim objavama predstavlja zaslužne #strašnežene. Ipak, prelijevanje virtualnog fonda ženskih imena u fizički prostor godinama izostaje, pa tako i dalje prolazimo ulicama, družimo se na trgovima i odlazimo u knjižnice koje u pravilu nose isključivo muška imena. Mjesta za institucionalnu promjenu ipak ima, pokazala je to akcija neformalne inicijative mladih Mladforma “Ženskom stranom ulice”, kojom je preimenovana nekolicina osječkih ulica i škola prema utjecajnim ženama s područja Osijeka i okolice, iako samo privremeno. Intervencija se održala na Dan žena 2021. godine i potrajala je svega nekoliko dana. Iako su korak prema pozitivnoj promjeni, ovakve jednokratne intervencije lako mogu poprimiti tek prigodničarski karakter. Potaknuta navedenim primjerom, u ovom ću se tekstu baviti analizom nomenklature Knjižnica grada Zagreba (KGZ) i predložiti nove, rodno uključivije nazive s posebnim naglaskom na afirmaciju ženskih zasluga u knjižničarskoj struci.
Analizom nomenklature mreže zagrebačkih gradskih knjižnica, koju čini Gradska knjižnica s dvanaest područnih knjižnica i još dvadeset i osam ogranaka (sveukupno četrdeset i dvije knjižnice, računajući bibliobusnu službu), utvrđeno je kako njih čak dvadeset i sedam nosi generičke nazive, trinaest ih je nazvano po muškarcima, a dvije po ženama. U fondu muške nomenklature pronalazimo Božidara Adžiju, političara i publicista koji je, između ostalog, zapamćen kao narodni heroj Jugoslavije. Na listi su i književnici Vjekoslav Majer, Tin Ujević, August Cesarec, Silvije Strahimir Kranjčević, Ante Kovačić, Marin Držić, Ivan Goran Kovačić i Vladimir Nazor. Među njima je i Bogdan Ogrizović, profesor i poznati antifašist koji se usprotivio ustaškome režimu tijekom Drugog svjetskog rata, pored spomenutih Cesarca, Kovačića i Nazora. Dvije knjižnice nazvane po ženama su Knjižnica Ivane Brlić Mažuranić u Folnegovićevom naselju i Knjižnica Marije Jurić Zagorke, prigodno na Krvavom mostu. Obje su žene poznate književnice, no njihovo je naslijeđe šire od toga. Postojanje vakuuma u nomenklaturi KGZ-a predstavlja potencijal ako dvadeset i sedam nedodijeljenih imena promatramo kao prostor za davanje priznanja i podrške ženama, koje se i dalje u raznim oblicima bore za javni prostor i svoje mjesto u njemu.
Dvadeset i sedam knjižnica u sklopu KGZ-a nosi naziv prema svojim lokacijama, pa tako u nomenklaturi mjesto nisu uspjele pronaći čak ni Slava Raškaj, Milka Trnina ili Dora Pejačević, a ni Vesna Parun. Radi se o rijetkim ženama koje su uspjele ući u kanon, pa makar i ženskog stvaralaštva, kao esencijalističke odrednice s kojom valja polemizirati. Ipak, najviše iznenađuje što među njima nema niti jedne zaslužne knjižničarke. Riječ je o struci koja u svojim redovima broji čak 83 posto žena (prema podacima iz 2020. godine), a koja istovremeno ima (neiskorišten) potencijal utjecaja na percepciju javnosti putem građenja knjižničarskog kanona.
U nastavku ću izdvojiti knjižničarke za koje smatram da je veoma začudno što i dalje nemaju svoje mjesto u nazivlju gradskih knjižnica. Eva Verona je, vjerujem, prvo ime koje se nameće kad se govori o zaslužnim hrvatskim knjižničarkama. Zajedno sa suradnicima 1950. pokreće prvi knjižničarski časopis Vjesnik bibliotekara Hrvatske, koji izlazi i danas. Sudjelovala je na Međunarodnoj konferenciji o kataložnim načelima u Parizu 1961. u organizaciji International Federation of Library Associations and Institutions. Njezin najveći doprinos hrvatskom knjižničarstvu je izdavanje Pravilnika i priručnika za izradbu abecednih kataloga, koji knjižnice još uvijek koriste. Međunarodno priznanje stječe 1976., dobivši nagradu Margaret Mann Citation, koju dodjeljuje Američko knjižničarsko društvo. Nagrada Eva Verona ustanovljena je 1996. godine, a dodjeljuje se mladim knjižničarkama i knjižničarima te članovima/cama Hrvatskog knjižničarskog društva za posebno zalaganje u radu, inovacije i promicanje knjižničarske struke.
Svoje mjesto u nomenklaturi KGZ-a nije pronašla niti Elza Kučera, prva profesionalna knjižničarka u Hrvatskoj. Suosnivačica Društva bibliotekara Hrvatske, više od 30 godina radila je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu, gdje je većinu vremena provela na mjestu zamjenice ravnatelja. Pored knjižničarske karijere, Kučera je priznata psihologinja i prva žena iz Hrvatske koja je doktorirala filozofiju u Zürichu. Bila je suosnivačica i suradnica Revije za filozofiju i psihologiju, pokrenute 1927. godine, a u svojem je stanu uspostavila privatni laboratorij za eksperimentalnu psihologiju.
Uz istaknute knjižničarke, valja spomenuti i najveću donatoricu Akademijine knjižnice (danas NSK) uz biskupa Maksimilijana Vrhovca – groficu Eleonoru Patačić s poklonjenih 643 djela u 906 svezaka iz obiteljske biblioteke, koja su značajno doprinijela rastu te centralne knjižnice. Nadalje, ravnateljica Radničke biblioteke (danas Knjižnica Božidara Adžije), Vera Mudri-Škunca bila je inicijatorica integracije Radničke biblioteke s Gradskom knjižnicom u širu mrežu knjižnica, čime je udaren temelj za udruživanje narodnih knjižnica u Knjižnice grada Zagreba. Uz to se Mudri-Škunca posvećuje povećanju fonda i još većem otvaranju prema korisnicima/ama. Također, ne smijemo zaboraviti ni druge istaknute knjižničarke, poput Branke Hergešić, Zlate Matičec i Jelke Mišić-Jambrišak.
Temeljita analiza stereotipa o knjižničarskoj struci na primjeru Hrvatske još nije provedena, ali nerijetko se nailazi na ljude kojima nije jasno što knjižničari/ke rade i koji se pitaju zašto trebaju fakultetsko obrazovanje, nesvjesni opsega posla koji se provodi kroz tri djelatnosti knjižnica: stručnu, kulturno-javnu i odgojno-obrazovnu djelatnost. Posljednje dvije usmjerene su na javnost, a njihove aktivnosti najčešće su namijenjene zajednici unutar koje djeluju, a koje promatram kao priliku za bolju komunikaciju s lokalnim stanovništvom, primjerice jednog kvarta. Stoga smatram kako bi se uvođenjem zaslužnih knjižničarki u nomenklaturu KGZ-a, i stavljanjem naglaska na njihove aktivnosti, utjecalo na formiranje svijesti građana/ki o tome što je knjižničarski posao značio u određenom povijesnom trenutku te što nam on znači danas.
Biografija autorice
Višnja Katalinić diplomirala je etnologiju i kulturnu antropologiju te informacijske znanosti, smjer bibliotekarstvo, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2022. godine. Provela je istraživanja iz područja ženske solidarnosti u etnološkoj i kulturnoantropološkoj perspektivi te o komunikaciji školskih knjižnica tijekom pandemije COVID-19. U svome radu bavi se temama vezanim uz žensku svakodnevicu i manjinskim identitetima.
Kontakt: [email protected]
Autorski projekt Višnje Katalinić Neimenovane: o Knjižnicama grada Zagreba nastao je u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji 2021. godine provodi Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
