Ako nas pratite redovno onda ste njegovu odličnu seriju fotografija ‘Iščekujući Varvare’ na Vizkulturi, točnije u našoj kategoriji FOTODROM, već vidjeli.
Posljednjih par mjeseci za mladog beogradskog redatelja Ivana Ikića bili su sve samo ne dosadni. Svjetlo dana napokon je ugledao njegov debitantski film “Varvari”, koji je prohujao raznim europskim festivalima, gdje je osvojio srca publike, ali i kritike. Na festivalu u Karlovy Vary u Češkoj osvojio je specijalnu nagradu žirija u natjecateljskoj sekciji programa “Istočno od Zapada”.
Ne samo ova nagrada, već njegove sjajne fotografije te ovaj odličan i hvaljen film osebujne tematike, potaknuli su me da Ivana privedem pred Vizkulturin mikrofon. Što nam je Ivan ispričao o stvaranju svog prvijenca, što znači baviti se filmom u Srbiji, što mu fotografija predstavlja u životu, ali i koji su mu planovi za buduće projekte, pročitajte u nastavku.
*Ivan Ikić (fotografija: Marija Strajnić)
Šta je za tebe bilo prije – fotografija ili film?
Ivan Ikić: Mislim da je to išlo paralelno, s fotografijom sam se počeo baviti negdje kada sam upisao fakultet dramskih umjetnosti, i fotkao sam uglavnom za sebe. Jedno vrijeme sam dosta fotkao, pa neko vrijeme nisaam… Uvijek tako u nekim periodima, ali u posljednje tri-četiri godine baš intenzivno fotografiram. Dosta toga sam kroz fotografiju radio i za film. Prvo sam volio sve vizualizirati u fotografijama, svaku ideju za film, i već sam dobro baratao tehnikom, i likovnim aspektima. Onda sam u jednom trenutku shvatio da mi je teret oko filma dosta velik, osobito količina stresa s kojom se nosim, i shvatio sam da me fotografija na neki način rješava toga, da me potiče da prestanem razmišljati o filmu i da radim druge stvari. I to mi je bilo zabavno i relaksirajuće. Pa sam onda krenuo ponovo aktivno fotkati. No nikada nisam imao ambiciju to objavljivati, da netko to vidi, osim mojih prijatelja na društvenim mrežama. Ali oni su to proširili dalje, pa se to nekako spontano i dogodilo. Ja i dalje ne vidim sebe da se bavim time u profesionalnom smislu, da od toga živim. Ali volim fotkati, i tako neke svoje projekte u glavi mogu ostvariti. Redatelji najčešće to i rade, svi su solidni fotografi, ako ne, neki i odlični.
Fotografije koje smo vidjeli na Vizkulturi u Fotodromu, iz Varvara, jesu li one služile za formiranje scena ili je to isto bilo ‘samo fotkanje’?
Ivan Ikić: One su nastale kada sam pronašao junake svog filma, jer sam želio s njima provoditi vrijeme da ih što bolje upoznam. I tako, dok sam ih nekako upoznavao, a da ostane neki trag u vremenu koje smo proveli zajedno, sam ih fotografirao. Jer kada se dogodi film, to je onda mnogo veća stvar. Puno više je uloženog rada, i energije i emocija, pa bi se onda ovaj period od prije nekako zaboravio. Bilo mi je važno i drago da ih ‘uhvatim’ fotografijama, jer su oni pravi likovi iz života. Onda sam ih pratio tom ciklusu, otkada smo se upoznali, pa sve dok film nije izašao. Možda ću ih i dalje pratiti, možda se vratim za par godina i napravim novu seriju fotki s njima. Cijela ta priča je spontano krenula, i rezultati su bili zanimljivi, i svaki put me mamilo da ponesem aparat i da nešto zabilježim.
Što se tiče scenarija za Varvare, je li on pisan nakon upoznavanja likova ili je ideja tog scenarija postojala i prije njih?
Ivan Ikić: Ja sam tada već imao napisan scenarij, a kada smo dobili novac za film na natječaju Ministarstva kulture onda sam ih tek pronašao. Kada smo krenuli raditi taj je scenarij bio dosta izmijenjen, ali je osnovni dramski zaplet ovog filma ostao isti. Dosta toga se prilagođavalo njihovim stvarnim karakterima i tome što oni mogu iznijeti u filmu. Nisam htio nekome nešto imputirati što nema veze s njegovim stvarnim karakterom, zato što bi se vjerojatno nelagodno osjećali. A niti sam ih htio izmanipulirati, da oni slijepo slijede ono što ja mislim da treba.
Zašto baš Varvari za tvoj prvi dugometražni film? Zašto to nije bio film neke druge tematike? Je li ta priča s Varvarima neko tvoje osobno iskustvo koje prenosiš ovdje?
Ivan Ikić: Pa da, taj moment odrastanja i što odrastanje nosi, tj. stav prema odrastanju, kada pronalaziš mjesto u društvu koje te okružuje, koje te doživljava kao varvare, kao nekog tko je strano tijelo zato što je drukčiji… I ne mora biti drukčiji u smislu da to prikazuje nasiljem, to je svako odstupanje od onog što društvo propagira, što očekuje i nije poželjno. To je uvijek put kojim se puno teže ide, i onda taj osobni doživljaj i put kroz izgubljene šanse da se nešto promijeni, kako tu istinsku snagu i bunt uzmu drugi i iskoriste za nešto potpuno drugo, a ti ostaneš s osjećajem da se ništa ne može promijeniti.
Pričamo o periodu iz 2008. godine, kada se palilo veleposlanstvo SAD-a u Beogradu. Što je tebi to osobno predstavljalo?
Ivan Ikić: Ja sam tada gledao neke nove klince koji žele nešto promijeniti i imaju neku veliku volju i energiju, ali ne znaju što točno s tim. Isto kao i moja generacija osam godina ranije. I mi smo nešto željeli, ali nismo baš znali što, pa se ispostavilo da ono što smo dobili nije ni blizu onoga što smo željeli. I ovdje se to dogodilo, ali poslije toga nije bilo nikakvih posljedica, ništa se nije promijenilo. Čak su taj neki opravdani bijes i frustracija poslije nestajali, iščeznuli… Ne vidim da su svi ti događaji ostavili neke veće posljedice na društvo, osim što društvo postaje sve više nezainteresirano, a uvjeti života su gori i mogućnosti da se nešto promijeni nestaju.
Pročitala sam u jednom intervjuu da je glavni glumac Varvara Luka (Željko Marinković) izjavio da se vraća u školu. Misliš da si pozitivno utjecao na te klince kroz rad na ovom filmu?
Ivan Ikić: Pa ne vjerujem da sam samo ja tu mogao nešto promijeniti, mislim da svi zajedno moramo svaki dan raditi na tome. Sumnjam da će ovaj film nekoga spasiti, ali je barem dao šansu. Volio bih da se to dogodi, da barem nekom od njih život bude drukčiji nego što je sada, jer jedan film je malo. Ovo je samo jedan mali korak, koji će možda inspirirati druge korake, ali da barem ta šansa koju su dobili ima neke posljedice na ostale.
Kako je došlo do odabira baš tih mladih ljudi da glume u filmu? Oni su svi redom klinci, filmski naturščici, zar ne?
Ivan Ikić: Da, to su sve klinci amateri iz mog susjedstva, koje nisam poznavao, ali sam čuo da postoji neki neformalni gang koji ‘rade red’, i kojih se svi boje jer su neustrašivi. Tražio sam da ih pronađu. Kada su ih našli, vidio sam da to nisu baš tako strašni momci, koji su bili prilično friendly prema meni. Prije svega ja sam iz tog okruženja, tu sam odrastao, tu mi živi obitelj, tako da su imali neko povjerenje u mene, nisam bio neko strano tijelo koje je sad tu najednom došlo.
Koja je bila njihova prva reakcija kada sam im pristupio s idejom, i rekao “hej, ajmo raditi film”?
Ivan Ikić: Mislim da oni uopće nisu vjerovali da je to nešto ozbiljno. Mislim da su više mislili kao netko hoće nešto snimiti, ajde dobro, nemamo što pametnije za raditi. Mislim da oni do prvog dana snimanja nisu imali pojma koji je to obim posla i koliki je broj ljudi koje rade na filmu. Neki od njih su bili ‘smoreni’ što moraju svaki dan dolaziti na snimanje, i tamo biti po 12 sati, to im se nekako nije uklapalo u lifestyle koji su vodili i vrijeme kojim su gospodarili.
Jesu li postojali trenutci kada su htjeli odustati od svega? Kao “hej, ovo je sve super, ali nam je malo previše”?
Ivan Ikić: Možda više verbalno, radi samosažaljenja, ali nikada to nije bilo ozbiljno. Veći je problem bio što su neki otišli u zatvor, i vraćali se. Nije bilo problema osobne motivacije kada je netko htio sudjelovati, jer jednostavno nikada prije u životu nisu imali takvu obavezu. Oni su uglavnom iz škole bježali jer im je bila velika obaveza. Ovo nije bilo mučno kao škola, ali je bilo napeto, i tu ih potpuno razumijem. I meni je bilo napeto, koji sam dosta stariji i imam više iskustva u tome. Ali su se upoznali tijekom snimanja, i s puno ljudi ostali u kontaktu i nastavili su druženja, i mislim da je to super stvar.
Kada si već spomenuo njihovu motivaciju, kako je funkcionirale tvoja inspiracija i motivacija, s obzirom na to da ste film snimali dosta dugo?
Ivan Ikić: Svaki su dan bile na iskušenju, ali nikad ne razmišljaš o tome da odustaneš! Ipak proživljavaš svaki dan mogućnost da se to nikad ne završi, i to je specifično stanje svijesti u kojem živiš, da se svaki dan može nešto dogoditi što će poništiti sav taj rad do tog trenutka, pogotovo u tako dugom procesu koji traje 4 godine. To je vjerojatno nešto što svaki redatelj prolazi svaki put. Nekad je iskušenje veće, jer su okolnosti teže. Mi smo baš naišli na vrlo teške okolnosti u smislu snimanja koja su prekidana, pa nastavljana nakon 6 mjeseci. U tih 6 mjeseci svašta se moglo dogoditi, pogotovo u ovakvoj nekoj postavci. Srećom, nije se ništa takvo dogodilo, i nitko uopće ne prepoznaje da je između nekih scena u filmu prošlo čak 6 mjeseci, jer nekako plivaju kao da su iz jednog komada. Super je da nas je poslužila takva sreća na svim nivoima; od lijepog vremena u studenom, do tih odnosa u ekipi koji su bili solidarni.
Kada smo već kod teških okolnosti i financijskih problema, kako je teklo financiranje filma?
Ivan Ikić: Pa u početku jako sretno, jer smo prošli taj put razvoja gdje je scenarij bio prepoznat od mnogih ko-produkcijskih foruma, razvojnih programa raznih festivala, a onda je film dobio novac na natječaju Ministarstvu kulture za filmsku produkciju. Tada je sve je djelovalo jednostavno. Ostao je dio novaca koji smo trebali dobiti od lokalne samouprave. Taj dio se ispostavio jako problematičnim jer je to bio period izbora, kada se mijenjala politička vlast u Srbiji. I odjednom su svi ti ugovori prestali biti važeći, i ekipa je bila u teškoj situaciji, radili smo na rubu, sa stalnim dugovima… Ali to nekako ostane iza nas… Ne razmišljaš više o tome jednom kada film izađe.
Kako uopće ide financiranje filma u Srbiji? U Hrvatskoj postoji HAVC, postoji li ovdje nešto slično tome?
Ivan Ikić: Postoji filmski centar Srbije, koji raspolaže s znatno manje love nego HAVC. Mnogo manje love možeš dobiti, čak i kada imaš dobar projekt. Cifra o kojoj pričamo je oko 200 tisuća eura, što je u Hrvatskoj više nego duplo. Velika je razlika. Ti natječaji tu u Srbiji su dosta neredoviti, i ovisili su o političkoj moći, o tome što su ministri financija pripremili i bili željni dati. Cijeli budžet za kinematografiju Republike Srbije je kao budžet jednog prosječnog europskog filma, i mislim da to najbolje govori o svemu. A to što se u medijima stalno podvaljuje priča o tržištu i o tržišnoj utakmici koju bi filmovi trebali igrati, i ostalim vrlo simpatičnim idejama uglavnom neostvarivim u praksi.
Mi često apliciramo na natječaje u Hrvatskoj. No čini mi se da mlađa ekipa nikada ne dobije novce, jer dobivaju neki ‘provjereni asovi’. Za Varvare nismo dobili novac u Hrvatskoj, iako smo imali vrlo dobrog hrvatskog koproducenta i tada već skoro gotov film. Očito HAVC tu nije prepoznao nešto što bi njima bilo zanimljivo. Mislim da je HAVC vrlo konzervativan, što se vidi po hrvatskoj kinematografiji, koja je po mom ukusu dosta konzervativna. Pritom ne vidim neke radikalne ideje, ne vidim filmove koji odstupaju ni tematski ni estetski, da nose neki novi jezik i novu energiju. Mislim da su mladi redatelji u Hrvatskoj upali u neku šablonu koji su im postavili stariji, kako treba izgledati debitantski film, kako treba izgledati prvi film, pa drugi film, hrvatski film… Mislim da to nije dobro, jer bez eksperimenta nema filma, kao ni bez prava na grešku.
Da postoji točna formula što je dobar film samo bi se dobri filmovi snimali. Ne bi mi svi pokušavali, i nekada nešto uspjeli. Bojim se da je to balkanski sindrom prava na grešku, to ne postoji, to se ne prašta i onda svi igraju na sigurno, i to nije put koji vodi razvoju.
Kako bi onda usporedio hrvatsku i srpsku kinematografiju? Kažeš da ti je hrvatska kinematografija konzervativna, što kažeš na srpsku?
Ivan Ikić: Moram reći da nekada pogledam dobar hrvatski film. Svidio mi se “Obrana i zaštita”. Čini mi se da nitko nije očekivao takav jedan pristup u svemu. Taj film je super u svakom smislu, i zanimljivo mi je to da je netko to napravio u zrelim godinama, a da mladi autori samo recikliraju stare šablone.
Srpski film je vrlo kaotičan, jer nema tu nekog vezivnog tkiva. Ima sve više autora, koji snimaju prve filmove, i dolazi do radikalnog smjena generacija. I bit će sve više dobrih filmova, bar ovo što znam da će se snimati u dogledno vrijeme. Vidim sve više eksperimenta na koje nismo navikli, koji neće biti blagonaklono dočekani, i od kolega, i od kritike, i od publike, ali bez toga ne može funkcionirati, u suprotnom se ništa neće dogoditi. I to je sada snaga srpskog filma, jer se mijenja generacijski. Zreli autori sada stvaraju svoje treće filmove. To su oni koji su uspjeli u proteklih par godina kontinuirano stvarati, a također je puno mladih autora koji snimaju prve filmove, što je super. Kroz prvi i drugi film se pokazuje snaga kinematografije, ali bez neke ekonomske baze, to će i dalje ići traljavo, i bit će na niovu ekscesa. Ali bar će se događati. Ako netko tu prepozna neki interes, možda bude više od ekscesa, iako nisam tako optimističan.
Kako gledaš na srpski film u europskom kontekstu?
Ivan Ikić: Srpski film u europskom kontekstu može se definirati metaforom naslova mog filma Varvari. Neki od kojih nitko ništa ne očekuje, pa ako se nešto dogodi možda će biti prepoznato, a možda ne. Mislim da Europu slabo zanimamo, naši problemi im nisu dovoljno atraktivni i imaju političku agendu prema ovom prostoru koju moraju slijediti, i ako nešto odstupa od ideje koju su oni planirali za nas, onda to dosta teško ide. Varvari su dobar primjer toga. Mislim da mi njima nismo zanimljivo tržište i nemaju nikakav ekonomski interes jer smo dosta mali. U vrijeme stare Jugoslavije bili smo ozbiljno tržište, na koje su računali, pa su imali respekt i onda su morali imati takve filmove u programima festivala. Sada je to svedeno na nivo folklora, ako neke godine u programu nekog festivala ima mjesta za folklornu grupu iz Srbije, i ako je ona najbolja od svih folklornih grupa u tom dijelu svijeta, onda se dogodi neki film bude prepoznat. Ako ne, onda nastavljamo gledati oprobane kinematografije. Čuo sam super stvar od svog profesora Srđana Karanovića koji je to dobro verbalizirao, apropos velikih europskih festivala, kaže; “Zašto nema naših filmova, pa to je zato što rade festivale za sebe, a ne za nas, za svoje filmove, koji su za njih bliski i od koji imaju nekog interesa, a mi smo tu na obodu Europe, i ako im se malo svidimo, onda je to previše.”
Kada si spomenuo festivale, u Hrvatskoj je posljednjih par godina potpuna poplava filmskih festivala. Koja je situacija u Srbiji?
Ivan Ikić: Srbija se tu nije snašla. Bojim se da je taj naš najveći festival – Fest, koji je godinama bio Toronto istočne Europe, potpuno izgubio svaki smisao, nije se pronašao u novim vremenima. Kao da se godinama na tome radilo da izgubi smisao, i pored velikog broja publike, s kojim se mnogo veći festivali ne bi mogli pohvaliti. Ne znam hoće li se tu nešto promijeniti, vrlo je teško, nakon mnogo godina šansi. Ali rodio se dosta zanimljiv festival na Paliću, koji je programski diferenciran, i ima ozbiljne goste i žiri, autori iz Europe vole doći tu. Festival prati neke autore od prvog filma, i ima svoju publiku, što malo tko zna. To su tisuće ljudi koji gledaju filmove. Ali bojim se da se to ne izgubi.
A ovi svi stariji festivali, iz perioda ex Yu, izgubili su svaki značaj, i organizacijski, i idejno u ovom novom vremenu, ne uspijevaju odgovoriti na njega. Sve to se svelo na neke provincijalne manifestacije i pitanje je čemu služe. Filmovima sigurno ne.
Gdje Varvari idu sljedeće, na koje festivale?
Ivan Ikić: U Bitolu, pa u Helsinki, zatim Raindance u Londonu, Stockholm, Luksemburg, Australiju, Tajvan, Trst… Sigurno sam zaboravio puno toga. Film sada ima svoj festivalski život koji funkcionira, našao je neki svoj put zainteresiranosti, iz različitih kultura.
Koliko si ti zadovoljan Varvarima, sada kada je film vani, na velikom platnu?
Ivan Ikić: Pa, redatelji nikad nisu zadovoljni, uvijek bi nešto mijenjali, stoga se trudim više ne gledati film, da ne dođem u iskušenje da mijenjam nešto, i da me nešto frustrira. Zadovoljan sam koji nivo kontrole sam uspio očuvati u tako kaotičnom stvaranju filma, a s druge strane nezadovoljan sam što me to koštalo puno više energije i vremena nego što je trebalo. To se pretvorilo u životni projekt, a to je samo jedan film. Vjerojatno je svaki film životni projekt, pa možda ja to romantično shvaćam.
Imaš li već neki novi scenarij u planu?
Ivan Ikić: Već radim na njemu, ali ne stižem ga završiti, jer se trenutno bavim promocijom Varvara. Ali uskoro ću to napraviti, da što prije krenemo s produkcijom, kako bi ostavili dovoljno vremena da se dogodi financiranje.
O čemu se radi, ako smijemo znati?
Ivan Ikić: Film se bavi jednim ljubavnim trokutom u domu za mentalno hendikepiranu djecu, i prati njihovu priču. Film je inspiriran nekim mojim dokumentarnim filmom koji sam svojevremeno radio u takvom domu, i junacima koje sam onda upoznao. Opet će u njemu igrati naturščici, i opet će to biti neki eksperiment, vidjet ćemo kako će ispasti.
Misliš li da će ti sada, nakon velikog uspjeha Varvara, biti lakše financirati sljedeći film, ili jednostavno to ništa ne znači jer love nema?
Ivan Ikić: Mislim da sve to uvijek počinje od nule, to je dosta poznato i valjda uvijek tako u našim društvima, u ovom dijelu svijeta. Svaki put se moraš dokazati kao da ništa nisi stvarao, kao da se sve anuliralo. Ta arogancija je zanimljiv fenomen, i nije samo vezana za film. Mislim da je to neka stvar mentaliteta, ne znam zašto… Vjerojatno da bi što prije izgubio volju. Volio bih da bude lakše, ali ne gajim neki pretjerani optimizam.
Postoji li neki oblik posla i angažmana što kao redatelj ne bi pristao raditi? Primjerice reklamne spotove i slično?
Ivan Ikić: Nemam tu vrstu odbojnosti prema bilo čemu. Treba razdvojiti što je tvoj posao, što radiš svaki dan te što stvaraš kao umjetničko djelo, i iza njega stojiš u potpunosti. Tu nema kompromisa. Ne želim se baviti samo filmom, jer od njega ne bih mogao preživjeti. Ako radiš neki posao za lovu naravno da je tu nivo kompromisa drugačiji. Ali to podjednako može biti izazovno, najčešće je, ali kriterij nisu isti i ne treba ih miješati. Vjerojatno stekneš neko samopouzdanje i rutinu snimanja, ali u nekom kreativnom smislu, ne.
Imaš li možda neki skrivenu želju, što bi htio raditi iz gušta, možda s nekim kolegom filmašem?
Ivan Ikić: Nisam razmišljao o tome, zaista. Navikao sam da se ne oslanjam previše na druge ljude, jer u filmu ako ne ideš do kraja sam, neće se dogoditi film. Da očekuješ od drugih ljudi da te slijede do kraja možda je pretjerano. Sigurno bi me inspirirao rad s drugima, ali zbilja nisam razmišljao o tome. Trenutno nemam zamisli o nekom većem filmu. Nije to neambicioznost, samo neko realno sagledavanje stvari. Ne osjećam da mi je potrebno neko produkcijsko čudo da bih se izrazio, što ne znači da mi neće trebati. Sadašnje priče imaju više vremenske zahtjeve, koji opet imaju veze s lovom, da se snimaju duže bez neke napetosti, koju filmska snimanja nose. To me više privlači nego hoću li ću imati helikoptere i tisuće statista.
Koji bi bio tvoj savjet mladim ili budućim redateljima?
Ivan Ikić: Vjerojatno da griješe što više, i da što više isprobavaju. Znaš, ja nikog ne bi savjetovao da se bavi ovim poslom. Postoje puno primamljivi načini da se čovjek izrazi, da se zaradi lova, da se stekne slava… Ovo je najapsurdniji od svih, koji traži najviše ulaganja. Tako da, bolje da misle o nečem drugom, gdje su rezultati brzi, gdje nije toliki disbalans i toliko čekanje. Jer film je igranje sa strpljenjem, od početka do kraja, i svakog trenutka nešto može krenuti naopako.
Barbarians (2014) – trailer from Ivan Ikic on Vimeo.
Fotografije u intervjuu su kadrovi iz filma ‘Varvari’
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
