Studio UP jedan je od međunarodno poznatijih hrvatskih ureda novije generacije. Iako su studio osnovali 2003. godine, nakon pobjede na natječaju za gimnaziju u Koprivnici za koju su 2009. nagrađeni prestižnom EU Mies Van der Rohe Award – nagradom Europske unije za suvremenu arhitekturu (Emerging Architect Special Mention), Toma Plejić i Lea Pelivan rade kao tandem još od 2001. godine. Tijekom svoje karijere izveli su zgrade i objekte najrazličitijih mjerila i tipologija te su bili nagrađivani od strane strukovnih udruženja u Hrvatskoj, ali i svijetu. Tema razgovora s Tomom i Leom bila je fokusirana na usporedbu vremena kada su stasali kao studio i vremena danas, te tipologije kojom se, poput većine hrvatskih ureda, danas ponajviše bave – a to je turizam.
*STUDIO UP: Ria Tursan, Dora Karamatić, Toma Plejić, Lea Pelivan, Sara Nasić, Stanislava Odrljin, Izvor Simonović Majcan. (Foto: Iva Martinis)
► Negdje sam pročitao kako je dvadeseto stoljeće završilo padom berlinskog zida dok je dvadeset i prvo počelo padom blizanaca u New Yorku. Razdoblje između ta dva događaja je period na koji se vi često referirate kao krucijalan za vrijeme u kojem započinjete raditi. Možete li za početak usporediti taj period u kojem ste stasali kao ured i vrijeme u kojem radite danas?
Lea: Uh, ovo zvuči kao da smo jako stari (smijeh). Dobro se sjećamo tog početka 21. stoljeća kako ga ti nazivaš, jer je 11. rujna označio početak tog jednog nestabilnog i nesigurnog doba koje je obilježilo i naš početak bavljenja arhitekturom. To uvijek volimo navesti kao referencu jer nam je šokantno označio prekid školovanja i početak rada.
Toma: Nevezano za taj tragičan događaj, bila je pozitivna atmosfera u zraku. Atmosfera slobode i početka. Kada smo diplomirali 2001. godine počeli su prvi kontinuirani nizovi natječaja i bila je u jeku era programa POS-a – poticajne stanogradnje, koja je izbacila niz mladih timova i niz jako zanimljivijih projekata. Mislim da je razlika tadašnjeg i sadašnjeg vremena dramatično različita: trenutno smo u deficitu javnih i otvorenih natječaja, a procedure provođenja natječaja su zamršenije. Danas nije lako, ili uopće nije moguće samostalno startati s 26 godina, kao što smo mi startali.
Lea: Da se nadovežem, mislim da svako vrijeme nosi svoje izazove, ali i prednosti. Prednost vremena kada smo mi započinjali je svakako bila velika količina natječaja, ali i činjenica da nije bilo puno velikih ureda koji su nam mogli konkurirati u tim konceptualnim i idejnim izazovima. Nakon generacije koju je formirao POS otvorili su se natječaji za javne zgrade i sportske dvorane te u planove ulazi odredba koja obavezuje organizaciju natječaja za sve zgrade javne namjene, i na našu sreću te su odredbe u planovima ostale do danas. Također mislim da sreću treba i zaraditi; iako se čini kako je natječaj za gimnaziju u Koprivnici bio naš prvi projekt, mi smo prije njega odradili nekolicinu natječaja unutar drugih ureda, kao i barem dvadesetak projekata u Splitu s intencijom da se vratimo dolje, tako da smo mi već kao mladi stručnjaci bili dobro uigrani.
* GYMNASIUM 46º09’N-16º50E – Monovolumen zgrade gimnazije i sportske dvorane u Koprivnici: snimak iz zraka prilikom otvaranja 2007. (Foto: Robert Leš)
*GYMNASIUM 46º09’N-16º50E Natječajna maketa iz 2003.godine. (Foto: Toma Plejić) / Izložbena maketa 30 x 30 cm za fluktuirajuću izložbu Mies van der Rohe Award. (Foto Robert Leš)
*GYMNASIUM 46º09’N-16º50E – ‘Dan Koprivnice’ pod ‘polikarbonatnim nebom’, uoči koncerta 2007. godine.
► Čini li Vam se da je, osim samog broja objavljenih natječaja, na neki način i pao interes arhitekata da uopće sudjeluju na njima?
Lea: Možemo reći da je kvaliteta natječaja opala, pogotovo u usporedbi s vremenom prije krize. Čini mi se da se danas prilikom žiriranja previše fokusira na izvedbu i regulativu pa samim time ubija svaka mogućnost da se dogodi neka ambicioznija arhitektura. Mi smo mogli punim plućima projektirati, a danas raditi natječaje znači raditi puno kalkulacija. Žiriji su raznorodni, tako da često pobjeđuju osrednji radovi koji su više posljedica kompromisa žirija, a manje jasnog stava koji stoji iza projekta… Ali nije to samo problem u Hrvatskoj, već je općenito problem naše struke, jer očito se uredi mnogo više bave projektima sa sigurnijom zaradom, dok su natječaji uvijek rizik. Mi ih i dalje jako volimo jer stvaraju jednu dobru sinergiju unutar ureda i smatramo ih dobrom mentalnom vježbom.
*Proces Paromlin: Javna gradska knjižnica u Zagrebu, STUDIO UP / 2019. – Interpolirane skošene ‘plaže’ tematskih otvorenih čitaonica s javnim krovnim parkom (čitaonicom) na vrhu, dok se u zaštićenim silosima industrijske arhitekture čuva građa knjižnice.
► Kada govorimo o Vašim početcima, jeste li imali drukčija očekivanja kako će Vaš ured izgledati u budućnosti? Pitam iz razloga jer mi se čini da ste svjesno odlučili zadržati manji ured s kojim ćete raditi manji broj projekata kojima se možete posvetiti..?
Lea: Iskreno, nismo nikada imali ambiciju imati veliki ured. Kroz rad smo shvatili da ne želimo hendlati veliki broj ljudi jer onda to postaje projekt za sebe. Mi intenzivno sudjelujemo u projektima koje radimo, a mislim da to ne možeš napraviti s većim uredom. Sasvim je drugačije donošenje odluka kada imaš veliki i kada imaš mali ured: praktički moraš standardizirati dobar dio posla i tu se ubija kreativnost. Kada držimo predavanja i pokazujemo naše izvedbe ljudima koji ne poznaju naš rad, uvijek im se čini da je svaki projekt radio neki drugi ured. Razlog tome je što se nakon svakog projekta na neki način „resetiramo na tvorničke postavke“ i krećemo svježi u novi izazov. To je jako teško postići unutar velikog ureda.
Toma: Jednostavno, sve što se od nas tražilo uspjeli smo realizirati s ‘manjim’ uredom, do deset, dvanaest ljudi. Čak i velike zahtjevne tipologije poput hotela Amarin u Rovinju (link) s pratećim bazenima, satelitima i plažama izveli smo u super kratkom periodu. Uvijek smo gledali na ured kao na malu specijalnu jedinicu koja je brza i fleksibilna, a ne kao tromu korporaciju. Također, uz mali ured možemo paralelno raditi na fakultetima, a nama je to izuzetno bitno. Dijalog sa studentima je osvježenje. U kombinaciji edukacije i prakse nalazimo zadovoljstvo rada. Zapravo smo od početka imali sreću raditi na taj način, prvo u Zagrebu pa Splitu, i sada ponovno u Zagrebu.
*BOUTIQUE HOSTEL FORUM, STUDIO UP / 2012. (Foto: Robert Leš). – Superpozicija slojeva na antičkom forumu, javni prostor, javne sobe.
► Kažete kako ste kao mali ured izvodili zahtjevne projekte poput hotela, što mislim da je dobar uvod u tu nesretnu temu turizma o kojoj pričam gotovo sa svakim sugovornikom. Kako gledate na recentni turistički bum i njegove reperkusije na prostor?
Toma: Ja mislim da je turizam sretna tema! Turizam je fantastičan pokretač, detonator promjene, šansa za novo, šansa za regeneriranje starog. Turizam sintetizira situacije i međuodnose privatnog i javnog, domaćeg i stranog, novog i starog u jedan opći benefit. Turizam nudi šansu za veliko ulaganje i razvoj, šansu za izvrsnu arhitekturu; nudi šansu za super brzi rast poput nekog ubrzanog gledanja filma. Turizam je adrenalinska injekcija iz filma Pulp Fiction, a Uma Thurman je teritorij.
Lea: Turizam je, bez obzira na tipologiju o kojoj pričali, arhitektima jako izazovan jer se stalno mijenjaju potrebe, navike i standardi. Dogodilo se da smo radili hostel u Splitu koji je postao jedan mali grad unutar stare robne kuće i uspjeli smo dovesti kritičnu masu koja je inducirala neke promjene u gradu kroz organiziranje raznih predavanja, koncerata i okupljanja. Slično smo uspjeli ponoviti i u Zadru na projektu hostela Forum (link), gdje smo uspjeli stvoriti vibrantni prostor koji je dio gradskog tkiva i koji mijenja tokove unutar urbane strukture u kojoj je nastao. Mi vidimo taj turizam kao pomoćni faktor koji može doprinijeti energiji i razvoju na sličan način kako se to događalo na našoj obali u drugoj polovici prošlog stoljeća. Danas se to ne događa kroz neku herojsku arhitekturu, jer su promjene toliko brze da ih arhitektura ne može pratiti, ali zato imamo mnogo veću slobodu u programatskom i tipološkom promišljanju zadataka.
* BOUTIQUE HOSTEL FORUM, STUDIO UP / 2012.: Pročelje kao ‘Stage’, nastup grupe LET3 u prozorima BHF 2016.godine. (Foto: STUDIO UP) / Modernistički trijem kao ’Stage’, priprema za nastup grupe ‘Dječaci’ prilikom otvorenja 2012. godine. (Foto: Toma Plejić)
► Vaš projekt za hostel Goli i Bosi je pionirski upravo zbog inovativnog promišljanja programa kuće. Naime, kada je građen gotovo da nije ni postojalo gradskih hostela na obali, pa ste praktički postavili referentni primjer, dok su oni već sada pomalo i passé…
Lea: Hospitality domena je inače jako zanimljiva u arhitekturi, pogotovo jer je gotovo jedina koja se trenutno gradi u Hrvatskoj. Međutim brzina kojom se ona mijenja je fascinantna. Primjerice, trenutno radimo na projektu prenamjene i dogradnje našeg hostela Forum u Zadru kojeg recikliramo u hotel te se obnavljaju kino dvorane u multifunkcionalne prostore kao dodatni sadržaji turističkoj ponudi. Investitor je shvatio kako smještajnim kapacitetima treba dodatna vrijednost kako bi privukli goste te je odlučio žrtvovati izvjestan broj soba kako bi se stvorio jedan poseban urbani ambijent. „Zvjezdice“ više nisu uopće bitne, nego upravo to iskustvo po koje dolazi turist, a iskustvo se uglavnom postiže uvođenjem javne namjene u turističku, koja ju onda čini vibrantnim i energičnim prostorom. Shvatili smo kako smo zapravo tom odlukom obuhvat na neki način vratili inicijalnoj zamisli Bruna Milića, što mislim da je dosta uspješan iskorak. Mi smo to uvođenje javnog u turističku namjenu odavno predlagali investitorima, međutim oni nisu odmah pristali na tu ideju. Nakon desetak godina zajedničkog poslovanja, shvatili su da smo ipak bili u pravu jer su osjetili i sami kako se grad mijenja te na koji način moraju formirati ponudu.
*GOLLY BOSSY DESIGN HOSTEL, STUDIO UP / 2010. – Isijavajuća sumporno žuta unutrašnjost javne sfere, prenamjenjene robne kuće u hostel, referira se na boju javnog transporta u Splitu.
*GOLLY BOSSY DESIGN HOSTEL, STUDIO UP / 2010. – Zajednički javni prostor kao kontinuitet ulice u ovom slučaju kao ‘izložbeni’ prostor – isijavajući fluo rad Viktora Popovića ‘Mid Career Artst’ u sklopu splitskog salona. (Foto:Toma Plejić)
► Koliko Vaš ured zapravo ovisi o turizmu u smislu poslovanja?
Lea: Turizam čini više od pola poslovanja i to ne samo našeg ureda… čitava struka jako ovisi o turizmu.
► Zvuči malo zastrašujuće…
Lea: Da. Ali sve je u Hrvatskoj zastrašujuće (smijeh). Kroz dvadesetak godina rada shvatiš da je nestabilnost jedina konstanta i da zapravo nema smisla dugoročno planirati poslovanje. Reakcije su na dnevnoj razini i svi ti projekti imaju nenormalno kratke rokove. Hostel Goli Bosi je osmišljen i izveden u sto dana i to je jedna nevjerojatna brzina koju smo mi naučili upravo od poduzetnika s kojima smo radili. Također, recikliranje prostora postojećih zgrada su sve aktualnija i sve će biti manje investicija na praznim ledinama, a sve više ponovnog oživljavanja. Arhitekti pomalo postaju specijalisti koji kreativno reinterpretiraju već zatečeno stanje.
*VITAR LIFESTYLE HOTEL, STUDIO UP / 2018. – Redizajn unutarnjeg uređenja i vanjskih brisoleja.
► Hoće li se naša uloga – uloga arhitekta, pretvoriti u to da kroz procese reciklaže prostora stvaramo neke nove dodane vrijednosti?
Toma: Da. Goli-Bosi će na primjer ponovo postati robna kuća ili ured, ili mega-dječja igraonica. Prolaznost programa i fleksibilnost struktura intrigira. Promjena godi. Split je neprepoznatljiv u odnosu na Split kada je Goli-Bosi izgrađen. Čitav grad vrvi, gotovo da se ne razaznaje kada je ‘Ultra’, a kada nije. Međutim, nedovoljno se reflektira benefit te fluktuacije gostiju u infrastrukturi grada.
► Koliko se grad promijenio utjecajem turizma u odnosu na Vašu mladost? Naime i sam sam odrastao u Splitu i osjetio tu promjenu na svojoj koži, međutim čini mi se da je danas Split dosta tolerantniji i otvoreniji grad. Koliko turizam ima zasluge za to?
Toma: Mi smo formativne godine srednje škole proveli u kontrastnom Splitu, u ratnom periodu devedesetih. To je bilo vrijeme polu-ilegalnih koncerata u atomskim skloništima, doba neke čudnovate neartikulirane lude kontrastne energije, redukcija struje i šumova agregata, poput neke vrste ’mediteranskog Blade-Runner-a’…superkul. Međutim, sve je bilo prazno. Nezamislivo.
Lea: …Pa zima u Splitu danas i ne izgleda drastično drugačije. (smijeh)
Toma: Mislim da si u pravu. Postoji ljeto i ne-ljeto. Tu se vidi koliko je loša orijentacija na jednu ekonomsku granu i kakve posljedice monokultura može imati na prostor.
*AMARIN FAMILY HOTEL, STUDIO UP / 2016. – Planet Amarin u izgradnji, proljeće 2016. (Foto: STUDIO UP)
*AMARIN FAMILY HOTEL, STUDIO UP / 2016. – Planet Amarin u funkcijii, ljeto 2016. (Foto: Robert Leš).
► Možemo li se mi arhitekti nositi s tim promjenama koje turizam donosi ili je to izvan naše domene?
Toma: Jean Nouvel ima teoriju o hotelima koju često citiramo: On tvrdi da su hoteli postali makroi, a gradovi prostitutke, odnosno komentira kako prostori hotela nedovoljno participiraju u ritmu grada i dnevnih rituala grada. Radimo niz projekata koji se bave baš temom regeneracije zatečenog kroz ubrizgavanje novih sadržaja u stari kalup. Prije desetak godina hosteli su nam bili jako zanimljivi jer su brzo i efektno, doslovno preko noći, promijenili susjedstvo, promijenili predodžbu o pejorativnom hostelu, o programu i tipologiji. Jednostavni, progresivni, neopterećeni standardima turističke ponude alarmirali su promjenu. Arhitekti mogu i moraju utjecati na ‘javno’ koje Lea spominje. Na primjer Amarin je dijametralno suprotan primjer s istim ciljem. Amarin ne regenerira zatečeno, ali stvara neki novi „planet Amarin“ u smislu potpuno uređenog krajolika koji čini 50% zahvata u ‘javnog dobra’. Da, 5 ha je otvoreni javni park, infrastrukturno opremljen. Amarin je u ovih par godina postao vrijednost za sebe.
*Super-Lungo-Mare / Transferij, Projekt istočne obale u splitu (Gradski projekt br.2 ) natječajni rad 1.nagrada, STUDIO UP, 2012. (Foto:STUDIO UP)
Interpolirana mega-forma s kontinuiranom javnom šetnicom i javnim atraktorima (olimpijski bazen) koja se nadvija nad operativnim površinama luke osiguravajući superiorni kontinuitet javnog u gradskoj luci.
► Predavali ste u Splitu, dok je od prošle godine Lea na fakultetu u Zagrebu, pa imate dosta dobar pogled na obje škole arhitekture. Na koji način koncipirate radionice arhitektonskog projektiranja da se bave istraživačkim temama i ima li sličnosti u pristupu tih dviju škola?
Toma: Prošle godine je Lea u Zagrebu na katedri za stambenu arhitekturu radila „Instagram dom“ gdje su studenti reinterpretirali stanovanje kroz prizmu društvenih medija i digitalnog doba u kojem živimo. Mi smo pak u Splitu radili radionicu „Cloud 9“ za gradski projekt 9 između MHASA i galerije Meštrović gdje su studenti radili velike gradske projekte najrazličitijih tipova sadržaja poput studentskog grada, umjetničke akademije, zoološkog vrta, muzeja… Eksperimentirali smo i dali smo potpunu slobodu studentima, rezultati su bili fascinantni! Količina koju studenti uspiju isproducirati je svake godine sve bolja. Škole su slične i kompatibilne, splitski fakultet je bitno manji, fleksibilniji, ima otvoreniju strukturu, prisutniju radikalnost…
Lea: …hoćeš reći divljinu? (smijeh)
Toma: Da! Mediteran.
► Što mislite, je li bolje da se studenti na fakultetu drže manje realnih projekata ili bi ih se trebalo čim prije ubaciti u problematiku struke?
Lea: Ne može jedno bez drugoga i nije nužno odvojivo, ali je bitno za arhitekte da budu vezani uz kreativnost i slobodu koja prati rad na nastavi. Nekada arhitekti koji su isključivo u praksi „otupe“ pa se uglavnom bave ispunjavanjem raznih urbanističkih i administrativnih zahtjeva koje nam nosi praksa. Mi smo tu važnost otvorenosti u pristupu shvatili kroz suradnju s umjetnicima i dizajnerima i upravo se iz tog razloga na fakultetima pokušavamo najviše baviti programiranjem arhitekture, a ne pukim ispunjavanjem zahtjeva koje pojedine definirane tipologije zahtijevaju.
Toma: Sa studentima smo se u sklopu radionice arhitektonskog projektiranja intenzivno bavili temom Grad-Hotel polemizirajući međuodnose i stvarajući nove hibridne odnose gradskih potreba uz nužne hotelske sadržaje, često smo se nadovezivali (npr. na Bačvicama u Splitu) na Airbnb saturirano susjedstvo i isključivo predlagali deficitarne javne sadržaj. Istraživački rad na fakultetu je dobar način za dubinsko i brzo sondiranje tema, pogotovo kompleksnih poput turizma.
*CLOUD 9 / Gradski projekt br. 9 / Diplomski studio 2: 2019., Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Voditelji: Zrinka Visković, Jure Bešlić, Saša Begović, Toma Plejić.
CLOUD 9 – Komunalne platforme / STUDIO 2: Mirna Duvnjak, Sara Markovina, Marta Ivačić, Lucija Šimundić Bendić, Kristina Brajković, Ines Marković (Foto: Toma Plejić)
CLOUD 9 – ‘NOT A ZOO’ / STUDIO 5: Mia Pejić, Vedran Kustura, Mia Nerlović, Silvia Lobera, Marina Šegedin (Foto: Toma Plejić)
► Koji vam je najveći izazov u radu sa studentima?
Lea: Individualni rad! Jer je to kombinacija arhitekture i psihoterapije (smijeh). Najteži zadatak kao mentoru je pomoći mladom studentu da napravi ono što želi i u što vjeruje. To znači da se moraš svakom studentu prilagoditi, ući mu u glavu i pomoći mu dovoljno a da ne riješiš problem umjesto njega, to nam je oduvijek najveći izazov.
Toma: Najveći izazov je postaviti zadatak da bude dobar okidač. Svake godine mijenjamo pristup. Svake godine je sve bolje. Veselimo se novoj sezoni.
*Paradise City (Planirani grad za 10.000 ljudi) / STUDIO UP + Studio Silvio Vujičić, 2019.
Zračni prelet preko planiranog grada i arhipelaga.(Foto: STUDIO UP)
*Paradise City (Planirani grad za 10.000 ljudi) / STUDIO UP + Studio Silvio Vujičić, 2019.
No-Stop-Paradise-City Villa – detalj unutarnjeg arboretuma s bazenom. (Foto: STUDIO UP)
Zahvaljujemo Studiu UP na ustupljenim vizualnim materijalima. Studio UP možete pratiti na instagram.com/studioup_official/ i na studioup.hr
Razgovarao: Frane Dumandžić / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
